Na ovom mjestu je nedavno, kada je najavljena kupnja zgrade kina Edison, napisano da gradonačelniku Damiru Jeliću, šefu Hrvatske demokratske zajednice u Karlovcu i dokazanom opsjenaru, treba vjerovati samo na djela. Sada kada je zgrada u vlasništvu Grada Karlovca uputno ga je pohvaliti zbog uspjeha na sudskoj dražbi.
Ponekad se piar džanki posklizne, pa izrekne brutalnu istinu, poput one s posljednje sjednice Gradskog vijeća Karlovca da mjesto direktora gradske tvrtke Hrvatski radio Karlovac, po koalicijskom dogovoru, pripada SKHDZ-u i da je predsjednicu Nadzornog odbora Mirnu Špehar, članicu Hrvatske socijalno-liberalne stranke, smijenio dva sata prije sjednice tog nadzornog tijela na kojem se odlučivalo koga odabrati za direktora jer nije bilo sigurno da će ispoštovati koalicijski dogovor o kadroviranju. Stoga je instalirao na njezino mjesto Dubravka Strnića iz svoje partije, koji je osigurao da upravo njihov partijski kolega Matija Perković postane direktor. Eto, pošteno i iskreno. No, tko ga je pitao čemu su uopće raspisivali natječaj za izbor direktora i zajebavali ostale kandidate i čitavu javnost? Dakle, procjenjujući karlovačku vlast važemo između sporadičnih dobrih poteza i sustavnog pristupa gradu.
Kupnjom kina Edison ta je zgrada konačno vraćena u gradsko okrilje gdje joj je i mjesto. Voljeli ili ne gradsku vlast to joj se mora pripisati u uspjehe i zasluge bez ikakvih ograda. Posve je drugo pitanje kako zgradu staviti u funkciju, koju joj namjenu odrediti, kako i kada, ako je potrebno, obnoviti, te s kojim novcem. Međutim, od svega toga raditi posebnu nauku također nije potrebno jer je čitav niz primjera iz Hrvatske i drugih zemalja kako se takva kina ponovno mogu iskoristiti. O tome je vrlo dobro pisao na portalu Aktiviraj Karlovac Dražen Cukina, jedan od najupućenijih Karlovčana u problematiku kinoprikazivačke djelatnosti, filmske industrije i srodnih područja. Ne stoje čak niti tvrdnje kako nema mjesta art kinu u Edisonu iz nekoliko razloga. Takvi filmovi – ako pod time smatramo filmove kao umjetnička djela, a ne urađene isključivo ili prvenstveno za zabavu – su gledani više no što se uobičajeno misli. Također bi se moglo tvrditi da bi Grad trebao protežirati upravo art filmove, kao što omogućava izložbe djela likovnih umjetnika, muzejsku djelatnost, predstave i slično. Moguća je kombinacija komercijalnog i art programa u jednom kinu, što je praksa ptujskog, primjerice, koji djeluje po principu javno-privatnog partnerstva – Grad Ptuj kao suvlasnik omogućuje art program, a privatnik kao partner komercijalni. Nadalje, zagrebačka kina Europa i Grič su primjeri kako se namjene kino dvorana mogu proširiti/prilagoditi, kako se od njih mogu napraviti društveno-kulturni centri. Treće je pitanje kolike su potrebe za kino programom u Karlovcu. Gradsko kazalište “Zorin dom” prikazuje filmove, ali posjete nisu velike. Nameće se i strukturno pitanje omjera prostora kojeg valja iskoristiti i staviti u funkciju i sve manjeg broja stanovnika koji to trebaju koristiti, u tome uživati. No, sigurno je da će se bez ulaganja u gradski hardware i software broj stanovnika nastaviti smanjivati jer grad mora biti privlačan potencijalnim došljacima – ne može se zadovoljiti samo jednim kojem se sve servira na pladnju, pa i gradonačelnička funkcija. Karlovcu trebaju tisuće novih stanovnika.
Postoje kolektivne gradske rane koje bi svaka vlast trebala vidati, ako drži do vlastitog političkog interesa, unatoč tome što postoje možda i pametnije ili prioritetnije politike koje treba provesti. Jedna od kolektivnih rana je, primjerice, gubitak karlovačkih kina, sada smo na putu ispravljanja pogreške s početka 1990-ih godina. Druga je, na primjer, trakavica oko izgradnje bazena koja traje desetljećima, predugo, toliko da je više nezahvalno to spominjati, ali svaka vlast koja bi to ostvarila bi dobila mnogo poena kod građanstva, bez obzira što već postoji javni bazen u privatnom vlasništvu. Veli duhovito Tihomir Ivka, kolumnist Kaportala, da su izgradnjom slatkovodnog akvarija i muzeja rijeka u Karlovcu ribice dobile bazen prije ljudi, no to baš i nije istina jer je spomenuti bazen privatnik izgradio prije no što je izgrađen slatkovodni akvarij, iako taj bazen nije “pravi”, odnosno ne može služiti organiziranim sportskim aktivnostima i slično. Jedna od rana je i, naravno, fizička i socijalna propast Zvijezde, Gaze, a donekle i Banije. Ova vlast, osim što je do kraja provela projekt izgradnje pročistača otpadnih voda, uspjela osigurati financiranje izgradnje i rad Aquatike, te zavidala poneku trajnu ranu, kao što su kino Edison ili uklanjanje – doduše, sramotno – rugla od hotela “Korana”, nije imala pretjeranih uspjeha u 11 i pol godina postojanja.
Vraćamo se, dakle, na razlikovanje između sporadičnih dobrih poteza i sustavnog pristupa gradu jer su upravo u potonjem vlastodršci ne samo zakazali, nego i – unatoč ostvarenim stranačkim i osobnim probitcima – doživjeli poraz, pa i totalni fijasko. Probleme oronulih kvartova nisu niti mogli riješiti jer ih urbanizam ne zanima, što je preduvjet. Nisu se niti pretrgali od privlačenja kapitala radi otvaranja radnih mjesta s obzirom da im iz politikantskih razloga odgovara postojeće stanje, dominacija principa pokornosti, ovisnosti o gradskom sustavu i tajkunima s kojima su slizani, a sve je to popraćeno rijetko viđenim cinizmom vlasti, prvenstveno gradonačelnika. Nije dovršen niti sustav obrane od poplava. Koji su bitni komunalni problem, osim vodoopskrbe i odvodnje, trajno riješili? Niti jedan – niti toplinarstvo, niti zbrinjavanje otpada. Što su učinili po pitanju iskorištavanja geotermalne energije, najvažnijeg neoplođenog prirodnog resursa Karlovca? To je bilo retoričko pitanje.
Vlast će zasigurno u predizbornoj kampanji na proljeće isticati kupnju zgrade kina Edison kao svoju zaslugu, što je korektno. No, hoće li se građani ponovno zadovoljiti sitnim korekcijama, a zanemariti nedostatak razvojnih politika? Loš film ne treba uopće gledati. Hoćemo li ga gledati i četvrti put?
