Pogled autsajdera: Zašto i dalje vjerujem u MOST?

Autor: Mile Sokolić

Nepopravljivi sam optimist. I kad izgleda da nema razloga za neki optimizam uspijevam ga pronaći, kao i u slučaju političkog fenomena koji se zove MOST. Taj moj optimizam će trajati dok još nije napravljena nepopravljiva šteta u aktivnostima ove grupe zastupnika koji su prilično naivno „zaronili“ u hrvatske političke mutne vode i sad hvataju zrak pokušavajući se održati na površini tog nemirnog mora. Ali krenimo ispočetka.

Rijetko se događa ono što se dogodilo na posljednjim izborima u Hrvatskoj, da se jedna relativno neočekivana inicijativa pretvori u politički faktor koji je probudio nadu u mogućnost promjena političke letargije u Hrvatskoj, ali i hrvatski parlamentarizam doveo u pat poziciju, kako to kaže kolumnist jednog uglednog dnevnika. Devetnaest izabranih zastupnika platforme MOST dovelo je u pitanje mogućnost formiranja političke većine jedne od dviju glavnih koalicija koje nemaju dovoljno mandata za formiranje vlasti.

Pomalo šokirana politička javnost očekivala je da će se nova politička grupa pozicionirati kao saborska oporba i nastaviti raditi na svom jačanju i okrupnjavanju te u odgovarajućom trenutku, kad im to bude najviše odgovaralo, napraviti novo političko iznenađenje, isprovocirati izvanredne izbore i dovesti u pitanje politički monopol dviju grupacija koje se na vlasti izmjenjuju posljednjih 25 godina. Ali MOST nije krenuo tim putem.
Zbog nekog neobjašnjivog razloga „mostaši“ su povjerovali, ili ih je netko uvjerio, da je njihova misija formirati Vladu nacionalnog jedinstva, odnosno reformsku vladu u koju bi ušli politički predstavnici SDP-a, HDZ-a i MOST-a. Kao da su oni pobjednici izbora pa mogu na to utjecati. Da bi dokazali svoju ozbiljnost krenuli su u vrlo (ne)ozbiljne razgovore sa dvjema velikim strankama koje su prihvatile tu neobičnu „igru“ koristeći dobiveni predah za stvaranje pukotina u novoj političkoj grupi sa velikim ambicijama.

Ponašajući se prilično diletantski u organizacijskom smislu „mostaši“ su javnosti demonstrirali tipično hrvatsko nesnalaženje u leadershipu, pa su usprkos tome što su cijelo vrijeme govorili o MOST-u kao „platformi“ – idejnom političkom savezu – svoje djelovanje započeli s isključivanjem tipičnim za totalitarne organizacijske modele. Isključili su jednog od glavnih nositelja „platforme“, jer je otišao na sastanak s premijerom i ministrom odbrane na kojem ništa nije dogovorio ili potpisao, a da je to i učinio ne bi mu baš imali što prigovoriti jer je, kažu, riječ o neformalnom političkom krugu koji još nije organiziran kao stranka. Naravno, ni to nije bilo dovoljno u stvaranju lošeg dojma već su, što se moglo i očekivati, započela javna prepucavanja ostalih članova „platforme“ koji jedni druge optužuju za laganje, neiskrenost, traže vraćanje mandata i slično.

Ukratko, članovi političke platforme MOST nakon sjajnih izgleda na startu napravili su dosta pogrešnih koraka koji u konačnici mogu dovesti do njihove marginalizacije i nestanka. Razlog zašto je to tako vidim u prevelikom očekivanju, idealizmu, ali i lošem savjetovanju i nepoznavanju pravila parlamentarnog života na državnoj razini. S obzirom da su izbacili jedinog čovjeka koji ima iskustva u takozvanoj visokoj politici u MOST-u je ostala grupa koja je precijenila svoje znanje i mogućnosti za realizaciju ozbiljnih političkih promjena, koje između ostalog podrazumijevaju značajno smanjenje utjecaja pripadnika dviju velikih stranaka koje na to neće pristati bez otpora.

Ipak, usprkos svim pogrešnim koracima i dalje sam optimist i vjerujem da MOST može svoj „kapital“ stečen na izborima uložiti u pokretanje pozitivnih političkih promjena u Hrvatskoj. Te promjene su se već dogodile samom činjenicom da je uobičajeni politički monopol u Hrvatskoj doveden u pitanje. Na koji se to način MOST može spasiti? Jedino tako ako ljudi okupljeni oko ove neobične platforme skupe snage za okupljanje svih izabranih zastupnika, što znači i onih isključenih, koji će se jedni drugima ispričati i reći sebi i javnosti: O.K. zeznuli smo stvar. Možemo li to što se dogodilo pokušati zaboraviti?

A da ja možda ipak nisam malo neobičan optimist?