Najgore u što se može upustiti netko tko analizira politiku u Karlovcu – što je samo po sebi nezahvalno, pa i upitnog smisla jer politike u Karlovcu gotovo da i nema, a postoje valjda i pametnije stvari u životu, al’ što da se radi kad je čavel v glavi – jest da se uplete u analizu odnosa u oporbi, skupini političara koja nije na vlasti i postoji velika vjerojatnost da na vlast nikad neće niti doći, a posebno je nezahvalno analizirati odnose u karlovačkoj organizaciji Socijaldemokratske partije Hrvatske jer je, uistinu, to previše deprimirajuće za onoga tko od njih i dalje, svim pokazateljima i iskustvima unatoč, bilo što svrsishodno očekuje.
Možda je primjerenije da se oporbom u Karlovcu bave mrtvozornici nego novinari. Osvrti o karlovačkoj opoziciji se pišu jednom rukom jer se drugom drži za glavu. Manje-više najvažnije što je izlazilo iz lokalnog SDP-a proteklih godina bile su zamorne i u biti nebitne poluinformacije i informacije o unutrašnjim odnosima i sukobima. Ako su i postojali dobri SDP-ovi prijedlozi i dobre kritike politike vladajućih, ili su bile pogrešno plasirane ili su se utopile u močvari polujavnosti, pa brzo iščezle nakon par dana iz vijesti i svijesti, ili se nisu primjećivale, odnosno isticale od šume drugih istovremenih kritika, prijedloga i inicijativa s te strane, što je opet znak pogrešne strategije javnog djelovanja, koliko god to besmisleno u Karlovcu zvuči. SDP-ovci su se, ukratko, bavili samima sobom najviše.
Sukob je svih ovih godina vladao između dviju struja – one koju predstavljaju gradski vijećnici Nikola Badovinac i Marina Novaković Matanić, te one u kojoj su svi ostali. Međutim, mada bi se moglo tvrditi kako je problem bio upravo u prvoj struji, baš su njezini predstavnici napravili najodvažniji politički potez u karlovačkoj politici unazad nekoliko godina. Njihovo napuštanje SDP-a nije za osudu, nego za pohvalu. Ono je karakterno i pošteno i zbog toga što SDP ima umalo zajamčene mandate u Gradskom vijeću na svakim izborima, što se ne može tvrditi za Hrvatsku narodnu stranku-liberalne demokrate, kojoj su pristupili. Marina i Nikola su jednostavno otišli u neizvjesnost. Tvrdili su da ih stranka sputava u radu, a stranka je tvrdila da je njihov zarobljenik. Sada imaju priliku i jedna i druga strana za novi početak i nova dokazivanja – vidjet ćemo što će Badovinac i M. Novaković Matanić učiniti u HNS-u, gdje imaju odriješene ruke, te što će SDP učiniti bez njih.
Već nakon nekoliko tjedana od transfera među narodnjake, međutim, postalo je očigledno da dvojac Novaković Matanić i Badovinac nastavljaju s istom političkom praksom koju su vodili u SDP-u – postavljaju vijećnička pitanja za najmanje sitnice, čime stvaraju već spomenutu šumu aktivnosti od koje se ne vidi drvo, a ne bave se ključnim, suštinskim problemima. Prvi i najvažniji je, dakako, klijentelizam, koji sputava kreativnost i slobodno građansko djelovanje, koji radi farsu od lokalne demokracije i koji time predstavlja najveći uteg ostvarenju gradskih potencijala. Simbol tog klijentelizma je gradska tvrtka Inkasator i uistinu je neobično, čak i za Karlovac, da se u javnosti ne može raspraviti smisao te tvrtke, da to ne mogu osigurati niti jedan opozicijski političar i niti jedan novinar, sem ovdje potpisanog. Drugi je problem, ne manje bitan, ovisnost o nekolicini tajkuna koji zbog svojeg specifičnog položaja mogu uvjetovati koješta gradskoj vlasti. Kada bi se aktivno radilo na privlačenju kapitala, pa kada bi se nove velike privatne investicije i ostvarile, a nezaposlenost tako smanjila, moć pojedinog kapitalista bi se ograničila i prostor za zlouporabe bi bila manja. Treće, odnos vlasti prema medijima je najbolje zrcalo vladajućih. To zrcalo uporno, netko tko pretendira vladati, treba isticati ne bi li ukazao na karakter vlasti. Kada bi se kritika najistaknutijih predstavnika opozicije usredotočila samo na tri – recimo, ova tri – problema, i kada bi se oni uporno isticali, već bi se stvarala veća jasnoća i samim time stvarao dojam veće ozbiljnosti. Ako jednog dana upozoriš javnost na niz komunalnih problema u jednoj gradskoj četvrti, drugog pitaš za status nekog problema na groblju, trećeg za problem toplinarstva, a četvrtog za problem medija, a pri tome ne ponudiš rješenja, stvaraš kakofoniju.
A kada i počneš nuditi nešto, to je bandićevski populizam, rješenja na prvu loptu, kao što je organiziranje peticije za dodjelu besplatnih udžbenika u Karlovcu. U istu ravan se stavljaju dobrostojeće obitelji i one kojima je uistinu nužna pomoć. Zašto bi Grad bogatima osigurao besplatne udžbenike? Zašto trošiti gradski novac na to? Barem je ovog puta peticija predana, što nije bio slučaj s peticijom za raskinuće ugovora između Hrvatske seljačke stranke i Grada Karlovca koji se odnose na status Hrvatskog doma.
Tri su glavna problema dvojca Marina-Nikola – nedostaje im neka vrst suptilnosti, profinjenosti – možda je to bolji izraz – ili mentorstva, drugo, nedostatak strateške vizije i, treće, samo ih je dvoje. Kada su posljednji put nekoga pridobili, predstavili novo lice, po mogućnosti “jače” od njih samih? Kad bi se odgovornosti podijelile vjerojatno bi i dojam bio bolji. Netko se u tom slučaju bavi ključnim gradskim pitanjima, a netko drugi, recimo pripravnici, perifernim kao što su ograde po grobljima, znakovi pored puta, rupe na cesti i slično.
Problem SDP-a je trenutačno mnogo veći jer, unatoč tome što se radi o većoj stranci, radi se o stranci na početku konsolidacije nakon rasula. Pobjednički govor Davora Bernardića, novog predsjednika stranke, ne ulijeva povjerenje, jer je plagirao Tonyja Blaira, što je porazno. Bernardićev put je tek počeo i treba vidjeti kako će se razvijati, no izvjesno je da će se protiv Andreja Plenkovića i ovako smirujuće i jake Hrvatske demokratske zajednice SDP morati dobrano namučiti. Socijaldemokrati bi se za uspješno sudjelovanje u politici morali profilirati nanovo jer su do sada manje ili više uspješno funkcionirali kao pristojna opreka HDZ-u, koji sada, s Plenkovićem na čelu, teško da može biti uljuđeniji. Nacionalna i lokalna razina su tu slične – HDZ-u na državnoj razini najveća opasnost prijeti iznutra, a isto je i u Karlovcu. Ohrabruje ipak izjava predsjednika županijskog SDP-a Damira Mateljana o potrebi isticanja jednog oporbenog kandidata za gradonačelnika na predstojećim izborima koji će se održati na proljeće. Ako time nije mislio da oporba stane iza nekog SDP-ovca, tada to znači da je ne samo svjestan lošeg stanja u karlovačkom SDP-u, što znamo da jest jer je neuspješno radio i na raspuštanju te organizacije, nego i mogućnosti da uistinu jak nezavisan kandidat, “zec iz šešira”, “džoker iz rukava”, neko ugodno iznenađenje, porazi izglednog kandidata HDZ-a Damira Mandića, pod uvjetom da opozicija stane iza takvog kandidata. Na ruku im ide i, koliko je poznato, neizmjereno, ali zasigurno nezanemarivo negativno osjećanje građanstva prema stanju u Karlovcu.
No, kada se misli na opoziciju, pogubno bi bilo u takve kombinacije uračunati Živi zid, antisistemsku stranku antisemitskog vodstva. Valjalo bi uračunati nezavisne liste, kao što su one Davora Petračića i Duška Labusa. No, te dvije liste nastale su od jedne. Dakle nakon raskola će se opet ujediniti? Vidjet ćemo jesu li opozicijski političari spremni na formiranje takve koalicije. Valja zadržati skepsu jer se nisu iskazali do sada. Previše taština, fiks-ideja i interesa treba uskladiti, a tko će to koordinirati, tko ima takav autoritet i volju? Do izbora je šest mjeseci, SDP u Karlovcu ne daje znakove života, a HDZ već uvelike radi na promociji izglednog kandidata i ostalim pripremama.
Oporba je u razdoblju 12 mršavih krava. Čini se da su te krave već i uginule od gladi.
