Volimo se hvaliti svojom mnogostoljetnom utjelovljenošću u europske tokove, napose svojom pripadnošću srednjoeuropskom kulturnom krugu, svojim srednjoeuropejstvom, mitteleuropejstvom, pa makar to bio i prazan pojam kojem je jedina svrha suprotstavljanje nekim drugim identitetima.
Kakvo god bilo i što god sadržavalo, to se srednjoeuropejstvo shvaća kao baština nekadašnje pripadnosti staroj Carevini – dunavskoj, cesarsko-kraljevskoj, Habsburškoj i prostranoj, u kojoj je Karlovac bio samo jedan od provincijskih gradića i to u jednom od njenih najzaostalijih i najsiromašnijih dijelova, Hrvatskoj. Glavni grad te, polovicom 19. stoljeća 40-milijunske Carevine bio je Beč, drevan, sjajan i između ostalog najraniji primjer multikulturalnosti među svim europskim metropolama – višejezičan grad Austrijanaca, Slovaka, Čeha, Mađara, Poljaka, Hrvata, Slovenaca, Rumunja, Srba i, naravno, Židova, koji će posebice obogatiti umjetničko i znanstveno stvaralaštvo stare metropole čineći ju jednim od najvažnijih središta na kulturnom zemljovidu Europe.
Kao svaki drevni grad Beč je baštinio svoje srednjovjekovne zidine i bedeme pored kojih su prošle mnoge vojske, a najpoznatija i po europsku povijest najdalekosežnija epizoda bili su Turci pod Bečom 1683. Bila je to bitka nakon koje Osmansko carstvo polako postaje bolesnik na Bosporu, a srednjoeuropskoj kulturi ostaju kroasan – pecivo inspirirano polumjesecima s turskih šatora ispred bečkih zidina – i kava – vreće čudnog zrnja zaostalog nakon turskog povlačenja od kojih lukavi glasnik Georg Franz Kolschitzky svojim sugrađanima počinje kuhati zamamni crni napitak u prvoj srednjoeuropskoj kavani. Te bedeme, pod kojima se pisala europska povijest i rađala kultura kifla i kave, te koji su gotovo netaknuti ušli u 19. stoljeće, dobri car Franjo Josip odlučio je 1857. porušiti, a šančeve poravnati. Svetogrđe, rekli bi 2016. u Karlovcu! No, grad je jednostavno prerastao svoje feudalne okvire, fizički i mentalno. Nošen zamahom nove, dinamične građanske klase grad je jednostavno trebao mjesta, novih prostora, nesputanih vidika i svježeg zraka, jer buja novim životom, novim idejama i novim optimizmom nošenim novim gospodarstvom. I što nastaje na mjestu starih bedema? Famozna Ringstrasse ili kraće Ring, široki kružni bulevar koji okružuje staru jezgru, a uz njega se nižu velebne, reprezentativne građevine. Čitava ta cjelina svojom ljepotom i monumentalnošću prerasta okvire Carstva i postaje baštinom čitave Europe i svijeta.
Što se u to vrijeme zbiva u Karlovcu, dalekoj provinciji? Grupa mladih časnika ranih 1860-ih spoznaje da ni karlovački bedemi nemaju više nikakvu obrambenu funkciju – turske opasnosti odavno nema, riješilo se to još pod bečkim bedemima, a vojna doktrina i oružje toliko su se promijenili u odnosu na 16. stoljeće da bedeme čine bespredmetnim. S bedemima, bespredmetnom postaje i glasija – brisani, otvoreni prostor s vanjske strane bedema. I što poduzimaju naši časnici? Sade drveće i uređuju šetnice s vanjske strane šančeva, naravno uz dopuštenje i podršku Vrhovne komade koja je također prepoznala nova vremena. Genijalna, originalna i nikad ponovljena ideja, ne samo u staroj Carevini, nego i na čitavom starom kontinetu kojeg je, istini za volju, stara Carevina dobar dio zauzimala. Što ta sadnja drveća čini od malog, provincijalnog Karlovca? Čini ga, intelektualno i po prepoznavanju duha vremena, jednakim carskom Beču. K tome i potpuno originalnim, jer ne gradi neku provincijalnu kopiju Ringa, nego na vlastiti i dotad neviđen način probija svoje feudalne okvire i izlazi na kružno šetalište koje odgovara novim društvenim pogledima mladog i samosvjesnog građanstva. Toga je svjestan i Dušan Lopašić kad 1884. piše: Ne gradi se samo u velikim i bogatim gradovima i mali su shvatili svoju zadaću kako bi i malim sredstvima „svoj selski izgled“ u svakom pogledu odstranili i zamijenili ga licem jednog grada koji svačjemu oku podaje ugodnu sliku. Nešto kasnije iste godine piše: Nemamo kazališta, opere il drame, nemamo ni galerije, ni muzeja, nemamo bulevara il trgova kao što je Zrinjevac, al imamo što nam je i ponos i ugodna zabava – naše liepo i prostrano šetalište. Oko ciele stare tvrdje viju se kao u vienac redovi lipa, kestenja i drugih stabalja, pružajući za ljetne sparine hlada, svieža zraka bolesnikom, a dovoljno mjesta za šetati i igru nestašne djetce.“
Šetalište pritom ne traži nove putove, nego vjerno slijedi obod Zvijezde i čuva ju za buduće vrijeme. Poduhvat tih starih, dalekovidnih entuzijasta gotovo je postmodernistički. Nasljeđe se reinterpretira i izražava na nov način i novim sredstvima – stari zemljani bedemi s brisanim prostorom pretaču se u zeleno šetalište, a Zvijezda ostaje. Karlovac time nudi nešto novo, originalno, nikad viđeno, u duhu tadašnjeg vremena otvoreno i optimistično. Na to vrijeme i njegove ljude koji su nam to ostavili u nasljeđe možemo biti bezrezervno ponosni.
Vratimo se opet u Beč. Gradi se tamo i dalje. Oponašaju se stari stilovi, niču građevine gotičke, klasicističke i barokne, iako su ta vremena davno prošla. To oponašanje počinje sve više sputavati, ograničavati i iritirati te se oblikuje ideja o laži u arhitekturi. Iz nje će nastati secesija – pokret gotovo eksplozivne energije vođen Richardom Wagnerom, Ernstom Hoffmannom, Josephom Mariom Olbrichom, Gustavom Klimtom, Kolmanom Moserom, Maxom Kurzweilom i nizom drugih umjetnika i arhitekata. Nestaje oponašanje starih stilova, traga se za novim rješenjima, pogledima, izražajnim sredstvima, a jednostavna pročelja zgrada krase elegantni florealni motivi. Te ideje o potrebi novoga i originalnoga koje odgovara duhu vremena radikalizira Adolf Loos ljušteći sve ukrase s fasada i polazeći od unutarnje funkcionalnosti bez robovanja lažnom, površinskom estetizmu. Iz svega toga rađa se ideja o vrijednosti novog, vrijednosti traganja i potrebi da arhitektura i umjetnost izražavaju svoje vrijeme, a ne da se troše u kopiranju prošlog. Tada Europa postaje svjesna da je upravo ta ideja potrage za novim temeljna značajka njene kulture. U tom duhu oblikuje se i stav da iz prošlosti ne treba prizivati nešto čega više nema. Konzervacija zamjenjuje restauraciju. Iz prošlosti se spašava ono što je do nas došlo, sprečava se daljnje propadanje, ali se ne nadomješta ono čega više nema. Ne nadomještaju se izgubljeni udovi antičkih skulptura, ne dograđuju se srušeni lukovi rimskog Koloseja ili pulske Arene, na temeljima davno srušenih crkava ne grade se replike i tako dalje. No, ono što je preostalo spašava se od daljnjeg propadanja, čuva, prezentira, zaštićuje muzejima. Obnavlja se ono što još postoji.
Pogledajmo današnji Karlovac. Što imamo od bedema? Ništa osim malog humka, donedavno obraslog gustim grmljem, u današnjem parku Veleučilišta. Grad ih se u polaganoj evoluciji riješio željom svojih građana. No, grad se nije riješio svoje Zvijezde, nego ju je preobrazio. Nije li želja da se u 21. stoljeću grade bedemi iz 16. stoljeća anakrona, protivna srednjoeuropskom duhu kakav se formirao na famoznom prijelomu stoljeća (Jahrhundertwende, Fin de siècle)? I što je zapravo srednjoeuropski duh? To nije uljuljanost u izmaštani imaginarij starih dobrih vremena i kulture koju nam jednako izmaštani Drugi neprekidno pokušavaju oteti. S jedne strane ga čine čuvanje i poštivanje baštine, stare arhitekture, velebnih muzeja, klasika svih grana umjetnosti, starih obiteljskih rodoslovlja i jednako starih kuharskih recepeta. S druge ga, pak, strane čini neprekidno i nesputano ulaženje u novo, tapkanje po mraku podsvjesnog s Freudom, traženje novih racionalnih putova s Ludwigom Wittgensteinom, razbijanje tonaliteta s Arnoldom Schönbergom, uočavanje opasnosti od vlastite gluposti s Karlom Krausom, kritičko gledanje na stvarnost s Robertom Musilom, prevrednovanje likovnosti s Klimtom i Egonom Schieleom, odustajanje od kanona lijepog s Loosom, borba za socijalnu pravdu s Alfredom Adlerom i neprekidna svjesnost o krhkosti i ugrozivosti svih postignutih tekovina s Stefanom Zweigom.
Stoga bih i bedeme prepustio takvoj srednjoeuroskoj tradiciji i ljudima koji će ih gledati novim očima i takve ih nam pokazati, bez želje za pokušajem materijalizacije duhova prošlosti.