Prije dvadeset godina britanski dokumentarist Laurence Rees osmislio je i ostvario seriju The Nazis: A Warning from History (“Nacisti: Upozorenje iz prošlosti”). U timu koji je skupljao građu bilo je tridesetak stručnjaka na čelu s profesorom Ianom Kershawom, svjetski priznate kompetencije za to povijesno razdoblje. Uznemirujuća sama po sebi, serija danas zastrašuje još i više, jer je moguće povući paralele sa svijetom u kojem živimo. Dobila je nagradu BAFTA za najbolju dokumentarnu seriju, te nagradu Svjetske dokumentarističke asocijacije. Naziv serije preuzet je iz teksta njemačkog filozofa Karla Jaspersa: „Ovo što se dogodilo je upozorenje. Ne smijemo zaboraviti. Bilo je moguće da se to dogodi i može se dogoditi opet, svakoga trena.“
Je li se možda već dogodilo? Ako u internetski pretraživač Google ukucate neku kombinaciju imena Donalda Trumpa ili Adolfa Hitlera, dobit ćete poveznice na više milijuna stranica (nisu sve podjednako relevantne). Reesova serija napravljena je davno prije Trumpova ulaska u politiku pa mu nitko ne može predbaciti zlonamjernost; niti u jednom trenutku ne povlače se paralele ni s jednim kasnijim razdobljem niti s osobama, ali je građu danas moguće iščitati malo drugačije nego prije 20 godina. Možda poruke nisu uvijek i svugdje prihvaćene s razumijevanjem, pa se serija sve do današnjih dana reprizira na raznim televizijama. BBC 2 je 2. veljače započeo još jednu reprizu.
Svaka epizoda počinje jednim pitanjem na koje se referira ostatak epizode. Prva epizoda pita kako je bilo moguće da kulturan narod u srcu Europe dozvoli takvom čovjeku i nacionalsocijalistima da dođu na vlast?
Sami nacisti tumačili su to vrlo jednostavno – bilo je neizbježno, zahvaljujući „nadljudskim“ kvalitetama njihovog vođe, Hitlera. Istina je malo kompliciranija i alarmantnija. Priča počinje zadnjim danom Prvog svjetskog rata. Vojnicima u rovovima nitko ništa nije govorio pa su bili vrlo iznenađeni kad je rat naprosto prestao, premda su svi bili uvjereni da je pobjeda tu, na dohvat ruke, samo još dan-dva. Raširila se glasina da su za sve krivi Židovi i marksisti koji su se ujedinili kako bi uništili Njemačku. Istina je bila bolna, bolje teorije nije bilo, pa je glasina pala na plodno tlo i rasla. S takvim uvjerenjima vratili su se u domovinu koju su mučile glad i bolesti. Kada su 1919. u Münchenu ljevičari proglasili Räterepublik, boljševičku republiku po uzoru na Sovjetsku, to se uvjerenje učvrstilo jer je većina vođa bila židovskog podrijetla. Između komunizma i židovstva stavljen je znak jednakosti, otprilike kao što se danas u jednom dijelu populacije izjednačuju muslimani i teroristi. Časnici njemačke vojske desničarskih stavova lako su prihvatili tezu da su Židovi krivi za sve zlo koje je snašlo Njemačku. „Ja sam nezreo i nagao, stoga mi rat i nemir odgovaraju više nego dobar buržujski poredak.“ Riječi su to Ernsta Röhma. Da je u ono vrijeme postojao Facebook, vjerojatno bi to s ponosom napisao, možda bi jedino izostavio nezrelost, i dobio broj lajkova s mnogo nula.
U takvim okolnostima Hitler je otkrio da ima jedan prirodan talent. Znao je svoj bijes i mržnju pretvoriti u zapaljive govore. Govorio je jedno te isto – Versajski ugovor kojim je zaključen rat zločin je iza kojeg stoje Židovi. Učlanio se u Njemačku radničku partiju, vrlo brzo postao predsjednik i promijenio ime stranke u Nacional-socijalističku njemačku radničku stranku. Gdje god bi govorio, zapalio je mase koje su ga došle slušati; redom su mu prilazili članovi ostalih desnih stranaka. Usprkos tome, na izborima 1928. nacisti su dobili samo 2,6 posto glasova. Vladin povjerljivi izvještaj sastavljen neposredno prije izbora tvrdio je da nacisti „nemaju primjetan uspjeh na široke mase.“ Ipak, samo četiri godine i osam mjeseci kasnije, Hitler je postao njemački kancelar. Kako mu je to uspjelo?
Pomogle su mu okolnosti. Najprije se dogodio krah na Wall Streetu. Kriza je do Europe doputovala sporije nego 2008., ali je imala razorne posljedice. Niti jedna zemlja na svijetu nije trpjela takve posljedice kao Njemačka. Povišene su cijene poljoprivrednih proizvoda, broj nezaposlenih je 1931. narastao na pet i pol milijuna, užasna inflacija s početka dvadesetih koja je nekako obuzdana vratila se još opakija. U takvim okolnostima Hitlerov talent dolazio je sve jače do izražaja. Još uvijek je ponavljao jedno te isto – Versajski ugovor je židovski zločin uperen protiv Njemačke – ali sad ga je čulo znatno više ljudi. Srednji sloj je rapidno propadao, te su se ljudi okrenuli ekstremima, lijevom i desnom. Povećao se broj glasova i ljevici i desnici, ali su nacisti bili u maloj prednosti. Za naciste su glasali i oni koji Hitlera nikad nisu čuli ni vidjeli. Primjerice, u gradiću Niedenburgu u tadašnjoj istočnoj njemačkoj Prusiji, nacisti su 1928. dobili 2,3 posto glasova; na izborima 1930. dobili su 25,8 posto glasova, premda Hitler nikada nije bio u Neiedenburgu, niti je nacistička stranka imala ogranak u tom gradu.
Poput Trumpa, Hitler nije nikada iznosio detalje svoga plana, ako ga je uopće razradio. Postoje filmski zapisi u kojima okupljenoj masi jasno kaže da je jedini program koji ima jaka Njemačka i slom komunizma. Naravno, spominjao je i zajedništvo kroz poznatu ozloglašenu maksimu. Nedvosmisleno je poručivao da je glas za naciste glas za diktaturu, a masa je pljeskala. Njegovi višesatni govori, svi do jednoga,svodili su se na ovo – Versailles je zločin, Židovi ne smiju imati njemačko državljanstvo, marksizam mora biti uništen, a Njemačka se mora preporoditi. Nije bilo nikavih smjernica, a kamoli pojedinosti o načinu na koji to misli napraviti. U jednom govoru Hitler kaže: „Pitaju me gdje ti je detaljan program? Kažem vam, nakon vlade koju smo imali, nakon poniženja, nama je potrebna temeljita obnova od vrha do dna i ne želim davati jeftina obećanja.“ Pljesak i odobravanje bili su zaglušujući. Nacisti su nudili samo red, disciplinu i – Hitlera. Razumljivo, jer je on jedini koji to može učiniti. Što se više pjenio, masa je jače pljeskala.
Upalilo je. Na izborima u jesen 1932. Hitlerova partija dobila je 37 posto glasova. To nije bilo dovoljno da preuzme vlast pa su počeli mučni višemjesečni pregovori. Grupa industrijalaca vršila je pritisak na predsjednika Paula von Hindenburga – za dobro Njemačke, Hitler mora postati kancelar. Nizu loših procjena pridružili su se i komunisti; njihov je stav bio da je Hitler nesposoban, to će vrlo brzo svima postati jasno, i onda oni stupaju na scenu.
Bilo je i tada ljudi koji su shvaćali tko je Hitler, i upozoravali na opasnost, ali bili su u manjini i nitko ih nije uzimao ozbiljno. Hitler je postao kancelarom 30. siječnja 1933. – odmah poslije toga general Erich Ludendorff u pismu svom prijatelju predsjedniku Hindenburgu piše: „Najozbiljnije vam kažem, taj će prokletnik povući Njemačku u ponor.“
U drugoj epizodi (Chaos and Consent) opisuje se kako su nacisti uza sav kaos prisutan u njihovim redovima ipak uspjeli ostvariti privid reda i dobiti pristanak i podršku cijele zemlje. Dobro, ne baš cijele. Jedna od prvih odluka koje je Hitler donio čim je stupio na vlast bilo je otvaranje koncentracijskih logora u koje je smjestio sve protivnike režima, prije svih socijaliste i komuniste. To još uvijek nisu bila mjesta za istrebljivanje, već mjesta za „preodgoj“ na kojima je mučenje bilo dozvoljeno i poželjno, jer – donosilo je rezultate. Waterboarding iliti potapljanje kao način mučenja u istrazi još nije bio izumljen, sve se svodilo uglavnom na batinanje i izgladnjivanje.
Osim ljudi zatvaranih u logore, tome se nitko drugi nije protivio. Godine 1997., kada je snimana serija, bilo je još mnogo živih sudionika nacističkog režima. Malo je tko od njih tijekom razgovora pokazao kajanje ili bilo kakve osjećaje. Manfred von Schröder, ondašnji diplomat i član nacističke partije, izjavio je: „Nitko se nije protivio koncentracijskim logorima. Pa što, komunisti bi napravili isto. To je revolucija.“ Jedan drugi svjedok objasnio je zašto je Hitler imao toliku podršku: „ Pričalo se svuda da je ono što Njemačkoj sada treba jak i čvrst vođa. Hitler je bio najjači.“ A kada je Hitler stupio na vlast, među ljudima je zavladao „istinski entuzijazam“.
Kako je Hitler vladao u mirnodopskim godinama? Smišljao je kako će učiniti Njemačku velikom. Za sve drugo mu je ostalo malo vremena. Iz svoje sobe izlazio je oko podneva ili kasnije. Poslije ručka je šetao po prirodi. Navečer je gledao filmove, po dva svaku večer. U njegovo vrijeme nije bilo televizije ni Twittera, inače bi možda i on dan započinjao i završavao televizijom i tvitao rafalnom brzinom.
Običnim državničkim poslovima nije se zamarao. Svaki kancelar (premijer) ima svoj kabinet, ali Hitler ih je imao pet. I snažno je poticao rivalstvo među njima. Dva ili više kabineta dobili bi isti ili sličan zadatak, otprilike kao što je Trump davao zadatke natjecateljima u seriji The Apprentice (Pripravnik). To je poticalo suparništvo i mržnju, a Hitler je uživao gledajući kako se bore za njegovu naklonost. Najednom, Hitler više nije morao ništa raditi. Svi su znali koji su mu ciljevi i ako su htjeli ostati u Führerovoj milosti i sigurnosti, morali su što brže smisliti načine kako da se Hitlerove vizije ostvare. Hitler je to otvoreno priznavao. Rekao je – ja samo kažem što želim, i uopće me ne zanima kako će moji suradnici to ostvariti.
Kao i Trump, Hitler je duboko prezirao prethodnu vlast; govorio je kako se Njemačka mora reformirati, a to je značilo reformirati i najviši vrh vlasti. Okružio se ljudima koji nisu bili profesionalni političari, mnogi od njih prvi su se put sreli s visokom politikom. Naprimjer, Heinrich Himmler vodio je farmu pilića, ali fanatična odanost režimu bila je dovoljna da postane zapovjednik SS divizija. Himmler je imao velik utjecaj na Hitlera, pa se uspješno rješavao rivala. Naročito je mrzio ranije spomenutog Röhma, zapovjednika SA odreda iz vremena dok nacisti još nisu imali vlast. Himmler je uvjerio Hitlera da Röhm sprema državni udar. Röhm je ubrzo uhićen. Nakon dva dana zatvora, preselili su ga dva metra pod zemlju.
Lijenom Hitleru trebalo je punih dvanaest tjedana da pokrene prvu akciju protiv Židova, bojkot židovskih dućana. Trump, poslovni agresivac, svoju prvu uredbu protiv imigranata iz sedam zemalja, donio je možda baš dvanaestog dana predsjednikovanja. Obje su trajale vrlo kratko: Hitlerova jedan dan jer ju je tako zamislio (možda mu je 12 tjedana bilo premalo da smisli nešto dugotrajnije), a Trumpova tek koji dan duže jer joj se usprotivilo pravosuđe. Hitler se nije zaustavio na tome; što će napraviti Trump tek ćemo vidjeti.
U trećoj epizodi (The Wrong War) opisuje se kako je Hitler završio u, za njega, pogrešnom ratu. Zemlja kojoj se najviše divio bila je Velika Britanija. Impresionirao ga je britanski imperij, naročito se divio načinu na koji su Britanci s 50 tisuća vojnika držali u pokornosti 400 milijuna Indijaca. Njegov je plan od početka bio napraviti od Rusije za Njemačku ono što je za Britaniju bila Indija. Ipak, sa Sovjetskim Savezom potpisao je ugovor o nenapadanju, a s Britanijom zaratio. Trump je u kratom vremenu dosadašnjeg predsjednikovanja najbolju komunikaciju ostvario s iste dvije zemlje.
Četvrta epizoda počinje napadom na Poljsku, ostatak serijala progovara o tijeku Drugog svjetskog rata i zaista se moramo nadati da više nikakvih sličnosti s događajima prikazanim u seriji neće biti. Treba reći da uza sličnosti, postoje i velike razlike između Hitlera i Trumpa. Obojici je primarni cilj velika država. Obojica su okrivljavali i ocrnjivali grupe koje se ne uklapaju u njihovu viziju velike zemlje. Kod Hitlera su to Židovi i ostali “inferiorni” narodi, pa komunisti, homoseksualci, invalidi; za Trumpa su to Meksikanci, imigranti, također homoseksualci i invalidi. Obojica sebe doživljavaju kao jedini i neupitni lijek pred nagomilanim socijalnim i političkim problemima. Niti jedan nije kampanju fokusirao oko programskih pitanja, koristili su iskjlučivo slogane i lako zapaljive fraze. U kampanjama postojeću vlast opisuju kao korumpiranu, nesposobnu i neodlučnu, obojica nude novi i drugačiji tip vođe.
No Trump nikada nije izjavljivao da želi Treći svjetski rat. Nikada nije zazivao genocid. To što čovjek voli zidove i prezire imigrante ne znači da namjerava pokrenuti rat. Želi zaustaviti imigraciju, ne istrijebiti imigrante. Hitler invalide tretira krajnjom brutalnošću, Trump ih ismijava. Prema ženama se Trump odnosi prvenstveno kao prema seksualnim objektima. Ako je suditi po količinama prijetnji u Hitlerovim govorima, žene ga nisu posebno zanimale ni na koji način. Trump je poslovnjak koji je dosadašnji život posvetio izgradnji vlastitog poslovnog imperija, a Hitler nikada nije imao poslovnih iskustava niti uspjeha. Njemačka tridesetih nije isto što i današnja Amerika. Nagla potraga Amerikanaca za posjedima na Novom Zelandu ne može se izjednačavati s iseljavanjem Židova iz Njemačke. Ako izgube povjerenje, Trumpove suradnike ne čeka strijeljanje nego otkaz, vjerojatno uz izdašnu otpremninu.
„Brutalnost se poštuje, ljudi trebaju strah. Ljudi žele da ih netko straši i potčinjava,“ svojedobno je govorio Röhm, a Hitler je podržavao i potpisivao te riječi. Rječnikom facebooka i realityja, Trump je u jednoj svojoj knjizi to sažeo ovako: „Računam s ljudskim fantazijama. Rijetko tko razmišlja o nečem velebnom, ali ih vrlo lako mogu uzbuditi i zavesti oni koji to čine. Ljudi žele vjerovati da je nešto najveće i najbolje i da nema većeg spektakla.“
Sličnosti između Trumpovih i izjava drugih diktatora počele su zanimati mnoge čim se Trump otisnuo u politiku. Na internetu su se pojavili zanimljivi kvizovi, http://interactive.nydailynews.com/2016/03/quiz-who-said-it-trump-hitler-mussolini-stalin/ te http://www.gotoquiz.com/trump_or_hitler_quote u kojima možete provjeriti što je koji od njih rekao. Kome biste pripisali sljedeću izjavu: „Ako ova zemlja postane još malo ljubaznija, nestat će.“ Hitleru ili Trumpu? Provjerite odgovor u kvizu.
Otkud zapravo proizlazi potreba da se Trump uspoređuje s Hitlerom? Retorika je glavni i na sreću zasad jedini razlog. U sjajnom članku profesor Nicholas O’Shaugnessy to precizno objašnjava. Njegove glavne teze su sljedeće. Prije svega, obojica koriste emocionalnu strategiju evangelističkog tipa, retorički iskorištavaju i napadaju osnovne ljudske emocije – ponos, strah i bijes. Drugi razlog su manipulativne sposobnosti koncentrirane na tri polja – taktika manevriranja (prebacivanje sa stvarnih problema na ideologiju), panaceja (obojica svoju osobu predstavljaju kao univerzalni lijek za sve) te izmišljotine (notorne Trumpove „alternativne činjenice“).
U članku novinar Paul McGeough piše o profesoru Johnu McNaillu koji je osmislio jedinicu za fašizam – benito. Jedanaest aspekata fašizma boduje se od nula do četiri benita. Kako je Trump prošao na testu? Izgubio je, kaže profesor McNeill. Sakupio je 26 od moguća 44 benita. Čak i španjolski diktator Francisco Franco ili portugalski António de Oliveira Salazar imaju više bodova. „Trump je polu-fašist,“ kaže McNeill, „on je više fašist od bilo kojeg drugog uspješnog američkog političara dosad, no – hvala nebesima – on je tek amaterska patvorina pravog fašista.“
Ali…
U drugoj epizodi serije “Nacisti: Upozorenje iz prošlosti” ondašnji njemački diplomat i nacist Schröder kaže, opisujući period dolaska Hitlera na vlast: „Te 1933. izgledalo je da smo na početku nove Njemačke, prekrasnog razdoblja. Ljudi nisu mogli vidjeti budućnost. Bilo je nemoguće da netko 1933. godine vidi kako će izgledati 1945.“ Na čuđenje i inzistiranje ispitivača, ponovio je: „Nemoguće. To je samo dvanaest godina, ali nitko nije mogao znati što će se zbiti za dvanaest godina.“
