Danas su osjećaji male balkanske nacije, što su Hrvati, usmjereni na jedan od najvažnijih događaja u društvu – biranju predvodnika ili narodnih zastupnika u najvišem tijelu predstavničke demokracije. Zapravo, riječ je o davanju legitimiteta jednoj od društvenih interesnih grupa koje se nazivaju političke partije ili stranke. Neke od njih imaju određeni povijesni kontinuitet, traju dulje, a neke su se formirale nedavno, pred same izbore. Sve zajedno karakterizira sličan mentalni sklop i sustav vrijednosti.
Ovi izbori karakteristični su po tome što vrlo malo stranaka nastupa pojedinačno. Najveće stranke formirale su koalicije sastavljene od većeg broja manjih grupa koje im ne oduzimaju puno prostora na listama, ali služe za stvaranje dojma o sposobnosti okupljanja. Po tematskom usmjerenju izbori za Hrvatski Sabor 2015. slični su većini dosadašnjih. U kampanji najveće konfrontacije najvećih koalicija svodile su se na propitivanja tko je stvarno kompetentan da se naziva domoljub, patriot i slično, odnosno, dokazivanje tko je manje, a tko više sumnjivi politički Hrvat. Ukratko, kampanja je, kao i prethodnih godina, usmjerena emocionalno i simbolički na dokazivanje političke pravovjernosti čiji je temelj u nacionalnom identitetu ili, točnije, u političkom nasljeđu Franje Tuđmana. Barem je tako naizgled. Racionalna razvojna pitanja malo tko spominje i malo ih tko smatra odlučujućim.
Parlamentarni izbori u Hrvatskoj posebni su i po tome što manje više nitko nije dovodio u pitanje izborni model koji je gotovo idealan za očuvanje klijentelističkog modela takozvane tranzicijske demokracije. Veliki broj političkih aktera iz manjih stranaka nije ni posumnjao u izborna pravila koja su u najmanju ruku vrlo upitna i teško da bi se ovaj izborni proces mogao nazvati baš demokratskim. Naprosto, većina političkih aktera odlučila je igrati po pravilima koja su u najmanju ruku dvojbena i koja ne garantiraju neku kvalitativnu promjenu, bez obzira tko dobije veći broj glasova. A pravila su uglavnom pisana za velike stranke. Za one koje zanimaju razlozi takve hipoteze evo samo nekoliko natuknica zašto bi politički model u Hrvatskoj trebalo ozbiljno preispitati.
Počet ću najprije od spomenutog broja glasova za jedan mandat. Poznato je da u Hrvatskoj ne postoji ujednačenost u broju glasova za mandat. To znači da neke stranke, uglavnom velike, ostvare više mandata od proporcionalnog broja glasova dobivenih na izborima, a neke unatoč značajnom broju glasova na nacionalnoj razini ne dobiju niti jedan mandat. To znači da izborni model nekim strankama pogoduje, a druge diskriminira. Posebno je u tom svjetlu zanimljiva činjenica da se kandidati nacionalnih manjina mogu izabrati uz vrlo mali broj glasova, što je neka druga tema, ali i to je dio problema izbornog modela u Hrvatskoj, jer tako izabrani kandidati utječu na krajnji rezultat koji u pravilu ne odgovara stvarnom raspoloženju biračkog tijela.
Diskriminirani su i birači u pojedinim biračkim jedinicama koje su za neke regije skrojene neprirodno. Zapravo, iako je riječ o nacionalnim izborima, birači se ne mogu opredijeliti za svoje političke favorite na nacionalnoj razini, nego samo za one kandidate koje su stranke ili političke grupe postavile u nekoj izbornoj jedinici. Tako, na primjer, birači iz Karlovačke županije ne mogu dati svoj glas Boži Petrovu, Milanu Bandiću, Radimiru Čačiću, Jadranki Kosor i mnogim drugima kao osobama, ili IDS-u, HDSSB-u kao strankama, nego samo onim listama koje su prijavljene na području njihove izborne jedinice, odnosno kandidatima tih stranaka s tog područja, što na neki način dovodi u pitanje činjenicu da su ovo nacionalni izbori. Više je riječ o biranju po izbornim regijama, što znatno ograničava šanse novih političkih pokreta da uspiju na nacionalnoj razini, jer bi neki poznati politički akter u usponu sigurno dobio glasove i u drugim regijama, a ne samo u onoj gdje je kandidat, što znatno ograničava njegov doseg i politički legitimitet.
Uz navedeno, na ograničene mogućnosti novih političkih pokreta i grupa utječe i infrastruktura takozvanih velikih stranaka čiji su se članovi kroz duži niz godina infiltrirali u sistem javne uprave, sudstva, lokane i regionalne samouprave i tako dalje. Zbog osjećaja zahvalnosti, ali i svojevrsnog egzistencijalnog straha da ne budu kažnjeni za eventualnu nelojalnost, razni pročelnici, direktori javnih poduzeća, voditelji odsjeka i ostali koriste svoj autoritet javnih osoba i uključuju se u kampanju na strani svojih „dobrotvora“ na način da resurse sistema kao što su službena vozila, radno vrijeme ili proračunska sredstva koriste za podržavanje „svoje“ stranke. Treba biti iskren i priznati da mnogi od njih nisu baš gorljivi pristalice političke grupe u čijim su „kandžama“, ali konzekvence koje mogu slijediti za nesuradnju dovoljno su ozbiljne da odrađuju svoj dio posla. Takve „donacije“ nigdje se ne evidentiraju, a ozbiljan su doprinos kampanji etabliranih političkih stranaka koje novi pokreti mogu teško ugroziti sa svojim volonterima.
Još je dosta elementa koji ozbiljno dovode u pitanje regularnost izbornog procesa u Hrvatskoj koji opasno favorizira velike političke sisteme čiji je država, na određeni način, talac.
Možda je najozbiljniji problem vezan uz činjenicu da je unutrašnje ustrojstvo političkih stranaka organizacijski vrlo mutno područje koje gotovo nitko ne kontrolira, pa političko vodstvo vrlo lako preuzimaju bolje organizirane grupe čiji namjere nisu uvijek u sladu sa njihovim mogućnostima i proklamiranim strategijama, koje često ne znaju ni pojasniti.
Ukratko, puno je dvojbi vezanih uz činjenicu tko je zaista pobjednik izbora kada se prebroje glasovi izašlih birača, što je još jedan ozbiljan problem, odnosno, koliko su uopće sami birači utjecali na promjenu političkog modela svojim regionalnim izjašnjavanjem koje dovodi u pitanje određenje da je riječ o demokratskom izbornom procesu. U Hrvatskoj je riječ o dobro kamufliranom klijentelističkom izbornom modelu čije temelje neće ugroziti ni rezultati izbora za Hrvatski Sabor 2015. godine.
