Dragi naš Boško,
s velikim bolom smo se danas okupili na ovom tužnom mjestu. Nismo ni pomišljali da ćeš nas tako brzo sve ovdje okupiti.
Rekao si nam da si bolestan. Ali, nismo željeli vjerovati da ćeš nas tek tako na brzinu ostaviti.
Rekao si nam koliko puta: “Dajte da prvi platim članarinu, da iznenada ne umrem”. Svi bismo se nasmiješili na to.
Iako smo odrasli, ne možemo vjerovati da si nas napustio, jer si nam obećao da ćemo proslaviti tvoj stoti rođendan, ali ovoga puta se nisi sa nama šalio. Nisi se vratio.
Svojim radom uvijek si bio uzor svim članovima Udruge likovnih autora, uvijek spreman na šalu, pa i u najtežim situacijama.
Rado smo se hvalili s najstarijim našim članom, a voljeli su te svi članovi bez obzira na starosnu dob.
Nesebično si radio do zadnjeg dana dajući sebe drugima na čemu smo ti svi zahvalni.
Iskreno se nadamo da si pronašao svoj mir i da nas sada gledaš sa neke likovne kolonije u društvu velikih slikara.
Dragi naš Boško, ostat ćeš u našim mislima, i našim srcima zauvijek. Neka ti je laka ova hrvatska zemlja u koju danas polažemo Tvoje tijelo.
Tvoji prijatelji iz ULAK-a čiji si i ti bio dugogodišnji član.
Svim članovima Tvoje drage i tužne obitelji upućujemo iskrenu sućut.
