Tribina “Švegarova baština” održana u utorak pokazala je tko u karlovačkim medijima ne baštini opus Zdravka Švegara, možda i najplodnijeg i najzaslužnijeg autora u povijesti karlovačkog novinarstva, dakle ne samo sportskog. Ne baštine ga – mediji za koje je radio.
No, odavno nas ništa više u karlovačkoj javnosti ne smije iznenaditi, pa niti to da predstavnika tih glasila nije bilo na tribini na kojoj su upućeni opširno zborili o ovom velikanu i hrvatskog novinarstva niti su o njoj objavili redak. Često nagrade dođu u prave ruke, a rjeđe u krive, pa je činjenica da je Švegar dobitnik nagrada za publicistiku i životno djelo Hrvatskog zbora sportskih novinara potvrda vrijednosti njegova opusa i tvrdnje da je zadužio žurnalizam na nacionalnoj razini. S druge strane, to da je isto udruženje jedne godine najboljom lokalnom sportskom “redakcijom” proglasilo onu koju je vodio Branko Obradović-Kina ne može uzdići vrijednost njegovog rada, nego može samo degradirati vrijednost nagrade. Dakle, nagrade mogu biti samo potvrda nečijeg dobrog rada. Ne može nagrada loš rad učiniti boljim, ali loš rad može nagradu obezvrijediti.
Ima još primjera kako nagrada može biti pogrešno dodijeljena. Primjerice, Hrvatsko novinarsko društvo je za pisano novinarstvo nagradu “Marija Jurić Zagorka” jedne godine dalo Goranu Gerovcu koji za Bibliju tvrdi da je basna i koji uporno gdje treba staviti dvotočku ili crticu stavlja točku sa zarezom. Al’ dobro, nećemo sada cjepidlačili, to je slučaj za poseban osvrt, možda čak i studiju.
U Švegarovim djelima zauvijek su upisana imena tisuća Karlovčana, pa je valjda to dovoljan razlog da se uvaži inicijativa lokalnog ogranka HZSN-a i jedna od ulica ili javnih površina imenuje po tom novinaru i publicistu. Grad tvrdi da ne želi mijenjati imena postojećih ulica i to jest njegova politika jer su unazad nekoliko godina imenovane uglavnom do tada bezimene šetnice, prolazi i slično. Stoga i dalje ostaje nejasno baštini li vlast, kao što baštine građani, Švegarovo djelo. Nitko se od njezinih nositelja nije pojavio na tribini, niti gradonačelnik Damir Jelić niti predsjednik Gradskog vijeća Damir Mandić iliti Kurta i Murta. Možda su bili spriječeni. No, i dalje se stignu odrediti prema onome što je Švegar zastupao i što je ostvario i ostavio. Poznat je najbolji način kako mogu baštiniti njegovu ostavštinu, a ne podrazumijeva promjenu imena niti jedne ulice.
Nedavno je, na zgražanje onoga što je ostalo od politike i javnosti u Karlovcu, objavljen natječaj za izbor direktora gradske tvrtke Hrvatski radio Karlovac. Da, to još postoji – produciraju radijski program, a izdaju i Karlovački tjednik, mada su ga odavno izdali. Zgražanje je uzrokovano vrlo fleksibilnim natječajnim uvjetima. Ukratko, direktor može postati i netko poput Homera Simpsona, čuvenog djelatnika nuklearne elektrane u Springfieldu. Ptičice na grani cvrkuću da je natječaj namješten za bivšu glavnu urednicu jednog lokalnog medija čije se ime zbog beznačajnosti teško pamti. Nakon što je iz nekog razloga prestala u Ogulinu raditi u uredu državne uprave, valjda, postala je – političkim vezama zahvaljujući – glavna urednica jednog lokalnog medija, iako ne samo da nije nikad radila u medijima, nego ne znamo čita li uopće novine, da bi potom i tu “izvisila”, a sada je, kao, čeka posao direktora ove gradske tvrtke. Ne preciziramo sada ništa jer se nije u redu pozivati na ptičice kao izvore – priznajmo da nije niti švegarovski – ali će biti zanimljivo vidjeti ima li među divljom peradi zlogukih proroka. Ne mora biti točno da se natječaj namješta baš za nju, ali bi se po njegovoj provedbi moglo vidjeti kakav je odnos vlasti prema nezavisnosti medija.
A ako je nešto Švegarovo naslijeđe, odnosno ako bi nešto to trebalo biti prije svega, to je pristup novinarskom poslu – dakle nezavisnost, točnost, marljivost, novinarski integritet. Izbor direktora Hrvatskog radio Karlovca, bez obzira što to nije novinarska pozicija, jest bitna za lokalno novinarstvo i mogao bi biti pokazatelj mijenja li vlast ćud, odnosno čak i na ovom lokalnom močvarnom slučaju otkrit će nam brije li novi predsjednik Hrvatske demokratske zajednice i premijer Andrej Plenković svakog jutra Staljinove brkove sa svoga lica radi kamuflaže ili je uistinu lice koje nam se ukazuje svakodnevno u medijima vjerodostojno. Jesu li promjene koje Plenković unosi u stranku i državu samo površne ili se uistinu radi o novom političkom kursu, oprečnom onom kojeg obilježavaju klijentelizam i slične komunističke ili postkomunističke doktrine?
Nije li i Davor Ivo Stier, autor nove doktrine Hrvatske demokratske zajednice, štoviše nove hrvatske paradigme, kao jednu od njezinih bitnih točaka naveo ostvarenje meritokracije? Ako se radi o istinskim promjenama u HDZ-u, tada će biti zanimljivo vidjeti hoće li se karlovačka vlast na lokalnoj razini oglušiti na njih, odnosno otvoreno im se suprotstaviti ili ih prigrliti.
Može se, naravno, kazati da središnjicu HDZ-a i nacionalnu javnost nije briga što se događa u provinciji, ali to ipak nije slučaj. Svaka se afera može “nacionalizirati”. Uostalom, i Švegar je svoj nacionalni ugled izgradio baveći se uglavnom lokalnim temama, a i karlovačka povijest je sama po sebi u velikoj mjeri značajna na nacionalnoj razini, mada Karlovac unazad nekoliko desetljeća i ne toliko. Može se, naravno, kazati da je Jelić dovoljno jak kadar unutar stranke da ga takve afere ne mogu pogoditi, odnosno da su dovoljno jake županijska i gradska organizacija stranke, pogotovo otkako su iznjedrile ministricu Nadu Murganić, ali ničija nije gorjela do zore, kaže narod. Po tom istom narodu, uvijek neka kap prelije čašu. Isto tako, njihova moć u takvim slučajevima može biti i njihova slabost.
Dakle, Švegarova ostavština nije samo literarni spomenik karlovačkom sportu i građanstvu kojeg je ostavio iza sebe, nego su to i vrijednosti kojima je bio vjeran, a na lokalnim vlastima je da pokažu dijele li ih kao što ih, navodno, dijeli i Plenković.
