Hoćemo li konačno u Karlovcu srušiti berlinski zid?
“Poštovani gospodine Petračić, ne poznajem Vas osobno, što govori da i Vi mene ne poznajete, iako ste si uzeli za pravo dovoditi u pitanje moj radni odnos. Kad Vas već toliko brine moje zaposlenje, dozvolite mi da Vam iz skroz osobne perspektive odgovorim na to pitanje.
Vjerujem kako je Vama, kao i većini odgovornih kako u Karlovcu, tako u i državi cilj da se smanji nezaposlenost, da mladi nakon školovanja pronađu posao, da ostanu u našoj domovini. Iz tog pogleda, ne vidim razloga zašto Vas smeta što sam se osobno nakon četiri godine provedene na burzi rada zaposlila i osigurala barem donekle normalnu egzistenciju za sebe i svoju majku. Moj otac je preminuo od raka 2009. godine kao posljedica Domovinskog rata u kojem je sudjelovao kao dragovoljac Hrvatske vojske. Majka, do tada zaposlenica banke, zbog brige oko oca otišla je u mirovinu, a i sama je civilna žrtva Domovinskog rata, u kojem je nastradala spašavajući ženu i dijete koji su ležali na cesti. Nakon očeve smrti, majka i ja smo živjele od 1800 kuna mirovine. Vjerujem da Vam nije teško izračunati da s tim iznosom nismo imale ni za osnovne životne potrebe. U to vrijeme završila sam Fakultet političkih znanosti u Zagrebu, na kojem sam 2010. godine magistrirala i postala diplomirani novinar (magistar odnosa s javnošću i političke komunikacije). Ne pronalazeći posao dodatno sam se školovala, pohađala sam razne seminare i tečajeve. U međuvremenu sam radila poslove koji nemaju veze s mojom školom kako bih prehranila sebe i majku. U petom mjesecu ove godine zapošljavam se u Gradskoj toplani Karlovac, na poziciji poslovni tajnik (sa fakultetskom diplomom), a uz spomenute poslove obavljam i poslove odnosa s javnošću.
Smatram kako nisam ništa manje vrijedna od drugih koji čekaju posao i da svojim trudom i zalaganjem mogu puno pridonijeti radu Gradske toplane, ali i bilo kojeg drugog poduzeća/ustanove/tvrtke. Ne sjećam se, ali me ispravite ako se varam, u proteklih nekoliko godina kao poduzetnik niste raspisali natječaj za moju struku jer da jeste sigurno bih se javila. Zahvalna sam Bogu i dragim ljudima što se nakon dugo vremena ne moram u jutro buditi i razmišljati hoćemo li majka i ja imati za režije, hoće li nam sjesti ovrha na neplaćene račune i što konačno možemo bez grižnje savjesti otići ocu na grob, kupiti mu aranžman kakav zaslužuje i zapaliti svijeće.
Gospodine Petračić, kad već nekoga prozivate imajte na umu da ta osoba ima obitelj i da time vrijeđate njih, a moja majka nakon svega što je proživjela ne zaslužuje da pati! Hvala na čitanju i srdačan pozdrav”, objava je Ivane Rumenović na fejsbučnoj stranici Kaportala ispod teksta o tome kako nezavisan gradski vijećnik Davor Petračić kritizira nova zapošljavanja u Gradskoj toplani.
Njezin komentar je zasigurno iskren, pisan iz srca, no postoji veliki nedostatak u toj zgodbi. Njezina priča je tužna, ali ona nije dobila posao u Gradskoj toplani zato ili samo zato što je dijete branitelja, nego zato što je vrijedan član SKHDZ-a Karlovac. Njezino zapošljavanje je još jedna cigla u karlovačkom berlinskom zidu, dokaz da se ipak – mada Partiji treba možda vremena da te zahvati u svoju mrežu i negdje skuči – isplati biti radilica. Matica će odanost i predanost prije ili kasnije honorirati. I. Rumenović ima očigledno tešku životnu priču, ali i u džepu nešto lako što drugi koji imaju jednako tešku ili težu sudbinu, pa i manje tešku, nemaju – partijsku knjižicu.
Status djeteta branitelja može biti prednost kod zapošljavanja. Može li to biti i teška socijalna situacija? U Karlovcu najveću prednost u konkuriranju za rad u gradskom sustavu imaju članovi zna se čega. Nije ona manje vrijedna od drugih, ona je vrjednija. Prije su nam se samo smijali, a sada nam i plaču u lice.
Kad već pita Petračića je li raspisao natječaj za posao na kojem bi se tražili kadrovi struke iste kao ona (neš’ ti struke), trebala je prije toga navesti je li Gradska toplana raspisala natječaj za popunjavanje njezinog radnog mjesta. Kao glasnogovornica iliti – kako kaže – netko tko se bavi odnosima s javnošću to bi morala znati. No, njezin je primjer samo jedan od mnogih. Čak se i ona – požrtvovna članica – morala načekati da je se negdje zaposli, iako je odrađivala nezahvalne poslove – bila je glasnogovornica blagopočivašeg Nogometnog kluba Karlovac na vrhuncu njegove moći i kao takva je morala glasnogovorniti sve njihove muljaže.
Predsjednik Gradske organizacije SKHDZ-a Damir Mandić – u daljnjem tekstu generalni sekretar – nije imao takvih problema – otkako je došao u Karlovac sklepao je satnicu za vjeronauk, postao ravnatelj Gimnazije Karlovac, predsjednik Gradskog vijeća, a sva je neprilika da će sljedeće godine postati i gradonačelnik s obzirom na jalovost opozicije. Upravo se priprema za tu dužnost na način da obilazi kojekakve pizdarije i naslikava se više i češće od Kim Kardashian, tko god ona bila. Njegov uspon je možda i nezabilježen, njegov uspjeh je toliko blistav da osljepljuje. Ne od atlantske do pacifičke obale, tek se u Karlovcu može govoriti o američkom snu u punoj javi. Ipak, sva će prilika biti da se ne radi o američkom, nego o sovjetskom snu. U biti samo partijci mogu govoriti o sovjetskom snu, za sve ostale to je sovjetska noćna mora ozbiljena u Karlovcu kao noćne more iz Strave ulice brijestova.
Ne treba nam generalni sekretar, nego gradonačelnik jednakopravnih. Dakle, tko će oboriti poredak nejednakih šansi u Karlovcu? Ili – kako bi to formulirao Neil Young – we’re looking for a leader.
