Livija Stanišić: Nahajpana sam na KOZu

KOZa - Kviz općeg znanja održat će se trećeg ožujka 2017. "Dobro ćete se zabaviti. Bit će super voditeljica. Imamo sjajne nagrade i ne postoji bolja zabava u Karlovcu idući petak od one na Maloj sceni Hrvatskog doma s početkom u 19.30 sati", poručuje kvizašica. SpiKA

Autor: Marin Bakić

Livija Stanišić. Foto: Marin Bakić

KOZa, Kviz općeg znanja, Kup autoceste, vol. 1. – održava se trećeg ožujka 2017. s početkom u 19.30 sati u Rijeci, Karlovcu i Zagrebu. Kod nas se organizira na Maloj sceni Hrvatskog doma, a organizatorica je 30-godišnja politologinja iz Karlovca Livija Stanišić. Svi koji žele sudjelovati u kvizu svoje ekipe mogu prijaviti slanjem SMS-a na broj telefona 099/422-9090 ili putem e-maila na koza@fak.hr

Bit će to kvizaški spektakl kakvog Karlovac još nije vidio?

  • Već su organizirani kvizovi kod nas, ali to sada podižemo na jednu sasvim novu razinu.

Smijemo li i mi neupućeni i neobrazovani, koji nemamo pojma o ni o čemu, sudjelovati na kvizu?

  • Naravno, i “neupućeni” i “neobrazovani”, kao i “neinformirani” ili samo stidljivi promatrači su itekako dobrodošli.

Smijemo li postavljati pitanja mi koji nemamo odgovor niti na jedno?

  • Ne. Dopušteno je skandiranje, promatranje i navijanje, ali nipošto nije dozovoljeno da, ako slučajno znate odgovor na neko od postavljenih pitanja, dovikujete ili došaptavate odgovore i na taj način pomažete ili odmažete natjecateljima.

Ne bismo znali odgovore niti ona na pitanja koja bismo postavili.

  • Ohrabrujem i apeliram zainteresirane da dođu. Najčešći je problem to što smo navikli gledati kvizove na televiziji, što je format kviza u kojem je natjecatelj izložen kamerama i to ljudima zna biti dosta neugodno i stresno. Format KOZa kviza je posve drugačiji i to se uporno trudim objasniti našim stidljivim sugrađanima. Dakle, imate ekipu s kojom se u petak navečer želite zabaviti na nov i nekonvencionalan način. Okupi se vas nekolicina, a pravila KOZa kviza nalažu da ekipe broje dva do četiri člana. Dobivate dva papira i na njih zajednički odgovarate i zapisujete odgovore na pitanja koja se prikazuju na platnu pomoću projektora, a postavlja ih i voditelj kako bi se jasnije čula. Kviz je podijeljen na dva dijela. Nakon prvog slijedi primarno ocjenjivanje i zbrajanje bodova u pauzi koja traje 15 minuta, da ljudi mogu na WC, po cugu i tako dalje. Zatim se na platnu prikaže kako po bodovima kotiraju pojedine ekipe. Nakon toga počinje drugi dio kviza s ponešto zahtjevnijim pitanjima. Neka od njih su multimedijska, što znači da se ne postavljaju samo pitanja na koja se očekuju jednostavni odgovori, nego se prikazuju i isječci iz filmova, citiraju književna djela, prikazuju fotografije glumaca, političara, pa čak i divljih životinja gdje pogađate tko je tko, odnosno koja je koja i slično. U kvizu se može očekivati svaka vrsta podataka koju možete zamisliti. Na koncu se proglašavaju pobjednici, odnosno dvije najbolje ekipe odlaze u takozvano „pripetavanje“. Tada su svjetla pozornice na njima. Članovi dolaze na pozornicu, pa im se brzinski postavljaju pitanja, a pobjeđuje ona ekipa koja u najkraćem vremenu skupi najviše točnih odgovora… Naravno, njih očekuju bogate nagrade, ali i za ekipu koja izgubi imamo fora nagrade. Tu je i tombola u kojoj i ostali natjecatelji mogu osvojiti poneku sitnicu.

Možeš li nam sada otkriti pitanja?

  • Nažalost ne mogu, jer ih ne sastavljam, to rade iskusniji kvizaši od mene.

Tarik Filipović i Oliver Mlakar?

  • Ne, oni su voditelji što je uloga koja je i mene ovaj put zapala, ali postoje “hodajuće enciklopedije”, kao što su, recimo, Morana Zibar ili Dean Kotiga. Moj kolega s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, Silvije Pleština, svojevremeno je bio natjecatelj u kvizu “Tko želi biti milijunaš?” gdje je osvojio četvrt milijuna kuna, da bi kasnije postao član tima te emisije zadužen za sastavljanje pitanja. Lijepo i zanimljivo kod takve vrste događanja je da se neprekidno učiš, treniraš moždane vijuge ili se prisjetiš onoga što si smatrao banalnim podatkom iz srednje škole. Pobjednici dobivaju vaučere za večere, sanduke pive raznih pivovara, majice filmskih serijala i slično. No, nagrade su ovdje sekundarne, jer dobar plasman u kvizu ipak donosi određenu reputaciju u kvizaškim krugovima, a pobjednicima vječnu slavu i mjesto u Valhali. Sudjelovala sam i na drugim kvizovima u Zagrebu, no osobno mi se najviše sviđaju oni koje organizira ekipa KOZe, jer ozbiljno tome pristupaju, organizirani su, ne ponavljaju se u pitanjima i imaju najbolje nagrade. KOZa je kratica za “Kviz općeg znanja”, no postoje i uži kvizovi pod tom egidom, glazbeni i filmski. Do naše je suradnje došlo sasvim slučajno, jer sam nakon natjecanja na jednom kvizu poslala dečkima elektronsku pošiljku, predstavila se i rekla da bih ful htjela organizirati takav kviz u Karlovcu u kojemu je kronično nedostajalo sadržaja. Da je takvih događanja bilo dok sam bila srednjoškolka, nema šanse da bih propustila ijedan kviz. Dečkima se ideja jako svidjela makar dotad nisu nikad radili kviz izvan Zagreba, ali su rekli da su za i krenuli smo. Dobila sam zadatak da pronađem prikladan prostor, odradim sve zadatke s područja odnosa s javnošću i razglasim događaj. Papa’s bar je u to vrijeme bio jedini karlovački klub koji je odgovarao našim potrebama, premda je moja velika želja da se KOZa održi u Kinu Edison. No, zbog toga što nas je tadašnja voditeljica objekta potpuno ignorirala, morali smo potražiti alternativu. U samim pripremama nije baš sve teklo glatko, ali smo napravili odličan posao, jer je Papa’s bio dupkom pun i interes je bio toliki da su ljudi doslovce sjedili po podu kako bi se i dalje mogli natjecati bez obzira što slobodnih stolova i stolica nije bilo. Natjecatelji su bili oduševljeni, a dečki iz KOZa tima su rekli da nikad prije ni poslije nisu doživjeli tako fantastičnu atmosferu kao u Karlovcu. Mene je od silne euforije dva dana nakon kviza šibala visoka tjelesna temperatura. Ksenija Sanković iz Kinokluba Karlovac dečke je zatim pozvala i ugostila kviz u sklopu Riječnog kina, što je također bilo jako kul i zgodno – na Korani, sjedenje na luftićima i dekicama i kviz pod vedrim nebom. Nakon Karlovca, priča s gostovanjima se zakotrljala, te je KOZa održala još niz gostovanja – na KotarFESTu u Delnicama, Krapini, Tabor Film Festu, Rijeci, Gospiću, a mene su pitali bih li htjela preuzeti franšizu kviza KOZa u Karlovcu.
KOZa u Papasu
KOZa u Papasu

Plaća li se kotizacija za sudjelovanje u kvizu?

  • Dvadeset kuna po članu ekipe.

Koliko traje kviz?

  • Prvi dio oko 45 minuta, zatim je 15 minuta pauze. Drugi dio traje 45 minuta do sat, a potom je 20 minuta pauze.

Tko je KOZa?

  • KOZa je genijalna ekipa mladih, entuzijastičnih i vrijednih koji su svoju ljubav i strast pretvorili u donekle profitabilan biznis bez da su na bilo koji način kompromitirali temeljne postavke na kojima su počeli. KOZa su Sven Mikulec, Hrvoje Hučić i Deni Zgonjanin te njihovi prijatelji i suradnici. Sven smišlja pitanja, Hrvoje je zadužen za promidžbu, tehniku, sponzore, Deni radi sve ostalo što treba, a to podrazumijeva i fotografiranje natjecanja. Pridruženi članovi su i Petra Bušelić i nekolicina pomagača. KOZa je jako popularna i ima vjerne sljedbenike, pa je niknula ideja da se napravi društvena igra KOZa po uzoru na Trivial Pursuit i slične igre na znanja na ploči. KOZa boardgame je financiran kravdfandingom preko platforme Indiegogo, a prikupljeno je mnogo više novca nego što je očekivano, i upravo se očekuje izlazak prve serije igre. Ekipa kviza KOZa je fenomenalna. Zadovoljstvo je s njima raditi. Dodijelili su mi i pohvalnicu.

zahvalnica žiki

Ide li uz to i novac?

  • Kad smo organizirali prvu KOZu u Karlovcu nisam htjela uzeti ni lipe, jer sam znala da će dečki biti na čistoj nuli, ako ne i na gubitku samim dolaskom iz Zagreba i sa svim troškovima koji uz to idu. Nekome zvuči kao fol, nekome kao klišej, no nisam osoba koju nije briga što netko misli. Stvarno volim Karlovac i zadovoljstvo mi je raditi na ovom kvizu. Taj pun Papa’s me oduševio. Nahajpala sam se totalno. Moja prijateljica iz djetinjstva Maja trenutno ima tešku životnu situaciju i potrebna joj je financijska pomoć. Prije godinu i pol dana pronađena joj je tumorska struktura u potkoljenici. Do sada je prošla dvije operacije (zadnju su platili 20.000 kuna) i čeka treću. Ako uspijemo nešto zaraditi od prodanih karata, znam kamo ću s novcem.

Nahajpala si se?

  • Jesam.

Što to znači?

  • Hype – when someone gets excited about something. Nabrijala sam se.

Sudjelovala si na drugim kvizovima?

  • Jesam, kao natjecateljica.

Možeš li ih usporediti s kvizom KOZa?

  • Ništa nije kao KOZa, jer je najozbiljniji kviz, s najboljim kategorijama, i jer je Goran Vugrinec-Goc najbolji voditelj u svemirima.

Komičar?

  • Da. Goc i njegovi kolege Aleks Curač-Šarić, Tomislav Koza Kozačinski i Vlatko Štampar imaju sjajan projekt koji se zove Lajnap, održava se u Kinu Grič i karte stalno rasprodane, bez obzira je li riječ o premijeri ili ponovnim izvedbama teksta.

Je li duhovit?

  • Duhovit je, ali svoju ulogu voditelja shvaća vrlo ozbiljno. Profić.

Sudjelovala si s Mladenom Šimićem u patentiranju proizvoda “Why Knot?”, koji je zapravo spravica koja sprečava petljanje slušalice. Jesi li na tome zaradila milijune eura?

  • Možda je Šimić zaradio, ali ja sigurno nisam.

O čemu se radi?

  • O tome zapravo vrlo rijetko pričam i nerado se sjećam tog razdoblja. Moj tadašnji privatni i poslovni partner, kojeg sam upoznala dok smo oboje radili za UNICEF, je sa mnom razvijao “Why Knot?”. Ideja o nazivu, materijalu i obliku proizvoda je bila Mladenova, no slični proizvodi su tad već postojali na tržištu, a poanta je bila u tome da se jack i slušlice pričvrste na način kako bi se stvorio zatvoreni krug i time spriječilo zapetljvanje slušlica. Bila sam tada zaposlena na drugom radnom mjestu, a ovaj projekt smo razvijali zajedno, s obzirom da smo i živjeli i radili zajedno.

Gdje si radila?

  • U Hrvatskoj stranci umirovljenika, tada parlamentarnoj stranci koja je uz Socijaldemokratsku partiju, Hrvatsku narodnu stranku-liberalni demokrati i Istarski demokratski sabor bila dijelom vladajuće koalicije. Radila sam kao voditeljica Ureda za odnose s javnošću.

Jesi li članica HSU-a?

  • Nije, a niti sam ikada bila učlanjena u neku političku stranku. U vrijeme kad sam se ondje zaposlila u tijeku je bila kampanja za izbor zastupnika u Europski parlament i trebala im je osoba koja će voditi pozivni centar i održavati kontakt s biračkom bazom. Usporedno smo Šimić i ja radili na “WhyKnot?” patentu. S obzirom da imam solidanu medijsku mrežu, socijalni kapital, a rekla bih i sasvim zadovoljavajuće kopirajterske vještine, dio oko promocije proizvoda, prezentacije u medijima i vođenja facebook stranice odrađivala sam ja. Na toj društvenoj mreži smo imali organic reach od 14.000 korisnika, što je uistinu puno.

Što znači organic reach?

  • Da nije plaćena promocija, nego se informacija o proizvodu prenosila od korisnika do korisnika, a to je najbolji način kako da zadržite fanove i zahtijeva kreativnost, interkciju s korisnicima, organiziranje nagradnih igara, istraživanje njihovog mišljenja o nekim novitetima u vezi proizvoda i tako dalje. Mnogi moji prijatelji, kao primjerice naša poznata manekenka Mateja Penava, također Karlovčanka, odradila nam je editorijale posve besplatno, kao i Tina Lončar, urednica na portalu FASHION.HR. Glumac i glazbenik Filip Riđički snimio nam je promo spot za Indiegogo u podrumu Akademije dramskih umjetnosti kad smo kretali u kampanju prikupljanja dotacija. Takve stvari se ne mogu kupiti, to je baština koja nastaje kad postoji uzajamno poštovanje, ljubav i želja da se pomogne iz posve nesebičnih pobuda.

Proizvod je on osmislio?

  • Proizvod je osmislio Šimić, tu nema spora. Međutim, ta ideja nije nova, no njegova je bila više kul nego ostale i zato je uspjela.

Zašto nisi bila suvlasnik tvrtke, odnosno zašto niste precizirali poslovni dogovor?

  • Jer sam kao klinka gledala previše Disneyevih crtića. Happily ever after i te gluposti.

Nikad nisam primijetio da netko koristi “WhyKnot?”

  • Bilo je to u điru neko vrijeme, znaš da ljudi vole pomodarije. Dosta smo gostovali na televiziji s time. Išli smo na Indiegogo kako bismo kravdfandali smo pakiranje za “WhyKnot?”, što je bilo nešto posve novo u Hrvatskoj.

Koriste li to i dalje?

  • Ne znam.

Jedna si od pionira kravdfandinga u Hrvatskoj. Gdje si saznala za to i kako si se naučila toj vještini prikupljanja donacija?

  • Nakon što dovoljno proučiš kako su se financirale druge kampanje, dobiješ pregled kako bi to trebalo raditi. Crowdfunding funkcionira po principu mikro mreža, prvenstveno tvojih osobnih kontakata i poznanstava – obitelj, kolege, prijatelji. Ako oni ne vjeuju u tvoju ideju, zašto bi itko drugi? Kad smo čuli da postoje takve platforme, razmišljali smo koja bi bila idealna za nas. Kickstarter nije dolazio u obzir, jer nisi mogao u tome sudjelovati iz Hrvatske, samo iz Sjedinjenih Država i Kanade. Indiegogo je bila optimalna platforma. Ako u prvih 30 dana kampanje skupiš 30 posto sredstava na internetskoj stranici dobiješ vidljivost. Moja je ideja bila da nam frendovi, hajdemo to tako reći, operu lovu. Dakle, uplatimo njihovih tri tisuće kuna, što će nas pogurati na prve stranice te platforme. Kada nam uplati novac po završetku kampanje, vratimo ga prijateljima. Neke stvari znam, a to su promocija, trikovi kako se na kreativan način probiti i kako pisati. Copywriting je nešto čime se želim baviti u budućnosti.

Što to znači?

  • Copywriter je onaj koji promišlja kako bi kupci htjeli da im je proizvod predstavljen. Ti ih hajpaš, prodaješ im svoju strast, svoj dobar osjećaj. Oni to žele od tebe i žele to odmah. Dugo sam u UNICEF-u radila kao prodajni predstavnik na terenu i prikupljala donacije. Imala sam top rezultate, jer sam uspjela uvjeriti ljude da doniraju. Kako kaže Don Draper iz Mad Men, jedne od najboljih serija ikad snimljenih: “You are the product. You feeling something. That’s what sells. Not them. Not sex. They can’t do what we do and they hate us for it.” U prijevodu to glasi “Ti si proizvod. Ti osjećaš nešto. To se prodaje. Ne oni. Ne seks. Ne mogu što možemo i mrze nas zbog toga”. No, ne bih mogla raditi za bilo koga. Granice postoje.

Koje su uobičajene greške u pristupu kravdfandingu?

  • Nema jednostavne kampanje. Griješi se u puno koraka. Dok sam radila na Radio Studentu prijavila sam naš projekt na Crowdfunding akademiju koju vode poduzeće Brodoto, UNDP, Zagrebački inkubator poduzetništva i predivni mladi ljudi – Hajdana Rukavina, Kristina Lauš i Marko Gregović. Prvo što se mora zaboraviti ulazeći u Crowdfunding kampanju je da je to laka i brza lova. Možeš doista kravdfandati sve, od toga da želiš putovati na Kubu, kao što je Oleg Maštruko uspješno kravdfandao svoja tri putovanja. Trebaš imati mrežu kontakata, ne nužno mrežu utjecajnih, makar su korisni, jer pomognu da dobiješ prijeko potreban publicitet. Najvažnije od svega je dati sto posto sebe u to i kazati što ćeš donatorima ponuditi kao kompenzaciju. To može biti majica, šalica, promocija… Moraš napraviti i spot od 90 do 120 sekundi u kojem ćeš poručiti sve što treba. Moraš ih zainteresirati za svoj uspjeh. Moraju tvoju priču doživjeti kao svoju. Moraju željeti da uspiješ. Mnogo je plemenitih projekata propalo, jer ostali to nisu prihvatili kao nešto svoje. Dakle, bitno je ispričati priču. To uključuje pretpripreme i kontakte. Pitala sam te hoćemo li raditi intervju preko elektronske pošte, jer znam kako novinari funkcioniraju, uglavnom tako da pošalju pitanja, pa im napravim tekst kojeg samo kopiraju i potpišu se. Napravim tako njihov posao, ali iznesem činjenice koje želim.

To je užas.

  • Slažem se, ali to je naše novinarstvo, što mi je tada odgovaralo. Uglavnom, moraš imati razvijen marketing i raspored uplata. Promptno moraš odgovarati na upite. Sve moraš dobro isplanirati, mada se dogodi i nepredviđeno.

Mogu li si kravdfandati na brzinu sve što bih zaradio do penzije, pa da se već sada umirovim? Bi li to netko financirao?

  • Ne vjerujem, ali probaj. Možda ćeš biti prvi koji će to napraviti. Možeš imati nešto nečuveno. Jedna od najpoznatijih kampanja je ona za krumpir salatu. Vrlo uspješna kampanja.

To jelo nije nečuveno, nego čuveno.

  • Lik je kravdfandao krumpir-salatu. To je postalo viralno.

Zarazno?

  • Da, totalno suludo. Tražio je novac da napravi najbolju krumpir-salatu na svijetu. Sa svih strana svijeta je dobivao donacije, a potom je kao kompenzaciju slao fotografije sebe kako jede krumpir-salatu ili recept za krumpir-salatu ili čak i samu krumpir-salatu. Jesi li čuo za Goulash disko?

Ne.

  • To se održava u Komiži.

U biti sam čuo za to.

  • Frajer je radio za Google, pa dao otkaz, a sada se bavi samo tim festivalom koji je u potpunosti kravdfandan. Zarađuje od toga, svi žele biti na tom festivalu. Sve ovisi, dakle, o tome jesu li oni koji traže donacije vizionari, imaju li publiku…

Koliko si angažirana u Karlovcu mimo kvizova? Očigledno imaš znanja i vještina koje bi bile ovdje mnogima od pomoći.

  • Radim za njemačku zakladu Friedrich Ebert na projektu “Planska igra, lokalna samouprava”. Ideja je da se širi svijest o lokalnoj demokraciji. Projekt se provodi u cijeloj Hrvatskoj. Jedna sam od njihovih trenerica. Provodili smo te planske igre po svuda, a nikako u Karlovcu. Rekla sam šefici da bismo trebali i ovdje doći, jer tu imamo network, ljude…

Network je mreža?

  • Da. Kad smo napokon održali plansku igru u Karlovcu bila sam jako zadovoljna. Dolazimo u srednje škole, najčešće gimnazije, i maturantima objašnjavamo kako funkcionira demokracija na lokalnoj razini. Uprkos predmetu “Politika i gospodarstvo”, učenici ne znaju ovlasti gradonačelnika, kojim proračunskim sredstvima može raspolagati bez suglasnosti Gradskog vijeća, tko je zadužen za komunalno gospodarstvo, a tko za osnovne ili srednje škole… Imamo dobar interaktivan pristup kojim objašnjavamo način funkcioniranja sustava i kamo adresirati ideje. U Hrvatskoj su savjete mladih uglavnom činili inertni pojedinci kooptirani iz sportskih ili političkih organizacija. Vodila sam plansku igru u Bjelovaru, Rijeci, Čakovcu, Karlovcu i drugdje. Klinci bi temeljem tih znanja napravili skejt parkove, osigurali si nešto, a ne samo cugali u parku. Mnogo mi znači kada mi se klinci koje sam obučavala javljaju i pohvale da su članovi neke dobre udruge, savjeta mladih i slično. Vidiš tada da je nekoć inertna mlada osoba postala generator promjena u svojoj sredini.

Društveno si angažirana?

  • Jesam.

Nisi još postala cinična?

  • Svojski se borim protiv toga. Kad mi je nečega dosta, zabrijem na prirodu i slušam si dobru glazbu. Neka gušteri, masoni i Donald Trump vladaju svijetom, ali me veseli kada vidim promjenu nabolje u svojoj okolini. To me ispunjava, veseli i daje osjećaj svrhe. Isto je s izbjeglicama ili UNICEF-om. Dnevno bih zaustavila stotine prolaznika i tražila ih donacije za tu organizaciju. Ne možeš spasiti cijeli svijet. Jedna osoba pomogne meni, ja njoj i tako ukrug.

Što kažu imigranti?

  • Izbjeglica je posebna kategorija koja je u strogo formalnom smislu osoba koja potpada pod UNHCR-ovu definiciju izbjeglice, dakle nalazi se izvan granice svoje države radi sumnje u strogo opravdan progon zbog rase, vjere, nacionalnosti i tako dalje. Imigranti su sve osobe koje prelaze iz mjesta A u mjesto B.

Je li, primjerice, Banijanac koji odlazi raditi na Rakovac također imigrant?

  • Jest.

Radiš u Centru za istraživanje etničnosti, državljanstva i migracija (CEDIM). Što radite?

  • Do svibnja radimo na projektu “BeEU Citizen”. Proučavamo koncept europskog građanstva. Što znači biti europski građanin? Koje su institucije na usluzi? Ako živiš u Švedskoj i tamo imaš obitelj, kao muškarac imaš pravo biti doma i primati porodiljnu naknadu kako bi se brinuo o djetetu. Što se događa, ako odeš u Italiju iz Švedske? Zadržavaš li pravo na porodiljnu naknadu? Ako da, tko je isplaćuje? Takvim temama se, primjerice, bavimo, dakle kako na europskoj razini uskladiti nacionalna zakonodavstva. Europa se u mnogo toga ne može usuglasiti. Koliko se u obrazovnim sustavima naglašava europskog građanstvo, to da si dio Europske unije? Time se također bavimo. Rezultate istraživanja ćemo objaviti u nekoliko knjiga i napraviti komparativnu analizu. CEDIM teži etablirati se kao institucija koja će konkretne rezultate akademskih istraživanja donositi policy makerima, onima koji odlučuju o politikama, kako bi se izradile što bolje.

Gdje djeluje CEDIM?

  • To je jedan od istraživačkih centara koji djeluje pri Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Voditelj je profesor Nebojša Blanuša, projekt je na Fakultet donio Viktor Koska. Imamo volontere koje vodimo na konferencije i obučavamo ih za analizu podataka i povedbu istraživanja. Osim rada u medijima, to je jedini oblik praktičnog rada na raspolaganju studentima na Fakultetu političkih znanosti. Radili smo istraživanja u sklopu projekta “Protiv rasizma i ksenofobije” koji je financiran iz IPA fonda Europske unije. U sklopu toga sam imala priliku intervjuirati Sanju Sarnavku, Karolinu Leaković iz SDP-a, pripadnike manjina i bojne druge stakeholdere.

Dionike?

  • Da.

Pisala si za internetski magazin Forum.tm?

  • Nazvao me glavni urednik Goran Borković, odnosno njegova supruga Iva Borković. Rekla je da dobro pišem i zamolila me da napišem za njih nešto. Oboje su sjajni novinari, a Iva je odlična mentorica.

Kako je znala da dobro pišeš?

  • Znamo se privatno i zna kako pišem na fejsbuku, pa je procijenila da sam dorasla tom zadatku.

Facebook je također neka vrst informativnog medija?

  • Definitivno. Rekla mi je da postavljaju na slovensko-hrvatskoj i mađarsko-hrvatskoj granici žilet-žicu i da o tome napravim reportažu. Obratila sam se lovcima i veterinarima, te nadležnim instituijama.

Prva si pisala u Hrvatskoj o tome da divlje životinje stradaju u žilet-žici?

  • Da.

Zašto si prestala pisati za Forum.tm, odnosno za medije?

  • To me i Goran pitao.

Jesi li pomislila da se baviš novinarstvom?

  • Definitivno. Jako volim pisati, no još nakon prekida i svega što je bilo imam neku vrstu blokade. Treba mi netko dati temu, da me potakne. Nemam drive u sebi. Lomim se oko toga o čemu bih pisala. Želim pisati o radničkim pravima, o tome zašto se koristi Tinder, oporodijnim naknadama, o recikliranju… Puno je tu tema.

Što je Tinder?

  • To je aplikacija za upoznavanje putem mobitela.

Za što?

  • Spajanje preko mobitela. O motivima pojedinaca ne mogu govoriti, pretpostavljam da su različiti.

Nisam shvatio zašto ne pišeš.

  • Nemam drive. Zasad.

Što je drive?

  • Oblik motivacije po kojem želim da svijet sazna za moju temu, pa ću to napisati da bude jebeno dobro. Ne pristajem na manje. U UNICEF-u sam rasturala, jer sam znala da mogu prodati bilo kome bilo što. Sad mi treba tema koju ću doživjeti svojom i da je mogu odlično napisati.

Koja te područja najviše privlače?

  • Emotivni međuljudski odnosi. Pisala bih o tom Tinderu. Što ljudi žele? Što ih motivira? Zanimaju me psihoanaliza i ezoterija, u smislu što ljudi žele saznati o sebi i drugima, sa čime se identificiraju, po čemu traže sebi slične, kakvih ih odbijaju i tako dalje. Prčkala bih po ljudskoj nutrini.

To je popularna psihologija?

  • Recimo to tako, mada ne samopomoć. Postavljam pitanja. Ne nudim odgovore, jer ih i sama tražim.

Ne nudiš odgovore?

  • Da, no rado bih i bez kompleksa podijelila svoja iskustva. Daleko od toga da me ne zanimaju emancipatorne teme.

Što poručujemo kvizašima?

  • Dobro ćete se zabaviti. Bit će super voditeljica. Imamo sjajne nagrade i ne postoji bolja zabava u Karlovcu idući petak od one na maloj sceni u 19.30 sati.
Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije