Koliko su razumljive negativne reakcije građana Karlovca zbog prisvajanja čitavog parkirališta na Trgu Josipa Jurja Strossmayera za potrebe djelatnika gradske uprave i dužnosnika, toliko je čudno upravo to prisvajanje.
Stoljeće čiste energije je ispred, vele, a dominacije masovne proizvodnje i uporabe motornih vozila iza nas. Najmanje toliko je sjedište Grada Karlovca tu gdje jest kao i praksa da njegovi djelatnici uredno parkiraju. U polujavnosti – što je najviše što imamo na lokalnoj razini – nitko, koliko je poznato, od predstavnika Grada ili zaposlenih u gradskoj upravi nije napomenuo da problem s parkiranjem postoji. Postoji li istinska potreba da se parkiralište na Strossmayerovom trgu u potpunosti namijeni gradskoj upravi? Postoji li u biti opravdanje za “rampiranje”, oduzimanje pristupa građanima, čitavog trga usred Zvijezde koju, kao, želiš revitalizirati? Stanovnici tog dijela grada prvenstveno, ali i oni koji dolaze poslom ili nekom drugom potrebom u gradsku jezgru ogorčeni su rampama na ulazu u to parkiralište. Lako je zapasti u populizam i kazati da se radi o otimačini i nizati slične, a nepoticajne kvalifikacije. Ipak je upadljivo da djelatnici, političari i gosti gradske uprave imaju privilegiju parkirati na uređenom parkingu, dok su ostali koji dolaze automobilom u Zvijezdu uglavnom osuđeni na parkiranje iza Oružane, u blatu ili prašini, iza neuglednog zapuštenog objekta u neuglednoj zapuštenoj ulici, ili po rubovima Zvijezde.
Parkirališne privilegije pojedinih grupacija su postojale i prije no što je gradska tvrtka Mladost od tvrtke Parking preuzela posao naplate parkiranja jer su gradskim vijećnicima i novinarima, primjerice, osiguravane besplatne godišnje karte. Ovako su privilegije učinjene vidljivijima – parkirališni režim na Strossmayerovom trgu je rampa u oko za većinu građana.
Nije podjela godišnjih parkirališnih karata problem pošto bi možda i trebalo omogućiti političarima i novinarima parkiranje radi lakšeg obavljanja njihovih poziva, ako ih u Karlovcu tako shvaćaju, mada staro novinarsko pravilo glasi da je automobil zadnji prijevoz kojim bi se novinar trebao služiti. Češće bi trebao koristiti javni prijevoz, kako bi “osjetio bilo naroda”. Što vrijedi za novinare vrijedi i za političare, ako nisu štićene osobe. Postoji ipak druga dimenzija priče. Problem je već mnogo veći, ako znamo da je prije određivanja ekskluzivnosti parkirališta na Strossmayerovom trgu ispred zgrade gradske uprave uklonjen – stalak za bicikle.
Ako ispred sjedišta Grada ne postoji mogućnost parkiranja bicikala, ali je zato jedan čitav trg učinjen ekskluzivnim parkiralištem automobila za gradske dužnosnike i djelatnike, postaje očigledno da nositelji predstavničke i izvršne vlasti nemaju doticaja s trendovima u urbanim politikama i ne razumiju jedan od osnovnih potencijala Karlovca, grada gotovo idealnog za korištenje bicikla. Nisu morali posjetiti Kopenhagen da bi vidjeli kako se gradski promet prilagođava biciklistima, nego su mogli svratiti u Knjižnicu za mlade, koja je preko ceste od sjedišta Grada, jer je tamo upravo na tu temu nedavno održana izložba. Kazati da je biciklistički promet sve popularniji na Zapadu opće je mjesto, posebno nakon što je i New York počeo prilagođavati svoju infrastrukturu biciklistima, a znademo koliko su Amerikanci “ludi za oktanima”. Ako se svijet sve više prilagođava u 21. stoljeću načinima kretanja koji su jeftiniji i koji manje zagađuju, uistinu je dvojbeno što Karlovac i dalje insistira da u tom pogledu nastavi živjeti u 20. stoljeću, pogotovo jer je jedan od rijetkih gradova s gotovo idealnim pretpostavkama za razvoj biciklizma zbog oblika terena. Shvatljivo je, primjerice, zašto je malo Riječana koji se po svojem gradu kreću biciklima jer za to trebaju biti u vrhunskoj tjelesnoj kondiciji. No, u Karlovcu laganom vožnjom “za tili čas” možete doći biciklom s jednog kraja grada na drugi, komotno obavljati sve poslove, a usto uštedjeti novac i poštedjeti okoliš zagađenja, bez obzira jeste li mladac ili starac. Čak se i invalidi kod nas voze na biciklima, pridržavajući štake rukom na guvernalu.
Jasno, kulturu biciklizma treba promovirati, a to je zadaća prvenstveno političara. No, da bi to mogli činiti, prvo bi trebali biti svjesni mogućnosti koje Karlovac na tom području ima, što podrazumijeva promišljanje grada kao nečega složenijeg od platforme za uživanje u statusu, plaćama i sinekurama, zatim bi se vlastodršci povremeno i trebali provozati biciklom i uvjeriti se u te mogućnosti. Uz najbolju volju se teško sjetiti gradskih dužnosnika na tom prometalu. Promocija biciklizma bi trebao biti zadatak prije svih predsjednika Gradskog vijeća Damira Mandića i gradonačelnika Damira Jelića. Činjenica da im je važnije osigurati parkiralište za automobile nego stalak za bicikle za potrebe Grada Karlovca dosta govori o njihovom odnosu prema gradskim vrijednostima, prednostima i potencijalima. Gradonačelnik je čak u doba kada je intenzivno koristio službeni automobil neistinito tvrdio u prilogu Hrvatske televizije kako svakoga dana na posao i s posla ide pješice, a činjenicu, koju je objavio Kaportal, da je njegovu zamjenicu Marinu Kolaković, koja živi nekoliko stotina metara od zgrade gradske uprave, na posao i s posla doma vozio službeni vozač u službenom automobilu treba samo navesti podsjećanja radi, no ne i komentirati jer je to nedostojno kritike.
Karlovac ima bogatu tradiciju i praksu korištenja bicikala. Postoje rekreativni i natjecateljski sportski klubovi biciklista koje Grad može partnerski iskoristiti za dodatnu promociju biciklizma. Može se napraviti čitava kampanja dodatnog podizanja svijesti o takvoj vrsti prijevoza, no uklanjanjem stakla za bicikle i prisvajanjem čitavog trga kao parkirališta za Grad očigledno je da je vlast ignorantska prema urbanom biciklizmu ili možda čak protubiciklistički nastrojena. Ako već ne radi razvoja i njegovanja kulture življenja, dužnosnici bi biciklizam mogli promovirati kao varku u cilju oslobađanja parkirnih mjesta za svoje limene ljubimce – prvo uklone rampu, potom se počnu voziti biciklima i poticati sugrađane da čine isto, a zatim, kada se to još više “primi”, dužnosnici pospreme bicikle u podrume i ponovno automobile parkiraju gdje požele. Eto, barem da se takav plan sprovode bilo bi koristi.
Možda sebe smatraju elitom, a vozikanje na biciklu nedostojnim. Ako se kao gradonačelnik Londona Boris Johnson, sadašnji ministar vanjskih poslova Ujedinjenog Kraljevstva, pripadnik višeg staleža, mogao vozikati po britanskoj metropoli biciklom upravo da bi promovirao takav način mobilnosti, zašto to ne bi mogli i najodgovorniji/najneodgovorniji gradski dužnosnici u Karlovcu? Johnson nije izlaskom iz automobila i sjedanjem na bicikl spao s konja na magarca, što bi se moglo pomisliti, nego obratno – naši političari i dalje jašu/voze magarce dok nas magarče.
