Zvonimir Jureša: U građevinarstvu se gubi etika

"Da poštuju svoj posao i ono što su na fakultetu naučili te da ne rade bespogovorno ono što im ulagači i politika nameću. Mogu li to?", odgovara zaslužan građevinar-statičar na pitanje što bi poručio mladim kolegama. SpiKA

Autor: Marin Bakić

Zvonimir Jureša. Foto: Marin Bakić

“Rođen sam 12. svibnja 1930. godine u Petrovoj bolnici u Zagrebu od majke Gizele i oca Slavka, krojačkog obrtnika iz Srpskih Moravica, mjesta koje se danas naziva samo Moravice. Moj djed po tati, također krojač, došao je u Moravice iz rodnog Selna, sela u Hrvatskom zagorju, a majčin otac je došao iz Slovačke u Jasenak gdje je vodio pilanu koja je izgorjela u Drugom svjetskom ratu, a nakon toga više nije obnavljana. Obje su mi bake rođene Goranke iz Gerova, odnosno Zdihova.

Život mog oca bio je vrlo uzbudljiv i težak. Izučio je krojački zanat, ali je u Pešti morao položiti majstorski ispit na mađarskom jeziku. Kao hrvatski domobran je potom mobiliziran i poslan na ruski front za Prvog svjetskog rata. Tamo je zarobljen i veći dio rata je proveo u logoru u Volgogradu. Imao sam lijepo djetinjstvo. Otac je solidno zarađivao, jer je u cijelom kraju bio poznat kao odličan krojač i ugledan čovjek. Najljepši doživljaji su mi vezani uz boravak kod maminih roditelja za ljetnih i zimskih praznika u Jasenku. Nakon što sam završio četvrti razred osnovne škole, školovanje sam nastavio u zagrebačkoj realnoj gimnaziji u Križanićevoj ulici. Boravio sam pritom kod ujaka, a potom kod strica. No, po završetku prvog razreda, što bi danas bio peti razred osnovne škole, počinje višegodišnja odiseja – Drugi svjetski rat, okupacija, osnutak Nezavisne Države Hrvatske, dolazak Talijana u Gorski kotar te sve strahote koje su s time nastupile kada sam bio jedanaestogodišnji dječak, a koje su mi se duboko urezale u pamćenje.

U Moravicama je prije rata skladno živjelo hrvatsko i srpsko stanovništvo – nismo niti znali koje su vjere naši susjedi i tatine mušterije – da bi uslijedili sraz, zaprepaštenje i strah. Ustaše su Srbe ubijale nasumce, pa su se četnici jednako revanširali, a niti partizani nisu zaostajali u tome. Tata je bio prestar za mobilizaciju, ali se koncem 1942. godine na savjet dobronamjernih Srba odlučio preseliti kod brata u Zagreb sa mnom, a potom i kod svojih bratića u Selno. Majka je s mlađim bratom ostala sve do kapitulacije Talijana koji su njene roditelje deportirali u zarobljenički logor u Italiju. Okupili smo se u izbjeglištvu i otac je 1944. godine odlučio otići u Karlovac gdje je kao izbjeglica dobio stan i zaposlio se kod majstora Kušeca, a ja sam nastavio pohađati gimnaziju na Rakovcu s time da sam drugi razred izgubio zbog navedenih događaja. U Karlovcu smo stanovali u Gajevoj ulici, kod banijanskog mosta. Pukim slučajem nismo stradali za njegova bombardiranja, jer nikoga tada nije bilo u stanu. Neposredno prije toga rodila se sestra koju smo brat i ja obožavali. Tata i mama su na poziv dobre poznanice otišli živjeti u Belaviće. Za mene su time nastali teški dani svakodnevnog pješačenja na Rakovac u školu, a po završetku rata putovao sam vlakom. Niti to nije bilo idealno, jer je vlak svakoga dana bio krcat putnicima, pa smo se vozili uglavnom na stepenicama obješeni za metalne štange vagona, za koje su nam se zimi lijepili dlanovi, unatoč tome što smo nosili rukavice.

Ipak, nije uvijek bilo sve tako crno. Imao sam lijepo društvo među suputnicima, sprijateljio sam se s Eugenom Labošem i Dragutinom Škrtićem. Nakon pakla je uslijedio pravi raj. Sva smo trojica bili odlični učenici, a naročito smo dobri bili u matematici i fizici. Posjećivali smo se, kupali u Mrežnici i vozili bismo se čamcem od mojih Belavića do Dragecovog Zvečaja ili kod Gene na Kablaru.

Moram ipak spomenuti nemio događaj koji mi se usjekao u pamćenje. Jednog smo se dana morali postrojiti u školskom dvorištu. Došla su zatim dva pripadnika Saveza komunističke omladine Jugoslavije koji su desetak postrojenih prozvali po prezimenu i zatražili da istupe iz stroja, pa su ih sasuli pogrdama da su antidržavni elementi te ih obavijestili da se izbacuju iz škole. Među izbačenima je bio i moj susjed iz Belavića, inače pošten i fin dečko iz iste takve obitelji. Njegov je “grijeh” bio odlazak u crkvu na svetu misu svake nedjelje. Pred svima je protestirao tvrdeći da će nastaviti odlaziti u crkvu i otvoreno je pitao kakva je to država koja brani tako nešto. Prestravio sam se, jer sam, kao i on, odlazio redovito na svetu misu, međutim, srećom, nisam prozvan. Mojem kolegi je time uništen život. Paradoksalno, jedan do skojevaca koji je sudjelovao u tom izbacivanju iz škole bio je sin pravoslavnog svećenika i gimnazijskog profesora. Napustio je Hrvatsku kasnije. Drugi protagonist toga je bio poznati književnik koji se prilagodio novim okolnostima, a na pitanje nas očevidaca nemilog događaja zašto je i kako mogao učiniti tako nešto, odgovorio je da su tada bila takva vremena.

Zaposlio sam se nakon završetka studija i odsluženja vojnog roka u Zadru i Leskovcu, upoznao buduću suprugu Miroslavu s kojom u skladnom braku živim već 55 godina. Imamo sina Zorana, kćer Snježanu, dvoje unuka i dvije unuke. Kćerka je građevinski inženjer zaposlena u građevinskoj inspekciji, dok je sin arhitekt koji živi u Danskoj. Supruga i ja smo sami ostali u Karlovcu. Sin nas posjećuje par puta godišnje s obitelji, a kćerka vodi brigu o nama, dolazi vikendom i po potrebi. Želi da se preselimo k njoj ili da djeca dođu k nama u Karlovac kojeg jako vole”, napisao nam je vlastoručno umirovljeni građevinar Zvonimir Jureša.

Uz odnedavno pokojnog Škrtića potpisuje statiku mnogobrojnih objekata projektiranih u karlovačkom birou “AGI-46”, jednom od najuspješnijih hrvatskih projektantskih biroa u drugoj polovici 20. stoljeća. Udarili su svoj pečat čitavom nizu zgrada kao što su stambeni neboderi u Utrini i drugim novozagrebačkim kvartovima, u Veslačkoj, Zagrepčanka, jedna od najviših zgrada u Hrvatskoj, stambene zgrade u Karlovcu, industrijski kompleksi poput Vunatexa, Velebita, Korduna, Karlovačke pivovare, Josipa Kraša, Elektre Karlovac, hotel “Panorama” u Zagrebu, sportske dvorane u Karlovcu i Rijeci, bazenski kompleks u Topuskom…

U predspiki smo se dotakli njegova prijatelja Borivoja Vitasa, umirovljenog liječnika. “Oličenje je skromnosti i dobrote. Voli Karlovac i žao mu je što se ne razvija kako bi trebao”, kaže.

Je li u građevinarstvu, arhitekturi i urbanizmu preduvjet za uspjeh u obavljanju posla to da volite grad?

  • Apsolutno. U novom dobu to je Karlovcu nedostajalo. Nastojali smo da sve što smo projektirali izgleda kako treba. Bavili smo se u “AGI-46” dosta velikim zagrebačkim projektima. I u Karlovcu smo dosta radili, stambene zgrade i sportsku dvoranu, primjerice. Kada je bila završena, napravili smo idejni projekt bazena pokraj nje. Međutim, to nikada nije bilo ostvareno. Ne može se biti kvalitetan stručnjak u arhitekturi i građevinarstvu bez osjećaja za prostor. Više se gleda na to da se projekt odradi, nego da se istinski prione poslu. Građevinari su konkretniji od arhitekata. Građevinari si međusobno pomažu, no arhitekti nisu toliko otvoreni za međusobnu suradnju. Malo je bilo arhitekata koji će iskreno pohvaliti kolegu. Najbolje smo u AGI-46 radili dok je to vodio Slavko Jelinek. Kada smo radili Zagrepčanku, primjerice, napravila bi se tri idejna projekta, a odabrao najbolji, a to je u ovom slučaju bio projekt Jelineka i Berislava Vinkovića.

Kako ste odlučili postati građevinar?

  • U sedmom razredu Gimnazije Karlovac sam poželio raditi mostove. Na studiju sam upisao konstrukterski smjer i zavolio sam to. Počeo sam raditi u građevinskom poduzeću “Temelj”, prvotno manje projekte. Kada dođete s fakulteta, sve vam je “špansko selo”, morate pronaći literaturu, steći praksu… U Zagrebu je postojala knjižara za građevinare gdje smo odmah pronašli važne knjige. Moj profesor Krunoslav Tonković, koji potpisuje, primjerice, novi koranski most u Karlovcu, je držao jako težak ispit, no mogao se položiti, ako se temeljito nauči gradivo. Učili smo, između ostalog, historijat mostogradnje u sklopu čega smo morali znati precizno niz podataka o pet stotina mostova. Svi smo imali šalabahter. Svoj sam stavio u unutrašnji džep, no ispao je iz njega za polaganja ispita, pa mi je profesor poručio da je za mene ispit završen, no nije mi to trebao niti kazati, bilo je to jasno. Na drugom roku sam uspješno položio.

Jeste li radili ikada mostove?

  • Nisam. Zaposlio sam se na visokogradnji. Ne ispune se sve želje u životu. No, mogu kazati da u visokogradnji ima više statičkih problema nego kod mostogradnje. Mostovi su standardizirani, nekoliko je tipova, a visoke zgrade se međusobno mnogo više razlikuju. Drago i ja smo dosta dobro surađivali sa zagrebačkim projektantima koji su radili te visoke objekte. Redovito su uvažavali naše sugestije i to je razlog zašto su te zgrade statički solidne. Barem se nadam da je tako. Radili smo zgrade do osmog stupnja jačine potresa po Merkalijevoj ljestvici.

Školu ste pohađali sa Škrtićem i Labošom s kojim ste upisali isti studij?

  • Da.

To je bila vaša zajednička odluka ili ste svaki ponaosob odlučili upisati taj studij?

  • I jedno i drugo. Labuš je sam odlučio, a Drago i ja smo možda malo više međusobno dogovarali odlazak na taj studij. Uglavnom, skupa smo upisali prvu godinu. Oni su putovali, a ja sam živio kod ujaka u Zagrebu. Nisam gubio vrijeme na putovanje. Stanovao sam k tome i na Marulićevom trgu, pa mi je fakultet bio pred nosom. Sprijateljio sam se s Brunom Margetićom iz Crikvenice i Franjom Rajskim iz mjesta Vrata u Gorskom kotaru. Nas trojica smo položili sve ispite skupa – od prvog do zadnjeg. Zajedno smo i učili, a i dalje smo ostajali u kontaktu. Nismo niti jednu studijsku godinu izgubili.

Jeste li odmah pronašli posao nakon fakulteta?

  • Jesam. Imao sam stipendiju tvrtke “Temelj” koja je jedva čekala da dođem na posao, jer je stručnjaka bilo malo.

Kada ste se odlučili baviti statikom?

  • Na trećoj godini studija. Laboš je upisao niskogradnju. Još za Jugoslavije sam čitao da se građevinom u Sjedinjenim Državama bavi polovica onih koji su završili taj studij, a ostali su se snalazili na drugim područjima. Dakle, ne baviš se uvijek onime čime si planirao. Kod nas je postojao sistem koji nam je omogućio da se bavimo građevinom.

Stalno se nešto gradilo?

  • Tako je. Bilo je toliko posla da nismo stizali raditi poslove sa strane. No, i kada smo se bavili dodatnim poslovima, to smo radili po ugovoru o djelu, pa smo stoga i plaćali porez. Građevinari nisu mogli fušariti, jer statički projekt obavezno mora na reviziju.

Što je najizazovnije u statici? Prilično je to odgovoran posao. Jeste li se plašili pogreški?

  • Jednom mi se dogodilo, dok sam radio na manjem projektu, da usred noći pomislim da sam pogriješio, pa sam ujutro išao to provjeriti. Neće se svi upuštati u statiku. No, kada jednom steknete rutinu, lakše je. Moguće su greške u temeljima i takozvanim konzolama. Na drugim mjestima ne bi se smjele događati krupnije pogreške.

Kako biste tom mladima koji razmišljaju postati statičari objasnili kakav je to posao?

  • U Zagrebu sam za Jelineka radio na jednom objektu. Nisam bio siguran da će nešto u tom projektu biti u redu. Otišao sam na fakultet kod jednog asistenta, koji mi nije mogao pomoći. Poslao me potom drugom stručnjaku, koji je također nije bio od pomoći. Našao sam se tada slučajno s inženjerom Sergejem Kolubovim, pravom slavenskom dušom, koji će ti sve pokazati. Taj Rus je tu stigao za Prvog svjetskog rata. Bio je izvrstan konstrukter. Može se sve izračunati, ali je pitanje ipak što će na kraju od svega toga biti. No, ako se postavi dobra konstrukcija, rizik je mnogo manji. Saznanja, metode i alati se, naravno, mijenjaju u građevinarstvu s vremenom. Projektant treba znati da objekt ostane iza njega i ne može raditi neodgovorno, nepromišljeno. U ovom poslu je također potrebna etičnost, no to se gubi danas.

Došli ste u “AGI-46” prije Škrtića?

  • Prvo sam stigao u tvrtku “Temelj” koja se preimenovala u Projektni biro “Karlovac”. U Temelju sam radio u pauzi između završetka studija i odlaska na odsluženje vojnog roka. Bio sam u školi rezervnih oficira u Zadru u artiljeriji s konjskom vučom. Nisam u duši uopće bio vojnik. Poslali su me da idem u komandu i obratim se pukovniku. Razmišljao sam kako da mu se obratim, s “pukovniče, javljam se po komandi” ili drukčije. Otvorio sam vrata i rekao “Dobar dan”. Svi su prasnuli u smijeh. Kad smo na poligonu imali postrojavanje s konjima, moj, kojeg nisam mogao baš kontrolirati, je istupio iz stroja. Zapovjednik se dere na mene pitajući me kuda idem. “Ne idem ja, nego on”, odgovorio sam mu. Nakon odsluženja vojnog roka sam se vratio u tvrtku i počeo raditi. Dolaskom Jelineka postajemo AGI-46. Škrtić je došao početkom 1960-ih.

Koliko ste objekata projektirali sa Škrtićem?

  • Uradili smo statiku za sve projekte, i u Karlovcu i u Zagrebu. U Karlovcu smo radili i zgradu Doma Oružanih snaga Hrvatske vojske “Zrinski”, zgradu Doma za starije i nemoćne “Sveti Antun”, masu zgrada u Novom centru, industrijske zgrade kao što su “Kordun”, “Karlovačka pivovara”, robna kuća u Karlovcu i Vojniću… Najveći ostvareni projekt je bio ovaj u Topuskom. Radio sam vanjski bazen na užasnom terenu – samo blato. Nasipali smo šljunka i pijeska kako bi se teren slegao pod tim teretom. “Nagnul ti se bazen”, upozorili su me jednoga dana. “A što mu mogu”, odgovorio sam. Nisam se uzbudio zbog toga. Za tridesetak dana se bazen sam od sebe balansirao. Kod izgradnje temelja pogotovo se mora biti oprezan. Pitali su me zašto tamo nismo radili pilote, a da smo ih radili poremetili bismo izvor termalne vode.

Koliko Vam arhitekti otežavaju ili olakšavaju posao?

  • Sve je u redu, ako se može dogovoriti.

Je li bilo među arhitektima “filozofa”?

  • Jest. Često bi napravili tlocrt koji konstruktivno ne bi bio dobar. Gdje su temelji problematični treba se držati savjeta geomehaničara i statičara. Imao sam izvrsnog kolegu geomehaničara inženjera Ramona Mavara u Zagrebu s kojim sam odlično surađivao.

S kojim ste arhitektima voljeli raditi?

  • Jedno je zadovoljstvo, a drugo stvarnost. Morate jednostavno ustrajati na konstrukciji koja će biti minimalno dobra.

Kako ste surađivali s Jelinekom?

  • Odlično. Nikada nisam imao problema s njime. Reviziju velikih projekata bi mi uglavnom radio Kolubov. Ako ne bi u osnovi to bilo dobro, ne bi niti primio projekt na reviziju. Poznat je zagrebački slučaj urušavanja u Kupskoj. To je problem s podzemnim vodama. Veliki objekt želi slegnuti. Kada smo pored Zagrepčanke radili garaže, povezali smo ih armaturom i čekali da vidimo što će se dogoditi kada neboder slegne. Treba sve proučiti za projektiranja.

Smatrate li da postoji problem nepostojanja prostorne koncepcije i toga da se gradi i tamo gdje nema uvjeta za gradnju?

  • Slažem se. Prostorni planovi su naš najveći problem. Zakoni nisu jasni, pa projektant može raditi “i ovak’ i onak'”. Zakonodavac to područje nije regulirao kako treba, mnogo toga je ostalo nedorečeno. Danas se gleda samo na to da se zaradi, no sustav će se morati srediti.

Radili ste u doba kada se uistinu mnogo gradilo.

  • Tako je. Bilo je mnogo posla.

Tada se čak mogao i odbiti?

  • Da.

Današnji stručnjaci si to ne mogu priuštiti?

  • Tako je, jer moraju od nečega živjeti. To nije dobro. Kao što sam kazao, objekt ostaje iza projektanta. “Kakvi to projekti dolaze, tata, to je sramotno i pogledati”, kaže mi kćerka, koja je građevinska inspektorica. Nekada je građevinarstvo ipak bilo sređeno. Postojalo je nekoliko velikih tvrtki.

Jelinek se smatra jednim od naših najboljih arhitekata.

  • Slažem se s time, mada se mnogi ne bi. Bio je spretan, povezan, umrežen. Najviše smo surađivali s Industrogradnjom. Dobila bi posao od vlasti, a onda bismo s njome radili projekte.

Pola Zagreba može biti zahvalno tvrtki “AGI-46” i zaposlenicima što žive i rade u sigurnim objektima?

  • Mislim da je tako. Izgradili smo objekt od 18 katova na Selskoj cesti kojeg je potres dobro zanjihao. Na zadnjem katu je bio Jelinekov ured. Pita me jedan kolega što su trebali napraviti. “Ništa”, odgovorio sam mu, “jer je najgore da padneš u paniku, trčiš niz stepenice i pogineš, a i dizalo se može pokvariti”. Velika je greška fakulteta što u moje vrijeme nismo na nastavi niti čuli za potres. Nakon zemljotresa u Skopju se kod nas time na građevini počelo baviti. Prvo su Slovenci uveli propise koji se tiču potresa, a potom i mi. Učili smo se kroz praksu. Kad je u Kotoru bio jak zemljotres, Dragec i ja smo išli tamo i skupljali iskustva. Zgrade sa čeličnim zategama su se daleko bolje ponašale u potresu i nisu se srušile. Masa zgrada ne udovoljava protupotresnim kriterijima, jer su rađene prije skopskog potresa. Niti zgrade koje smo Drago i ja radili prije toga nisu dobre po današnjim kriterijima. Jednostavno se u našem društvu nije pazilo na to ranije.

Kako je “AGI-46” ugašen?

  • Otišao sam u mirovinu 1990. godine. U to je doba proklamirano privatno vlasništvo i većina arhitekata iz tvrtke je otvarala vlastite urede. Ostao je u AGI-46 jedan dio tehničara, a arhitekti koji su se osamostalili su pomalo uzimali pojedine. Nije nitko predložio da se ujedini i da se otkupi biro. Kupio ga je naposljetku nekakav “poduzetnik”. Nije mi najgore što je dobio tvrtku, nego apartmane u Selcu i na Pagu.

Je li “AGI-46” ušao u krizu i 1980-ih kada i čitavo društvo?

  • Bilo je manje poslova, ali smo ipak radili u Topuskom, nadzor izgradnje spomenika na Petrovoj gori, pa današnji Dom HV-a u Karlovcu, u što je ulagala Vojna pošta Zagreb. Projektantica te zgrade je bila Đurđa Lipovšćak. Dom umirovljenika je bio arhitektonski dobar projekt. Imali smo i nadzor nad izgradnjom medicinskog centra te arhiva. Dakle, ipak se nešto radilo.

Sin Vam je arhitekt u Danskoj?

  • Da. Projektira značajne zgrade, a i Zoranova supruga Marijana Ibler je također arhitektica, uglavnom piše knjige. Sin je i slikar. Arhitekti moraju biti malo umjetnički nastrojeni. Sve projekte koje je radio dobio je na natječaju. U Danskoj je 1993.

Vaša snaha je kćerka diplomata Mladena Iblera, bratića čuvenog arhitekta Drage Iblera?

  • Da.

Slažete li se s Borisom Morsanom u njegovom viđenju urbanističkih problema u Karlovcu?

  • U principu se slažem. Osnovao je Udrugu za zaštitu i razvoj prirodne i kulturne baštine Karlovca u koju sam se upisao. Možda rigorozno pristupa šančevima, kojima bi vratio i staru dubinu. Neke ipak treba očuvati u sadašnjem stanju. Pogrešno ga optužuju da bi sada sve rušio, a govori u biti da se zgrade iz šanca uklone kada počnu propadati. Bio je savjetnik gradonačelnika Damira Jelića, no nije to bila uspješna suradnja, jer su njegove ideje naišle na otpore drugih stručnjaka. Htjeli smo da se barem ukloni vojarna iz šanca, da se prostor očuva, no nismo bili uspješni. Najgore je bilo što se dozvolilo da se u šanac postavi kolektor. Uspjeli smo ipak spriječiti da se izgradi cesta kroz arboretum. Sredinom 1990-ih sam radio na sanaciji i uređenju crkve Presvetog Trojstva i franjevačkog samostana, što je financijski pomoglo Ministarstvo kulture. U tu sam se sanaciju uključio, jer je bilo mnogo pukotina na crkvi. Izveli smo novu kanalizaciju, jer su otpadne vode uzrokovale slijegavanje temelja. Konzervatorica Marinka Mužar je puno pomogla da se taj posao uradi. Arhitekt Davor Stepinac je napravio projekte prizemlja, prvog i drugog kata samostana. Predviđaju se podzemne garaže na Trgu bana Josipa Jelačića. Njihova izgradnja bi s obzirom na crkvu i samostan bila jako problematična i bilo bi dobro da se odustane od toga. Ako uredimo Zvijezdu jednoga dana, na Gazi se za njezine potrebe može osigurati parkirališnih mjesta koliko poželimo. Žao mi je što se šanac bagatelizira, a krov Oružane se urušava i tako dalje.

Je li za Jugoslavije, dok ste radili, bilo nerazumnih političkih zahtjeva?

  • Borili smo se. Bilo je i poslije. Primjerice, crkva u Novom centru nije arhitektonski prikladna za to mjesto. Neki su se kompromisi vjerojatno lakše pronalazili nego danas. Žao mi je hotela Korana. Pitao me Jelić treba li to srušiti, a odgovorio sam da ne treba. Potom sam ga zamolio da naprave natječaj za novi objekt, ako ovaj već kane rušiti, da bi se iznašlo najbolje rješenje. Ovo što imamo danas je ruglo.

Jeste li popili kavu tamo?

  • Nisam. Tamo neću nikada ići. Mi umirovljenici se sastajemo u Hotelu “Korana Srakovčić”. Rekli smo vlasniku Ivanu Srakovčiću: “Penzioneri smo, ove tvoje cijene nam baš ne idu u prilog”. Dao nam je povlašten status, pa nam je snizio cijene.

Je li to što se tamo uradilo uvredljivo?

  • Apsolutno. Prvu verziju tog hotela radili smo po projektu inženjera Božidar Tušeka iz Zagreba. Statistički projekt je izradio inženjer Ante Tunkl, a ja sam radio armaturu. To mi je bio prvi malo veći posao.

Arhitektonski projekt za slatkovodni akvarij i muzej rijeka je nagrađen. Dakle, nije baš sve crno.

  • Nije. Htjeli su tamo napraviti autokamp, protiv čega smo ustali. Sada je ovo u redu.

Što biste poručili mladim kolegama koji sada počinju raditi?

  • Da poštuju svoj posao i ono što su na fakultetu naučili te da ne rade bespogovorno ono što im ulagači i politika nameću. Mogu li to?
Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije