Gordana Vilović: Ako zavladaju, dezinformacije će uništiti svijet

"Pametni kažu da je novinarstvo približavanje istini. Valja insistirati na traganju za njom", kaže redovna profesorica na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu

Autor: Marin Bakić

Gordana Vilović, Galerija Studentskog centra Karlovac, 31. 1. 2017. Foto: Mladen Volarić

Živimo, kažu, u vremenu koje je nadišlo činjenice, odnosno u vremenu “alternativnih činjenica”. Kako se prema tome mogu postaviti novinari, čitatelji, slušatelji i gledatelji? Odgovore smo potražili kod redovne profesorice Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu Gordane Vilović koju smo ugostili u Galeriji Studentskog centra Karlovac.

Za američkih predsjedničkih izbora su mnogi primijetili da laž ili neistina imaju jednaku vrijednost kao i istina. Kako komentirate taj fenomen?

  • Preuzetno bi bilo kada bih rekla da sam pratila američke medije. Pratila sam ih onoliko koliko su mi bili dostupni. Informirala sam se redovito o strahotama post-truth vremena koje je na neki način obilježilo 2016. godinu. Za mnoge taj izraz predstavlja smrt profesionalnog novinarstva, jer su se umnogome proizvodile lažne vijesti na koje su mnogi nasjeli. Kada se lažna vijest plasira, čitatelji tome daju važnost klikovima. Neke izmišljotine su tako prihvaćene kao istine, primjerice to da je Hillary Clinton održavala prostituciju u nekakavoj pizzeriji.

To nije istina?

  • Do kuda idu granice onoga što se izmišlja? Što je uloga novinara? Kako se oduprijeti tome? Novinari bi trebali neprestano provjeravati podatke, to je njihova osnovna funkcija. Međutim, ne postoji danas prostor za ono novinarstvo kakvo smo učili novinare. Donald Trump mi se vjerojatno neće nikada svidjeti, no dozvoljavam da svaki narod bira predsjednika kakvog zaslužuje. Bio je vrlo aktivan na twitteru, i to u gluho doba noći. Pisao je mnoštvo gluposti na toj društvenoj mreži, no sve je to naišlo na plodno tlo. Izravno je komunicirao sa svojom publikom, dakle bez posredstva tradicionalnih medija. Nova tehnologija je strahovito utjecala na javnost. Nastavlja tvitati, a The New York Times, kao paradigma ozbiljnog medija, će nastaviti s objavom ozbiljnog štiva. Kad je Meryl Streep nastupila na dodjeli Zlatnih globusa, emotivno je ustvrdila da ju je jako pogodilo to što je Trump ismijavao novinara koji je osoba s invaliditetom. Predsjednik se oglasio, naveo da je ona precijenjena glumica i da iznosi laži. Mogu li novinari objaviti ponovno videozapis njegovog nastupa da publika procijeni je li se rugao osobi s invaliditetom? Ovako smo ostali na njenoj i Trumpovoj izjavi. Taj prostor pokušavaju ispuniti organizacije provjera činjenica. U Hrvatskoj djeluje Faktograf, primjerice. Na N1 televiziji se svake nedjelje zorno provjerom činjenica prikazuje koliko političari griješe. Ako će se ulagati u to, bit će to povratak na ozbiljno izvještavanje o događajima.

Mladen Volarić: Kako plasirati rezultate provjere činjenica?

  • Moramo imati medije koji su voljni to uraditi. Možda se vlasnik medija ne želi time baviti, jer mu to šteti i ugrožava ionako skromnu egzistenciju. Prodaja novina je strahovito pala, a prave novinare nitko ne želi, nego se sve radi samo zbog toga što nečiju sliku treba objaviti ili zato da se obračuna s nekom interesnom skupinom. Sve je to na rubu onoga što smo nazivali novinarstvom. Teško mi je mlade moliti da se bave time, da ne odlaze u odnose s javnošću. Nemaju često snage niti živaca za novinarstvo, a žele imati i malo bolji život od novinarskog, koji je ogavan.

Borivoj Vitas: Vjerujem da se laž često plasira kao istina. Je li tako bilo i u našoj predsjedničkoj kampanji?

  • Retorika je žešća i u brzinskom izvještavanju o kojekakvim detaljima plasira se mnoštvo neistina. Kolinda Grabar-Kitarović je kazala da se uključuje u kampanju za predsjednicu zato što voli svoju domovinu te da nema više ništa s poslom u NATO sjedištu u Bruxellesu, da bi novinari ustanovili kako to ipak nije točno i da je samo zamrznula svoju poziciju tamo. To je, naravno, razumljivo, a stoga nije postojao niti jedan razlog da to ne kaže otvoreno. Kazala je i da želi da njezina djeca dođu čim prije u Hrvatsku, koju toliko voli, no stigla su ovdje tek sljedeće godine. Isto je i s njezinim obećanjem o preseljenju Ureda Predsjednice s Pantovčaka. Uloga novinara je na takve stvari upozoravati. Očekujem to prvenstveno od komercijalnih medija, jer nisam sigurna da si to Hrvatska radiotelevizija može priuštiti. Nekoliko je mrežnih portala u kojima možete pronaći sadržaje koje ne možete pronaći u medijima staroga kova, koji često izbjegavaju “talasati”. Ako se vlasnik najjačeg medijskog koncerna u Hrvatskoj posvadi s nekime zbog svog osnovnog posla, sljedećeg dana će pet najutjecajnijih novinara stati u obranu vlasnika svoje medijske kuće. Ne želim nikoga vrijeđati, no to nije novinarstvo. Vlasnik često određuje ton i ono što će biti objavljeno. Često vlasnici tvrde da se ne miješaju u uređivanje medija u svome vlasništvu, nego da skrbe da tvrtka dobro posluje i da se plaće isplaćuju, no to nije tako.

Alternativni portali iznose alternativne činjenice, pa i političari. Glasnogovornik američke administracije Sean Spicer kaže da je na inauguraciji Baracka Obame bilo manje posjetitelja nego na Trumpovoj. To su novinari snimkama učinjenima u isto vrijeme protokola i s istog mjesta pokušali demantirati. Koliko istina, bez obzira koliko očigledna, ima autoriteta?

  • Kellyanne Conway, Trumpova savjetnica, je Chucku Toddu, uredniku i voditelju emisije Meet the Press, kazala da se služi alternativnim činjenicama, što se poput požara proširilo čitavim svijetom. Nikad nisam znala da tako nešto može postojati. Nedavno je na News baru moj bivši student kazao da je alternativna činjenica isto što i alternativna medicina. Ako si lažemo pored zdravih očiju, nešto je silno ugroženo. Nisam sigurna da će američki mediji uspjeti to riješiti, no moraju ustrajati u borbi za očuvanje standarda. Ismijavamo se alternativnim činjenicama, no ne bih se smijala kada bih morala pisati panegirike Trumpu. Skeptična sam. Međutim, lako mi je iz prilično udobne pozicije govoriti o novinarstvu danas kada je, recimo, velik broj nekada izuzetnih i ozbiljnih novinara prisiljeno najamnički raditi takozvano native novinarstvo, što je još jedna grozota.

Kakvo je to novinarstvo?

  • To je pisanje oglasa u obliku novinskih tekstova. Primijetili ste da uvijek iskaču reklame kada otvorite neki od portala. To me smeta, jer nisam dovoljno brza u uklanjanju tih promidžbenih prozora. Studenti su me informirali da postoji program koji sprečava pojavljivanje takvih reklama. Dosjetili su se oni koji se razumiju u plasman proizvoda da rade oglase kroz priče. Recimo, želite prodati vodu. No, nećete raditi priču o jednom konkretnom proizvodu, nekoj konkretnoj flaširanoj vodi, nego o vodi općenito – koja je njezina važnost i slično. U toj priči tada zakačite i reklamni dio. Razumijem da je to način kako marketinški stručnjaci zadovoljavaju klijente, ali je žalosno da to rade novinari. Mnogo bolje pišu od piarovaca, no varaju nas. Znam da niti jedan medij ne može živjeti bez oglasa, no bilo bi nam draže da se predstavi kao takav. No, sada se pakira u novinski sadržaj. Takvi se tekstovi pišu izvan redakcije, čak i opremaju.

Počinjemo li živjeti distopiju u kojoj će alternativni mediji postati konvencionalni, a konvencionalni alternativni, odnosno alternativne činjenice postati činjenice, a činjenice alternativne činjenice?

  • Jako ste dobro postavili pitanje, no nemam odgovor. Lako je moguće da bude baš tako, no to je onda propast svega. Pametni kažu da je novinarstvo približavanje istini. Valja insistirati na traganju za njom. Ne bih voljela da zavladaju dezinformacije, jer će to uništiti svijet.

Je li dezinformiranje održivo?

  • Najveća je strahota što novinari sve manje ostvaruju izravan kontakt s ljudima. Radimo sa studentima jako dobre istraživačke priče. Pisali su tako nešto o Studentskom centru u Zagrebu. Pitala sam ih jesu li pošli tamo, a odgovorili su da su im poslali pitanja elektronskom poštom, i to dva puta, no nisu odgovorili, kao što se nitko nije javio na telefon kada su zvali. Kažu tada studenti da će poslati i treći e-mail. “Pa zašto ne svratite tamo, “što je bolje od toga da čovjeka pogledate u lice”, pitam ih. Gabriel García Márquez je rekao da, ako ne vidite treptaj u mojim očima ili ne osjetite otkucaj moga srca dok me nešto pitate, ne bavite se novinarstvom. Ako se misli da će se sve riješiti preko facebooka, twittera ili e-maila, griješi se.

Tomislav Kuhar: Živimo u doba informatičkog društva. Informacija ima ogroman utjecaj na javno mnijenje. Jedan posto stanovništva ima 95 posto bogatstva i u vremenu kada je sve na prodaju. Nije lako razlučiti što je istina, a što laž. Zamjeram novinarima što se bave samo time da postave pitanja, a da ne ponude moguća rješenja. Postoje novinari koji imaju svoj stav, no danas je sve manje takvih. Posebno je to u Karlovcu slučaj, gdje novinari vežu konja gdje gazda kaže. Nije dobro da informacije primamo zdravo-za-gotovo. Trebamo i mi čitatelji, gledatelji i slušatelji imati kritičan stav.

  • Trumpov tvit je pao na plodno tlo kod onih kojima je adresiran, no ono što objave novine sve manje poluče učinak. Znadete da se u Hrvatskoj novine ne kupuju više, jer su se građani odrekli svega kako bi preživjeli. I sama pročitam novine u kafiću. Ne možete danas kupovati samo jedne novine. Žalosno je da se odričem tiska, jer, unatoč razdjelnicima, plaćam veću cijenu usluge grijanja.

Je li uspon alternativnih ili opskurnih medija moguć bez kompromitacije konvencionalnih? Američki mediji su bili opsjednuti ispitivanjima javnog mnijenja i bezrezervno im vjerovali, pa su prikazivali iskrivljenu sliku stvarnosti. Sve ih je stoga iznenadio rezultat izbora. Slažete li se, dakle, da su i konvencionalni mediji zbog takvog stava zaslužni za uspon alternativnih?

  • Sva ispitivanja su pokazivala da će, unatoč tome što nije popularna, pobijediti H. Clinton. Pitanje je koga su ispitivali i kakvo su postavljena istraživanja. Očigledno je da nisu dobro provedene ankete. Pokazale su se totalnim promašajem. Nikada više neće biti bitno za koga će se opredijeliti srednjestrujaški mediji – u Sjedinjenim Državama se opredjeljuju, pa se tako, primjerice, NYT izjasnio za H. Clinton. Kod nas se ne izjašnjavaju, ali smo znali, prateći mediji, koji navija za koga.

Narušava li se vjerodostojnost medija, ako se politički izjasni?

  • S objavljenim komentarima se ne mora slagati cijela redakcija. No, vrijednost je i u tome što su komentari u potpunosti odijeljeni od izvještaja. Sve velike novine moraju dati čitateljima golu informaciju. Pristran medij ne može opstati. U Hrvatskoj posebno ne postoji kritična masa čitatelja/slušatelja/gledatelja koja bi ga održavala. Mora se razdijeliti izvještaj od komentara, da bi se zadržao čitatelj. Tridesetak dana prije izbora u Sjedinjenim Državama redakcija se u uvodniku politički određuje za nekog od kandidata, i to je sve. No, i dalje će u istim novinama biti tekstova bez emocija.

Nikola Vukmanić: Najveći prijevoznik Uber nema niti jedan automobil u vlasništvu, najveći prijenosnik vijesti facebook ne proizvodi niti jednu vijest. Gdje se nalazimo kao društvo? Trumpova pobjeda je dokaz da građani ne čitaju novine. To ih ne zanima, najviše deset sekundi mogu posvetiti nekom tekstu. Sve lokalne portale prođemo za manje od pet minuta. Kod nas je vijest košnja trave. Novinari nemaju budućnost.

  • Niste daleko od istine. Pročitala sam na nekom mrežnom mediju da je Ivan Pernar, saborski zastupnik, sjedio za intoniranja hrvatske himne. To je ružno. Njegov prijatelj Ivan Vilibor Sinčić kaže da Pernar nije čuo da se intonira himna. Treba li istog časa reagirati? Državu moramo poštovati i moramo nastojati da bude bolja.

Nikola Vukmanić: I djeca znaju da živimo u pokradenom društvu bez lopova.

  • Ako novinar neće reagirati i upozoriti da je Pernar pretjerao, tko će? Potreban je medijator između javnosti i različitih elita. Ne volim kada se Pernara naziva dijelom političke elite. Svjesna sam da je proizvod društva.

Kako se hrvatski mediji trebaju postaviti prema takvim pojavama?

  • Na svim razinama treba baratati činjenicama i upozoriti na nečiju građansku nepristojnost. Pernar je nekoliko puta poentirao rekavši da je car gol, no nema dovoljno znanja, ne ulaže u sebe, da bi argumentima nastavio svoju borbu. Prije svega bi se trebao upristojiti. Bila sam na sjednici jednog odbora posvećenog problemima osoba s invaliditetom kada se nestrpljivi Pernar ustao i napustio prostoriju, jer nije mogao dočekati da osoba koja teško govori završi svoj nastup. Takve me stvari smetaju. Postao je čisti ekshibicionist. Ne sviđa mi se niti stav potpredsjednika Hrvatskog sabora Željka Reinera da ga se izbacuje iz sabornice, jer se tako stvara dojam veće važnosti ili progonjenosti pripadnika Živog zida. Obrazovani novinari su bitni i iz tog razloga da mogu ispravno pristupiti takvim problemima.

Trump je iznošenjem prijepornih tvrdnji putem twittera i ostalim kanalima dobivao medijski prostor kakav niti kao milijarder ne bi mogao kupiti. Na isti način otprilike i Pernar djeluje. Kako se postaviti kao novinar – selektirati sve što radi ili ga detaljno pratiti?

  • Pretjerano insitiranje na tome da ga se poziva u srednjestrujaške medije je kontraproduktivno. Ima svoj kanal na društvenim medijima. Takvoj osobi s ruba se daje na značaju detaljnim praćenjem. Od 2005. do 2007. godine sam predavala u Zaprešiću na Veleučilištu Baltazar političku komunikaciju. Tvtke su zaposlenicima platile da steknu dodatna znanja i većina tih mojih studenata su bili odgovorni i završili su svoje studije na tom veleučilištu. Jednog dana je u dvoranu ušao Pernar. Nisam ga prepoznala isprva. Ispričala sam mu se zbog toga, jer nije dolazio na predavanja. Održao je potom politički govor od 15 minuta. Rekla sam mu da mu je najbolje da se počne baviti politikom, a odgovorio mi je da se već počeo. Dvije godine nakon toga je imao svoju facebook revoluciju koja je propala, ali se profilirao.

Mladen Volarić: Odnosi s javnošću često zagorčavaju život novinaru, jer odlažu objavu informacije ili informaciju pretvaraju u šećernu vodicu, a onda nam još Hrvatska udruga za odnose s javnošću šalje priopćenja o njihovim aktivnostima da ih objavimo. Kako to komentirate?

  • Novinarstvo i odnosi s javnošću su krajnje suprotne djelatnosti. Slažem se s tvrdnjom da je zadatak novinarstva da otkrije, a piara da pokrije. Djelatnici u odnosima s javnošću sjajno rade, stvaraju odlične tekstove, jer je mnogo novinara završilo u toj branši. Šalju objave, a, zamislite, čak su u jednom lokalnom listu objavili kopiju takvog teksta, samo su potpisali novinara ispod.

Mihovil Stanišić: H. Clinton je bila previše uvjerena u pobjedu. No, poražena je na području gospodarske politike. Razočaran sam novinarstvom. Egzistencije novinara su sve ugroženije, a postoji i nedosljednost. Društvo je dozvolilo da jedna pravna ili fizička osoba postane vlasnik velikog broja medija, da zatim propadne, izgubi tvrtku i osnuje nov medij. Svatko prije ili kasnije u životu odgovara za ono što je učinio. Novinarstvo u Hrvatskoj je u lošoj situaciji. Postoje dva novinarska društva, samo ta činjenica je žalosna. Mnogo je stručnih novinara koji o ozbiljim temama trebaju pisati. Novine se i dalje čitaju, ne samo u tiskanom, nego i u elektronskom izdanju.

  • Kaže kolega iz Irske da će doći vrijeme kada će elita ulaziti u mjesta punih knjiga i časopisa i da će s radošću čitati novine. Nadam se da će tako biti, kao i da će čitatelji biti pretplaćeni na novine. To je osobito bitno u udaljenim mjestima, jer da nema toga, ne bi nekada bilo moguće doći do informacija. Novine stižu svakog dana pretplatnicima. Ne usudim se govoriti o ostalome. Bila sam naivna prije mnogo godina kada sam se zapitala zašto vlasnik te najveće naše medijske korporacije ne ostavi sve to, ode na brod i uživa u životu. Kazano mi je tada da sam naivna, jer su to poslovi izgrađeni na kreditima i da bi se sve urušilo kada bi se jedna cigla uklonila. Vlasnici medija su, manje-više, kupovali medijske kuće iz nekih drugih interesa, a ne da izdaju medij i/ili zarade od toga.
Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije