Persona non grata u javnosti bi trebala biti jedino nezanimljiva osoba. Miroslav Lazanski to nije, što se vidi i po prašini koja se digla na nekim portalima i na društvenim mrežama zbog njegova gostovanja u srijedu u emisiji „Otvoreno“ Hrvatske radiotelevizije. Popriličan broj gledatelja optužuje HRT, kojeg financiraju plaćanjem pristojbe, da u hrvatski studio i eter dovodi “ratnog huškača”. Poziva se na lustraciju kadrova “radmanovizije” po uspostavi nove vlasti koju će voditi Hrvatska demokratska zajednica. Novinar Večernjeg lista Zvonimir Despot na društvenim mrežama je za Lazanskoga ustvrdio da je “dno dna”.
Prvo poslijeratno gostovanje srpskog vojno-političkog analitičara u studiju HRT-a otvara pitanje poželjnih i nepoželjnih osoba u hrvatskom javnom prostoru. Svojevremeno se i kolumnistica Jutarnjeg lista Jelena Lovrić u polemici s Ninom Raspudićem, kolumnistom Večernjaka, zapitala može li baš Lazanski biti vjerodostojan izvor informacija. Bilo je to kada je Raspudić posegao za ranijim iskazom beogradskog novinara o tome kako ga je J. Lovrić – što ona demantira – 1991. godine upitala kada će “već ta JNA izvršiti vojni puč”. Prisjetimo se kako je uoči predsjedničkih izbora Velimir Bujanec nazvao Vojislava Šešelja po njegovu povratku iz Den Haaga i na taj ga način ugostio u emisiji „Bujica“ koja se emitira uživo na Osječkoj televiziji. Bujanec je zbog toga pretrpio niz kritika koje su uglavnom svodile na to da Šešelju kao gostu nije mjesto u hrvatskom medijskom prostoru.
U javnosti se često za Lazanskog zna reći da je još kao tinejdžer postao agent Kontraobavještajne službe, što ne znamo. Bavio se vojnim pitanjima i 1991. godine je napustio Zagreb, zaposlio se u Politici i preselio u Beograd. Zalagao se za to da Jugoslavenska narodna armija izvrši vojni udar i uglavnom se otvoreno svrstao na onu drugu stranu. Kao još jedan uteg se spominje i to da je nećak bivše predsjednice Republike Srpske Biljane Plavšić koja je osuđena na haškom sudu zbog ratnih zločina. Sada su zbog njega na udaru kritika u dijelu javnosti urednik Otvorenog Mislav Togonal i Goran Radman, glavni ravnatelj HRT-a, koji vjerojatno nije imao veze s odabirom gostiju i uređivanjem te emisije.
No, treba li se novinar ravnati na način kako sugerira dio javnosti? Ne iz nekoliko razloga. U ovom konkretnom slučaju postoji sva legitimacija da se Lazanskog pozove u emisiju o hrvatsko-srpskim odnosima i pitanjima sustava obrana dviju država. Lazanski je najaktivniji i najpoznatiji srpski vojno-politički analitičar i kolumnist najpoznatijeg srpskog dnevnog lista. Dakle, najlogičniji je izbor za gosta iz Srbije.
Spomenimo da smo u sklopu serije intervjua s Karlovčanima i o Karlovcu SpiKA lani u prosincu dogovorili intervju s njime u Beogradu, potpuno svjesni kontroverze koju bi to izazvalo. U glavnom srpskom gradu smo se ipak “mimoišli”, da bi nam se kasnije javio, kad smo se već vratili u Karlovac, kako je morao hitno otputovati i da mu pošaljemo pitanja elektronskom poštom, pa će odgovoriti. No, to je metoda izrade intervjua koja nam nije zanimljiva, pa smo se zahvalili.
Ako je netko kontroverzan, interesantan je. Novinaru koji radi intervju najvažnije je da razgovara sa zanimljivim sugovornikom. Nezanimljivi nisu kontroverzni, što ne znači da svi zanimljivi moraju biti kontroverzni. Intervjui su u pravilu kritički intonirani i svi sporni momenti u nečijem razmišljanju ili biografiji se mogu kroz tu formu raspraviti, odnosno istaknuti. Drugo, ima li išta logičnije za karlovačkog novinara nego da radi intervju s Karlovčaninom koji je jedan od najpoznatijih novinara bivše države, pa, ako hoćemo, jedan od najpoznatijih prijeratnih hrvatskih novinara? Jer Lazanski je upravo to – jedno od najpoznatijih novinarskih imena zagrebačkih listova „Vjesnik“, „Polet“, „Danas“ i „Start“ koji je izvještavao iz Pustinjske oluje, s Kosova, iz Sirije, koji je radio intervju s Vladimirom Putinom i uglavnom ima više nego sadržajnu novinarsku biografiju.
Nije tek tako, “slučajno”, kako je napisao jedan od korisnika fejsbuka, rođen u Karlovcu jer mu je otac bio vojno lice. Rađa li se igdje namjerno? Lazanski je u Karlovcu polazio školu i proveo djetinjstvo, te se u svojim istupima relativno često pozitivno osvrće na to razdoblje i uopće na Karlovac, kojeg je prije nekoliko godina, po vlastitim tvrdnjama, i posjetio, ponovno razgledao i sjeo u kafić popiti kavu kada ga je netko prepoznao i počastio bocom vina. Uglavnom, postoje razlozi da se s takvim novinarom radi intervju za jedan karlovački medij.
Vraćamo se na pitanje trebaju li u javnosti, osim po kriteriju zanimljivosti, postojati poželjne i nepoželjne ličnosti. Ponovno – ne trebaju. Možda smo u krivu, no ne bi li razgovor s masovnim ubojicom bio zanimljiv svakom novinaru, uz, naravno, zaštitu digniteta žrtve? Ili, koji bi novinar danas apriorno odbio raditi intervju s Bašarom al-Asadom ili nekim drugim moćnikom na zlu glasu? Ne radimo zlonamjerno takve usporedbe jer, koliko znamo, Lazanski nikoga nije ubio, nego zbog jasnije argumentacije.
Spomenimo i kako se na internetu mogu pronaći intervjui bošnjačkih medija s osuđenim ratnim zločincima Fikretom Abdićem i Momčilom Krajišnikom po njihovom odsluženju kazni, a znamo što su Bošnjaci pretrpjeli u ratu od takvih.
Zabrane i tabui osiromašuju javnost. Nije li to u suprotnosti s novinarskim pozivom?
