Za nešto manje od pola godine su lokalni izbori. Što Karlovčani misle o izborima u Karlovcu i o utjecaju rezultata na promjene u lokalnoj zajednici pokazuju svake četiri godine niskom izlaznošću na birališta. Ako pogledamo izlaznost na lokalnim izborima za Gradsko vijeće Grada Karlovca u posljednjih petnaestak godina, uočavamo sljedeću situaciju: 2001. godine je glasalo 51.35 posto birača; 2005. godine je glasalo njih 39.31 posto, 2009. godine 44.96 posto birača, 2013. godine je glasalo 43.63 post birača.
Svaki drugi Karlovčanin promatra ove političke procese oko sebe gotovo u potpunosti rezignirano – smatra da njegov glas ništa ne može promijeniti, jer je ionako već sve odlučeno. Stoga i ne izlazi na lokalne izbore. Budući da Karlovac ne pruža neku životnu perspektivu za prosječnog građanina, pa onda i ne omogućuje sve pretpostavke koje izgrađuju tu perspektivu – prosječni građanin gubi bilo kakvu vjeru u promjene. S druge strane, svjedoči da Grad čini sve što može da riješi probleme s kojima se ovaj ili onaj poduzetnik, to jest poslodavac susreće, pa makar taj problem bili i neposlušni radnici. Iz godine u godinu dominira uvjerenje da je na neki način zadatak gradskih vlasti briga za sve moguće pretpostavke osim onih koji izgrađuju društveni život lokalne zajednice.
Posao, radno mjesto i sigurnost radnog mjesta, zadovoljavajući radni uvjeti i zaštita radnika, fokus na poboljšanje problema Karlovčana u njihovom radnom vremenu – to su pretpostavke o kojima lokalne vlasti, ali ni ostali vijećnici gotovo nimalo ne brinu. A ipak, bez ovih pretpostavki društveni život Karlovčana se srozava. Nije dovoljno raditi, imati posao. Bitno je kako je ugovoren radni odnos, kolika je plaća, kakva je zaštita na poslu, kakvi su uvjeti na radnom mjestu i tako dalje. Onaj tko govori da Karlovčani koji rade trebaju biti sretni samo zato jer rade, valjda misli da oni i ne zaslužuju bilo kakav drugi tretman, osim životinjskog.
Vrlo je izgledno da je jedan od glavnih razloga rezigniranosti građana Karlovca upravo ponašanje lokalne politike kao da je sve u redu u najbitnijim životnim stvarima, da je zaposlenost u gradu visoka i sigurna, da su radnička prava na visokoj razini, da su vrtići besplatni, da je osnovnoškolska prehrana besplatna…
Neosporno je da lokalna vlast mora djelovati u smjeru stvaranja uvjeta za dobar život svojih građana nudeći im razne kvalitetne usluge od kazališta i kino-dvorana preko obrazovnih ustanova do razvijene komunalne politike. Neka razina sadržaja za obrazovanje, kulturu, zabavu mora postojati. Međutim, u trenutku u kakvom se nalazi karlovačko društvo, briga za ove stvari ne smije biti nezavisna od osnovnih pretpostavki za život svakog Karlovčana.
Drugim riječima, građani Karlovca (birači) bivaju u ovom kontekstu izjednačeni u potrošnji. Od četiri glavna društveno-ekonomska aspekta, proizvodnje, raspodjele, razmjene i potrošnje, ovdje se izdiže i preuzima totalnu dominaciju nad ostalima samo jedan – Karlovčane se ponajviše gleda kao potrošače. Oni troše, odnosno koriste usluge Gradske toplane, Inkasatora, pa, zajedno sa svojom djecom, koriste usluge raznih obrazovnih i kulturnih ustanova, uživaju na obalama Korane, u šetnjama parkovima i tako dalje.
Dominacija potrošačke sfere ne samo da umanjuje njihov proizvodni aspekt ili aspekt u kojem su oni radnici, nego se gotovo svaka njihova potreba veže za period izvan radnog vremena, a time i izvan radnog mjesta i radnih uvjeta. Proizvodni aspekt Karlovčana ne znači ovdje da oni naprosto imaju posao, da rade, nego kako je sve uređen taj radni odnos.
Dakle, svi njihovi problemi vezani za radno mjesto poput boljih radnih uvjeta, veće plaće, veće razine sigurnosti i ostalih radničkih prava, prepušteni su njima kao pojedincima. Sve što se tiče njihove potrošnje, pokušat će riješiti, omogućiti, lokalna politika. Nije bitno kako ona te stvari riješava – najčešće vrlo loše – nego je bitna činjenica da se ona politički za to zauzima, odnosno da postoji politička volja za to. S druge strane, politička volja za rješavanje radničkih problema ne postoji. Tu ne treba računati povremene intervencije političara da spase određeno poduzeće koje je pred stečajem ili koje je u stečaju, jer se tu više ide na ruku kapitalu i novcu uloženom u taj biznis, nego što se pokušava pomoći radnicima.
Aktualna lokalna politika probleme potrošačke sfere ne može riješiti povoljno po karlovačkog radnika iz dva razloga. Prvo, ne može ih riješiti zato što potrošačka sfera sa spomenutom proizvodnom sferom ne čini cjelinu. Drugo, ne može ih riješiti baš zato što je djelovanje aktualne lokalne politike, njeno usmjerenje, da se proizvodna sfera nastavi urušavati i da se radnička prava ograničavaju što više mogu. Takvo što onemogućuje radnicima da se izbore za svoja prava, a istovremeno im se lokalna politika pokušava dodvoriti kao potrošačima. To čini na način da njih i zajedno s umirovljenicima i nezaposlenima izjednačuje s elitom Karlovca. Kako drugačije izjednačiti siromašnog radnika i njegovog dobrostojećeg ili bogatog poslodavca i time izbrisati svaki trag njihove socijalno-klasne pozicije, ako ne tako da im se obraćate isključivo kao potrošačima struje, grijanja, kao roditeljima, kao korisnicima javnih sadržaja Karlovca i slično? Pritom, proglašavajući poduzetnike osnovnim pokretačem lokalne zajednice, činite sve što možete da im omogućite nesmetano smanjenje radničkih prava.
Stoga sve to omogućuje vladajućima da se obraćaju Karlovčanima kao da su ovi u jednakom položaju, a ispod površine se nastavlja proces urušavanja radničke solidarnosti, povećanje siromaštva i nestabilnosti te uopće radne, a potom i društvene, nesigurnosti.
A to je pogrešno. Stvar treba preokrenuti. Uz političke opcije koje stavljaju naglasak na gradski otpad, grijanje, prenamjene vojarni, revitalizaciju Zvijezde i slično, potrebna je politička opcija koja će staviti naglasak na radnička prava, na sindikalna prava, na prava nezaposlenih i drugih socijalno ugroženih. Potreban je pristup koji će za svoje glavno političko djelovanje postaviti ne dobrobit građanina Karlovca kao takvog ili njegovu sferu potrošnje, nego prvenstveno dobrobit karlovačkog radnika, nezaposlenog Karlovčanina, siromašnog Karlovčanina. Tada će briga o osnovnim školama, o vrtićima, o gradskom otpadu, grijanju, revitalizaciji Zvijezde i slično, dobiti sasvim drugu dimenziju. Tada će briga za dobrobit karlovačkog radnika i briga za prenamjenu vojarne ili revitalizaciju Zvijezde činiti cjelinu.
Nova politička opcija se Karlovčaninu ne smije obraćati samo kao građaninu, nego i kao pripadniku socijalno-klasne skupine. Kad se lokalni političari obraćaju, na primjer, trojici karlovačkih građana, obraćaju im se samo kao biračima. U stvarnosti su ovi birači – radnik koji ima vrlo mala ili nikakva prava i nisku plaću, imućni vlasnik poduzeća koji ima političke veze i nezaposlena osoba koja posao nikako ne može naći, jer nema nikakvu vezu, te sve njih tretiraju kao jednake. Znamo da oni nisu jednaki niti mogu biti jednaki. Još se licemjerno pokušava prekriti ta činjenica pozivajući se na jednakost šansi. Još se licemjernije radnika uvjerava da je on u jednakoj poziciji sa svojim gazdom.
Ipak, kao što se ovakvo stanje koje imamo stvaralo više od dva desetljeća, ono se ne može izmijeniti preko noći. Promjena može započeti na ovim lokalnim izborima, ali samo započeti. Političke opcije koje govore da se s njihovim izborom sve mijenja treba uzeti s rezervom. A one opcije koje su politički slabe, a smjeraju na osvajanje većine u gradskom vijeću – treba uzeti kao neozbiljne.
Politička opcija koja bi zastupala interese radnika, nezaposlenih i svih ostalih ekonomsko i socijalno potlačenih možda ne bi bila previše popularna i utjecajna. Međutim, njen cilj i ne treba biti da se svima dopadne i da je sa svima dobra. Mogla bi to biti prva opcija posljednjih godina koja bi se Karlovčanima obraćala kao građanima, ali koja bi otvoreno zastupala interese i radnika Karlovčana i nezaposlenih Karlovčana i siromašnih Karlovčana.
