Odjek akcije spašavanja Marijana Čavića-Grge od 17. studenog 1941. godine je bio golem. To je bio prvi odjek o nekakvom otporu fašističkom okupatoru i kolaboracionistima u svijetu. Akcija je doživjela nevjerojatan svjetski publicitet, ali i tragediju. U noći na 23. studeni je uhićeno mnoštvo. Moja školska kolegica Danica Mamula, koja se po udaji prezivala Kos, pričala mi je kako su došle ustaše na njezina vrata da uhapse njezinog oca. No, bio je tamo njezin brat, pa su ga odveli. U dvorište zgrade današnjeg Muzeja Karlovac ugurali su 260 ljudi, a možda su neki još ponegdje smješteni. Potom su odvedeni u Jasenovac i nitko nije preživio, osim mog školskog prijatelja i njegovog oca kojeg je školski kolega ustaša pustio dan ranije – kaže publicist Slavko Goldstein koji je u srijedu, uoči godišnjice partizanske akcije ulaska u okupirani Karlovac, koju je predvodio Većeslav Holjevac, kasnije popularni gradonačelnik Zagreba, u Knjižnici za mlade gostovao na tribini posvećenoj upravom tom događaju u organizaciji Udruge antifašista Karlovac.
Goldstein je akciju kordunskih partizana, o čemu ima saznanja iz desetak razgovora na tu temu s Holjevcem, te s Đorđem Momčilovićem, još jednim sudionikom tog pothvata, smjestio u povijesni kontekst.
- Prva diverzantska akcija u Karlovcu dogodila se nevjerojatno rano – 3. srpnja 1941. godine. Tada još nije bilo niti poziva na ustanak. Holjevac, Slobodan Matijević, Slavko Klobučar i Josip Željeznjak prekinuli su dalekovod između Hrnetića i Drežnika. Karlovac je oko 21.30 sati ostao bez električne energije. To je bio prvi znak ustanka, čini mi se nigdje rano kao u Karlovcu. To je izvršila udarna grupa oblikovana odmah 22. lipnja, a Veco i Herta Turza su bili organizatori udarnih grupa – tridesetak mladih iz Karlovca je bilo spremno na ustanak protiv okupatora i kolaboracionista – kaže Goldstein.
Sredinom srpnja je izvršena prva veća akcija – miniranje pruge kod Mrzlog Polja.
- Nakon što su se vratili u grad, previše ambiciozni dečko Nikola Šavor, koji je radio kao pekarski pomoćnik, je ubrzo, 20. srpnja, poveo prijatelja Milana Vidovića u novu akciju. Došli su pred jednu vojarnu na glavnom trgu – Vidović je razgovarao sa stražarom, a Šavor je bacio dvije bombe kroz otvorena vrata u vojarnu. Bombe nisu eksplodirale. Stražari su to opazili i krenuli u potjeru za ovom dvojicom koji su naposljetku uhićeni. Vidović nije htio priznati ništa, a Šavor, koji je bio sekretar Saveza komunističke omladine Jugoslavije za Karlovac, pod teškim batinama je odao suradnike. Drugog jutra ih je policija već hapsila. Srećom, Veco tada nije bio u Karlovcu, pa je ostao živ. U grad je došao prijeki sud. Prvih sedam uhapšenika je 7. kolovoza osuđeno na smrt, a kasnije se prijeki sud opet sastajao, pa je ukupno, ako se ne varam, 45 ljudi bilo osuđeno na smrt, sve temeljem Šavorovih denuncijacija. Od tada je čitav Karlovac znao da je teror tu – prisjeća se Karlovčanin Goldstein, koji je u to doba boravio tu.
Holjevac je, nastavlja, od 22. srpnja boravio na Kordunu.
- Veco je od 22. srpnja već bio na Kordunu i njemu života u Karlovcu nije bilo. Na Kordunu se oblikuju prvi odredi. Kordunaškog je bio zapovjednik Ćanica Opačić, a Veco je bio politički komesar. Veco je Glavnom štabu Hrvatske na Petrovoj gori predložio akciju spašavanja Čavića, sekretara Gradskog komiteta Komunističke partije Hrvatske, koji je bio uhićen. Tražio je da u akciji sudjeluje 24 partizana i da im se osiguraju domobranske uniforme. Blizu Tušilovićkog Cerovca je postrojio borce, od kojih su neki kasnije postali generali. Ponudio im je da odustane tko ne želi u Karlovac. Nitko nije odustao i dobrovoljno su krenuli ka gradu u domobranskim uniformama s fesovima – kaže Goldstein.
“Prešli su koranski most iz smjera Mekušja s prvim mrakom, koji je bio rano, jer je bila jesen. Na mostu se nalazila talijanska straža koja ih je zaustavila. Nisu poznavali lozinku, no Veco je straži uvjerljivo tumačio da se upravo vraćaju iz akcije. Prošli su kroz grad po uputama Nade Dimić”, nastavlja.
- U bolnici su saznali da je Čavić otpremljen tog jutra u policiju. U razočaranju i očaju su se zadržali u bolnici, pokidavši telefonske veze. Razgovarali su s prisutnima, među kojima su bili i dvojica ustaša. Poveli su ih, jer su denuncirali druge i jer se jedan od njih hvalio da je bio na Kordunu u akcijama kada su se ubijali Srbi. Krenuli su prema tadašnjem stadionu, gdje je sada Novi centar, te pokraj vojarne u Domobranskoj ulici istim putem kojim su i prošli. Dvojicu ustaša su ubili pokraj stadiona u mraku zbog sigurnosti. Na mostu je talijanska straža možda već bila obaviještena o sumnjivcima. Zaustavili su ih i tražili lozinku. Partizanima nije preostalo drugo no da se oružjem probiju. Zametnuta je mala bitka u kojoj su partizani zarobili mitraljez i nekoliko pušaka. Poginulo je nekoliko Talijana, ali je smrtno ranjen i Ivica Gojak. Krenuli su potom kraj Mekušja prema Tušilovićkom Cerovcu. Tako je uspjeh, odnosno neuspjeh te akcije bio žalostan, ali ne i trijumfalan. Nisu se baš njome hvalili – veli Goldstein.
Bio je nakon rata vanjski suradnik Jadran filma koji je od njega naručio izradu scenarija za igrani film o toj akciji.
- Razgovarao sam o njoj s Vecom, no nije se miješao u samu izradu scenarija. Radio sam ga dobrim dijelom pod nadzorom dramaturga koji je insistirao da se priča mora završiti hepiendom, pa sam dio priče izmislio i ubacio sretan završetak. Film je režirao Živorad Žika Mitrović. Djelo je prodano u 21 zemlju i dobio sam sasvim pristojne tantijeme – dodaje Goldstein.
Počasni predsjednik Saveza antifašista Karlovačke županije opisao je desetljetna tegobna nastojanja antifašista da na pročelje zgrade Doma zdravlja Karlovac vrate obnovljenu spomen-ploču koja svjedoči o toj akciji. Prvotno je postavljena 1988. godine, no krajem 1991. je razbijena.
- Ploča je obnovljena po uputama Konzervatorskog odjela u Karlovcu i nalazi se kod klesara. No, ne možemo ishoditi suglasnost suvlasnika građevine, a to su Dom zdravlja Karlovac i Zavod za javno zdravstvo Karlovačke županije – kaže Jendrašic i opisuje kako se izmotavalo tvrdeći da se ne zna tko je vlasnik zgrade, zatim se tražilo mišljenje povjesničara, koji su ustvrdili da se ne bave politikom, pa su pojedine braniteljske udruge htjele postaviti spomen-ploču ubijenim ustašama…
Zbog njihove pogibije je podnijeta i kaznena prijava Državnom odvjetništvu, pa se odgađanje ponovnog postavljanja spomen-ploče pravdalo i potrebom čekanja da se istraga sprovede.
- Policija je ustanovila da nitko do sudionika akcije nije živ. Dobio sam do DORH-a dopis da se ne vodi postupak po kaznenoj prijavi. Ako vlasnici zgrade uskrate suglasnost za postavljanje spomen-ploče, moraju to obrazložiti. Sad bi se treblo pozvati na rješenje DORH-a i zatražiti da se ploča postavi – smatra Jendrašic.
