Ušli smo kalendarski u proljeće 21. ožujka, godišnje doba kada se priroda, a i ljudi, potaknuti dužim i toplijim danima bude iz zimskog sna. Osim procvalih proljetnica medije i društvene mreže okupirali su ljudi u šarenim rasparenim čarapama – globalno, nacionalno i lokalno. Tako su portale uz poznate glumce, pjevače i osobe iz javnog života u velikom broju obišle slike i naših političara od premijera Andreja Plenkovića, ministara, saborskih zastupnika, europarlamentaraca do lokalnih političara i političara u usponu.
Svaka javna potpora kako bi se pružila podrška i senzibilizirala javnost na osobe s Down sindromom je dobrodošla, no u ovo predizborno vrijeme, kao ponosna majka jednog Downa, otvoreno kažem: „Ne možete koristiti moje dijete za prikupljanje svojih političkih poena! Niste nosili šarene čarape prijašnjih godina, pa nemojte ni sada!“ Rasparene šarene čarape nose se već nekoliko godina i to cijeli dan, a ne samo i isključivo za potrebe fotografiranja. (Savjet za lokalne izbore 2021.: Izbjegavati kričave čarape, lako ih je uočiti u igri „Pronađi par“!)
Treba znati zašto se nose baš rasparene šarene čarape, i to baš 21. ožujka. Od kada se slavi Međunarodni dan osoba s Down sindromom? Generalna skupština Ujedinjenih naroda krajem 2011. godine proglasila je 21. ožujak Međunarodni dan osoba s Down sindromom, te je pozvala sve države članice da ga počnu obilježavati prigodnim programima već 21. ožujka 2012. godine kako bi se senzibilizirala javnost na postojanje osoba s Down sindromom u društvu.
Zašto 21. ožujak?
Osobe s Down sindromom imaju tri, umjesto dva kromosoma na 21. paru.
Zašto rasparene šarene čarape?
Simbol Međunarodnog dana osoba s Down sindromom su rasparene šarene čarape, ne zbog toga što ih oni ne mogu upariti, kako se često krivo misli, već zbog toga što kromosomi, te sićušne nakupine bjelančevina u svakoj stanici organizma koje prenose sve nasljedne karakteristike, svojim izgledom podsjećaju na čarape.
Više od ove simbolične podrške važnija je ona stvarna, i to ne samo za osobe s Down sindromom, već i za ostale osobe s teškoćama u razvoju.
Sve veći je broj rano dijagnosticirane djece s poteškoćama u razvoju, te je izuzetno važno djeci i njihovim roditeljima osigurati podršku od najranije dobi. Svako dijete, a posebno ono s teškoćama u razvoju, treba dobiti usluge u zajednici koje su mu nužne jer „prve tri godine su najvažnije“ kaže i UNICEF-ova akcija iz 2006. godine.
Nakon te najranije interdisciplinarne podrške dolazi se do prava na dostupan kvalitetan predškolski i školski odgoj. Djeci s teškoćama u razvoju to je pravo često uskraćeno, a dobrobiti za njih, kao i za onu bez teškoća su velike. To je win-win situacija. Druženjem i učenjem kroz igru s vršnjacima djeca s teškoćama u razvoju imaju uzore za usvajanje različitih vještina i ponašanja, razvijaju samopoštovanje i pozitivnu sliku o sebi, dok djeca bez teškoća nauče prepoznavati vrijednosti osoba s teškoćama, uvažavati različitosti te razvijaju osjetljivosti za potrebe drugih kao i konkretne oblike pomoći. Želimo li društvo bez predrasuda?
Integracija ili inkluzija u obrazovni sustav? Umjesto teškoće treba gledati mogućnosti.
Integracija često znači samo smještaj djeteta s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama u redovni vrtić/školu, dok inkluzija zahtijeva prilagođavanje škole i obrazovnog sustava kako bi se odgovorilo individualnim potrebama svih učenika. To je dakle obrazovni sistem otvoren za svu djecu, usmjeren, ne na njihove uočljive slabosti, već na razvoj individualnih potencijala sve djece.
Gdje je u tome Karlovac?
Ranu intervenciju roditeljima djece s teškoćama u prve tri godine života pružaju ustanove koji nisu pod nadležnošću Grada Karlovca – Odjel za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju Opće bolnice Karlovac, te Centar za pružanje usluga u zajednici Ozalj, koji je jedini prepoznao potrebe zajednice i transformirao se te svoje usluge psihosocijalne podrške pruža i u obiteljima putem patronaže. No, potrebe za uslugama su puno veće od njihovih mogućnosti. Centar za odgoj i obrazovanje Karlovac, koji je pod ingerencijom Grada, ne prima djecu mlađu od tri godine.
Kada djeca s teškoćama u razvoju savladaju osnove grube motorike – prohodaju – uglavnom prestaje fizikalna rehabilitacija. I nakon tree godine života djeteta nastavlja se psihosocijalna podrška Centra Ozalj (edukacijski rehabilitator i logoped), ali sada u njihovom prostoru u Karlovcu. Uključuje se i Poliklinika SUVAG, pod nadležnošću Županije, ali ne za svu djecu i pod nejasnim kriterijima.
Predškolski odgoj omogućen je u vrtiću pri Centru za odgoj djece i mladeži na Baniji, te u redovnim vrtićima „Karlovac“ i „Četiri rijeke“. Iako našu obitelj za vrtić vežu prekrasna iskustva, i nikad, ali baš nikad nismo imali loših iskustava, to nije bilo zbog uređenog sustava/brige Grada, nego zbog svih onih divnih pojedinaca koji tamo rade, od tete spremačice, kuharice, odgajateljica do ravnateljice. (Hvala vam DV Gaza!). Ipak, stručne službe vrtića su potkapacitirane, pedagoški standard se ne poštuje, a asistenti ne postoje.
Deficitarnost edukacijskih rehabilitatora i logopeda očituje se u prestanku rehabilitacije djece u slučaju odlaska djelatnika ili djelatnice na bolovanje, jer ih nema ni na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje, a Grad već nekoliko godina kao deficitarne financijski podupire studije medicine, medicinske biokemije, građevinarstva, strojarstva, fizike, elektrotehnike, računarstva, farmacije, matematike i informatike.
Svaki roditelj djeteta s teškoćama u razvoju, koji želi pružiti priliku svome djetetu da razvije svoje potencijale u poticajnoj sredini obrazovanja s vršnjacima prolazi pri pokušaju upisa u redovnu školu golgotu neuređenog sustava i društva punog vještačenja, papirologije, predrasuda, straha i licemjerja. Da, licemjerja, jer dok se navlače šarene čarape i misli kako su osobe s Downom drage i slatke i kako im se treba pružiti prilika, istovremeno se misli: „Joj, ne u mojoj školi!“ Ulaskom djece s teškoćama u redovne škole na dobitku je i nastavno osoblje. Kroz rad s njima razvijaju svoje pune kreativne i pedagoške potencijale, spoznaju kako djeca uče i zasigurno su bolji učitelji/nastavnici/profesori i drugoj djeci. U društvu koje je obrazovanje toliko obezvrijedilo, tim vrijednim ljudima, spremnim na promjene, koji vole svoj posao i djecu treba pružiti pomoć. Na području grada i Karlovačke županije stručnu pomoć im pruža Centar Ozalj. Srećom postoji Europski socijalni fond, pa je već treću godinu apliciranje na taj fond za financiranje pomoćnika u nastavi i edukaciju konačno prešlo s udruga i Saveza udruga osoba s invaliditetom Karlovačke županije na Grad. Činjenica je da se broj djece s teškoćama u razvoju povećava u osnovnim školama.
http://www.karlovac.hr/novosti/grad-osigurao-novac-za-14-pomocnika-u-nastavi/2330
http://www.karlovac.hr/novosti/osigurana-sredstva-za-pomocnike-u-nastavi/2597
http://www.karlovac.hr/novosti/ove-skolske-godine-31-pomocnik-u-nastavi-bit-ce-zaposlen-u-karlovackim-osnovnim-skolama/5657
Osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje omogućeno je djeci s teškoćama još i u Centru za odgoj i obrazovanje na Baniji, te Mješovito-obrtničkoj školi u posebnim razrednim odjelima, te u integriranim redovnim trogodišnjim odjelima. Iako na njihovim web stranicama stoji da Centar teži „da se učenici osnovne škole kvalitetno pripreme za nastavak školovanja u srednjoj školi, učenici u odgojno-obrazovnim skupinama kvalitetno usvoje „školu života“, dok maturanti nakon završetka srednje škole u Centru budu pripremljeni za tržište rada“, te da im je zaposlenost do 60 posto, interesantno bi bilo vidjeti kako i na koji način potiče Grad Karlovac njihovo uključivanje na tržište rada.
Država stimulira poslodavce da ostvare porezne olakšice i poticaje pri zapošljavanju osoba s invaliditetom. Štoviše, obveza je da pravne osobe u vlasništvu ili pretežitom vlasništvu jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave imaju do kraja 2017. godine najmanje jednu zaposlenu osobu s invaliditetom na svakih 20 zaposlenih, dok je do kraja 2014. to bilo na svakih 25 zaposlenih. Poštuje li Grad Karlovac to? Provjerava li poništavaju li gradske tvrtke i ustanove natječaje kad trebaju zaposliti osobu s invaliditetom?
Centar za odgoj i obrazovanje Karlovac na Baniji funkcionira u jednoj od starijih školskih zgrada na području grada, neprilagođenoj djeci i mladima s višestrukim teškoćama, usprkos trudu zaposlenih da je prilagode i osuvremene. Dograđuje se i rekonstruira te bi trebao bi postati referentni regionalni centar za rad s djecom s teškoćama u razvoju. Do izgradnje nove zgrade i dalje će raditi u dvije smjene, roditeljima, isključivo djece sa cerebralnom paralizom, će i dalje biti na raspolaganju čitavih sedam parkirnih mjesta, koje su dobili tek u rujnu prošle godine, dok je za ostale dobro i parkiralište Lidla, a lift će dobiti kasnije od zaposlenika Grada. Srećom pa im je potkrovlje klimatizirano.
Sve to je postignuto proteklih godina, kako kaže ravnatelj Volodymyr Kubinskyy: „(…) zahvaljujući blagohotnosti i zauzetosti za naše učenike osnivača Grada Karlovca, posebice gradonačelnik Damira Jelića kao i pročelnice Upravnog odjela za društvene djelatnosti gospođe Andreje Navijalić, (…)“
Kao roditelju i građanki Karlovca koja uredno plaća porez i prirez ne treba mi ničija blagohotnost i zauzetost za moje dijete. Pravo moga djeteta, ali i sve ostale djece s teškoćama u razvoju je da imaju jednake mogućnosti za razvoj i napredovanje i da budu prihvaćeni, a Grad i država im to moraju osigurati – sa ili bez rasparenih šarenih čarapa.
