Miro Gavran: Nakon devet godina pauze izdajem novu knjigu

Autor: Antea Anđelić

– Za otprilike 14 dana, nakon devet godina pauze, izaći će iz tiska moja nova knjiga. Riječ je o romanu „Ljeto za pamćenje“ koji opisuje obnovljenu ljubav između dvoje umirovljenika koji su jednom davno bili zaljubljeni srednjoškolski kolege – otkrio je čitateljima romanopisac, dramaturg, pripovjedač i pisac za mlade Miro Gavran u subotu u specijaliziranoj karlovačkoj knjižari za djecu, Knjiguljici.

Jedan je u nizu gostujućih autora za djecu i mlade koji su dali doprinos projektu Udruge za promicanje kulture čitanja KAlibra i knjižare “Susret s dječjim književnicima”.

– Oni koji puno čitaju mnogo su sretniji i uspješniji – poručio je, mahom mlađoj publici.

Ukratko je opisao neka svoja djela, pročitao nekoliko ulomaka, a na samome kraju je dao odgovore na pitanja iz publike.

Odrastanje u obitelji seoskih učitelja i ljubitelja književnosti obilježilo je njegovo buduće zanimanje. Na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Zagrebu predavali su mu neki od velikih pisaca poput Ivana Kušana i Ranka Marinkovića, a bio je okružen i velikih glumcima koji su mu pomogli da dodatno produbi svoj interes za pisanje.

Prvu knjigu za mlade „Svašta u mojoj glavi“ napisao je nakon rođenja sina Jakova.

– Kada je pisac mlad želi biti što odrasliji i ozbiljniji, pa tako i piše. Ali tek kada dobije svoje dijete počinje se vraćati u djetinjstvo i rekapitulirati svoj život. Tako sam počeo pisati dječje knjige – ispričao je Gavran.

Prokomentirao je kako su u romanima za odrasle djeca obično podcijenjena i zanemarena te da se u Ani Karenjini na 800 stranica može vidjeti kako troje odrasli pati, a tek je na jednoj vidljivo što dijete osjeća.

– Rekao sam da je to nepravda, vidimo samo što se događa s odraslima – komentirao je Gavran.

Ljubav i prijateljstvo najviše voli tematizirati u svojim djelima za djecu i mlade.

– Zamislimo nekoga koji ima sve na ovome svijetu, jahte, posla, uspješan je, ali nema prijatelja, nikoga ne voli i nitko njega ne voli. Je li taj čovjek sretan? Nije. Upravo nam književnosti treba da to shvatimo – rekao je autor.

Kaže da je počeo pisati tako što je osjetio potrebu za pripovijedanjem i prenošenjem osjećaja i priča.

– Ipak, točniji odgovor na to pitanje je to da sam postao pisac prije svega zato što sam uživao u pisanju, čitanju i svemu tome što književnost ili kazalište mogu donijeti – dodao je.

Na pitanje zašto njegova djela imaju “sladunjave” završetke, odgovara da ne bi bio uvjerljiv kada bi oni bili mračni i teški.

– Najbolje je da pisac ne bježi od svog svjetonazora i svojih osjećaja i da ih nekako iskaže. Volim te optimistične završetke, na njima čak i inzistiram kada su u pitanju knjige za djecu i mlade – objasnio je Gavran.