Otkako je počela turistička sezona u Hrvatskoj, gotovo svi računaju na njezine pozitivne ekonomske efekte. Država i visoka politika očekuju više od osam milijardi eura prihoda od čega bi veliki novac završio u proračunu preko poreza. Uz to očekuju znatan pad nezaposlenosti uslijed sezonskog rada, kao i veću potrošnju, opet zbog poreza i pokretanja privrede. Lokalni političari na kontinentu svoj optimizam grade na tome da će dio nezaposlenih otići na more raditi i tako poboljšati statistiku na zavodu za zapošljavanje i umanjiti socijalne napetosti u inače neperspektivnim lokalnim sredinama. Tako je i broj nezaposlenih u Karlovačkoj županiji, kako piše Kaportal, u lipnju ove godine iznosio 7.397. Prvi je put, nakon više od 20 godina, pao na razinu iz 1990-ih.
Dio poslodavaca najviše se veseli turizmu zbog izvoza i novih poslova, jer turizam to upravo jest – specifična izvozna grana – i novim profitima. Dio poslodavaca računa na turizam zbog velikog efekta potrošnje uvezene robe i novih profita. Seljaci igraju na turizam zbog mogućnosti prodaje vlastitih poljoprivrednih proizvoda, kako na kontinentu tako i na moru.
I svima je dobro, pogotovo što je kombinacija terorističkih napada po Europi te nepovoljnih političkih situacija u tradicionalno jakim turističkim zemljama rezultirala većim zanimanjem turista za našu zemlju. Svima je dobro, osim nekima. Pokretačka snaga hrvatskog turizma su radnici od kojih najveći broj čine sezonski.
Upravo ti radnici – i oni koji rade na moru i oni koji su ranijih godina radili, a trenutno su na birou – su rekli da im je dosta iskorištavanja. Radi se o tome da velika većina tih radnika radi po cijele dane, s minimalno slobodnog vremena, bez ikakvih radničkih prava i sve to za crkavicu od plaće. Jedina sretna okolnost im je što su na moru. Ovaj sistem je prirodne resurse toliko odvojio od radnika i rezervirao ih za one koji si to mogu platežno priuštiti – a to je manjina – da se običnom čovjeku odlazak na more i boravak tjedan dana tamo čini kao dobitak na lutriji. Dakle, obala, koja je dužine gotovo šest tisuća kilometara zajedno s više od tisuću otoka, za većinu hrvatskih radnika sa svim svojim čarima i ljepotama nije dostupna.
Stvar je jednostavna. Potražnja za sezonskim radnicima je veća od ponude radne snage. Radnici očito nisu zadovoljni radnim uvjetima i plaćom, pa odbijaju raditi. Ipak, logični potez za kapital nije podizanje plaće, odnosno povećanje cijene radne snage tih radnika, nego ih ucjenjuje s uvozom još jeftinije radne snage i pritom u državi pronalazi saveznika. Plaće sezonskih radnika su toliko male u odnosu na profit koji stvaraju da se nedavno jedan radnik požalio medijima kako poslodavac njegovu plaću zaradi u nekoliko sati u svom večerenjem restoranu. Taj je radnik zapravo htio reći kako je on svoju mjesečnu plaću zaradio u tri ili četiri radna sata, a ostalih trideset dana i kusur radnih sati radio je besplatno za svog gazdu. Kako gazda dio novca daje radniku na ruke, očito je i da ne prijavljuje dio prometa kojeg ostvari. Tako je moguće da je omjer između onog što radnik zaradi i onog što je stvorio za gazdu još i nepovoljniji za radnika. Odatle veliki profiti i odatle velika akumulacija kapitala u hrvatskom turizmu. Ovo potom uzrokuje i daljnja ulaganja kapitala, to jest daljnju centralizaciju i koncentraciju kapitala u turizmu. Jedini razlog zašto su velike investicije u turizmu je taj što su tu i veliki profiti.
Veliki profiti su pak mogući, kao što se vidi, iz teško pretplaćenog rada, izostanka radničkih prava i neaktivnosti sindikata na području sezonskog rada.
Međutim, ovdje je velika odgovornost na sindikatima da pojasne sve prednosti, ali i sve mane sezonskog rada u turizmu. Oni moraju pojasniti radnicima, od kojih je najveći dio izvan sindikata, kako u suštini i dugoročno sebi čine štetu što igraju na individualizam bilo kod pregovora o radu bilo kod samog rada. Naravno, sam radnik druge opcije nema. On je nezaposlen, nema novaca, a prema tome ne može ni normalno živjeti. Stoga je potpuno normalno da će on prihvatiti bilo koji posao koji mu se nudi, bez mnogo zanovijetanja. Upravo ovdje mora intervenirati sindikat i obuhvatiti te radnike. Uvjeriti ih da zajedničkim nastupom sebi mogu osigurati minimum radničkih prava i korektne plaće za svoj rad. Težak je to posao, ali to je ono što bi sindikati trebali raditi – osiguravati zaštitu radnika i njihovih prava.
Poslodavci i ekonomisti obično argumentiraju kako je dobar i ovakav rad jer bi u suprotnom bilo i manje posla, a to znači više nezaposlenih. Međutim, poslodavac to čini jer mu se isplati, a ne jer je dobrotvor. Bolje mu je uzeti dva ili tri radnika za cijenu jednoga koji stvaraju tri ili više puta veći profit. S druge strane, sindikati radnicima trebaju reći kako je do jedne točke bitna reakcija u odnosu na poslodavce, ali dalje je bitna reakcija prema državi koja je u ovoj priči čvrsto na strani kapitala. Kad bi država imala strategiju temeljenu na razvoju domaće proizvodnje usko vezane za turizam i kada bi imala ikakvu strategiju sa ciljem razvoja društva i zapošljavanja svojih građana, onda poslodavcima ne bi bilo moguće ucjenjivati radnike.
Ovako ih je država u potpunosti prepustila tržištu što se jasno manifestiralo na području turizma: s jedne strane velike sume profita i investicija, ali i luksuz, s druge strane potplaćena radna snaga, s radnim danom od deset-dvanaest sati i bez ikakvih prava.
Radnicima sindikati trebaju poručiti da dok god nastupaju individualno, ograničavaju si rast plaća i poboljšanje radnih uvjeta jer to dogovaraju neovisno jedni o drugima. Poslodavcu nije prijeko potreban zajednički i uigrani nastup kad on posjeduje sredstva i uvjete za rad. Radniku je on potreban baš zato što ima samo svoje ruke i znanje.
