Od prve projekcije filma u Karlovcu 1896. godine do osnutka prvog karlovačkog, ali ne i hrvatskog, namjenskog kina prošlo je gotovo 25 godina. Međutim, pojavi filma u karlovačkim institucijama uslijedio je niz različitih projekata da se film učini dominantnom gradskom dokolicom. To nesumnjivo postaje već prvih godina 20. stoljeća unatoč konzervativnim stavovima starih gradskih otaca koji su se pribojavali za budućnost kazališta kao antičke umjetničke forme koje bi taj nesretni, trivijalni, film mogao istisnuti. To se nije dogodilo, ali zanimanje za nov vid umjetnosti vidjelo se na sve strane – od poduzetnika, ugostitelja, vlasnika kinematografa, gradskih novinara, političara i samih građana koji dobivaju priliku vidjeti mitska i nebeska bića na platnu. Nakon plejade sporadičnih putujućih kinematografa i pokušaja da se film ustali u Karlovcu, to je napokon 1908. godine pošlo za rukom vlasniku kavane i hotela Central.
Prvo je stalno karlovačko kino smješteno u prostorije hotela, onda zvanoga svratištem, odnosno kavanu Central u današnjoj Zvijezdi. Pored ugostiteljske funkcije, koja je podrazumijevala luksuzne sobe za gradsku gospodu i imućne posjetitelje poput Franje Josipa I., Central je građanima nudio kavanu podno hotela. Ona je bila rado posjećivan kružok gdje se već 1905. moglo čitati desetke različitih tiskovina uz skupocjenu kavu. Osim što je bio središtem karlovačke zabave za široke mase, gdje su se održavale cirkuske predstave, krabuljni i gradski plesovi, Central napokon postaje domom prvog stalnog kinematografa nazvanog Royal Amerikan. Otvara ga Ljudevit Schroif te ondje prikazuje nevjerojatne 22 projekcije u jednome danu u vremenskom razdoblju od 15 do 23 sata radnim danom i subotama. Ulaznice po cijeni od jednog austrijskog groša, odnosno tri za prvog posjetitelja u skupini, po svemu su sudeći bile prihvatljive s obzirom na broj projekcija s glazbenom pratnjom koju je stvarao „električni glasovir koji je na staklenoj ploči na samom glasoviru, slikovito, u živim bojama i pokretima uz okretanje vodenice davao slike vodopada i preljeva raznih nijansi boja. Ovaj glasovir davao je zvuke melodija i arija mnogih poznatih opera.“
Kinematograf zvučnog i tada modernog, zapadnjačkog prizvuka oduševljavao je stalne posjetitelje među kojima je bio i književnik Stjepan Mihalić. Oduševljen tehnološko-umjetničkom novotarijom, prisjeća se da je Royal Amerikan u doba njegova dječaštva u Karlovac donio Alexandrea Dumasa i Giuseppea Verdija, Prometeja, Orfeja i samoga Isusa Krista, i to često u koloru, a sve praćeno glasovirom.
Mihalićevi memoari otkrivaju kako se Centralovoj publici film prikazivao kao izrazito uzbudljiv medij zbog svoje promjenjive prirode. Karlovčani već prvih godina ustaljivanja filma imaju priliku gledati obojane filmove, a praksa u tom trenutku postoji desetak godina u povijesti filma u tom trenutku.
Stanko Lisac, Lujo Štefan i tadašnji direktor kinematografskog poduzeća Boško Nikolić u Karlovačkom tjedniku, gotovo pola stoljeća od spomenutih projekcija, prisjećaju se kako je jednom „film prikazivan naopako. Naglavce su hodali vojnici u filmu koji je prikazivao rusko-japanski rat.” Iako je memorija subjektivna, partikularna i podložna izvanjskim i unutarnjim utjecajima, najznačajnije odlike filma ipak su posebno upečatljiv dio uspomene, pa tako obrnuto prikazivan filmski zapis ostavlja dojam nemogućega, a takvo što nemoguće filmski medij ipak može pružiti. Iz razgovora sa starijim Karlovčanima doznajemo pak kako u današnjoj Radićevoj ulici 1910. godine stanoviti Karlo Shack otvara kino ‘Urania’ pored kavane ‘Aeroplan’. Kino poznatog i zvučnog imena prema sjećanjima zabilježenim u Karlovačkom tjedniku navodno je trebalo konkurirati Schroifovom Centralu po cijeni ulaznica od četiri krajcara, a da bi i sadržajno to uspio, vlasnik se pobrinuo za dobavljanje tada senzacionalnog Buffalo Billa kao prvog prikazanog filma.
Dušan Lopašić, kao glaosviti karlovački urednik, i Schroif radili jedan drugome u prilog u čvrstom odnosu pokrovitelj-promicatelj. Tome svjedoči niz članaka što karlovačko građanstvo potiču na konzumaciju bogate filmske ponude u kinematografu. Dakako, kao višenamjenski ugostiteljsko-zabavni objekt, svratište i sam kinematograf bili su unosan posao
Istovremeno, u Zagrebu djeluje Dobrotvorni kinematograf Ćirilo-Metodskih zidara čiji se program izvodio i izvan službenih projekcijskih prostorija na mjestu današnjega Kina Europa u središtu Zagreba. Nepoznati distributeri u karlovačkom gradskom kazalištu, prema već ranije iskušanom uspješnom modelu, priređuju jednodnevni humanitarno-edukativni filmski događaj u svrhu prikupljanja donacija za izgradnju sirotišta. Nadalje, organizirane projekcije u Zorin domu imaju snažnu političku, odnosno propagandnu funkciju agitacije hrvatskih, ponajprije u ovom slučaju karlovačkih, građana prema Istarskom poluotoku. Pozivajući se na nacionalni sentiment i solidarnost, film tako po prvi puta u Karlovcu postaje sredstvom političke komunikacije.
Karlovački je kavanski mozaik bio bitnim dijelom cjelokupne vizure grada, a nesumnjivo i epicentar gradskog dokoličarstva. Društvenu dinamiku pokretale su, između ostalih, i spomenute kavane koje nisu bile isključivo forumom političkih ili dokoličarskih rasprava, nego i sjecišta kulturnog života. Iz tog razloga novinama nije bilo teško svratiti pažnju gradskog čitateljstva upoznatog sa zabavnim karakterom mjesta gdje se susreću s poznanicima:
“Ljudi, ajte u Royal Amerikan Kinematograf. Dvorana Edison u svratištu Central. Tko se jeftino za male nove hoće lijepo i ugodno zabaviti tečajem ciela dva sata, taj neka podje u kinematograf u Central. Svaki drugi dan novi razpored. Predstave 6-8 i 8-10 sati na večer. Slike prati umjetnik na glasoviru prof. Sardou-Scomparini.”
Iz ove se najave vidi da su dvosatne projekcije više filmova popraćene uživo izvođenom glazbom te se tako stavlja naglasak na vjerodostojnost gledanog, čega su dosad posjetitelji kinematografa bili lišeni. Film vapi za zvukom i bojom preko gegova i napetih trenutaka anticipacije sljedećih događaja u filmskoj radnji. Izvođenje glazbenih brojeva na glasoviru ili uz pratnju manjeg orkestra film kao reproduktivni medij čine jedinstvenim iskustvom u odnosu na današnju uobičajenu i neprimjetnu praksu sinkronizacije slika i zvuka gdje je samo iskustvo gledanja manje intimno negoli danas, početkom dvadeset i prvog stoljeća. No 1909. širi svoje okvire i za ljetnih dana postaje karlovačko otvoreno ljetno kino.
Ideju o novom ljetnom kinu u Karlovcu preuzet će nekoliko godina kasnije Rudolf Mosinger, čovjek zaslužan za dolazak filma u Karlovac, a koji u ovom trenutku djeluje u Zagrebu kao fotograf i distributer filmova za Kraljevinu Hrvatsku. Njegov ranije osnovani svjetloslikarski zavod u zagrebačkoj Ilici postaje u srpnju 1909. novim dioničarskim društvom, a nakon prestrukturiranja u hrvatsku filmsku instituciju, postaje izvorom kapitala za pokretanje prvog karlovačkog kina dugometražnim filmovima.
Jamačno su uzbudljive ekranizacije, odnosno vizualizacije klasičnih narativa privukle pozornost građanstva zbog čega je i sam karlovački Royal-Amerikan Kinematograf, razvio suvremenu ekonomsku politiku i prilagodio se interesu gledatelja. Usto, razvijeni je reklamni diskurs lukavo operirao statistikama i tehničkim podacima koji su, unatoč svojoj trivijalnosti, i tada dodatno intrigirali publiku, pa su najave za filmove poput „Opasna starost – slika je dugačka 1 kilometar“ i poticaji „Idite u kinematograf. Ondje ćete naći svaku najljepšu i najugodniju zabavu“ svakako manipulirali impresijama jer razdoblje nijemoga filma obilježeno je vizualnim atrakcijama, posebice do sredine desetih kada se filmsku fabulu redefinira kompleksnijim narativnim strukturama.
Nijemi je film ovog razdoblja provodio aktualne eksperimente, ali oni su služili kao sredstvo zadovoljavanja efemernijih potreba pri čemu autorstva ili individualnosti u režiji gotovo da i nisu postojala. Prva su desetljeća filma utoliko povezana s kazalištem što film nudi prikaze ekvivalentne onima na pozornici, no u percepciji i recepciji ta su se dva medija razlikovala upravo u spomenutoj nerazrađenosti i nečvrstoći filmske priče, zbog čega je film stigmatiziran kao medij lake i primitivne zabave.
