Politika na traci: NO kampanja

Autor: Dražen Cukina

Sljedećih tjedana, sve do izbora, na ovom mjestu moći ćete pročitati seriju tekstova o političkim filmovima, ne nužno klasične filmske kritike, nego prije svega kratki prikaz filmski obrađenih pojedinih aspekata političke borbe, što možemo naučiti iz filmskih priča i kako se ti filmovi odnose na sve složeniji svijet u kojem živimo.

Neposredni povod ovim tekstovima je čileanski film NO, prošlog petka prikazan na Trećem programu Hrvatske televizije u ciklusu redatelja Pabla Larraína, koji prikazuje plastičan prikaz jedne gerilske političke kampanje. Pokojni Tom Gotovac jednom je prilikom izjavio da su svi filmovi politički, čak i ako tako ne izgledaju i ne iznose ili podržavaju nikakve političke poruke. To je točno, ali orvelovski rečeno, svi su filmovi politički, samo su neki političkiji od drugih.

NO je film iz 2012. godine, prema istinitim događajima iz 1988. godine, a glavnu ulogu igra meksički glumac Gael García Bernal. Kao čileanski kandidat izborio je nominaciju za za Oscara za najbolji strani film, a dobio je još 12 drugih filmskih nagrada, među ostalima, meksičku nagradu Ariel za najbolji latino-američki film, redatelj je nagrađen na kanskom filmskom festivalu za režiju, a Bernal je dobio nagradu kao najbolji glumac na filmskom festivalu u Abu Dabiju.

U jesen 1988. pod pritiskom međunarodne javnosti, čileanski diktator Augusto Pinochet bio je prisiljen raspisati referendum. Ako zaokruže DA (SI), Pinochet ostaje na vlasti još osam godina, ali ovaj put s plebiscitarnim legitimitetom, a, ako zaokruže NE (NO), raspisat će se slobodni izbori. Kampanja je trajala 27 dana uz svakodnevne televizijske emisije. Svaka opcija dobila je po 15 minuta televizijskog vremena, uglavnom u kasno večernjim terminima.

Kako su se vladajući pripremali za referendum, saznajemo u prvih desetak minuta filma. Pinochet će biti u skoro svakom kadru uz čitane parole tipa – “Ako ja vladam, vladaš i ti”; “DA za zemlju koja pobjeđuje”. Politički marketinški stručnjak objasnio je ministrima na koji način natjerati građane zaokruže DA: „Zaplašite ih prošlošću – siromaštvom, redovima za kruh.“ Zvuči poznato, zar ne? Ništa se bitno nije promijenilo sve do današnjih dana. Adolf Hitler je Njemačku plašio Židovima i komunistima, Donald Trump svoje građane plaši imigrantima… a time popis ni izdaleka nije iscrpljen.

Evo što je još u filmu marketinški stručnjak savjetovao vladajućima kako graditi DA kampanju: „Socijalizam znači bijedu. A u vašem sustavu svatko može biti bogataš. Pazite, ne svi! Nego svatko! Ne možete izgubiti kada svi žele biti taj svatko.“ To je strategija koju koriste ne samo političari, nego i mnogi filmovi, čak i Disneyevi crtići, poručujući, primjerice, da zebra može pobijediti trkaće konje, štakor može biti kuhar u vrhunskom restoranu, a panda može postati kung fu majstor i spasiti svijet, što zorno pokazuje istinitost Gotovčeve tvrdnje o političnosti svih filmova.

S druge strane, opcija NE angažirala je Renéa Saavedru, marketingaša čiji su najveći dosezi bili reklame za bezalkoholna pića i ostale proizvode široke potrošnje. Za razliku od mnogih stvarnih osoba u filmu (neki sudionici ostvarili su cameo uloge), Saavedra je fikcijski lik zasnovan na životu Eugenia Garcie, pravog masterminda NE kampanje. Saavedrine su reklame prštave, jarkih boja, radosne, promoviraju bezbrižan zapadnjački konzumeristički stil života. Pozvali su ga da pogleda što imaju. Pokazali su mu jedan izuzetno turoban kratki film, kompilaciju najgorih trenutaka 15-godišnje diktature, leševe na ulicama, policijsku brutalnost, logore, smaknuća. „Imate li nešto veselije,“ upitao ih je Saavedra, i zamalo odmah dobio nogu. „Vjeruje li itko od vas,“ nastavio je Saavedra, „da ovakvom kampanjom možete dobiti plebiscit?“ Teškom mukom priznali su mu da ni oni ne vjeruju da se tako može pobijediti. Njihov primarni cilj, objasnili su mu, je otvoriti oči onima koji ne žele glasati. „Pa čemu onda kampanja?“, upitao je Saavedra. „Da osvijestimo ljude,“ rekli su mu. „Ovoj zemlji treba čudo, svi anđeli, božansko djelo.“

Ali pokazalo se da je sve što im treba jedan sposoban marketinški stručnjak. Saavedra je imao drugi cilj – pobijediti na referendumu. Ispitivanje javnosti pokazalo je da oko 76 posto birača uopće ne namjerava izaći na plebiscit, prvenstveno zato što se boje onoga što predstavlja NE. Stari se boje povratka u socijalizam, redova, siromaštva, a mladi misle da je referendum namješten. Saavedrin primarni zadatak bio je pridobiti građane da izađu na glasačka mjesta. A za to je primijenio sve što je i inače koristio u svojim reklamnim kampanjama. „Trebamo proizvod koji je dovoljno privlačan i mladima i starima. Demokraciju moramo prikazati kao simpatičnu, koristeći univerzalni marketinški jezik, blizak i privlačan, optimističan, a u pozadini se provlači politička poruka,“ govorio je političarima Saavedra.

Naišao je na žestoko protivljenje. Ponižavanima i/ili mučenima za diktature, odnosno onima koji su izgubili nekog bliskog, naprosto je bilo neshvatljivo i neprihvatljivo da se o njihovoj muci priča kroz šarenu prizmu veselja i zadovoljstva, bez dostojanstvenog pijeteta. Takvi su ipak bili u manjini pa je Saavedra nastavio posao.

S ekipom je promišljao što Čile čini velikom i važnom zemljom, ali za razliku od Trumpa drugačije su definirali veličinu zemlje: „Domovina će biti velika kada se Čileanac ne bude bojao Čileanca. Čile će biti velik kada u domovini bude mjesta za sve.“ A kako su na to reagirali vladajući? U filmu NO to je prikazano ovako – na ekranu se pojavljuje slika tek rođene bebe preko koje čujemo glas naratora: „Čileanska djeca su veća i teža. Čile – zemlja koja pobjeđuje!“ Na kraju, zlokobno upozorenje: „Pomislite što biste sve mogli izgubiti, ako zaokružite NE.“ Svaka DA emisija bila je garnirana prizorima Pinocheta i razdraganog naroda, recimo prizori s veličanstvenog dočeka Našeg Predsjednika na Uskršnjim otocima. Svi plaču od sreće i guraju se da ih dodirne i zagrli Predsjednik.

Nakon početnih uspjeha NE kampanje, vladajući su se zabrinuli, ali ne previše. Potcijenili su moć medija i televizije (o toj temi više u nekom od narednih tekstova), kao i vizuelnu privlačnost i šarenilo koje je pratilo svaku emisiju NE kampanje. Saavedra ipak nije prošao neokrznut. Za upozorenje, provalili su mu u kuću, ispisali uvredljive poruke na prozorima, išarali auto, a počele su stizati i prijeteće telefonske poruke. Saavedru to nije pokolebalo. Optužili su ga – klasično – da je marksist koji ruši svoji domovinu. To je, kao što znamo, najjednostavniji način difamacije. Mnogi su takvoj optužbi skloni povjerovati bez promišljanja, ne samo u Čileu. Istina je, naravno, bila sasvim drugačija – jednakom lakoćom kojom su podržavali Pinocheta na početku diktature, Amerikanci su ga se odrekli kad im više nije bio potreban i preko raznih zaklada financirali NE kampanju. Ali tko će gubiti vrijeme razdvajajući činjenice od „alternativnih činjenica“ (u ono vrijeme to se nije tako zvalo, ali poanta je ista), pogotovo kad su tako zavodljivo privlačne.

Zanimljivo je da je film snimljen video kamerom U-matic u zastarjelom 4:3 formatu slike, kao što se to radilo krajem osamdesetih. U vrijeme snimanja filma na cijelom svijetu tek su tri-četiri takve kamere bile u funkciji, ali redatelj Larraín je insistirao upravo na toj kameri kako bi mu film izgledao što autentičnije i potrošio puno vremena i novca kako bi nabavio baš takvu kameru. I postigao je željeni rezultat – film izgleda kao da je sniman u vrijeme koje prikazuje, a cijeli ima dokumentaristički štih koji odgovara temi. Slika je, za današnje standarde, užasno neoštra, ali jednom kad se priviknete na takav postupak i kad se prepustite priči, to prestaje biti smetnja.
A kad se na ekranu pojavi gotov spot koji je ekipa snimala u poluilegalnim uvjetima (više puta su morali bježati pred policijom), zavodljivost tog spota toliko ponese gledatelja da čak i onaj koji ne zna kako je cijela priča završila mora povjerovati u pobjedu NE opcije.

O predizbornim kampanjama nema puno filmova, još je manje dobrih, ali ako vas zanimaju te teme, potražite filmove Martovske ide (The Ides of March), Izborna kampanja u krizi (Our Brand Is Crisis), Istina (Truth) ili Izborni dani (Election). Ako želite pogledati još koji film Pabla Larraína, osim onih koji su prikazani na HTV3, svakako pogledajte njegova dva najnovija filma, Neruda i Jackie, kojima Larrain otvara novo poglavlje u žanru biografskog filma.

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije