Hotelski kompleks Haludovo na Krku, znade se manje-više u užoj javnosti, projektirao je rođeni Karlovčanin Boris Magaš, no manje je znano da je Čedo Komljenović, nekima poznat kao Jerry, a mnogima kao Monty Shadow, čuveni karlovački fotoreporter i fotograf, osigurao svojim kontaktima otvorenje Penthouse kasina u tom kompleksu i tako od Krka učinio jedno od mondenih središta osiguravši mu višegodišnji prosperitet.
Ovaj podatak sadrži prva epizoda dokumentarne serije koja se bavi napuštenim hotelskim kompleksima na Jadranu “Betonski spavači”, a koja je u organizaciji Društva arhitekata, građevinara i geodeta Karlovac prikazana u Ilirskoj dvorani Gradske knjižnice “Ivan Goran Kovačić” u Karlovcu. Jednog takvog “betonskog spavača” imali smo i u Karlovcu, no njegovo “buđenje” je završilo fijaskom i sramotom Grada Karlovca, građana, struke i politike.
Napušteni priobalni hoteli asociraju na Kolosej u Rimu i spomenik Vojina Bakića na Petrovoj gori. U razdoblju od gubitka prvotne funkcije do proglašenja svetim mjestom Kolosej je zjapio i bivao razgrađivan kako bi se materijal kojim je izgrađen koristio u novim građevinskim pothvatima. Nije li se to dogodilo i sa spomenikom na Petrovoj gori? Nakon Drugog svjetskog rata komunisti u Karlovcu su devastirane nadgrobne spomenike sa Židovskog groblja koristili kao građevinski materijal za izradu postamenata na kojima su stajale biste narodnih heroja u parku pokraj kina Edison, gdje je nekada stajala crkva svetog Ćirila i Metoda. I ona je uklonjena. I sinagoga. Nije velik broj partizanskih spomenika srušen samo zbog barbarizma antikomunističkih revolucionara, nego i zbog barbarizma komunističkih revolucionara koji su ih toliko proizvodili. Komunisti su „posijali“ toliko spomenika različite vrijednosti, a antikomunisti toliko porušili, da je nemoguće sve obnoviti.
Možda je prvi korak u raspetljavanju čvora s tim spomencima i hotelima to da utvrdimo koje spomenike iz razdoblja komunizma – po estetskom kriteriju – valja obnoviti, odnosno koje hotelske zgrade i komplekse – po funkcionalnom kriteriju – valja sačuvati i pokušati prenamijeniti. Dakle, izvršiti selekciju jer nismo niti sačuvali baš sve iz prethodnih povijesnih razdoblja. Narodi i narodnosti su živjeli u titoizmu koji je bio totalitaran, ali i nije, u zemlji koja je bila otvorena, ali i zatvorena, u društvu idealizma i konzumerizma. Moderna hrvatska država zazire od jugoslavenskog naslijeđa. Unatoč tome što je toliko složeno, pa samim time i bogato, na njega se gleda crno-bijelo. Devastirani hoteli, tvornice i spomenici su relikt epohe pune zaposlenosti koja je uključivala i mogućnost ljetovanja svakom radniku, odnosno epohe socijalizma i bratstva i jedinstva i još nismo skužili što bismo s time. No, time se treba i dalje baviti. Nismo pobornici robovlasništva, ako čuvamo ono što je zaostalo od antike, niti feudalizma, ako čuvamo dvorce. Što se tiče turizma, podređeni smo njemu – umjesto da ga koristimo za razvoj urbanih područja nerijetko ih devastiramo, umjesto da ga koristimo za zaštitu baštine u turističke svrhe je trivijaliziramo, devastiramo i zamjenjujemo kičem, a profit od turizma nam služi kao pojas za spašavanje da se ne utopimo jer ne proizvodimo.
Europski parlament je 27. rujna 2011. godine zacrtao strateški cilj po kojem bi Europska unija postala ili opstala kao vodeća svjetska turistička destinacija. Jedan od načina da se to ostvari jest i prevrednovanje i prenamjena industrijske baštine. EU ima 1,8 milijuna poslovnih subjekata i oko deset milijuna poslova u turizmu, koji čini deset posto bruto domaćeg proizvoda EU. No, industrijska baština je uglavnom u domeni javnog sektora i civilnog društva – ne obnavlja radna mjesta i ne donosi velik profit izravno, ali neizravno da jer se turisti zadržavaju u gradu. Poanta upravljanja industrijskom baštinom je njezina zaštita i prenamjena u kulturne svrhe. Ono se uklapa u paradigmu po kojoj je to jedna do mnogobrojnih, a raznolikih turističkih ponuda, dio mozaika. Postoji, naravno, i ruralni turizam. Jasno je da i on može biti dio različitosti ponude i da se različiti oblici turizma mogu povezivati kako bi se pojedincu ponudilo što bogatija i inovativnija „paleta proizvoda“. Ta nova turistička paradigma zove se special interest tourism. Profit dobiven tradicionalnim turizmom ulaže se u razvijanje upravo spomenutih novih turističkih ponuda. Baltimore, Rotterdam, Poznan i druga mjesta pozitivni su primjeri razvijenog urbanog, odnosno industrijskog turizma, u čemu su ključnu ulogu odigrale izgradnje brzih željeznica i povoljne zračne linije. Industrijska baština se može obnavljati/štititi/revitalizirati po modelu javno-privatnog partnerstva i/ili putem javnih fondova. EU to financira kroz strukturne fondove – osnova za to je Operativni program konkurentnost i kohezija 2014-2020. Možda je najzanimljiviji prioritet 6e – financiranje aktivnosti poboljšanja urbanog okoliša, revitalizacije gradova, obnova i prenamjena industrijskog zemljišta, smanjenje onečišćenja, pa i od buke. Investicijski prioritet 6c podrazumijeva očuvanje, zaštitu, promicanje i razvoj prirodne i kulturne baštine, a na mrežnoj stranici Urbact se mogu naći zanimljivi primjeri dobre prakse.
U Ljubljani, recimo, dva su kompleksa poslužila organizacijama i inicijativama iz nezavisne kulture – Rog i Metelkova, gdje je u bivšoj vojarni organiziran autonomni kulturni centar. Ljubljana je puna turista, jedna od glavnih atrakcija je upravo Metelkova – inovativan i živ centar društvenih i umjetničkih praksi. To je prepoznao i Grad Ljubljana, pa je status AKC Metelkova neupitan i namjera je da se taj prostor ovakav kakav jest zaštiti. U nekadašnjoj tvornici Rog je organiziran drugi alternativni-kulturni centar, no nije toliko uspješan i namjera Grada da se taj prostor prenamjeni u boemsku četvrt – dakle da se iz ruku boraca protiv neoliberalizma preda u ruke hipsterima uz urbanističko prevrednovanje – nailazi na otpor u osnovi konzervativaca. Čini se iracionalan i otpor projektu izgradnje golfskog centra na Srđu.
Ima li Hrvatska kapaciteta – financijskog i ljudskog – da stavi u funkciju sve devastirano i zapušteno – vojarne, hotele, tvornice? Novac, znademo, nedostaje, a ne samo da građani Hrvatske odlaze iz zemlje, nego je Hrvatska i Sirijcima nezanimljiva. Kako ostvariti mogućnosti koje su očigledne? Način da se to uradi neće nam dati crony/rodijački/ortački kapitalizam kojeg smo zarobljenici. Legitimira se nacionalizmom i nacionalističkim dogmama, a gdje god dominiraju klijentelistički odnosi i dogme društvena kreativnost ostaje sputana, iako je osnova razvoja.
Bizaran primjer takvog kapitalizma nalazimo u Karlovcu, a to je gradska tvrtka Inkasator jer se održava time što uvelike preplaćuje drugim gradskim tvrtkama svoje usluge posredovanja u naplati. Primjerice, lani je Vodovod i kanalizacija Inkasatoru za to platio dva milijuna kuna, a da je zaposlio petoricu na poslovima naplate s godišnjom plaćom od po sto tisuća kuna, uštedjela bi milijun i pol kuna. No, tako se troše resursi na neodrživa zapošljavanja i gaji kultura ovisnosti o vlastima i pasivnosti. Gaji se i time što je opća država glavni naručitelj, odnosno potrošač, pa nije samo javni sektor u toj mreži, nego i privatni.
Tu leži djelomice i razlog zašto je opća javnost nedovoljno razvijena ili što je regresirala nakon kulturnog/društvenog buma 1980-ih. Kultura ovisnosti vlastima i pasivnosti neće iznaći rješenja za ove krupne probleme.
