Mateja Penava: Živjela sam plebejski u "svijetu glamura"

Iskoristili smo kratki boravak nekadašnje manekenke, a danas energetskog stručnjaka Mateje Penave u Karlovcu da pospikamo.

Pročitao sam u jednom tabloidu da si se naljutila na svog tadašnjeg dečka, jer je ustvrdio da si savršena.

Nije to rekao. Naljutilo me što je rekao da sam skoro savršena.

Da je rekao da si savršena, ne bi bilo problema ili bi tek onda nastao problem?

Tek bi onda bio problem. Naporno bi bilo održavati tu razinu.

Po čemu si nesavršena?

Koliko imamo vremena?

Do Dnevnika 3.

Volim puno pričati i upadati u riječ.

Čekamo da se otvoriš.

Zar moramo započeti s tim pitanjem?

Ne moramo. Živiš u Budimpešti?

Živiš li u Budimu ili Pešti?

U Pešti, ali bih radije živjela u Budimu.

Zašto?

Pešta je ravna i nema zelenila, a Budim je brdovit i ima zelenila.

Radije bi živjela tamo gdje je brdovito?

Zašto?

Trenirala bih bez da sam toga svjesna.

No, teže je voziti bicikl.

Jest, ali bi mi dupe bolje izgledalo, da živim u Budimu, jer bih se morala penjati uz brdo.

Kako sada održavaš kondiciju?

S obzirom da se nalazim u korporativnom svijetu i da radim u uredu, odlučila sam da se neću baviti održavanjem fizičkog izgleda, nego uložiti na drugi način u sebe.

Je li tvoj posao u Budimpešti sličan onome kakav gledamo u seriji The Office?

Ne. Mnogo je manje humora na mom poslu.

Što radiš u Budimpešti?

Radim za tvrtku koja se bavi energijom, uglavnom energetskim menadžmentom u smislu trgovanja njome za naše klijente, postizanja veće energetske učinkovitosti pri njihovim proizvodnim procesima i ispunjavanja zakonskih obaveza vezanih uz praćenje i smanjenje stakleničkih plinova

Imaš li energije za to?

Za sjediti po čitave dane nemam.

Do sada si hodala na poslu, a sada moraš sjediti?

Baš tako, i to mi teško pada.

Je li ovaj posao ostvarenje tvojih snova?

Nisam sigurna da je bilo koji posao ostvarenje mojih snova.

Što da se radi nakon glamurozne karijere kao što je bila tvoja manekenska? Nogometaši nakon svog igračkog staža odu u mirovinu, dakle s tridesetak godina života, zbrinuti su do kraja života.

Nisu svi.

Kad manekeni idu u penziju? Inače, sad bih potpisao svoju.

I ja bih u penziju.

Kako ćemo to ostvariti?

Javit ću ti kad otkrijem. I dalje računam na to da se dobro udam. Neke manekenke se povuku iz tog svijeta nakon što se umirove, druge pak otvore modne marke, dućane, neki postanu modni savjetnici, kolumnisti, stilisti…

Tvrdili su da si na vrhu svijeta. Jesi li onda sada, kada radiš u nekom uredu i mešetariš energentima, pala?

Ne mešetarim, pomažem tvrtkama da ispunjavaju uvjete koji se tiču regulativa s područja zaštite okoliša, dakle, da paze na emisiju ugljičnog dioksida, da objavljuju podatke i slično.

Predstavljaju li nakon karijere supermodela svi ostali poslovi sunovrat?

Ne. Odlučila sam se ne baviti manekenstvom. Taj posao mi je dosadio. Bio je dinamičan, ali kratko. Tražila sam nešto novo, nešto na čemu mogu učiti.

Kakav je grad Budimpešta?

Divan. Mnogo toga nudi, čak i onima koji ne znaju mađarski.

Slabo divaniš mađarski?

Gotovo nimalo, nažalost. Studirala sam i radim na engleskom jeziku, nisam upoznala Mađara koji bi me motivirao da se naučim.

Jesi li bila na Balatonu?

Jesam.

Je li to jezero blatno?

Nije, ali nije niti čisto. Razmaženi smo, jer smo odrasli uz čiste rijeke i svakog ljeta se u njima kupamo, pa me Balaton ne privlači. Na tom nasem “školskom izletu” na Balaton, prošle godine, svi su pohrlili u vodu osim mene i kolegice iz Splita. Mi smo radije sjele na piće.

Je li bolji mađarski fiš papirkaš ili naš?

Ne volim fiš paprikaš.

A ajvar?

Naš.

A gulaš?

Naš. Njihov je juha.

Juhu zovu gulašom?

Kod njih je gulaš bistar i rijedak, a navikla sam da je “konkretniji”. Ne znam Hrvata koji se nije razočarao u mađarski gulaš. Nije jednostavno znao što ga čeka.

Jesi li znala što te čeka u Mađarskoj?

Nisam imala pojma kakav je Budimpešta grad i kakvi su ljudi tamo. Imala sam percepciju o Mađarskoj koju smo učili u školi.

Mislila si da je tamo i dalje komunizam?

Znaš da neki misle da je i tu i dalje komunizam.

Ubrajam se u takve. Što te dočekalo u Mađarskoj?

Jezik kao s drugog planeta.

To je nevjerojatno, uistinu. Pripada porodici ugro-finskih jezika. Novinar i kulutrni pregaoc Darko Lisac je jednom prilikom spojio Mađare i Fince, naveo ih da svatko priča svojim jezikom ne bi li uvidio bi li se uspjeli razumijeti. Nisu se ništa skužili.

Ne kuže se. Nema drugog jezika koji ti može pomoći da skužiš mađarski. Možeš prepoznati ponekad da su Srbi preuzeli neke njihove izraze, tipa šargarepa.

Hrvati nisu ništa preuzeli iz mađarskog jezika?

Beštija je mađarska riječ, čini mi se.

Je li to ungrizam? Kako nazivamo posuđenice iz mađarskog jezika?

Ne znam, ali ungrizam dobro zvuči. Čak i ako se ne kaže tako, trebalo bi se tako kazati.

Jesu li Mađari svjesni da smo od 1101. do 1918. dijelili državu?

Smatraju da smo svi bili žrtve Austrijanaca.

Došla si u Budimpeštu studirati okolišne znanosti. Zašto?

Diplomirala sam politologiju u Zagrebu. Htjela sam nešto drugo specijalizirati povrh toga, a opet ne otići geografski predaleko.

Koliko su udaljeni Budimpešta i Zagreb?

Tristotinjak kilometara, ako se ne varam. Zasitila sam se zrakoplova. U Hrvatskoj sam boravila posljednjih pet godina i htjela sam laganu tranziciju, spori izlazak.

Laganu tranziciju u zemlju čiji jezik nitko izvan nje ne razumije?

To mi nikada nije bio problem, jer sam živjela u Francuskoj, pa sam se naučila francuski.

Svojevremeno si rekla da živiš u koferu. Pretpostavljam da nisi mislila doslovno.

Ne, rekla sam da živim iz kofera. Ne bih stala u kofer. I sada također živim iz kofera. To znači da sve stane u jedan – stvari, i emocije, i pas.

U kojim uvjetima živiš u Budimpešti?

Iznajmljujem stan kojeg dijelim sa cimericom. Svaka ima svoju sobu, imamo zajednicki prostor u sredini. Živimo u centru, Buddy čuva kuću dok smo na poslu.

Voziš li se javnim prijevozom ili biciklom?

Koristim obje mogućnosti, ovisno o vremenskim prilikama.

Kakav je tamo javni prijevoz?

Fantastičan, jedan od najboljih kojeg sam koristila.

Što imaju?

Autobuse, tramvaje, trolejbuse i podzemnu željeznicu. Možeš i bicikle iznajmiti. U bilo koje doba dana ili noći za 20 minuta možeš doći kamo poželiš.

Kako se hraniš?

Kuham.

Jesi li Mađare naučila što je gulaš?

Ne znam niti ja gulaš skuhati.

Mogla bi naručiti dostavu iz Zagreba?

Moja majka radi odličan gulaš u kojem uživam kada dođem doma.

S 15 godina si ušla u svijet mode?

Petnaest i pol, skoro 16 godina.

Je li uobičajeno da se tako rano počne baviti modom?

Jest.

A kad se odlazi u mirovinu?

Kazat ću ti kada odem.

Jesi li i dalje u tom poslu?

Ne bavim se više time.

Kad bi ti netko ponudio, bi li pristala odraditi neki manekenski posao?

Ovisno je to o vrsti angažmana.

Kamo si s 15 godina otišla iz Karlovca?

U Pariz.

Prilično je to odvažno.

Otišla sam na dva tjedna uz pratnju majke na probna snimanja, da vidimo koliko će mi se to svidjeti, kakve će biti slike… Nakon toga su predložili da se vratim na tri mjeseca.

Javila si se na audiciju ili su te zapazili?

Godinu ranije sam se javila agenciji Midikenn. To sam učinila iz znatiželje na nagovor prijateljice. Tako je to počelo.

Kako te se dojmio prvi boravak u Parizu?

U to sam ušla prilično neupućena. Može li te itko uputiti u tako nešto? Sve je bilo novo i čudno.

Jesi li razmišljala da je to lagan posao u odnosu na druge?

Nisam. Bila sam učenica i jedino sam taj posao mogla usporediti sa školom. Nisam deset godina prije toga radila u kombinatu. To je bio moj prvi posao.

Je li težak?

Jest. Ne možeš ga odraditi, pa se vratiti doma u svoj život s obitelji i prijateljima. Zahtijeva da se izdvojiš iz svoje sredine i čitav život mu posvetiš. Ideš tamo gdje je posao i podređen si mu. Za mene je to bilo dosta teško. Bila sam mlada i u doba kada sam se počela baviti manekenstvom nije bilo pametnih telefona niti skajpa – otišla bih u poštu, kupila za pet eura karticu, pa zvala doma.

Koliko dugo si bila zagrijana za modu?

Od samog početka mi je bilo teško, ali ne i dosadno. Postalo je dosadno nakon dvije, tri godine možda.

Postoji mnoštvo djevojaka koje sanjaju takvu karijeru. Kako ti je dosadila?

Sanja se svašta o čemu se ništa ne zna. Čitavo vrijeme sam sudjelovala u tuđim projektima. Tvoj doprinos je bizaran i minimalan, površan. Ne možeš umno doprinijeti toj priči, nego održavanju fizičkog izgleda uz nadu da će to što jesi biti dovoljno dugo u modi, dosta je tu konkurencije…

Svojedobno si pitana je li istina da se manekenke međusobno opijaju kako bi loše izgledale, da se tako uklanja konkurencija.

Da, zvuči mi poznato to pitanje.

Koga si sve opila?

Nikoga niti je itko opijao mene s takvom namjerom.

Između ostalog, dosadila ti je konkurencija među manekenkama?

Posao je bio monoton. Sve je isto – ideš na kasting, a, ako dobiješ posao, odlaziš na snimanje, pa to odradiš i potom odlaziš u drugi grad, pa sve to ponavljaš iznova. Teško je započeti neki život uz takav posao. Prijatelji koje sam imala su također bili iz svijeta mode. Nisi mogao pustiti korijenje nigdje. Da sam Francuskinja ili Amerikanka, mogla bih možda u Francuskoj ili Sjedinjenim Državama ostvariti i nešto drugo još.

Osjećala si se kao stranac?

Da. Taj posao zahtijeva previše vremena i energije da bi se usporedno mogao posvetiti i nečemu drugome, no nije dovoljno baviti se samo manekenstvom. Osjetila sam da trebam još nešto. Ima djevojaka koje počnu raditi nešto drugo, nekih koje se u potpunosti posvete drugom poslu. Teže je onima koje nisu iz država u kojima su najveći modni centri. SAD mi nikad nije bio toliko privlačan.

Vidjela si da svijet nije baš toliko bijel. U čemu si vidjela nijanse sive i crne?

Najveće crnilo u manekenstvu je možda to što si tako mlada, a svi tako odrasli koji ganjaju vlastiti svoje karijere, profesionalni i financijski uspjeh, bilo da su menadžeri, fotografi, bukeri…

Što je buker?

Osoba zaposlena u agenciji koja ti pronalazi poslove.

Menadžer?

Ne. Menadžer je netko tko se brine za tvoju karijeru. Više je involviran u tvoj uspjeh, rekla bih. Buker pronalazi poslove.

Operativac je?

Da. Dio njegova uspjeha je odnos s klijentima.

Je li ti bitno da se odijevaš garderobom s prestižnom markom? Nosila si odjeću najvećih dizajnera i najprestižnijih marki.

Volim lijepo izgledati, bez obzira na različite ideje što to znači. Ne patim na to da nosim garderobu s markom.

Bi li kupila garderobu na Hreliću?

Hlače koje upravo nosim sam kupila tamo za pet kuna.

Koliko si se zadržala u Parizu?

Prvi put?

Kako uopće izgleda taj posao – ostaješ li u jednom gradu godinama ili ideš odmah dalje?

Ovisi to o mnogočemu. Svačiji put je drugačiji. Dosta vremena sam provodila u Parizu, možda i najviše, no to bi bilo po tri ili četiri mjeseca u komadu, nakon čega bih se vratila doma, pa otišla u New York na nekoliko mjeseci, a zatim bi se zaredale revije pa bih putovala po svuda.

To je turneja?

Da. Fashion week se događa dva puta godišnje, i to u New Yorku, Londonu, Parizu, Milanu…

Obilazite li provinciju?

Što ti je Pariz ponudio?

Svidjelo mi se tamo, jer je tempo života sporiji nego u SAD-u. Francuska koncepcija života se poklapa s mojom – vole provoditi vrijeme izvan kuće, nudi im se pregršt sadržaja, vole dobro pojesti, ulice su široke, grad je baš lijep, arhitektura je odlična…

A New York?

Monstruozan je, velik, bučan, rijeke ljudi se slijevaju ulicama, jedan tok ide jednom stranom ceste u jednom smjeru, drugi drugom u drugom smjeru.

Nema miješanja?

Ako ideš suprotnim smjerom, svi te psuju. Dosta smo se dijelili na poslu po tome tko više voli biti u Londonu, a tko u Parizu ili New Yorku.

S kime si ostala bliska iz tog svijeta?

Kad se počneš baviti manekenstvom, kreće se iz istog ishodišta – klinke skupa žive, pa se razvijaju, neke ostanu nepoznate, pa se vrate na fakultetske studije ili postanu majke… Toliko je u tom svijetu različitih djevojaka i motiva… Neke su i dalje u manekenstvu, neke su mame, a neke rade u Budimpešti u energetskom sektoru.

Nakon što ti je dosadila modna industrija, koliko si još ostala u njoj?

Nekih šest godina.

Kako si to izdržala?

Nije bilo non-stop loše, no razdoblja kada mi je bilo dobro su postajala rjeđa i kraća, a razdoblja periodi kada mi je bilo loše češći i duži. Treba vremena da skužiš to. Nekoliko prijateljica bi se susrelo u istom gradu, pa mi je bilo super ili kad bi se pružila prilika za dobar posao ili put, pa te to drži.

Kamo si voljela putovati?

Razveselio me put u Meksiko. Bili smo u jednom gradiću na obali ja i još jedna djevojka. Snimali su više editorijala. Deset dana smo tamo bili, od toga sam radila četiri, a ostatak uživala u svježoj ribi.

Kažu da u Parizu nema svježe ribe.

Kažu?

Da, kažu. Zato, navodno, koriste veliku količinu umaka…

…i dok jedu puževe.

Jesi li jela puževe?

Jesam, više puta.

Jedeš okućene ili beskućnike?

U Francuskoj ih znaju servirati u kućicama, pa ih moraš vaditi.

Nije ti žao puža? Kad naručiš teletinu, dobiješ komad mesa koji nije u formi teleta.

A ovdje dobiješ cijelu kuću?

Da, dobiješ puža u svojoj kućici. Prilično je to bešćutno.

A što kada ti serviraju ribu?

Problem je uhvatiti ribu, baš i nije problem uhvatiti puža.

Puževi se uzgajaju, isto kao i ribe. Teško je ulaziti u hranidbenu etiku.

Koje predstave si gledala na Broadwayju?

Volim mjuzikle. Jedino sam to gledala. Gledala sam “Jersey Boys”, mjuzikl o pjevaču Frankieu Valliju. Gledala sam “Rock of Ages”, no nije mi se svidio, pa “Billie Eliott”…

Često se spominju bogati i slavni. Može li se biti siromašan i slavan?

Velik broj manekenki je siromašno i slavno. Trend je, ne samo u manekenstvu, plaćanje po prestižu. Djevojke koje vidiš na naslovnicama najboljih časopisa često nisu plaćene u novcu, nego su iskoristile priliku da rade s vrhunskim fotografima za vrhunske časopise ne bi li tako dobile na prestižu. Osim najboljih modela, manekenke koje zarađuju najviše novca nitko ne poznaje.

Kako je to moguće?

Poslovi koji se jako dobro plaćaju nisu toliko prestižni. Primjeri su izrade kataloga za neku koreansku tvrtku ili brend, za trgovačke centre… Ako ćeš snimati za vrhunski talijanski časopis, sama ćeš platiti prijevoz i smještaj.

Često spajaju manekenke i nogometaše. Postoje li manekenke koje igraju nogomet? Znamo da postoje nogometaši koji su samo manekeni, koji baš i ne doprinose igri.

Kad bi ženski profesionalni nogomet bio popularan kao muški, nogometašice bi se mogle baviti manekenstvom, jer bi predstavljale neke brendove i slično.

Jesi li ikada bila na utakmici ženskog nogometa?

Nisam u životu bila na nogometnoj utakmici.

Zvijezda si?

Nisam.

Smatraju te selebritijem, kažu da si zvijezda.

Ne smatram se zvijezdom. Tko to kaže?

Tabloidi.

Koja godišta čitaš?

Jesi li bila zvijezda?

Ne. Bila sam netko tko je radio uspješno izvan zemlje.

Što znači biti zvijezda?

Ne znam. Nikada nisam brala plodove “zvjezdanog statusa”. Ne prepoznaju me na ulici. U manekenstvu danas jesi, sutra nisi. Kad se prestaneš nečime baviti, kao da se nikada time nisi niti bavio. Ne znam kako danas izgleda modna industrija iznutra. Danas se uspjeh mjeri po tome koliko imaš sljedbenika na Instagramu i Twitteru.

Koliko ih imaš?

Nemam račun na tim društvenim mrežama.

Kažu da je netko postao zvijezda tako što je stigao od trnja do zvijezda. Postaješ zvijezda kada stigneš do zvijezda?

Tako nekako.

Povremeno se vratiš i do trnja, pa u Karlovcu vodiš bitke s Gradskom toplanom.

Baš mi je drago da me pitaš za to.

I najveće svjetske zvijezde muku muče s Gradskom toplanom.

Valjda.

Koji je tvoj problem s tom gradskom tvrtkom?

Ne žele dozvoliti da potrošač odbije primanje njihove usluge, iako postoji mogućnost da ne odvoji sa sustava bez da ometa druge potrošače. Jedini način da se odvojiš od toplane jest da dobiješ suglasnost svih na istoj podstanici, no čak i ako ostvariš taj san, jer svi znamo kako je kad moraš žicati susjede da ti nešto potpišu, svejedno moraš plaćati ogroman paušal. Bilo koji način grijanja je jeftiniji od ovog preko središnjeg toplinskog sustava u Karlovcu. Karlovački slučaj je poseban, jer je grijanje posredstvom toplane znatno skuplje nego u drugim gradovima, grijanje vode je odvojeno te se dodatno plaća, a dodatan je problem što Karlovčani po zimi moraju birati…

…hoće li se grijati ili hladiti?

Baš tako, a čak i kada se odluče hladiti, kada isključe grijanje, moraju ga plaćati.

To je sustav kojeg smo preuzeli od Zapadne Europe?

Nema ništa zapadnjačko u tome da ne možeš odbiti primanje neke usluge. Čak i ako je odbiješ, moraš tu uslugu plaćati. To je protivno razumu, liberalizmu i svemu normalnome.

Ovdje neki nisu shvatili da je pao Berlinski zid. Kako da ih uvjerimo da nema više komunizma? Jesi li bila u Berlinu?

Jesam.

Ima li zida tamo?

Nema. Ima izložbenih primjeraka Berlinskog zida.

Donesi nam ciglu tog zida, molim te, kada budeš tamo sljedeći put kao dokaz ovim našim sekretarima.

U Berlinu nema više Berlinskog zida. Vidjela sam to golim očima.

Griješ li se posredstvom karlovačke toplane?

Ne. S Gradskom toplanom vodim sudski spor, jer sam se zakonski otcijepila sa središnjeg toplinskog sustava u razdoblju kada je Toplana prestajala postojati, a Gradska toplana nije još osnovana. Obavijestila sam ih da ne želim više njihove usluge i angažirala majstora da me otcijepi. No, nastavili su dostavljati račune na kojima stoji da nisam potrošila nimalo toplinske energije. No, naplaćuju i paušal i nepostojeću potrošnju. Očekuješ da je nešto jasno, da nema šanse da je moguće da prođu godine, deset godina, u sudskom sporu oko tako nečega. Toplana je samo jedan od primjera funkcioniranja u Hrvatskoj.

Ima li drugi?

Ima.

Nisi slučajno u Budimpešti?

Nisam. Moraš za neke stvari u Hrvatskoj imati čelične živce ili oboliti. Odlučila sam se liječiti psima. Imam psa, pa umjesto da se prepustim miru i uživam, brinem se što misli u sebi, što radi kada me nema, je li zadovoljan.

Pas je u Budimpešti?

Da. Nema smisla da ga vodim u Hrvatsku na par dana, da ga mrcvarim, a i Mađari bi mogli zatvoriti granicu.

Koja je razlika između modela i supermodela?

Model može biti svatko tko se bavi tim poslom, a supermodel je valjda netko tko napravi dovoljno besplatnih prestižnih poslova.

Što si požalila za karijere supermodela?

Možda to što sam jedno vrijeme dosta ozbiljno to shvaćala, živcirala se oko toga. Bila sam mlađa, to mi je bio prvi posao, i možda nisam tada shvaćala koliko je to prolazno, te koliko je to razdoblje jedinstveno, pa nisam dovoljno uživala u tome.

Kako si se školovala?

Upisala sam Centar za dopisno obrazovanje “Birotehnika” u Zagrebu. To je sistem studijskog obrazovanja – propiše se literatura, pa se pripremaš za ispite.

Mnogo si čitala u samoći u bijelom svijetu?

Imala sam mnogo vremena za čitanje, da, dok ti rade frizuru…

Koliko to traje?

Nekada nekoliko sati. Čitala sam tada lektiru.

Što ti je najdraže iz te karijere?

Samo bih još dodala da sam propustila kontinuitet – odrastanje na jednom mjestu, prijatelje, kvart i grad, generaciju, taj neki normalni raspored… Uvijek sam se družila sa starijima. Super mi je bilo što sam putovala, živjela u velikim gradovima. Čak i ako imaš sreću da putuješ, to radiš turistički. Životom u Parizu ili Americi stekneš bolji dojam.

Jesi li smjela ići u Kentucky Fried Chicken i naručiti bačvu pohane piletine, kao što se radi u Americi?

Smiješ, ali moraš paziti na prehranu, što sam i činila. Nisam ljubitelj baš brze hrane. U Hrvatskoj je skupa, a u Americi jeftina.

Koja ti je anegdota ostala u pamćenju?

Ne sjećam se mnogo toga. Ostaje dojam, nešto što te izgradi kao osobu.

Tko te se dojmio iz tog svijeta?

Većinom specifične djevojke, jer su imale zanimljive priče. Bio mi je zanimljiv uvid, primjerice, u grupu manekena koji su došli iz Brazila i koji su bili mladi sportaši koji su se slučajno pronašli u manekenstvu, pa su iskoristili priliku da proputuju svijet. Muški manekeni ne zarađuju toliko kao ženski. Utoliko u modnom svijetu vlada obrnuti seksizam.

Muškarci su u modi izvukli deblji kraj?

Da. Ženski modeli u pravilu grade karijere, dok mnogo momaka to doživljava kao priliku da obiđu svijet. Modu su doživljavali ležernije. Žao mi je što nisam i sama tako pristupila tome. Jedna djevojka, koja je sa mnom živjela, je s 20 godina života od manekenske zarade svojoj majci kupila prvi stroj za pranje rublja. Takvi primjeri daju novu perspektivu. Kada sam stigla u Pariz, tamo su smatrali da ću biti silno oduševljena dolaskom na Zapad, no u Hrvatskoj smo imali pristojan standard u odnosu na Kazahstan, primjerice. Kada vidiš djevojke koje su stigle iz malih gradova ili sela u Ukrajini, recimo, uvidiš da su dobile jedinstvenu priliku da se spase iz teških uvjeta. Ludi su u Londonu za slatkišima. Nije rijetkost da djevojke koje dođu tamo iz loših uvjeta u svojim domovinama pohrle za čokoladama i udebljaju se jako brzo. Postaješ tako svjesniji životnih priča i standarda, upoznaješ se posredstvom tih pojedinaca sa svijetom. To ti daje širinu. Vidiš da ne teku med i mlijeko u svim državama. Kad je započelo prije nekoliko godina masovno iseljavanje iz Hrvatske, tvrdilo se da je u inozemstvu sve bolje nego tu. Ta matematika nije imala baš smisla, jer znam što znači biti stranac. Ako nemaš neku posebnu vještinu koja će te afirmirati, krećeš od nule. U vlastitoj zemlji se moraš dokazivati kada krećeš na tržište rada, a kamoli u tuđoj. Čini mi se da se sada realnije prikazuje život u inozemstvu.

Može se prijeći granica, ali se ne mora doći na zelenu granu?

Upravo tako. To si lijepo rekao.

Što te razočaralo?

Očekivala sam da će trud biti vrednovan, da će rezultat proizaći iz uloženog truda, a onda…

…te netko napije?

Ne, velim, bile smo vrlo solidarne. Jednostavno shvatiš da je mnogo toga u životu pitanje sreće. Normalno je da ćeš iskoristiti priliku, no neće je svatko dobiti.

Koga si sve upoznala od slavnih?

Ne znam. Nisam im relevantna, kao niti oni meni. Nismo si obilježili živote. Radila sam svoj posao.

Bila si u svijetu glamura? Što je glamur?

Nemam pojma. Moj najveći problem je to što nisam ta osoba o kojoj pričaš.

Samo iznosim ono što je u tabloidima. Slobodno se ogradi od svijeta glamura, nemam ništa protiv.

Ne osjećam da sam ikada bila dio tog svijeta. Živjela sam na Zapadu i radila svoj posao. Možda bi svijet glamura predstavljao odlazak na gala događaje, premijere i slično.

Jesi li išla?

Nisam.

Što si radila nakon što bi odradila posao?

Otišla sam doma i gledala televiziju. Bila sam klinac. Nisam kužila da je to glamur. Radila sam i spavala.

Proleterski.

Plebejski.

Jesi li nailazila na naše sunarodnjake u inozemstvu?

Ponekad. Znala sam naletiti na nekog od naših sportaša. Odsjedala sam jednom u jednom atenskom hotelu, jer smo snimali u Grčkoj. U predvorju bih načula razgovor dvojice nogometaša koji su tamo boravili na pripremama. U New Yorku, primjerice, postoje “naša” mjesta. U Astoriji je čitava “naša” četvrt. Svih ljudi ima svugdje.

Rođena si u Doboju. Kad ste došli ovdje?

Godinu prije rata smo se doselili u Karlovac. Mama je iz Zagreba, ali je otišla živjeti u Doboj. Kada je dobila posao u Karlovcu, tu smo došli.

Održavaš li veze s Dobojem?

Otkako smo se preselili, ne. Počeo je rat, pa nisi niti mogao ići, a Doboj mi je postao apstraktan pojam. Sjećam se naše kuće i psa, no da odem tamo ne znam što bih. Očekuje se da nešto osjetiš kada dođeš u rodno mjesto, ali ne osjećam ništa u Doboju, što je možda bizarno. Sjetim se tog grada kada ispunjavam formulare, pa navodim mjesto rođenja. Odrasla sam u Karlovcu, to je moj grad.

Što slijedi nakon Budimpešte?

Ne znam. Nisam nikad bila osoba kojoj bi bio problem preseliti se.

Bi li kao energetski stručnjak došla na mjesto direktora Gradske toplane?

Fokusirana sam na energetsku učinkovitost, a nisam sigurna da toj tvrtki to odgovara.

Možemo im poslati upit i pitati ih.

Možda jednog dana.

Svi ćemo prijeći na grijanje drvima.

To se smatra obnovljivim izvorom energije. Ono što me zanima u Hrvatskoj će tek igrati ulogu.

Što nas čeka u budućnosti?

Nismo izašli iz kamenog doba zato što nam je ponestalo kamena. Odavno postoje naznake u kojem smjeru ići, no nismo se još probudili. Prelazak na nove izvore energije podrazumijeva velika ulaganja i promjenu infrastrukture. Hrvatsku je teško promijeniti.

Treba promijeniti infrastrukturu u glavi?

Da. Bilo kakva promjena sustava podrazumijeva i to da čitav niz zanimanja postaje višak. Građane treba na vrijeme osposobiti da mogu doprinijeti novom sustavu, a za to treba vizija. Ne treba velik napor da se lojalne ovom sustavu pridobi za novi.

Koriste li u Mađarskoj geotermalne izvore energije?

Ne u velikoj mjeri.

Karlovac je bogat tom vrstom energije, ali je ne koristimo.

Infrastruktura je jako skupa. Kratkoročno se razmišlja da je bolje održavati postojeći sustav, to je linija manjeg otpora. Island koristi najviše geotermalne izvore, a u Hrvatskoj postoji veći potencijal hidro-energije, što nije bez negativnih utjecaja na okoliš. Problemima treba pristupati holistčki. Nije to politički oportuno.

Nema mnogo važnijih politika od energetske. Nisi bezveze upisivala okolišne studije.

Pa i ja mislim da nisam bezveze.

Skužila si što je bitno?

Europa pristupa problemu energetske sigurnosti s polazišta da treba učiniti sve da se osigura neometan i stabilan pristup energiji, što se poklapa s korištenjem obnovljivih izvora energije. No, možeš se usredotočiti na to da imaš pristup većem broju izvora plina, da ne ovisiš o jednom, nego o više izvora, odnosno da ne ovisiš o jednoj državi. No, možda se više ne bi trebalo fokusirati uopće na taj energent.

Koja nova energetska paradigma je na obzoru?

Priča o obnovljivim izvorima energije je dobra, no usredotočena sam na to da nismo toliko rastrošni u korištenju postojećih. S jedne strane bi trebalo koristiti obnovljive izvore energije, ali s druge i mijenjati navike. Isto je s hranom – traži se način kako uvećati proizvodnju hrane, jer svjetska populacija raste, ali malobrojni razmišljaju o tome da već proizvodimo jako puno hrane koju bacamo. Rastrošni smo i što se hrane tiče. Velik je problem stara i neučinkovita infrastruktura zbog koje imamo gubitke u distribuciji vode ili topline, primjerice.

Gradska toplana ima glasnogovornicu, a jedva da čujemo za njih.

Tko je glasnogovornica?

Ivana Rumenović.

Ne znam to.

Čitavu sezonu grijanja jedva da smo čuli za Gradsku toplanu u medijima. Kolegica I. Rumenović je tihogovornica.

Glasni moraju biti potrošači. No, nisam toliko upućena u tekuća događanja, jer sam geografski udaljena. Vodim i dalje bitke s njima, ali život ide dalje, a računi i dalje stižu. Nisam toliko upućena u trenutno stanje s toplanom, no ispilit ću ono što je pravedno. Žalosti me što mnogi nisu zadovoljni, ali misle da ni na što ne mogu utjecati. Isto tako, svaki grad je prepušten sam sebi, nema neke solidarnosti.

Treba nam direktor koji je završio okolišne studije i ima radnog iskustva iz bijelog svijeta.