Gotovo tri stoljeća nakon što je „Tvrđava Karlovac“ (Festung Karlstadt) utemeljena (1579.), tvrđavska posada je 8. kolovoza 1873. god. počela napuštati grad. Tomu su događaju, najkraće rečeno, prethodili prestanak turske opasnosti, mirovni pregovori između Austrije i Turske i započeta procedura ukidanja Vojne krajine. Valja dodati da je najveći dio razdoblja postojanja Tvrđave protekao u održavanju bedema. Naime, usprkos upozorenju da je teren za podizanje tvrđe, projektirane po obrascu renesansnog projektanta, močvaran, između dvije rijeke, i nije pogodan za podizanje tvrđave, ona je, po nalogu Nadvojvode Karla – ipak podignuta. Održavanje te fortifikacije (bedema) bilo je, zapravo, beskrajno, toliko da su se u razdoblju 1731-1735. vojne vlasti bavile mišlju da se tvrđava napusti i u nedalekoj Orlici kraj Kupe izgradi nova.
Kada je „tvrđavska posada“ 1873. napustila Tvrđavu Karlovac nije prestao biti i vojnički grad. U njemu su u okviru državne obrane ostala sjedišta dviju domobranskih pukovnija. U naredbi o ukidanju Krajine bilo je propisano da se imovina bivše Tvrđave daje na korištenje „stajaćoj vojsci“ i domobranstvu. A sve ostalo što nije trebalo „za smještaj zemaljskih oblasti“ bilo je namijenjeno prodaji.
U više do sada objavljenih tekstova o vlasničkom statusu tvrđavske imovine, napose o bedemima i šancima kao dijelu fortifikacije, godinama se provlači jedna pogreška. Tako, na primjer, Milan Kruhek u opširnome i vrijednome tekstu „Postanak i razvoj tvrđave i grada Karlovca“ (objavljeno u Zborniku, Karlovac 1579-1979. na str. 103) navodi: „Već nakon razvojačenja Vojne krajine 1873. odnos prema staroj tvrđavi se temeljito promijenio. Tvrđava dolazi pod neposrednu upravu gradskog magistrata. Vojna je uprava prepustila gradu tvrđavu, ali kako saznajemo iz jednog kasnijeg zapisnika (podcrtao RR) „uz uvjet da te bedeme neće upotrebljavati u građevinske svrhe već jedino za ukrasne nasade. Kasnije će gradska uprava tražiti od vojnih vlasti da ukine i tu klauzulu ..“ Informacija da „Tvrđava dolazi pod neposrednu upravu gradskog magistrata“ te da „Vojna (je) uprava prepustila gradu tvrđavu“ – nije točna. Citirani zapisnik Gradskoga poglavarstva od 28. XII. 1926. ne operira s dokumentom nego događaje iz 1873., bilježe kao „usmenu predaju“. U zapisnik je, naime, unesena izjava osobe koja, kao čini se, o događajima iz 1873., govori po sjećanju, vlastitome ili tuđemu.
Prvi pokušaj reguliranja imovinskih odnosa između države i grada 1873.
U vrijeme napuštanja Tvrđave u gradu vlast je obnašao magistrat Slobodnog i kraljevskog grada Karlovca (prvi gradski izbori, u skladu sa Statutom, održani su 1778. godine). Na osnovi nekih povijesnih činjenica, ali i logikom stvari, možemo zaključiti da s obzirom na to da je Tvrđavu izgradila država na svojemu zemljištu, kupljenom od Zrinskih, prilikom njezina napuštanja je zadržala ne samo podignute zgrade nego i izgrađenu – tada beskorisnu – fortifikaciju (bedeme i šančeve). Međutim, što se pristupa Tvrđavi tiče, bila je dužna okoliš „vratiti u pređašnje stanje“. To je značilo osigurati nesmetanu komunikaciju između Unutarnjeg grada s Predgrađem i Rakovcem, zbog čega je trebala ukloniti dijelove fortifikacijskoga sustava (mostove i stražarnice). Riječ je o tri mosta i troja vrata (Banska i Riječka prema Predgrađu i Turska prema Rakovcu).
Svjedoci tih zbivanja u karlovačkome su tisku od 1884. (te godine u Karlovcu Antun Gustav Prettner i Dušan Lopašić pokreću „Svjetlo“), bilježe da je problem održavanja mostova Vojni erar (država) s gradom namjeravao sporazumno riješiti. Država je tada Slobodnom i kraljevskom gradu Karlovcu ponudila posao: „(…) neka gradska uprava preuzme u svoju režiju tri stražarnice s pomičnim mostvima preko šanaca, neka ih održava, a za uzvrat će dobiti u vlasništvo sve tvrđavske bedeme i šančeve“. Gradska uprava, na njezinu je čelu tada bio Ivan Šimunić, s time se nije složila. Grad bi prihvatio preuzeti stražarnice i održavati mostove uvjet da uz bedeme dobije i zgradu Kadetske škole. Protuprijedlog Gradske uprave Vojni erar je odbio pa od posla nije bilo ništa.
S obzirom na to da između erara (države) i grada sporazum o kupoprodaji nije postignut, rušenje stražarnica i mostova proteglo se deset godina. O tome piše i „Svjetlo” (9/1884): „Bedemi, koji su stoljećima štitili nutarnjost grada te ujedno priječili njegov prostorni razvitak, eto padaju. Jedan most je već skoro zasut (27. I 1884.), drugi se ruši, a sva je nada da će i treći pasti zahtjevom vijeka i novih potreba. Prokop oko grada bit će zasipan i izravnan (dakle, šančevi će biti zatrpani, op. RR) nestat će zadnjeg traga junačke dobe, novi život će se pokrenut na grobištih naših otaca. Vrieme je da svaki razmišlja, kako li ćemo grad podignuti i poljepšati“, da je sveta dužnost gradskog poglavarstva da se svom snagom pobrine kako će gradu podat dostojan oblik „kako bi zaklonili one kućice iza porušenih gradskih zidova, da nam grad ne bude nalik staroj krezuboj gospoji, već junaku koji se kiti i odijeva u gospodsko ruho, te namješta na se zlatne toke i skupocjeno perje. Danas se hoće praktičnosti i ljepote, dočim su ljudi prije gledali tek na udobnost i korist“.
Nakon što je srušena prva stražarnica, a Šanac premošćen cestom (nasipavanjem zemlje), posao nije obavljen kako valja. „Demoliranje gradskih vrata koje je započeto još prošle godine dovršeno je tek sada. Odstranjene su prepreke javnom prometu. Međutim izvođač nije predao ‘krasno i kulturno djelo’. Umjesto solidnog i ukusnog djela imamo sasvim primitivnu prometnu točku, koja traži skori popravak i vrijeđa svaki bolji ukus”. (“Svjetlo” 67 od 21. VIII 1884.). Priča o premošćivanju bila je, na neki način, prva urbanistička afera u Karlovcu. Karlovčani su dobili priliku uvjeriti se kako između želja za poljepšavanjem grada i stvarnosti (vlasnički odnosi) – stoje brojne prepreke.
Drugi pokušaj reguliranja imovinskih odnosa između države i grada 1889.
Šesnaest godina nakon prve ponude (u međuvremenu je vojska srušila stražarnice, pa je Unutrašnji grad komunicirao s Predgrađem i Rakovcem – cestom), erar opet nudi Gradu “tvrđavne bedeme”, ovaj put za uzvrat traži „da Grad u dvorištu Oružane sagradi zgradu za skladište i zatvore koja bi po prilici stajala 20.000 forinti”. Ovu ponudu „Svjetlo“ komentira objavljivanjem „pisma jednog građanina“ koji sugerira da se taj prijedlog prihvati, jer da cijena nije previsoka. „Biti vlasnikom bedema, značilo je postati vlasnikom građevnog materijala koji je uzidan u bedeme, osim toga bedeme je bilo moguće parcelirati i prodavati kao gradilišta (…) i imati mogućnost voditi i nekakvu urbanu politiku“. Navodi se da same zidine Tvrđave vrijede 30.000 forinti, „a taj bi nam materijal koristio kod gradnji škola i kasarni“. Iz tog pisma saznajemo da „u opsegu tvrdje nalaze se tako zvani ‘koferi’ koji su građeni od dobre opeke, pružaju nam također izvrsnu gradnju (ili, gradju), koja bi se s malim troškom upotriebiti mogla“. Spominje se i takozvaan „generalska livada“ na Gazi, koja će također biti u ponudi vojnog erara, od nje se može dobiti svota 10.000 forinti ako se isti kompleks rasproda“. Sa svoje strane „Svjetlo“ također zagovara kupovinu pa piše „Uvidili smo, kako žalosnimi posliedicami urodio je plod prije 16 godina. Pa ako i sadašnje gradsko zastupstvo bude isti princip sliedilo, onda ćemo moguće još neugodnije posliedice imati, nego li prije 16 godina. Vojni se erar neće opet tako skoro po treći puta s nama nagađati, ako to i učini biti će sigurno pogodbe zamašnije i teže. Mi ćemo pak ostati na vječna vremena opasani tvrđavom, te se grad neće moći razvijati na nijednu stranu”. Razvoj događaja će pokazati da gradska uprava (gradonačelnik Antun Jordan) nije prihvatila ni ovu ponudu.
Život u Tvrđavi
Prema popisu iz 1770. u tvrđavi je bilo 261 građevina od kojih je 30-ak pripadalo vojnome fondu. Građana je bilo oko tisuća, a vojna posada je povremeno brojala i do 2.000 ljudi. U Unutranjem gradu život je bio nezdrav, znatno ispod „standarda“ kojeg su imali građani Predgrađa, Gaze, Dubovca ili Rakovca. Prvi vapaj „srušite bedeme koji s trgovinom nemaju nikakve veze, objavio je Lukšićev „Glasonoša“ još 1861. godine. Stanovnici Unutarnjega grada, poglavito oni uz bedeme, bili su izloženi neugodnoj vlazi, a jedan zapis iz „Svjetla“ (29. VIII. 1885.) navodi da su se građani žalili na „kvalitetu“ zraka, pa se često negodovalo riječima – „lufta, lufta“ (zraka, zraka).
Život u Tvrđi bio je zagorčen i neriješenim imovinskim odnosima s erarom. Već na početku godine, 2. veljače 1896., jedan članak u „Svjetlu“ naslovljen „Bedemi grada Karlovca“ navodi: „Biti će preko dvadeset godina što je naš grad prestao biti tvrđavom. Taj prestanak ostao je sve do danas samo na papiru. Naš grad je ostao isto takva tvrđava kakav je i prije bio“. Iznoseći dokaze za svoju uvodnu tvrdnju u tekstu se navodi: „Svatko koji u naš grad dolazi vidi i danas naš grad opasan istim bedemima kao i prije. U unutarnjem gradu gleda, kako se vojnici po javnih trgovih vježbaju, kako slamnjače prazne i pune, kako po javnih mjestih gunje i odiela praše i čiste, kako iz kasarne na javna mjesta smeće i snieg iznašaju, jednom rieči kako vojničtvo u unutarnjem gradu i na bedemih sva ona ista prava prisvaja koja je imala tada, kada je grad bio tvrdjavom“.
Nesporno, Karlovčani, dvadest i tri godine nakon što je tvrđavska posada napustila Tvrđavu, žive gore nego u vrijeme dok je Unutarnji grad imao status tvrđave. Citirani tekst navodi i sljedeće: „Dok je grad bio tvrđava, pazio je erar (država) da su kanali u bedemskih jarcih redovito čišćeni, da su drveća u tih jarcih snažena, da je voda iz jarcih imala oduška, da se nisu bare i mlake stvarale u kojih danas žabe priređuju koncerte, otkuda sada smrad i zdravlju škodljive magle okužuju grad. Dok je grad bio tvrđavom bili su zidovi oko tvrđave u redu, „naročito tako zvani kotlovi ostadoše netaknuti“. A sada erar „razoruje zidine i one kotlove, a razorenim materijalom zabrtvuje kanale, po kojih bi imao izticati iz grada svakojaki smrad i voda što kod poplave nataplja jarke (šančeve. po. RR) oko bedema. Zidine i kotlovi ovako razoreni , izgledaju kao kakve ruševine, ruglo nutarnjeg našeg grada. Osim toga ima sijaset zloupotreba (…) vojničtvo si gradi na raznih mjestih preko bedema prelaze na takozvani glacis, na kojih se sada vježba. Dakako da građanstvo ove prijelaze rabi, pa vojnički izaslanici dolaze i traže zabranu odnosno da se državi plaća zakupnina. (…) “Naše ‘Društvo za poljepšavanje grada'”, piše „Svjetlo“, “plaća vojnom eraru zakupninu za one dijelove bedema koji se upotrebljavaju za šetalište, odnosno za njegov ures. Isto tako plaćaju mnogi privatnici zakupninu za uživanja bedema, na koliko isti leže pred njihovim kućnim vrati, samo za to, što preko tog bedemskog prostora prelaze iz kuće u polje (…). Jednom riečju erar vrši nad našim gradom svakojaka prava , koja ga ne pripadaju, na koja nije pogledom na okolnosti, što su danas gradski bedemi vlasničtvo državnog ugarskoga erara nit po zakonu ovlašten (…)“. Međusobni odnosi su, između „zastupnika erara“ i građana koji su u nekom obliku koristili (služili se) erarskom zemljom, postali toliko zaoštreni da se Karlovčanima prijetilo s više stotina parnica. Ali u jednom, u stajalištu treba li rušiti bedeme, i erar i građanstvo bili su potpuno suglasni. Obje su strane bile sklone tome da je „rušenje bedema – poljepšavanje grada“. Naravno, osim materijalne koristi – vrijednosti gradilišta!
**
Cijelo vrijeme trajanja Monarhije problem bedemskog (građevinskog) zemljišta nije riješen. Za svoje potrebe to su zemljište građani i gradska uprava kupovali ili ga stjecali nekim drugim ugovorom. „Sloga“ od 31. kolovoza 1913. samo nešto manje od godinu dana od izbijanja Velikoga rata piše „Kuda god stupamo, stojimo na erarskom tlu i štogod hoćemo učiniti dolazimo u susret s erarskim pravnim utjecajem; ma što radili svugdje moramo izbjegavati sukob sa vojno-erarskimi interesi, a da ti nemogu i nemoraju biti uvijek istoga smjera i cilja, to se valjda znade i priznaje“.
Tvrđava od propasti Monarhije do kraja XX. stoljeća.
Prvi dio tog tog razdoblja od propasti Austro-Ugarske do kraja 20. stoljeća karakterizira uklanjanje preostalih bedema i pretvaranje dobivenog terena, najčešće, u gradilišta. Ne računajući na mali dio bedema u vrtu Kadetske škole, posljednji ostatak bedema, onaj na istočnome, Četvrtom kraku (kraj današnjeg Doma umirovljenika) odstranjen je 1950-ih godina i njime poravnan mali park zapadno od Ruskog puta. Ali, još 1940. karlovački je gradonačelnik Nikola Matanić odlazio u Beograd u Ministarstvo vojske da ishodi zamjenu zemljišta kako bi se u predjelu ispred današnjega Hrvatskog doma, sagradio blok zgrada poput onoga kraj Kranjskoga (Prvog) bastiona, današnje Pošte.
Od ranih 1930-ih do kraja 1940. na terenu ukonjenih bedema formirano je šest ulica i na njima podignute pretežito jednokatnice. To su današnje ulice Matije Gambona, Đuke Bencetića, Abela Lukšića Ivana Gorana Kovačića, Matice hrvatske i Mihovila Pavleka Miškine. Zgrade su projektirali graditelji iz „šesterolista karlovačkih arhitekata“ (Ante Draganić, Dragutin Dvornik, Filip Heksch, Nikola Marić, Vladimir Pažin i Branko Petrović). Njihova su djela prepoznatljiva pripadaju Zagrebačkoj školi arhitekture „zasnovanoj na modernističkim principima estetike jednostavnosti i kompozicijskog senzibiliteta“. (Tada je /1940/ u Šancu, u dijelu produžene Radićeve ulice, prema projektu arhitekta Ante Rogovića iz Zagreba započela gradnja „Zgrade stručnih škola“.)
U drugoj polovici toga razdoblja, godine 1947. jedan krak Šanca je, radi regulacije prometa Gundulićevom ulicom („usko grlo“ na cesti Rijeka Zagreb) – zatrpan. Odmah zatim dva su šanca pretvorena u „tzv. dubinske parkove“. Godine 1955. u dijelu Velike promenade (danas Šetalište dr. F.Tuđmana) do Fiskulturnog doma napravljen je lijepi, treći „dubinski park“ (1,80 m ispod razine glasije). Ti parkovi od konzervatora nisu prihvaćeni s oduševljenjem, ali ostaje činjenica da oni nisu narušili konture bivše fortifikacije, te da je iz njih odstranjena nečist i povremene lokve – legla komaraca.
Pokazalo se kako su događanja s prijelaza XIX. u XX. stoljeće koja su onemogućila zatrpavanje šančeva, za Karlovac druge polovice XX. st. i današnji grad – bila sretna. Šančevi nisu zatrpani i time je Karlovac izbjegao sudbinu Novih Zamki gdje se zemljom nekadašnjih bedema – zatrpani šančevi i nestao svaki trag nekadašnjoj tvrđavi. Za novi identitet Karlovca sretan je događaj da je 1860-ih po rubu zasađeno, na inicijativu vojnih vlasti, zasađeno šetalište pa je s uređenim „dubinskim parkovima“ Karlovcu potvrđen atribut „grad parkova“.
Problem revitaliziracije Tvrđave.
Danas je kod izvjesnoga broja Karlovčana, mislim na one koji bi trebali biti kreatori Karlovca XXI. st., malo svijesti o vrijednosti vlastitoga povijesnog nasljeđa, a neki od njih povijesno nasljeđe i bagateliziraju. Žale se da nema dovoljno renesanse. Istina, nakon požara 1692. u Karlovcu malo je od renesanse, ali i s onim čega ima – toliko ga je da bez Karlovca (u smislu graditeljskoga nasljeđa) nema renesanse u Središnjoj Hrvatskoj. U nedostatku kreativnosti i radnoga elana za afirmaciju postojećega izmišljaju se apsurdni projekti. Jedan je takav, po mom je mišljenju, inicijativa za obnovu tvrđavskog sustava. Operira se s tvrdnjom da je karlovački fortifikacijski sustav nacionalno dobro, da treba postati simbol Karlovca pa ga čim prije treba obnoviti i prezentirati jer da će on postati turistička atrakcija s izgledima da bude uvršten pod zaštitu UNESCO-a.
Tako nešto tvrditi može samo onaj kojemu poznavanje povijesti i smisao za realnost nije jača strana. Predlagačima se mora zamjeriti što nisu znali (ili su namjerno zanijekali) projekt iz 1985. koji je u vezi s devastacijom Trećeg kraka bastiona svetog Josipa (kolektor nedovoljno ukopan u zemlju), uz određene uvjete, dobio odobrenje Konzervatorskog zavoda u Zagrebu. Ako spomenuti projekt nije bio dobar, trebali su tražiti da ga se stavi izvan snage, ili u kakvoj drugoj formi proglasiti nevaljanim. Osim toga, svaka buduća rasprava morali bi uvažiti tekst Antuna Alegra ml. „O bedemima i srednjoeuropejstvu“, objavljena na stranici „Aktiviraj Karlovac“ u kojem, na jednom mjestu autor piše: „Nije li želja da se u 21. stoljeću grade bedemi iz 16. stoljeća, anakrona, protivna srednjoeuropskom duhu kakav se formirao na famoznom prijelomu stoljeća (Jahrhundertwende, Fin de siècle)?“
Dakako, oni koji se ne osvrću na bližu povijest, ne poznaju niti stariju. Inicijatorima revitalizacije nije poznato stajalište Radoslava Lopašića da „Karlovac nije bio tvrd i siguran poput kakve velike utvrde“, da sistem navodnjavanja šančeva kao jedne od triju komponenti fortifikacije – nije nikad funkcionirao, kao da ne znaju da su bedemi srušeni voljom građana. Kao da im nije poznato da je treća komponenta fortifikacije glasija – zaravan iza šanca. Tko želi potpunu prezentaciju fortifikacijskog sustava trebao bi posjeći Promenadu (Kružno šetalište, barem dio). Kad se organizatori suoče s tom činjenicom, sami će reći – „to ne“! Pa što onda ostaje od afirmacije i prezentacije fortifikacijskog sustava?
Karlovačka baština našem gradu daje za pravo da ga se atribuira i kao GRAD S KARAKTEROM. Kao što svaki čovjek na sebi treba raditi do kraja života, tako i tom „karakteru“ valja dodavati nešto bolje i više, ali posljednje što je mu je potrebno jest „rekonstrukcija, afirmacija, i prezentacija fortifikacijskg sustava“. Svaka rasprava o obnovi bivše tvrđave (Unutrašnjeg grada, Zvijezde) morala bi, prije svega, započeti time da se na mjesta, od dotrajalosti do danas urušenih zgrada (kao i onih koje će se u dogledno vrijeme urušiti), projektira podizanje ambijentalno i tržišno prihvatljivih, kvalitetnih, stanova. Bez vraćanja života u Zvijezdu, osobno smatram, raspravljati o revitalizaciji – gubitak je vremena.