Svjetlo i tama, voda i vatra, čvrsto i meko, novinarstvo i – odnosi s javnošću. To su potpuno suprotstavljeni pojmovi. Vidjeli smo mnogo prelazaka iz “svjetla” u “tamu”, iz novinarstva u odnose s javnošću, međutim nismo vidjeli mnogo obrnutih primjera. “To su, kao što znamo, poslovi koji se uzajamno potiru, ali više ne postoje kriteriji prema kojima bi bilo tko zbog bilo čega mogao osjetiti teret diskreditacije. Budući da je vjerodostojnosti generalno pala cijena, njezinim gubitkom nitko ne gubi bogznašto. Zato je i ono što se uobičajeno smatralo protuprirodnim bludom postalo normalno. Ovdje se naprosto jebe svatko sa svakim. (…) Inače, nije najgore to što novinari postaju PR-agenti i što se nakon obavljena propagandnog zadatka vraćaju novinarstvu, nego to što se veliki broj njih bavi poslovima propagande ne napuštajući svoje redakcije”, ustvrdio je novinar Viktor Ivančić u intervjuu danom Hrvoju Šimičeviću s H-altera.
Jedan Dušan Miljuš, perjanica mnogo zazivanog, visokocijenjenog i poticanog istraživačkog novinarstva, biva pretučen zbog svog novinarskog angažmana, a potom prelazi u Ministarstvo unutarnjih poslova za glasnogovornika jer u novinarstvu više nije, očigledno, vidio smisao ostanka. Što je to uvjetovalo, možebitna slaba plaća, nesigurno radno mjesto i stres ili nešto skroz deseto nije bitno sada. Bitno je da je postao svojevremeno i neizravno meta kritike Siniše Kovačića s Hrvatske radiotelevizije koji se u intervju Aktualu zapitao jesu li novinari koji su postali glasnogovornici uistinu ikada bili novinari. Kovačić neargumentirano optužuje zaslužnije novinare, moralizira bez osnove jer ako Miljuš i niz novinara prije i poslije njega prelazi u PR, a povratka u pravilu iz PR-a nema, znači da je problem sistemski, a time se upravo Ivančić prvenstveno bavi.
Hrvatska je mala država nastala na nerazumnoj nacionalističkoj doktrini. Pod plaštem državotvornosti i nacionalizma zemlja je postala zarobljenik gusto isprepletene mreže kapitalskih i partitokratskih interesa koja je obesmislila konvencionalnu ulogu medija u demokraciji. Izvjesno je to da novinari svoj egzistencijalni mir i spas sve više pronalaze u odnosima s javnošću, koja je u potpunosti suprotstavljena aktivnost, ako ćemo se i dalje držati konvencionalnog poimanja. Prvima je misija nezavisno, pravodobno i vjerodostojno predstaviti i tumačiti činjenice javnosti, a drugima manipulirati javnošću u korist poslodavaca iz politike ili gospodarstva. To su dvije strane javnosti.
Urednik Vjesnika u srijedu Krešimir Džeba egzistencijalni spas pronašao je u marketingu Vjesnika, a potom Tvornice duhana Rovinj i postao vrhunski stručnjak na tom području i zato što je bio vrhunski novinar. Ako znaš jedan posao, znat ćeš i drugi. No, prešao je u marketing tek nakon što mu je zabranjen javni rad. Jedan od najvažnijih nezavisnih novinara u Karlovcu unazad trideset godina je velepoštovani otac autora ovog ogleda Marijan Bakić. Ocjena može zvučati pristrano i subjektivno, od čega ne bježimo, ali realno procjenjujemo da je to tako, a njegov primjer je umalo jedinstven. Uglavnom, nezaobilazan je u ovoj priči. Čitav radni vijek proveo je kao voditelj odnosa s javnošću jedne financijske tvrtke, a istovremeno je bio jedan od rijetkih kritički nastrojenih novinara. Dopodne je pisao priopćenja, a poslijepodne vijesti, intervjue i komentare, izdavao knjige, uređivao novine… Možda su se njegovo novinarstvo i PR sudarali povremeno na etičkom planu, ali nerijetko je zbog svojeg novinarskog djelovanja i načela imao ozbiljnih poslovnih problema.
Naveli smo da je umalo jedinstven njegov slučaj jer je Tihomir Ivka, jedini politički komentator u Karlovcu, odnosno iz etabliranih karlovačkih redakcija, od 2011. godine jedan od djelatnika u uredu za odnose s javnošću u Ministarstvu socijalne politike i mladih. Etičkim puritancima su njegove dvije uloge nespojive, a zamislimo kolika bi pustoš nastala u kritičkom dijelu javnosti u Karlovcu, odnosno onoga što je od nje ostalo, da Ivka, koji ipak djeluje kao nezavisan novinar, prestane pisati za medije.
Transparentnost je u takvim slučajevima ključna. Karlovačka organizacija Hrvatske demokratske zajednice je regrutirala podosta novinara iz gradskih i inih režimskih medija u svoje glasnogovorničke redove kao što su Ana Župančić ili Vanda Antunović, no bilo je i za njihova angažmana u medijima jasno da nisu tu zbog čitatelja/gledatelja/slušatelja. Za razliku od njih, Štefi Jukić Lorković je bila novinar, a i ona je pronašla svoj kruh kao tajnica/glasnogovornica, i to regionalnog/lokalnog ogranka Hrvatske seljačke stranke. Ivana Rumenović se na Polkaviewu, programu kojeg provodi Udruga za razvoj građanske i političke kulture Karlovac Polka, s predsjednikom Hrvatskog novinarskog društva Sašom Lekovićem požalila kako kao magistrica novinarstva, stručnjak, ne može dobiti posao u medijima jer su redakcije pune onih koji nisu završili novinarstvo. Fula, naravno, ceo fudbal, no to je posebna priča. Za sada je jedina za koju znamo koja bi s područja odnosa s javnošću prešla u novinarstvo. Bila je angažirana kao glasnogovornica Nogometnog kluba Karlovac, propalog HDZ-ova projekta kojim se, koliko nam je poznato, i dalje bavi Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta. Zanimljivo je što mnogo novinara ne samo da kritički prenosi sadržaje PR priopćenja, nego ih jednostavno kopipejsta i – potpisuje.
Najprepoznatljiviji karlovački PR-ovci danas nisu, primjerice, glasnogovornica gradske tvrtke Inkasator i voditeljica Odjela za medije i odnose s javnošću Domoljubne koalicije u VII. Izbornoj jedinici Andreja Barberić ili netko drugi na formalnom glasnogovorničkom mjestu, nego Miloš Milovanović, glavni urednik Karlovačkog tjednika i Hrvatskog radio Karlovca, te novinar iz te redakcije Branko Obradović-Kina. Pripadaju kategoriji o kojoj Ivančić govori kada spominje glasnogovornike koji ne napuštaju redakcije. Zar nije za glasnogovornika bolje da bude javnost, nego da ima odnose s njome? Predano odrađuju PR poslove za karlovačkog gradonačelnika Damira Jelića, najgradonačelnika Srednje i Jugoistočne Europe, pa su mu tako u aktualnom broju Karlovačkog tjednika na drugoj i trećoj stranici posvetili duplericu s pet fotografija povodom toga što je bio jedan od mnogih koje je karlovački Crveni križ honorirao zbog darivanja krvi. No, lako je njemu darivati krv dok je nama pije na slamku.
Uvijek postoji mogućnost da Milovanović i Obradović dovođenjem svoje režimske djelatnosti do apsurda rade za Socijaldemokratsku partiju Hrvatske. Podrivaju li vlast? Jesu li gradski mediji u biti subverzivni? Ne treba niti tu mogućnost odbaciti. Dapače, HDZ-u je u interesu da to istraži.
