“Ne razumijem zašto i dalje gledam rupe od granata po ulicama i gelera po pročeljima. Pa kad je rat ovdje završio”, iznosio je u privatnom razgovoru jedan Novozelanđanin čiji je otac porijeklom iz karlovačkog kraja i koji odnedavno češće boravi u Karlovcu.
Dodaje, sasvim dobronamjerno, da, s obzirom da ne živi ovdje, nego povremeno od malena posjećuje Karlovac, uočava vjerojatno bolje od njegovih stanovnika koliko grad ne napreduje. Ne vidi progres, nego regres, u najboljem slučaju tapkanje na mjestu. Na stranu njegov besmislen pacifizam, pa nepovoljno govori o tome što postoji tvornica oružja i što primjećuje vojne transporte koji silaze u Karlovcu i odlaze, pretpostavljamo, za Vojni poligon “Eugen Kvaternik”, i što mu to stvara nelagodu, njegovih nekoliko samorazumljivih opservacija o stanju Karlovca pogađaju u srž.
“Nije mi jasno zašto se ne može očistiti tabla na ulasku u Karlovac”, kaže. Na toj liniji je bio i pokojni srpski premijer Zoran Đinđić koji je, obilazeći Srbiju, šireći svoju viziju i podižući moral, na skupu u jednoj od jagodinskih tvornica ustvrdio da razumije utjecaj ekonomske krize na gospodarstvo, poslovanje i život građana, ali ne razumije u čemu je problem da se popravi sat na ulazu u fabriku. Doista, 20 godina je prošlo otkako je u Karlovcu posljednji put oglašen prestanak opće opasnosti prije no što je relativno kratka šetnica u Vrbanićevom perivoju dobila novi asfalt koji je prekrio rupu od granate. Zašto je moralo proći toliko mnogo da se napravi jedan nezahtjevan komunalni zahvat? Pročelja zgrada u Naselju Marka Marulića nazivaju se kolokvijalno švicarskim sirevima zbog brojnih rupa od šrapnela koji i dalje nisu sanirani. Na još niz mjesta stoje takva oštećenja, a pridodamo li tome ono što su nemar i/ili zub vremena učinili od starih dijelova grada, upotpunjavamo sumornu estetsku sliku Karlovca. Banija možda izgleda malo bolje od Gaze, Rakovca ili Zvijezde, no niti ona ne izgleda dobro. U proljeće karlovačko zelenilo umnogome proljepša grad čiji jesenji izgled deprimira. U čemu je naš problem?
Arhitektica Tatjana Basar na ovotjednoj raspravi o karlovačkom urbanizmu ustvrđuje da je nevjerojatna devastacija prostora, što valjda i svi vidimo, ali nije na odmet ni stručna verifikacija toga, i govori o nedostatku ambicije, volje i uopće višku pasivnosti koja je zavladala gradom. Nizanjem primijenjenih arhitektonskih rješenja, primjera dobre prakse iz ostalih gradova, potkrijepila je da nešto s nama ne štima. Novozelanđanin također govori o pasivnosti i ukazuje na bjelodano, a opet zanemareno – Karlovac ima ogroman potencijal s obzirom na svoju baštinu, povijest, geografiju i ljude, ali se ne ostvaruje. Opet se pita zašto je tome tako. “Da je riječ o bilo kakvoj neperspektivnoj zabiti, ne bih o tome uopće govorio”, kaže.
Navodi uređeni Ozalj kao primjer dobre prakse i uzor Karlovcu. Zadar, Šibenik, Čakovec, Osijek, Slavonski Brod, Varaždin i niz drugih hrvatskih i europskih sredina oplemenjuje svoje prostore, obnavljaju ih i nadopunjuju, imaju smislene i uređene urbanističke cjeline, a Karlovac, kako T. Basar s pravom upozorava, nema niti pravu pješačku zonu, a ulice su nam krpa na zakrpi. Lijepa je vijest da je izrada Urbanističkog plana uređenja Zvijezde nagrađena u Ljubljani, no zar je sve to toliki kunst? Bez podcjenjivanja urbanizma i urbanista, zar su potrebni politici da uoči kritične točke i sanira ih? Jesu li urbanisti i veliki i široki planovi uređenja urbanističkih cjelina potrebni Gradu Karlovcu da poploči Radićevu ili osmisli nekakav, barem privremeni, sadržaj za Trg bana Jelačića?
Može zvučati malograđanima koji briju na to da pripadamo Srednjoj Europi i koji s visoka gledaju na balkanske gradove uvredljivo, ali i Prijedor može biti uzor Karlovcu kako urediti središte grada. U biti grad koji je svojedobno bio najvažniji trgovački, kulturni, pa zatim jedan od najvažnijih i uzornih industrijskih centara uzore sada može pronaći u sve više manjih ili većih gradova diljem Europe. Treba li uopće spominjati kako izgledaju gradovi veličine Karlovca i manji u ostalim državama Europske unije, koliko su bogati suvremenim inovativnim arhitektonskim i kulturnim praksama, a, prije svega, pristojno uređenog izgleda na najosnovnijoj razini?
Novinar i publicist Danko Plevnik je svojevremeno ustvrdio da već 40 godina prati rasprave o revitalizaciji Zvijezde i na njima više ne sudjeluje, nego je razvio ironičan odmak od toga, iako u Zvijezdi živi. Razgovori i promišljanja na ovu temu, a posebno o Zvijezdi, podsjećaju na filmsko remek-djelo redatelja Harolda Ramisa „Groundhog Day“ ili, kako je kod nas prevedeno, „Beskrajan dan“ u kojem se glavni lik, meteorolog Phil, kojeg tumači genijalni Bill Murray, svakoga dana budi u Sviščevom danu i dok ne postane bolja osoba ne prelazi u novi, nego do izluđivanja proživljava repetitivno i najsitnije događaje i susreće uvijek iste osobe koje ponavljaju svoja ponašanja.
Filmski zaljubljenici su izračunali da je Phil u istome danu proveo 33 godine i 350 dana. To je, jasno je, manje od 40 godina. Možda i mi pređemo na druge teme i probudimo se u novom danu nakon što postanemo bolji građani.
