U jednom od ranijih članaka pisali smo o nužnosti zahtjeva za besplatnom prehranom u karlovačkim osnovnim školama. Napisali samo kako je upravo plaćanje prehrane jedan od bitnih pokazatelja nejednakosti karlovačkog društva zato što osnovne škole ne pohađaju djeca istih materijalnih mogućnosti. Ova vrsta diskriminacije je najgora, jer je socijalno-klasne prirode i udara na djecu taman u njihovom najosjetljivijem periodu.
Nažalost, situacija u karlovačkim vrtićima po tom pitanju nije ništa bolja. Zapravo, još je nepovoljnija. Velikom dijelu roditelja u Karlovcu izuzetno je teško podmirivati, uz sve svakodnevne troškove, još i troškove vrtića. Na neki način jaslice i vrtići prve su institucije društva s kojima se roditelji susreću i koje ih već u startu uvjeravaju da obitelj košta i da će morati dobro platiti da im se lokalna zajednica brine o djeci.
Dobar dio roditelja prihvaća takvo stanje gotovo kao prirodno. Ne vjeruju ni u kakvu promjenu po tom pitanju. Kako i bi kad stalno razmišljaju kako naći posao ili kako zadržati posao, a ne pristati na daljnje smanjenje svojih prava?
Trenutno u Karlovcu od javnih vrtića rade Dječji vrtić Karlovac i Dječji vrtić Četiri rijeke. Prema dostupnim podacima prvi prima 613 djece te ima ukupno 25 skupina, a svoju djelatnost obavlja na Gazi, u Grabriku, u vrtiću “Park” i u Novom centru. Dječji vrtić Četiri rijeke koji prima 570 djece unutar 23 skupine, a svoju djelatnost obavlja na Turnju, Dubovcu, Baniji, Švarči i Rakovcu.
Prošle godine, nakon upisa, ispod crte je ostalo 153 djece, kako navodi Kaportal. Tek manji dio od toga broja bit će upisan u poludnevni program.
“Na listi čekanja su oni kojima su roditelji ostali bez posla, jedan je roditelj nezaposlen, jedan roditelj ili dijete nisu imali prebivalište u Karlovcu te ako dijete nije s 31. kolovozom navršilo godinu dana, kazala je Gojak, napomenuvši da će oni koji su lani bili na listi, a nisu dobili mjesto, ove godine ostvariti dodatne bodove”, citiraju na Kaportalu 13. travnja 2016. ravnateljicu jednog od karlovačkih gradskih vrtića.
Roditelji plaćaju redovno 460 kuna do 680 kuna, dok je recimo smještaj u vrtiću za drugo dijete 630 kuna. To znači da roditelji s dvoje djece plaćaju oko 1300 kuna mjesečno. Ovdje usput možemo spomenuti demografsku činjenicu da je dvoje djece po obitelji onaj broj koji jamči samo obnovu stanovništva, čak ne njegov rast. Međutim, cjenovna politika karlovačkih vrtića je takva da i na tom koraku destimulira roditelje da imaju više od jednog djeteta, budući da je popust za drugo dijete samo 50 kuna.
Dakle, ako bismo tome dodali još i povremene troškove izleta, likovnog pribora, higijenskog pribora i tako dalje, ugrubo bi ispalo da godišnji trošak roditelja za jedno dijete raste i do 8000 kuna.
Uz to, kao što smo naveli u spomenutom članku, demografska situacija u Karlovcu nije samo loša, nego je katastrofalna. Ne može se poboljšati time što će ljudi životariti, a oni jesu na tom putu budući da se samo gleda na pronalazak posla, ne i pod kojim uvjetima se taj posao radi. To možda može biti popularno, jer ljudima treba posao. Međutim, u današnje vrijeme, karlovačka lokalna politika ne može ići samo za time da poduzetnicima olakša zapošljavanje. Ako se ignoriraju radnička i sindikalna prava radnika, u što sigurno spada pravo na sindikalno organiziranje i borba za povećanjem radničkih prava, dobit ćete vojsku ljudi koji su zahvalni što imaju posao i koji će preživljavati. Takvi radnici se zapravo ponašaju vrlo racionalno kad ne pomišljaju na stvaranje obitelji i kad razmišljaju da prvom prilikom odsele. Rješenje nije ni u srednjem i dugom roku kad će se stvari možda popraviti, jer dok to vrijeme dođe, veći dio sposobnih i mladih više neće biti u Karlovcu.
Dakle, ne može se očekivati da će trenutna lokalna politika uspjeti izmijeniti demografsku situaciju u trenutku kad se ljudi jedva odlučuju na obitelj, a oni koji su se i odlučili, uz to su još opterećeni potragom za poslom ili su suočeni sa svakodnevnim negiranjem radničkih prava na poslu.
Treba biti svjestan da je trenutna situacija izuzetno nepovoljna po Karlovčane i otuda treba krenuti. Onda nijedna cijena za njeno poboljšanje nije prevelika.
Početna točka treba biti jasni i nedvosmisleni zahtjev za ukidanjem cijena vrtića za roditelje, odnosno zahtjev za besplatnim vrtićima u Karlovcu, kao i izgradnja novih vrtića radi objektivnih potreba.
Besplatni vrtići za svu djecu bez obzira na socijalno-klasni status njihovih roditelja bili bi važan iskorak prema ukidanju postojeće socijalne nejednakosti u Karlovcu. Osim toga, nestala bi potreba raznih birokratskih propisa koji se svode na više modela na temelju kojih cijena vrtića danas varira. Među njima je i ona prema kojoj se, kako je pisao jedan čitatelj prije nekoliko godina, „stimulira roditelje da ispisuju djecu iz vrtića zato što su završili na burzi“.
Dakle, ne samo što cjenovna i svaka druga politika karlovačkih vrtića otežava podizanje djece, jer predstavlja veliki trošak roditeljima, nego se i one roditelje koji nemaju posla stimulira da ga ne traže. Vrtić, odnosno Grad pretpostavljajući da osoba koja ne radi ima više vremena za svoju djecu, zapravo u još jednom elementu onemogućuju socijalni razvoj lokalne zajednice.
Logično pitanje koje će mnogi postaviti jest otkud novac za to i na koji način uopće riješiti ovaj problem? Najprije treba naglasiti kako je pitanje novca zapravo pokazatelj da se stvari želi ostaviti kakvim jesu. U situaciji kad se ne samo lokalna, nego i državna politika kunu u nužnost jednakih šansi za individualni razvoj, u nužnost da svako dobije priliku koju zaslužuje u društvu bez diskriminacije, suvišno je postaviti pitanje novca. K tome, dužnost je Grada da pronađe modalitete kojima će omogućiti besplatne vrtiće, odnosno osloboditi roditelje tereta sufinanciranja.
Naravno, ništa se ne može riješiti preko noći niti izvana, pogotovo što roditeljima (radnicima, nezaposlenima, studentima) nisu poznati svi detalji oko ukupnog poslovanja vrtića i samog gradskog proračuna. Osim toga, trenutna je situacija rezultat lokalne politike posljednjih desetljeća. Roditelj koji bi se uhvatio u zamku da pojašnjava otkud dobiti financijska sredstva morao bi poznavati sve one informacije koje mu ipak nisu dostupne.
Zahtjev za besplatnim dječjim vrtićima prije svega je politički, ne populistički zahtjev. Kad bi se tražilo smanjenje cijene vrtića s današnjih 680 kuna na, recimo, 300 kuna, to bi onda bio populistički zahtjev. Prvo, on bi zadržavao postojeću nejednakost, a istovremeno bi podilazio roditeljima. I drugo, on ne bi polazio od trenutne katastrofalne demografske situacije u Karlovcu, nego bi bio predizborno obećanje i kao takvo jednostavno neostvarivo.
Međutim, zahtjev za besplatnim vrtićem jest upravo kako i piše – zahtjev. To nije obećanje koje će preko noći omogućiti besplatne vrtiće. Da bi se problem vrtićkih cijena započeo riješavati, potrebno ga je politički legitimirati i artikulirati, što znači da je potrebna podrška svih onih koji su direktno ili posredno zainteresirani za to pitanje. Tek s takvom podrškom, pomoću zajedničkog rada može se stvoriti politički pritisak za ostvarenje ovog zahtjeva. Tada se ne provodi u nečije ime i za nekog, nego u suradnji s većinom i za sve.
Potrebno se osvrnuti i na stanje zaposlenih u vrtićima. Pitanje besplatnog vrtića usko je povezano i s roditeljima kao radnicima te s majkama kao ženama i njihovim pravima. Politički zahtjev za besplatnim vrtićem nužno bi povukao za sobom i uvid u razinu sindikalnih i radničkih prava zaposlenih. Javnost bi dobila uvid u to imaju li svi radnici kolektivni ugovor, kakvi su im radni uvjeti, raste li ili pada njihova plaća. Riječju, Karlovčani bi saznali kako Grad tretira one ljude koji se svakodnevno brinu za njihovu djecu. Logično je da nezadovoljan radnik ili radnica, a oni su nezadovoljni, ako strahuju od gubitka posla, ako im plaća pada ili stagnira, ako nemaju visoku razinu prava, vrlo teško mogu raditi predano i savjesno. U tome su u pravu. Pritom trpe dvostruki teret. Trpe kao radnici i trpe kao roditelji ili kao budući roditelji.
Konačno, besplatnim vrtićem uvelike bi se rasteretile žene kao majke. Teret krize i slabljenja funkcija socijalne države najviše osjećaju žene, jer se sve socijalne funkcije koje je do tada obavljala šira zajednica svaljuju na njihova leđa. Besplatan vrtić za sve znači da ne bi više bio dostupan samo zaposlenim, boljestojećim ženama iz srednje klase, nego svim zaposlenim, pa i nezaposlenim ženama koje na taj način imaju osiguranu brigu i stručan rad sa svojom djecom, što je posebno važno u predškolskom uzrastu. Vrtić ne smije biti privilegija, kao što to ne bi smjeli biti ni ostali stupnjevi obrazovanja niti, na primjer, zdravstvo.
