Loncu poklopac: Prilika čini ubojicu

Autor: Marin Bakić

Gun Crazy American. Foto: Bill Garrett. Izvor: https://www.flickr.com/photos/billgarrett-newagecrap/

Najlakše je s ljevičarskih visina pljuckati frazama po Sjedinjenim Državama kao neokolonijalnoj sili koja sije ratove po čitavom svijetu, gdje su radnička prava ravna ništici i gdje su svi – kako glasi hrvatski prijevod naslova Michael Mooreovog dokumentarnog filma Bowling for Columbine – ludi za oružjem. Od Lava Trockog otprije nepunih sto godina kojeg su New York i Amerika fascinirali do kojekakvih lijevih suvremenih protivnika SAD-a i poklonika despota Vladimira Putina velik je pad. Takvi ipak ne emigriraju u Rusiju kada napuštaju zemlju, nego ih nešto vuče na truli Zapad, kao što i Sirijci nisu naraštajima sanjali da se dočepaju Groznog, nego Berlina, Amsterdama ili Wyominga, pa se i izbjeglice iz te zemlje i kreću u tom smjeru.

To, naravno, ne znači da se Ameriku ne može kritizirati. Upravo na tome je njezina moć i izgrađena i i dalje se gradi, pa je i sam Putin, odgovarajući na novinarsko pitanje što najviše cijeni kod Sjedinjenih Država, odgovorio da se divi kreativnosti koja uporno obnavlja snagu te zemlje. A kreativnosti i napretka nema bez kritike, što većini političara nije po volji. Razlika između SAD-a i Rusije je i to što se američki kritičari vlasti slobodno izražavaju bez straha da će ih otrovati na bolesničkom krevetu. I u Americi postoje političke devijacije, pa i ozbiljna kršenja prava, manipulacije i slični postupci, ali društvena dinamika koja proizlazi iz kreativnosti i slobode izražavanja to amortizira i/ili ispravlja.

U navici Amerikanaca da posjeduju vatreno oružje kritičari SAD-a vide argument za tvrdnju kako se radi o dekadentnom društvu na zalasku i često ga se u tom smislu uspoređuje s Rimskim Carstvom, a to što se tu pozivaju na nekakve zakonitosti povijesti velik broj njih ne priječi da posegnu često i za teorijama urote. No, i najveće poklonike SAD-a mora zgroziti učestalost takvih događaja, kao što zgražava obje Amerike – onu koja se zalaže za ograničavanje prava na kupnju i nošenje oružja i onu koja se tome protivi. Za većinu takvih napada niti ne znamo, nego uglavnom čujemo kada se dogode u školama, na sveučilištima ili u crkvi ili kada je motiv posebno zanimljiv, kao što je, primjerice, rasizam. No, najvažnije je da da je zabilježeno na kamerama.

Zašto su Amerikanci ludi za oružjem? Na to pitanje čitava američka javnost i dalje traži odgovore. Moore je u filmu napao proslavljenog glumca Charltona Hestona, koji je tada bio predsjednik National Rifle Associationa, odnosno udruženja naoružanih. Heston je tumačio da je to zbog kulturnog nasljeđa, poglavito iz razdoblja bezvlašća na Divljem zapadu, a Moore je uzvraćao protuargumentima da i druge zemlje imaju jednako krvava, ako ne i krvavija naslijeđa. Ne može se niti prihvatiti argument da je problem u dostupnosti oružja, jer, kako Moore plastično pokazuje i dokazuje, Kanađani su naoružani do zuba, a kod njih su ubojstva rijetki incidenti i u pravilu ne zaključavaju svoja ulazna vrata, kao što uglavnom ni mi u Karlovcu i ostalim hrvatskim gradovima izuzev Zagreba to ne radimo, iako su i kod nas mnogi naoružani. Očigledno je da u SAD-u postoji kultura oružanog nasilja i obračuna koja je medijski posredovana i stvorena, a nije naslijeđena iz razdoblja kada su prerijama jahali kauboji i indijanci. Tradicija naoružavanja ipak ima političkog utemeljenja i nisu američki ustavotvorci bez razloga pravo na posjedovanje oružja stavili u taj osnovni politički pisani akt.

Riječ je o konceptu naoružanog naroda koji ima pravo svrgnuti tiransku vlast, koji su ugradili u ustavni tekst liberalni vođe Američke revolucije. Za svrgavanje tiranije su pak potrebna sredstva. Oružja jesu ti instrumenti, jer, kako s pravom upozoravaju na nešto što bi trebalo biti samorazumljivo američki pobornici očuvanja te ustavne odredbe, oružje ne ubija, nego ubijaju s njime. Pogrešno je ipak što počinitelje masovnih ubojstava dovode u vezu s mentalnom nestabilnošću, jer nije baš uvjerljivo da su sve te događaje počinili umobolnici. Od al-Kaidinog napada na SAD 2001. godine do danas u masovnim oružanim napadima, a to su ona u kojima su stradale najmanje četiri osobe, ubijeno ih je 150.000, što je i za mnogoljudnu Ameriku zastrašujući podatak. Bilo je stotine takvih napada samo ove godine, po podacima američkih medija koji donose i informaciju da je u velikom broju saveznih država jednostavnije registrirati vatreno oružje nego automobil.

Mada se američki konzervativci valjanim argumetima bore za očuvanje prava na nošenje oružja ipak za dlaku vaga preteže na drugu stranu rasprave po kojem bi dostupnost oružju ipak trebalo ograničiti. Mogućnost da uz kruh, mlijeko i kekse u supermarketima u potrošačku košaricu staviš i automatsko oružje te municiju, te da ga, dakle, posjeduješ, otvara veće šanse da se ono zlorabi. Pogotovo je plodno tlo za nicanje, pretežno mladih, ubojica društvo spektakla u kojem su crnilo i žutilo najinteresantiji medijski sadržaji. Moore ističe da mediji siju strah. Charles Manson je jednako ikona popularne kulture kao što je i Marilyn Monroe. Mladić koji je ubio u Oregonu desetak studenata i ostalih, po kriteriju tko je kršćanin, a tko nije, učinio je to s motivacijom da se proslavi. U kući je imao 13 komada vatrenog naoružanja. To je već prilika koja čini – ubojicu.

Naoružani. Izvor: https://www.flickr.com/photos/brachiator/
Naoružani. Izvor: https://www.flickr.com/photos/brachiator/
Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije