Pala je možda i najbizarnija Vlada u povijesti parlamentarne demokracije, u svakom slučaju najgora u modernoj hrvatskoj povijesti, a da Predsjednica nije niti jednom lupila šakom o stol. Nije niti održana čuvena sjednica Vlade s Predsjednicom koju je toliko zazivala godinu i pol ranije u predizbornoj kampanji. S Pantovčaka, da s tog brdašca, a ne iz Visoke ulice, gdje se obećala preseliti, jedva da se čula poneka kritika Vladi Tihomira Oreškovića.
Predsjednica je bila izrazito kritična prema Vladi Zorana Milanovića, koju je svojevremeno nazivala najnesposobnijom, da bi šest mjeseci lakrdije u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti neutralno promatrala. Tek je pred kraj, kada je konačno svima postalo očigledno da se vlast takozvane Domoljubne koalicije i Mosta nezavisnih lista ne može održati, uputila kritiku zbog stanja gospodarstva. Građani su birali za šefa države nekoga tko je obećavao odlučnost umjesto mlitavosti Ive Josipovića, a naposljetku ponovno dobili josipovićevski mandat. Je li to dobro? Mora li se šef države suzdržavati od komentiranja političkih aktualnosti ili je njegova uloga samo reagirati načelno kada se dnevnopolitički odnosi zaoštre?
Nije uputno uspoređivati mandate Stjepana Mesića, K. Grabar-Kitarović i Josipovićev s onim Franje Tuđmana jer je u njegovo doba Predsjednik uživao mnogo veće ovlasti no što ih već petnaest godina uživa. Jasno je ipak da takozvana lijeva javnost nije uvijek bila zadovoljna Josipovićevim pristupom problemima, koji se razlikovao od Mesićevog. Drugom predsjedniku Hrvatske ne bi, pretpostavljamo, nikada palo na pamet davati legitimitet prosvjednicima posjetom šatoru postavljenom ispred Ministarstva branitelja kao što je to treći učinio. Mesić nije uvijek bio koncilijantan, odnosno češće se i retorički izravnije upuštao u društvene prijepore i branio svoja stajališta, dok je to Josipović uglavnom izbjegavao, osim u ponekim prilikama, kao, primjerice, za njegova sukoba s Miloradom Pupovcem. Predsjednica je, istinizavolju, iznevjerila očekivanja onih koji su smatrali da će se ponijeti kao marioneta upravljana s Trga žrtava fašizma, gdje je sjedište Hrvatske demokratske zajednice, njezine bivše stranke koja ju je logistički najviše pomagala u njezinom usponu na Pantovčak. Mandat za sastavljanje vlade povjerila je Oreškoviću koji jest uživao potporu većine zastupnika Hrvatskog sabora, tako da je to ipak učinila korektno. Učinila je to nakon iscrpnih savjetovanja s predstavnicima političkih opcija zastupljenima u parlamentu, a ne “automatski”, kako su neki predviđali odmah po objavi izbornih rezultata, Tomislavu Karamarku kao predsjedniku najveće stranke Domoljubne koalicije koja je bila relativan izborni pobjednik. Također, Predsjednica postupa korektno i kada nakon pada Vlade i obavljenih konzultacija od predsjednika Hrvatskog sabora Željka Reinera traži što žurnije raspuštanje ovog saziva parlamenta.
Međutim, ona je izabrana da bude više od proceduralno-korektnog šefa države, da bude stalno prisutan i uporan faktor u rješavanju društvenih problema. U tome je zakazala, ponajviše kada je propustila kritizirati nacional-šovinističke udare na nezavisne agencije i institucije, a nije blistava ni epizoda iz njezine dosadašnje vladavine i “nepovjerenje” koje je iznebuha, po promjeni vlasti, iskazala ravnatelju Središnje obavještajne agencije Draganu Lozančiću. Njezina je dužnost štititi politički sustav, brinuti o njegovom funkcioniranju, no na straži je zaspala jer se od izbora do danas sustav paralizirao bez da je jasno i energično, kao što je i obećavala, upozoravala na anomalije.
„Pregovori” o oblikovanju parlamentarne većine i sastavu Vlade, te funkcioniranje Vlade dali su niz povoda za njezinu reakciju. Najmanje što je mogla učiniti je upozoriti na neispravno korištenje pojmova u diskursu političkih opcija, ponajprije Mosta, na to da su fraze poput “stručnog premijera”, “stručnjaka u politici”, “velika koalicija Socijaldemokratske partije, HDZ-a i Mosta”, potpune besmislice koje stvaraju zbunjenost u javnosti i politički kaos. Morala je upozoriti na štetno djelovanje populista kao što su mostovci ili Živi zid. Kad je to učinila?
Stoga ova kriza nije samo posljedica loše politike HDZ-a, koji je možda u najvećoj krizi u svojoj povijesti, niti samo posljedica Mosta i njegovog poimanja politike, odnosno antipolitike, nego i posljedica Predsjedničinog neispunjavanja dužnosti korektiva političkog sustava.
