Profesor Vladimir Lay, koji se prije godinu i pol nastanio u Karlovcu, a odmah aktivirao, pa sada objavljuje feljton o problematici Zvijezde na Kaportalu, poručio je Damiru Mandiću putem društvenih mreža po prilici ono što bi predsjedniku Hrvatske demokratske zajednice u Karlovcu i kandidatu te stranke na izborima za gradonačelnika, ravnatelju Gimnazije Karlovac, predsjedniku Gradskog vijeća Karlovca, pedagogu i teologu trebalo biti jasno – čitava afera sa zapošljavanjem podobnog i neprikladnog stranačkog kadra u Hrvatskom radio Karlovcu protivna je etici i vrijeđa svakoga s elementarnim kućnim odgojem.
Most nezavisnih lista u petak u Knjižnici za mlade organizira tribinu o problematici gradskih medija, međutim na tom događaju neće sudjelovati niti jedan predstavnik vlasti. To je i normalno, ne samo zato što si Most radi predizbornu kampanju, pa i ne želi predstavnike drugih političkih opcija na tom događaju, nego i zato jer ne postoji normalan način kako opravdati ono što vlast radi s Hrvatskim radio Karlovcem i Karlovačkim tjednikom ne samo unazad nekoliko mjeseci, nego godina. Niti jedna retorička akrobacija to ne može legitimirati i sama rasprava je stoga suvišna. O čemu bi se trebalo raspravljati? O tome da novine moraju izgledati kao novine, a da novinari moraju biti novinari? To se valjda podrazumijeva.
Porazno je što su direktor Hrvatskog radio Karlovca Matija Perković, glavni urednik Branko Obradović-Kina i gradonačelnik Damir Jelić, dakle tri ključne osobe za pitanje gradskih medija, sami sebe svojim postupcima i pristupom diskvalificirali kao sugovornike na tu temu. Uistinu bi bilo ispod razine bilo kojeg novinara koji drži do minimuma digniteta poziva ili bilo koga drugog upućenog u problematiku s tim osobama razgovarati kao s vjerodostojnim sugovornicima na temu slobode medija. S vlastima o tome ne treba razgovarati, od njih treba uporno zahtijevati potpuno suprotan pristup javnosti od onog kojeg danas koriste.
Nemaju, naravno, samo karlovački mediji problem s ovisnošću o vlastima. Vječita je to novinarska boljka posebno prisutna na lokalnim razinama. Nedavno je u časopisu “Novinar”, glasilu Hrvatskog novinarskog društva, Saša Paparella analizirao stanje u lokalnim medijima u Hrvatskoj. Generalni problem novinara je egzistencijalan jer malo zarade, ako uopće, a daleko od toga da su rijetki – sve su češći – takvi radni statusi koji ne omogućavaju sigurnost zaposlenja, bilo koje radno pravo, te niske plaće, koje su u odnosu na nacionalne razine niže. Međutim, paradoks u Karlovcu je opet u tome što novinari gradskih medija uživaju najveća radna prava u novinarskoj lokalnoj zajednici, potpisali su ugovore o stalnom radnom odnosu, a najveće su režimlije – komparativno bolji uvjeti rada ih ne ohrabruju ili potiču da rade svrsishodno. U Paparellinom članku se navodi nekoliko primjera odnosa lokalnih redakcija i lokalnih vlasti, no niti jedan nije toliko skandalozan kao onaj nenavedeni – odnos Grada Karlovca i Hrvatskog radio Karlovca kao medijske kuće u njegovom vlasništvu.
Dovoljno je samo na glavnom željezničkom kolodvoru u Zagrebu kupiti bilo koju lokalnu tiskovinu od bilo kuda pa je usporediti s Karlovačkim tjednikom, prije 50 ili 60 godina najboljom hrvatskom lokalnom tiskovinom, da se vidi sva promašenost uređivačke politike tog lista i gdje je Karlovac u tom, a i u drugim pogledima, stigao, a bio je jedan od središta građanskog društva u Hrvatskoj. Nekada su ličnosti poput Ivana Mažuranića ili Janka Draškovića dolazili u Karlovac stvarati kulturne i političke reforme, danas je taj grad, nažalost, provincija, za što su najzaslužnije komunističke, pa postkomunističke kaste.
Za pasivizirano građanstvo u Karlovcu mogla bi vrijediti ona rečenica žandara iz domaćeg humorističnog vesterna Dejana Šoraka “Mala pljačka vlaka”: “Jednog sam objesio za granu, nije imao primjedbe na postupak”. Građanstvo je u velikoj mjeri izgubilo svijest ili interes za lokalnu tradiciju, baštinu i povijest, a potom i za mogućnosti da grad povrati stari značaj. Prema sadašnjosti, izuzmemo li gunđanja u bradu, su ravnodušni. Mala je utjeha što pojedini novinari ipak imaju “primjedbe na postupak”.
Ako se ne može ništa očekivati od nabrojanih lokalnih faktora, može li se od Mandića koji se nekidan, u jeku afere HRK, založio za slobodu medija? “Mnogo puta sam u izjavama i direktnim razgovorima s novinarima naglasio da svatko tko obavlja javne poslove mora uvažavati i poticati prostor slobode medija, za što se zalažem”, kazao je. Postavlja se logično pitanje zašto netko na vlasti ne ostvari tu slobodu medija, za koju se zalaže, gdje može, odnosno je li u pravu nezavisan gradski vijećnik i također najavljeni kandidat za gradonačelnika Davor Petračić kada kaže da karlovački HDZ jednostavno ne može iznjedriti dobrog gradonačelnika. Unatoč svim ovlastima koje mu zakon daje, gradonačelnik iz redova HDZ-a, iskustvo nam je pokazalo, prvenstveno skrbi o stranačkim interesima. Nije to niti čudno s obzirom da ga je članstvo sa svojim obiteljima – analize to pokazuju – i postavilo na funkciju. U što je Jelić utrošio polovicu svog gradonačelnikovanja? U unutarstranačku borbu za prevlast s Brankom Vukelićem. Čitav grad je manje-više stajao dok se nisu raščistili odnosi u HDZ-u. Da je Jelić tada istupio iz HDZ-a, riskirao bi gubitak sljedećih izbora. No, ako je netko imao mogućnost pobijediti tu stranačku mrežu, bio je to upravo on, koji je uživao popriličnu popularnost, a u otvorenom srazu s Vukelićem, kao nezavisan gradonačelnik usmjeren na razvoj grada, bi mu popularnost dodatno rasla. Odlučio je ipak igrati ziheraški, vjerojatno zbog ambicija da se jednoga dana, posredstvom stranke, domogne funkcije na nacionalnoj razini. Dva su puta političkog uspona – istinski rad na razvoju, što se prepozna i honorira, te stranačko politikantstvo. Jelić je, za razliku, na primjer, od svog prethodnika Ivana Banjavčića, odabrao ovo drugo.
Pretpostavimo poput Petračića da Mandić ima najbolje namjere, ima k tome i još jedan hendikep – egzistencijalno je ovisan o Jeliću. Ako Jelić bude izabran za župana Karlovačke županije, a Mandić za gradonačelnika, Jelić će i kao župan biti gradonačelnik. Svaka srednja škola, pa i Gimnazija Karlovac, je u nadležnosti županije. Gotovo je sigurno da će Jelić postati župan, samim time i Mandićev “školski” šef. Ako Mandić i bude izabran za gradonačelnika, s tog mjesta će se prije ili kasnije morati vratiti na svoje radno mjesto koje ovisi o županu, a isto je i ako ne bude izabran. Stoga je teško zamisliti Mandića kao samostalnog gradonačelnika. Ne samo da će nastaviti provoditi Jelićevu politiku, nego će u biti Jelić nastaviti provoditi vlastitu politiku jer će napustiti funkciju bez da je u biti napusti.
Izgledno je da Mandić faktički ne bi bio gradonačelnik, nego produžena ruka stvarnog koji bi zasjeo u fotelju župana. Drugim riječima, gradonačelnička funkcija tada bi bila degradirana na namjesničku. A ako politika ostaje ista, odnosi se to onda i na Jelićevu politiku prema javnosti, odnosno medijima. Zbog toga uskoro uistinu možda više neće biti nikoga tko bi dao “primjedbu na postupak”.
