Najveći karlovački prostorni problem je vakuum stvoren napuštanjem vojnih instalacija. Karlovac živi dva života stoljećima – vojnim i građanskim životom – a odjednom ostaje bez jednog. Za taj problem nitko nije bio spreman – kaže arhitekt Luka Lipšinić na tribini “Promišljanje grada – privremeno korištenje javnih prostora” koja je u utorak održana u Knjižnici za mlade.
Tribinu je u sklopu projekta “Nova kultura_Hibridni grad .016”, kojeg pomažu Zaklada Kultura nova, Grad Karlovac i Ministarstvo kulture, organizirala Udruga za društveni razvoj “KA-MATRIX”.
Osim Lipšinića, o stavljanju u uporabu napuštenih javnih prostora govorili su Dušica Radojčić iz Zelene Istre i povjesničarka Sanda Kočevar i te oni koji su bili u publici, u kojoj nije bilo, osim Davora Petračića, niti oporbenih niti vladajućih političara, a niti arhitekta.
Postoji pojam bolesnog grada. Bolesni su oni gradovi u kojima nema javnog života, koji su samo spavaonice, te oni u kojima je previše izražena individualnost građana, dakle gdje nema solidarnosti. Potonje je prvenstveno problem velikih gradova, a tendencije su da se mlade od rana obrazuje da shvate urbano tijelo oko sebe – veli Lipšinić.
Karlovcu je na raspolaganju, dodaje, nekoliko programa pomoću kojih bi se moglo utjecati na bolji život u Karlovcu.
Može se intervenirati brzo i jednostavno u prostor, što se naziva pop-up urbanizmom. Primjer za to su upravo završeni Dani Radićeve – kaže Lipšinić.
S. Kočevar je sustavno i pregledno izlagala o javnosti manje-više poznatim slučajevima zapuštenih javnih prostora kao što je Oružana, za koju do 2017. godine treba ishoditi potvrdu glavnog projekta za predviđeno ulaganje od 30,000.000 kuna.
Tri su ideje za tu zgradu – da se u njoj izgrade stanovi po modelu poticane stanogradnje, da se u nju preseli Glazbena škola Karlovac i da se u nju preseli čitava županijska uprava – veli S. Kočevar.
Dodaje da se ta zgrada ne može privremeno koristiti, što je uobičajeno rješenje na Zapadu za razdoblje do stavljanja nekretnine u punu funkciju. Do tada nije neuobičajeno da vlasnik – privatan ili javni – dozvoli ili tolerira udruge civilnog društva i ostale društvene skupine da borave i rade na njihovim nekretninama, čime se one spašavaju od zapuštanja. S. Kočevar je spomenula i vojarnu Luščić, koju smatra najvećim problemom, Kamoda, kompleks Bosanskog magazina, Hrvatski dom, Veliku vojarnu, a kao pozitivan primjer zgradu u kojoj je sada smještena Mala urbana zajednica. Posebno je spomenula dvije kuće – na adresi Šimunićeva 21 koja je u državnom vlasništvu i bez namjene, te na adresi Haulikova 6 koja je u gradskom vlasništvu, obnovljena prije desetak godina, ali također bez namjene, odnosno predmet je sudskog spora koji se toliko odužio da joj je već potrebno novo ulaganje u obnovu.
Taj nam primjer govori da je obnoviti zgradu bez namjene jednako loše tome da je se prepusti zapuštenu – kaže S. Kočevar.
Radojčić je istaknula istarska iskustva, naglasivši da je i Pula bila vojni grad i da zbog toga ima problema sa zapuštenim kompleksima koji su nekada pripadali vojsci.
Srce zaboli zbog razmjera rasipništva. Prostor je jedan od temeljnih pretpostavki razvoja – kaže D. Radojčić.
Dodaje da se uglavnom čekaju veliki ulagači koji će revitalizirati te prostora – često se smatra da je davanje tih nekretnina u turističke svrhe rješenje – a da se eventualno neki stavljaju u funkciju za potrebe javne uprave.
Da se veliki projekt ostvari čeka se najmanje pet godina. U tom razdoblju se nekretnine prepuštaju devastaciji. Stoga je dobro da se daju nekome na korištenje – veli D. Radojčić.
Ističe problem nedostatka popisa imovine i suradnje s Državnim uredom za upravljanje državnom imovinom.
Dobili smo političku podršku da privremeno uđemo u Muzil, no od prošlog listopada nam se DUUDI prestao javljati – kaže D. Radojčić.
Pozitivan je primjer kompleks Rojc u kojem od 2008. godine djeluje 110 udruga civilnog društva.
