Sa slikarom Alfredom Freddyjem Krupom pospikali smo o njegovu radu, o egzotičnom i neobičnom što se veže uz njega, njegovom djedu Alfredu Krupi, poznatom karlovačkom likovnom umjetniku, sportašu i izumitelju, porijeklu obitelji, Japanu…
Kako biste revitalizirali Zvijezdu?
Pozdravljam svaki napor koji ide za time da se zaustavi rapidno propadanje Zvijezde. Još 1997. godine sam s ostalim profesionalnim likovnim umjetnicima i nekim likovnim pedagozima u Karlovcu predložio vlastima da nam se ustupe gradski prostori bez naknade ili s minimalnom naknadom za ateljee. Slično je napravila većina gradova u Hrvatskoj. Dodijeljena nam je zgrada na adresi Haulikova 2. Zgrada je bila prazna i u potpuno neprihvatljivom stanju. Nije bilo niti sustava grijanja. Pisao sam ondašnjem gradonačelniku Branku Vukeliću, čiji sam bio savjetnik za kulturu, no nije se dogodio nikakav pomak naprijed. Moj interes je tada splahnuo. Kada nekome pišeš, a on ti ne odgovara, nemaš volje time se uopće baviti više. Kontaktirali su prije par godina da u „Karlovačkom salonu“ iznesem prijedlog revitalizacije Zvijezde ili jednog njezinog dijela s pozicije akademskog umjetnika. Ponovno sam izložio raniju ideju, no sada u proširenom obliku. Predložio sam da se osim ateljea naprave rezidencijalni centri, da umjetnici iz ostalih sredina dolaze tu živjeti i stvarati.
Zvijezda bi tada bila poput Grožnjana?
Tako je. Zvijezda bi bila umjetnički centar. Ukazao sam na poznatu činjenicu da Gradski muzej ima prilično kvalitetnu zbirku slika, a uvijek naglašavam na one urađene u tehnici akvarela i grafike, u čemu je Karlovac bio centar, posebice nakon što se 1979. godine u njemu počeo održavati Bijenale akvarela Jugoslavije. Dakle, založio sam se da se urede dva prostora. U jednom bi bila gradska galerija slika sa stalnim postavom. Grad veličine Karlovca mora imati takvu galeriju. To je pitanje civilizacijske razine. To bi trebalo postaviti u Zvijezdi, sve u cilju umjetničkog štiha tog kvarta. Ti radovi su sada deponirani u Galeriji “Vjekoslav Karas” i građani nemaju uvida u to. Predložio sam zatim da se osnuje karlovački kabinet akvarela i crteža. Tu ne bi bio samo poseban stalni postav s likovnim djelima nastalima u takvoj tehnici, nego bi djelovao kao institut u kojem bi se istraživao taj vid likovne umjetnosti, održavale izložbe, organizirala predavanja i boravci umjetnika… Grad Zagreb je 2003. godine dodijelio prostore napuštene škole na Žitnjaku umjetnicima. To je industrijski kvart, a ta politika je dala vrlo uspješne rezultate. Tamo rade konvencionalni, ali i avangardni umjetnici kao što je Vlasta Delimar. Imaju jednom godišnje dan otvorenih vrata kada se mogu posjetiti njihovi ateljei. Zašto se tako nešto, barem djelomice, u Zvijezdi ne bi moglo napraviti? Dva ili tri objekta u Zvijezdi bi se samo za to mogla namijeniti. Postoje inicijative građana da se pomogne, no najveća je odgovornost upravo na vlastima. Sama riječ kaže da vladaju. Moraju ostvariti revitalizaciju. Bez kreditnog financiranja se to zasigurno neće moći realizirati. Uoči tog mog predavanja u Galeriji “Vjekoslav Karas” prošetao sam se gradom i napravio album od šezdesetak fotografija na potezu od Kupe na Dubovcu, preko Gaze do Zvijezde. Većina objekata samo što se ne sruši. Neće se moći ništa napraviti na sanaciji, nego se moraju poravnati i izgrađivati replike. Rasprave su dobrodošle. Važno je da nastane ideja i da se utvrdi što želimo. Kada to utvrdimo, možemo to početi ostvarivati.
Već se pola stoljeća raspravlja o tome.
To je problem. Raspravlja se o mogućnosti da Zvijezda bude uvrštena na listu zaštićene baštine UNESCO. Sadržaje koji su izneseni iz jegre treba vratiti.
Problem je nastao izgradnjom Novog Centra. Karlovac je po broju stanovnika premali grad za dva centra.
To je istina. No, uvijek se prostor mogao prenamijeniti. Razumijem zašto su stanovnici preselili u Novi Centar, no objekte je trebalo sačuvati. U Češkoj je vladao tvrđi komunizam, ali je sva baština očuvana, i feudalna i buržoaska. Ovdje to nije bio slučaj. Došli smo do toga da se pitamo što možemo napraviti.
Zašto je Češka očuvala baštinu, a mi nismo?
To je škakljivo pitanje. To je zato što smo 1848. godine imali dva posto urbanog stanovništva. Za usporedbu samo poljsko plemstvo – Szlachta – bilo je zastupljeno s nekih 20 posto u populaciji, plus građanstvo.
To je vrijeme građanske revolucije u Srednjoj Europi.
Tako je, i Ilirskog preporoda kod nas. Kod nas ne postoji građansko sjećanje. Može netko biti fakultetski obrazovan, a da nema građanski senzibilitet. Možete biti građanin i bez fakulteta, naravno.
Zadnja velika demografska promjena zbila se prije četvrt stoljeća.
To nije problem Karlovca, nego čitavog našeg prostora. Možda je tu bilo više migracija nego u drugim sredinama. Čak i Varaždin propada, ali ne kao Karlovac, jer je Varaždin održao strukturu stanovništva. Karlovac je imao potrese i promjene.
Takav potres opisuje u eseju o Stanku Lasiću i književnik Milan Mirić koji je nakon Drugog svjetskog rata doselio u Karlovac. Opisao je kako je promjena stanovništva utjecala na Karlovac. Lasić je taj dio eseja visoko vrednovao. Uvijek se nakon tih velikih društvenih sukoba javljaju takve izmjene stanovništva. No, zadnja je bila prije 25 godina. Koliko je potrebno da se obrazuje građansko društvo?
Karlovac je 1970-ih i 1980-ih doživio klimaks. Nikad kao tada nije bio razvijen društveno, gospodarski i kulturno. Bio je moderan grad čiji su stanovnici vukli porijeklo s raznih strana. Ne želim grubo reći da naraštaji moraju zamijeniti naraštaje, ali jedan mentalni sklop mora zamijeniti drugi. Možda sam grubo rekao da se seljaci ne mogu uklopiti. Mogu se pojedinci, naravno. Isto tako, “stranci” su Karlovcu bili najveći prijatelji. Austrijanci i Slovenci su izgradili Karlovac, Židovi su napravili Karlovac kakav poznajemo na prijelazu u 20. stoljeće, držali su dobar dio karlovačke industrije i osnivali kulturna društva. Srbi su dali ogroman doprinos. Sagradili su niz objekata koje danas kao baštinu moramo sačuvati. Karlovac je najmračnije razdoblje imao za Drugog svjetskog rata. Deformirana je svijest. Tada je, primjerice, organizirana i izložba u Hrvatskom domu protiv Židova kao neprijatelja hrvatskog društva. Samo je 51 židov iz Karlovca preživio Drugi svjetski rat. I Srbi su jako voljeli Karlovac. Pitanje je vrlo složeno. Morat će proći vrijeme da se stabiliziramo.
Zar nismo već izgrađeno građansko društvo?
Nismo. Na blagajni Kauflanda slabo razumijem “jezike“ koje čujem. Karikiram malo. Osobe koje ih govore guraju prepuna kolica do automobila s karlovačkim registracijama.
Ne razumijem.
Služe se naglascima i narječjima koje prvi put čujete ili ste ih do tada čuli samo na radiju i televiziji. To su sada građani Karlovca. Oni koji žive jako dugo u Karlovcu nose vrećicu do dvije. Govorim o tome da je sistematskom politikom omogućeno nekom novom slabo ili u potpunosti neurbaniziranom sloju da prosperira. Nemam ništa protiv onih koji tome sloju pripadaju – da budemo načistu – ali njima tema o kojoj sada raspravljamo nije zanimljiva, možda je dobra za neki podsmijeh. S time nemaju nikakvu poveznicu. Građanski sloj se počeo oblikovati, ali još nije dostigao status koji zavređuje. Najgori je sloj bogatih koji određuje zbivanja. Nekidan gledam kako Banija avetinjski djeluje, koliko je praznih lokala u Radićevoj koji se iznajmljuju… Karlovac bi se mogao zvati “Iznajmljuje se”. Jedino prosperira industrija proizvodnje oružja. Ako se svedemo samo na to, u katastrofalnoj smo situaciji.
Kako ste postali savjetnik gradonačelnika?
Bio sam jako entuzijastičan. Istini za volju, tada sam imao podršku dijela vladajuće stranke i ostvarivao neke uspjehe. U jednom trenutku sve se učinilo „rozim“ i obečavajućim. Nisam prije imenovanja poznavao gradonačelnika. No, susretao sam se s njim, dolazio sam kod njega i tražio da se nešto napravi, pa me zamolio da mu napišem svoje ideje. No, očigledno mu se nije svidjelo što sam napisao. Da je, vjerojatno bi me pozvao na razgovor, a više nikad nismo komunicirali. Nije niti na jedan moj dopis odgovorio.
Zasigurno ste zaradili mnogo od honorara?
Nisam. Djelovao sam volonterski. Imao sam 26 godina i bio sam balav. Tek sam kasnije shvatio mnogo toga. No, htio sam nešto napraviti, imao sam ideju i volju. Ako nikad nisi pokušao nešto promijeniti, nemaš osnovu za kritiziranje. Ostvarenje ideja ne ovisi često o onome tko ih nudi, nego i o drugim čimbenicima. No, važno je znati da si pokušao.
Jeste li ikada razriješeni?
Nikad. Ako jesam, ja to ne znam.
I dalje ste savjetnik?
Nominalno jesam, ako negdje ne postoji neko rješenje o razrješenju.
Znade li to gradonačelnik Damir Jelić?
Ne vjerujem. Očigledno je imenovanje gradskim strukturama bilo potpuno nebitno. Spojio sam rješavanje problema likovnih umjetnika i Zvijezde. Tada se donekle kratko angažirao i Milan Kruhek, koji je bio član Gradskog poglavarstva.
Hajdemo raščlaniti Vaše ime. Na internetu se spominjete kao Alfred Freddy Krupa de Tarnawa.
Djed je, kada sam se počeo baviti istim poslom kao i on, rekao da je najbolje da se predstavljam kao Freddy, kako nas ne bi miješali. Svi su me zvali tako inače. Formalizirao sam kasnije to. Djed je rođen u Gornjoj Šleskoj u njemačko-poljskoj obitelji židovskih korijena. Već mi je godinama hobi genetička genealogija i djelujem kao građanin-znanstvenik – citizen/civil scientist. Uglavnom, tako sam ustanovio da se prezime Krupa spominje u mnogim knjigama i dokumentima vezano za klan Tarnawa, a i za klan Gozdawa.
Kakav je to klan Tarnawa?
Nastao je 1410., nakon bitke kod Grunwalda, kada su Poljaci i Litvanci udruženi s Tatarima pobijedili Teutonce to jest njemački red. Tada me to zanimalo, pa sam koristio taj dodatak prezimenu. No, kada sam izgubio interes za time, prestao sam. Mnogo je Krupa u Poljskoj i Češkoj koji nisu međusobno povezani. Mnogo ih je u Šleskoj. Danas mogu ustvrditi da bi bilo puno točnije ili potpuno točno pisati Krupa de Qasar, ali o tome više na nekom drugom mjestu.
Vaš djed bio je poznati karlovački likovni umjetnik i izumitelj. Rođen je 1915. Jeste li zadovoljni time kako je obilježena stota godišnjica njegova rođenja u Karlovcu?
Nije obilježena.
Zato i pitam, a nisam siguran jesam li nešto propustio.
Prije tri godine sam predlagao nekima u Gradskom muzeju Karlovac što da se napravi, no ništa se nije dogodilo.
Kako to tumačite?
Radi se o podcjenjivanju?
Vas ili Vašeg djeda?
Djeda. A radi li se ujedno i o podcjenjivanju i mene i moga oca Mladena, to prepuštam da vaši čitatelji sami zaključe po završetku našeg razgovora.
Vaš djed je u Poljskoj stekao status akademskog slikara?
Tako je. Imam preslik isprave iz 1939. godine gdje se navodi kao kunstmaler – slikar-umjetnik. Rođen je u Gornjoj Šleskoj, pokrajini koja je mijenjala države, u mješovitoj njemačko-poljskoj obitelji. Kad je Njemačka okupirala Poljsku, Gornja Šleska je, poput Sudeta, izravno anektirana. Dakle, nije bila pod režimom okupacijskih vlasti, nego je bila smatrana dijelom njemačkog teritorija i pod izravnom upravom Berlina. Većina stanovništva s njemačkim korijenima je bila, po sili zakona, uvrštena u folksdojčere, pa tako i moja obitelj. To je za njih bila katastrofa. Jedan od djedove braće, mlađi, Gerhard Kruppa, je stradao u Rusiji kao pripadnik Luftwaffea. Drugi brat, Engelbert zvan Jan, zarobljen je kao tenkist, mislim baš kod Kurska, i proveo je četiri godine u ruskom zarobljeništvu. Razmjenom se 1948. godine vratio u Poljsku gdje je živio do smrti. Djedova sestra Hildergard-Marie je bila uhićena 1942. godine. Provela je dvije godine u ženskom koncentracijskom logoru Ravensbrücku sjeverno od Berlina, a potom je 1944. živa spaljena u Auschwitzu. Bila je stara 25 godina.
Kako to da je nastradala u Auschwitzu, ako je bila smatrana folksdojčerom?
Ako se niste suglasili s politikom, proglašeni ste bili asocijalnim. Pogotovo je za žene situacija bila nezgodna. Moja je obitelj uvijek imala u sebi nešto teško pokorivo.
I kao “asocijalna” je nastradala?
Da. Nije ubijena u plinskoj komori. Engelbertu se nakon rata javio čovjek iz logora koji je bio sonderkommando tamo i opisao je što se dogodilo. Svezali su je živu za kolica i gurnuli u peć. Dakle, živa je izgorjela. Istražio sam tu priču. Dobio sam potvrdu od International tracking servicea-ITS Bad Arolsen. To je međunarodna potražna služba koju su osnovale obje Njemačke, saveznici, Izrael i druge zemlje. Od njih sam dobio dokumente iz kojih saznajemo kada je točno uhićena, prevezena u Ravensbrück i kad je dovedena u Auschwitz. Napisali su da je umrla od zatajenja srca. Na većini smrtovnica stradalih u koncentracijskim logorima pisalo je da je uzrok smrti zatajenje srca, iznemoglost ili starost. Kad je Engelbert došao u posjet djedu u Jugoslaviju, ispričao mu je svjedočenje tog čovjeka o tome što se točno dogodilo. Isto tako nismo nikad saznali što je bilo točno s Gerhardom. I to sam istraživao, pisao sam u Berlin, dobio neke informacije, postoji i njegovo pismo u arhivi naslovljeno „Dragoj majci“, u biti baki koja ih je podigla – nisu je zvali bakom, nego majkom – ali i dalje nije poznato gdje je točno u Rusiji smrtno stradao. Moj djed je kao pripadnik poljske vojske prvog rujna 1939., kada je Adolf Hitler napao Poljsku, bio na granici s Njemačkom. Bio je u diviziji s deset tisuća vojnika, a samo ih je 70 preživjelo. Bio je u tolikom šoku da tjedan dana doslovno nije znao kako se zove, dobio je Shell shock ili, kako bismo danas rekli, posttraumatski stresni poremećaj. Gledao je svoje prijatelje kako sjede u lokvama krvi i se igraju ljudskim glavama. Čitav život je zbog toga imao probleme s memorijom koje je nastojao sakriti i to je radio relativno uspješno. Kada se vratio s fronte morao se prijaviti novim vlastima. Ubrzo su došli po njega. Bio je smješten u jedan vojni logor u kojem je slagao bombe. Kasnije je bio prisilni radnik – registriran je kao žrtva nacistočkog progona u arhivima ITS-Bad Arolsen – u Magdeburgu u tvornici kemikalija Leuna Werke. Kad se otvorio front u Rusiji, u Whermacht su počeli primati i ostale, a ne samo Nijemce, da im ojačaju snage. Smatrao je da treba iskoristiti tu priliku da se izvuče iz tog prisilnog rada koji je samo mogao završiti smrću. Borio se kod Odese i Harkova, sada u njemačkoj uniformi. Nijemci su smatrali da su oni s krvnom grupom “0” posebno izdržljivi, a tu je krvnu grupu imao i moj djed, pa je s ostalima poslat u Tirol na obuku za odlazak na afrički front. Bilo mu je čudno zašto se obučavaju za Afriku na Tirolu i uistinu nisu otišli tamo, nego u Jugoslaviju. Kod Kulen Vakufa se Whermacht sukobio s partizanima kojima se moj djed tada pridružio.
Kako je to izveo?
Sakrio se iza kamena. Partizani su sve bili pobili, a i njemu su već prislonili pištolj na čelo. No, rekao je da je Poljak, pa je odveden u štab gdje je bio netko tko je poznavao poljski. Tamo je ispričao čitavu svoju priču. Događaj je ovekovječio na platnu. Drugi dan je dobio zapovjedništvo nad baterijom topova s obzirom da je u njemačkoj vojsci bio topnik. Sudjelovao je 1944. godine na Prvom kongresu kulturnih radnika Hrvatske u Topuskom s umjetnicima iz hrvatskog antifašističkog pokreta. S njime su tada bili Zlatko Prica, Edo Murtić, Ljudevit Šestić, Vanja Radauš i drugi.
Nakon rata je ostao živjeti u Hrvatskoj.
Upoznao je baku.
U partizanima ili nakon rata?
U partizanima. Pričao mi je o tome. To je bilo u Velikoj Kladuši. Postavio je štafelaj koji je dobio od vojske i praznu ručnu bombu koju je koristio kao posudu za vodu, a posjedujem je i danas. Počeo je slikati, a moja baka ga je promatrala s prozora. Počeli su razgovarati i tako su se upoznali.
Bila je iz Velike Kladuše ili se tamo samo nalazila?
Moj pradjed Stjepan Ožbolt, koji je inače bio iz Gerova u Gorskom kotaru, je za Kraljevine Jugoslavije bio postavljen za upravnika pošte u Velikoj Kladuši. Radio je za partizansku obavještajnu službu, a kasnije je bio nastavnik u oficirskoj školi Glavnog štaba Narodne vojske Hrvatske. S prvim partizanima, koje je predvodio Većeslav Holjevac, je ušao u Karlovac i osposobio poštu. Bio je potom upravnik pošte u Karlovcu. Njegova supruga, moja prabaka, Marija Ožbolt rođena Volf, bila je istaknuta pripadnica Antifašističke fronte žena Hrvatske. Moji baka i djed su došli, dakle, za njima u Karlovac. Prvo mjesto na kojem je djed radio bilo je na vrbničkoj gimnaziji na Krku, a potom je došao u Karlovac na Učiteljsku školu, koja je bila smještena gdje je sada Osnovna škola “Braća Seljan”.
Zatim je postao izuzetno aktivan u društvenom životu?
Bio je prijeratni amaterski boksački prvak u Poljskoj, a i strijelac. Stoga je osnovao u Karlovcu tri boksačka kluba i streljanu. Prva izložba nekog akademskog umjetnika nakon završetka Drugog svjetskog rata u Zagrebu bila je njegova. To je bilo u Galeriji Ulrrich 1945. godine, nastarijem zagrebačkom izložbenom salonu. Rekao bih i to da je izložbeni salon u Zorin domu bio jedan od najstarijih u Hrvatskoj i na području bivše Jugoslavije. Tamo je također moj djed izlagao. Tamo su izlagali i Vlaho Bukovac i Slava Raškaj, između ostalih. I sam sam vodio taj salon 1998. godine. Bio sam zadužen za vođenje i organizaciju izložbenog programa, vodio sam radionice crtanja i slikanja, organizirao autobuse kulture i bavio se sličnim poslovima. Potom sam otišao, a na to radno mjesto više nije nitko imenovan i tako je taj salon bogate tradicije ugašen.
Zašto ste napustili Gradsko kazalište “Zorin dom”?
Vodio sam tvrtku Daewoo motor, Auto Krupa. Nisam mogao biti na dva radna mjesta, a taj privatni posao je tada bio vrlo dobar. Žao mi je ipak što sam otišao iz kazališta, jer bi se taj izložbeni salon vrlo vjerojatno očuvao da sam ostao.
Bili ste i kandidat za ravnatelja “Zorin doma”?
Tada je izabran Zvonimir Ilijić. I Draženka Polović je bila protukandidatkinja. Bilo je to dosta mučno, jer se natječaj tri puta poništavao.
Priložili ste i preporuke uglednih kulturnih radnika. Tko Vas je preporučio?
Profesori s Akademije dramskih umjetnosti, Hrvatsko udruženje galerista, akademik Zlatko Bourek, Georgij Paro… Pisano su se obvezali da će mi pomoći oko osmišljavanja i provedbe dramskog i svakog drugog programa, da će uvijek biti na usluzi. To je ipak kapital. Međutim, niti to nije prepoznato u Gradu. Kad se konačno odučivalo i kad je Ilijić izabran, Natalija Bukovec-Osmičević iz SDP-a je na sjednici Gradskog vijeća, a u eter Hrvatskog radio Karlovca, rekla da sam nekvalificirani kandidat. Kasnije sam saznao da je Ilijić, s kojim sam bio i ostao u dobrim odnosima, tada bio apsolvent i nije smio sudjelovati na natječaju za izbor ravnatelja. No, što je bilo, bilo je. I taj mi je pokušaj javnog djelovanja u Karlovcu je propao. Stoga sam se, više-manje, potpuno povukao iz javnog života dok me nisu pozvali da izložim svoju ideju o revitalizaciji Zvijezde na Karlovačkom salonu.
Vratimo se Vašem djedu. Na Kafotki je objavljena njegova fotografija s koferom na kotačiće iz 1954. godine. Službeno, to je izumio Amerikanac Bernard Sadow 1970. Što je sve Vaš djed izumio, a da nije zaštitio?
Pokušao je zaštititi. Imam dokumentaciju koja to potkrepljuje. Imam i pisma koja je pisao vlastima u Beogradu. Pisao je i veleposlanstvu Velike Britanije, koje mu je odgovorilo da su nemoćni dok domicilna vlast to ne prizna. Nije naišao na razumijevanje sa svojim idejama. Izumio je i boksačku rukavicu na komprimirani zrak. I dalje posjedujem nacrte za to. Bio je prvi koji je osmislio stakleno dno na brodovima. Izumio je i skije koje mu omogućavaju da hoda po vodi. Ima i fotografija njega u toj situaciji.
Po uzoru na Isusa Krista?
Ne bih baš rekao. Volio je život i prirodu. Zanimali su ga svi aspekti života i uvijek je gledao kako nešto unaprijediti. Elaborat njegovog glavnog izuma je njegov sin, a moj otac, zaštitio copyrightom u Kanadi. Moj otac je i proširio i doradio temeljnu ideju. To je sustav sprečavanja potonuća brodova. Ideja je da, ako brod udari u nešto, sa strane oplate broda se počinju napuhavati veliki baloni koji plovilo drže na površini vode. Zamislite koja bi to ušteda bila za industriju i koliko bi se života tako spasilo. A ekološki aspekt…
Koriste li se te plutače?
Ne, jer se projekt mora doraditi. Moj otac je građevinar i time se bavio, no dorada zahtijeva sredstva koja tada nismo imali, a nemamo niti danas. Tata se i sam istaknuo kao kreativac-izumitelj. Tako je autor rijetkog primjera domaće obrambene vojne tehnike – bunkera tip Kruppa-M91. Koristio se 1991. godine diljem karlovačke bojišnice i pod zaštitom je Ministarstva kulture i Ministarstva turizma, te je uvršten u Zbirku vojne tehnike i naoružanja Gradskog muzeja Karlovac. Uglavnom, djed je svojevremeno nosio “brodarski” izum stručnjacima u Brodarski institut koji su to pozdravili. No, moj otac je već bio umoran i nije se dovoljno uporno time bavio. Da, zanimljivo je da postoji dokaz da je djed prvi izumio kofer s kotačićima. Onaj tko je kasnije došao na tu ideju je to zaštitio, proslavio se i materijalno osigurao.
Da li je Vaš djed u potpunosti svladao hrvatski jezik?
Jako dobro je uopće jezike govorio, brzo je učio, ali se moglo primijetiti da nije hrvatskog porijekla po njegovu izgovoru. Nekako je meko govorio. Materinjski jezici su mu bili njemački i poljski. Tečno je govorio i engleski. Tek će vrijeme dovesti do pravog vrednovanja njegova rada. Možda izložba koja je postavljena povodom 90. obljetnice njegova rođenja nije na pravi način predstavila njegov rad, nego samo parcijalno. S obzirom da sam živio s njim i da znam što je njemu značio njegov rad, mišljenja sam da je neka druga djela iz njegova opusa valjalo predstaviti i postaviti ih u europski kontekst. Prigovaralo mu se da je bio tradicionalan slikar, da nije sudjelovao u instalacijama, „klao kokoši“, „polijevao se krvlju“ i slično. Njega to nije zanimalo. Znao je vrlo dobro koji su trendovi bili u likovnoj umjetnosti. Nije bio neinformiran, ali je slikao sukladno onome što je osjećao iznutra. Bio je dosljedan samome sebi, kao što bi svaki umjetnik trebao biti. Ako nisi sebi dosljedan, ako samo pratiš trend, nisi pravi.
Kako biste što objektivnije vrednovali njegov umjetnički opus?
Nekoliko je segmenata njegova rada. Prvo, bio je vrstan portretist. Čitavoga života se bavio portretom iz vlastitog zadovoljstva. Portret je dokaz da ste školovan likovni umjetnik. Smatram da ne bi nitko trebao završiti akademiju, a da ne dokaže da zna napraviti portret. Ne mora više nikada u životu takva djela stvarati, ali pokazati mora da to zna raditi, da zna kombinirati i vlastitu vještinu i psihološku interpretaciju portretiranog, ako želi akademski status. Moj djed se specijalizirao za to kod Józefa Mehoffera, čuvenog poljskog slikara, pripadnika pokreta Mlada Poljska. Zanimljivo je što je napravio za akvarel. Nije vrijedno samo to što je slikao motive Karlovca, nego što se bavio tehnikom koja tada nije imala, a nema niti danas, taj status koji uživa uljeno slikarstvo. Drago mi je što je bio jedan od pokretača Bijenala akvarela Jugoslavije. To je u svoje vrijeme bila jedna od najuglednijih likovnih manifestacija za koju se zainteresirao i Muzej moderne umjetnosti u New Yorku i pribavio je dokumente o njoj. Dakle, cijenim što se obilježila 90. obljetnica rođenja moga djeda, zahvalan sam Gradskom muzeju Karlovca na tome što je organizirao i izložbu, no stota godišnjica je važnija od 90. i nju je trebalo obilježiti. Trebalo bi izložiti ono što posjeduje Hrvatski povijesni muzej – 39 radova koje je moj djed izradio u ratu. To su ratni crteži. Ne promiču komunizam, nego antifašistički pokret, dakle borbu protiv fašizma, fašističke ideje. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti u svojoj zbirci crteža 20. stoljeća ima 12 radova. S onime što imamo u obiteljskoj kolekciji te s radovima koje imaju drugi moglo se mnogo toga napraviti. Ta je djela trebalo sustavno obraditi, jer je s tim serijalom ušao u hrvatsku umjetnost. U tim radovima ima i portreta, psiholoških studija partizanki… Ima akvarela koje nije izlagao, koje je radio pred smrt. Pripremao je izložbu i monografiju koju bi mu napisao Juraj Baldani, kritičar koji ga je sustavno pratio. No, kako je djed umro, sve je stalo. Sve što sam Vam sada iznio predložio sam Gradskom muzeju Karlovac da se napravi povodom stote godišnjice rođenja, međutim nije ta ideja naišla na odaziv.
Koja je sudbina umjetnina iz Vašeg stana kojeg ste, nažalost, 2010. godine trebali napustiti?
Već petu godinu stoje u kutijama. Nismo htjeli to preuzeti bez potpunog fotozapisnika, jer nedostaju neka djela, sudeći po popisu kojeg smo dobili. Neka djela su i uništena. Primjerice, jedna je mramorna ploča pukla. Jedna moja slika koju sam počeo raditi, formata 4,20 x 3,70, je srezana, jer je u suprotnom ne bi mogli iznijeti iz stana.
Koliko je tih umjetnina?
Dosta.
Mjerimo li taj broj u desetinama ili u stotinama?
Stotinama. Govorimo i o mojim radovima i o radovima moga djeda. To su djela rađena u različitim slikarskim tehnikama. Tražili smo, ponavljam, da se napravi fotozapisnik, no to se nije napravilo. Naši zahtjevi su upućivani i na Općinski sud u Karlovcu i na Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta, ali bezuspješno.
Gdje se nalaze te kutije?
U skladištu Tornada na Baniji. Već sada smo na rubu da odustanemo od inzistiranja na načinu predaje tih umjetnina i da nam ih jednostavno vrate. Ako država nema volju da obradi tu kaznenu prijavu, pa da je prihvati ili odbaci…
Ili da Vas procesuiraju zbog lažne kaznene prijave.
Tako je. Oni ništa ne čine. Kad pet godina ne postupaš, valjda očekuješ da će prijavitelji odustati.
Protiv koga je podnesena kaznena prijava?
Protiv nepoznatih osoba.
Za koje kazneno djelo?
Oštećenje i otuđenje tuđih stvari. Kad se provodila deložacija, moji roditelji kao ovršenici nisu bili prisutni niti njihov odvjetnik. Ovrhovoditelji su imenovali svoje vozače kao svjedoke, a mora to biti netko nezavisan. Ima tu još problematičnog. To je posebna priča.
Umjetnička djela iz Vaše obiteljske kolekcije su neprimjereno uskladištena u Tornadu?
Vjerujem da jesu. Za deložacije smo zvali Ministarstvo kulture, tražili smo ministra Božu Biškupića. No, dobili smo samo glasnogovornicu koja je izravno u eter Radio Mrežnice rekla da nam ne mogu pomoći, jer nismo zatražili da se djela moga djeda proglase kulturnim dobrom. To je potpuno besmisleno. Oni koji su iznosili ta djela bili su neobrazovani, nisu znali što iznose. Moj djed se bavio i kiparstvom, pa su i skulpture iznosili. Tu su bile i vrlo krhke strukture na gipsanim žicama s finim komadićima koje su zasigurno polomljene. Koga ćemo tužiti kada ne znamo tko je to nosio i u kojem trenutku tijekom cijelog dana i noći do dva sata ujutro?
Da li se Grad angažirao s obzirom da su u pitanju djela zaslužnog slikara i Karlovčanina?
Zatražili smo privremeni smještaj na šest mjeseci jer nas je bilo mnogo, a nismo mogli plaćati najam. Bio sam tada vrlo kritičan prema Općinskom sudu u Karlovcu.
Kazneno ste prijavili tri suca?
Četiri, ali uzalud.
Prijava je odbačena?
Jest. Zašto bi suci radili u korist neke treće osobe? Otprilike tako je glasilo obrazloženje. Zatražio sam, dakle, pomoć Grada, a zamjenik gradonačelnika za društvene djelatnosti Dubravko Delić mi je odgovorio da će, ukoliko nastavim “blatiti” karlovački sud, Grad sa mnom prekinuti komunikaciju. To je bilo u proljeće 2010. godine. Nakon što smo se selili tri puta, tražio sam ponovno gradski stan temeljem članka koji dozvoljava da se na listi prvenstva stan dodijeli onome tko ostvaruje rezultate na području kulture i umjetnosti. Cijeli život sam bio podstanar kod roditelja, a potom kod stranaca. Nikada nisam imao nikakvu nekretninu. Dobio sam odgovor da je komisija utvrdila da je moj zahtjev osnovan, no da ne postoji mogućnost da mi se dodijeli stan, jer ne postoji niti jedan slobodan. Doznali smo iz sudskog rješenja da je Hrvatska gospodarska komora – koja formalno nije uopće bila stranka u postupku, ali je stajala iza čitave ove afere – dogovarala s Gradom izmještaj umjetnina iz naše kolekcije iz skladišta u Tornadu u Hrvatski dom. Grad se s time složio, ali je Sud je to odbio. Vesna Rodić, koja je kazneno gonjena s Nadanom Vidoševićem čija je bila savjetnica i koja je njegov intimus, kupila je naš stan. No, sve je to umarajuće, jer koji god argument dam ili se ne razmatra ili se odbija. Uglavnom, Grad je HGK dozvolio da te stvari prenesu. Ivan Bakin je umro, a ne znam što je njegova kćerka kanila učiniti s time. Volio bih da mi Grad omogući barem prostor u kojem ću moći ta djela pohraniti, stvarati i dodatno zarađivati. Karlovac mora skrbiti o nečijem umjetničkom opusu za koji se zna i izvan Hrvatske. Ipak se taj Karlovac negdje spomene. Znam da od toga nema izravne materijalne koristi, ali se podiže značaj mjesta. Pokušao sam i ranije riješiti svoj problem kod gradonačelnika u nekoliko navrata, no i on mi je rekao da nema mogućnosti da mi pomogne.
Kako ste ostali bez stana?
Moji roditelji su bili nositelji stanarskog prava i 1995. su ga otkupili od Hrvatske gospodarske komore. Tu je sve počelo. Nismo tada znali da HGK nije upisan kao vlasnik u zemljišnim knjigama. Mojim roditeljima je to bila prva i jedina stambena nekretnina do danas.
HGK je bio vlasnik stana?
Da, tako su se legitimirali. Zadnji vlasnik stana u Jugoslaviji koji je bio – Kotarski savez poljoprivrednih zadruga – nema sljednika, a HGK je tvrdila da je vlasnica. Tvrdili su da su sljednici, iako su u biti sljednici komorskih sustava, a ne poljoprivrednih zadruga. Imali su komisije za poljoprivredu unutar novoosnivanih privrednih komora, ali to nije pravni sljednik Kotarskog saveza poljoprivrednih zadruga. I zaista, tek su se 2005. godine uknjižili kao vlasnici, tijekom uknjižbe parcelacionog elaborata. Tu je priložena i legendarna Vidoševićeva izjava s kojom sam sebi, odnosno HGK-u, utvrđuje vlasništvo, to jest pravno sljedništvo, “u duhu zakona”. To je legendaran dokument kojeg je Sud prihvatio kao valjanu zemljišnoknjižnu ispravu.
Osobno je Vidošević naveden kao vlasnik ili HGK?
Uknjižila se njegova osobna savjetnica za nekretnine V. Rodić, koja je, po optužnici, oštetila HGK za 560.000 kuna ili tako nešto. Zagrepčani koji su nam odnosili stvari su nam rekli da je to platio Darko Frank, šef službe općih poslova središnjice HGK – Zagreb, a u ime iste. Zašto kad s time Komora navodno nema veze, kako su to stalno tvrdili? Slažem se u potpunosti s ministrom Gordanom Marasom u njegovoj ocjeni HGK pod Vidoševićevim vodstvom. Bila je to svojevrsna paradržavna institucija koja nije bila u središtu javnosti i kontrole, a ogromna su se sredstva u nju slijevala i imala je ogroman utjecaj. Dakle, 1995. su nam prodali stan, a tri godine potom smo ušli u posao s Daewoo automobilima. Htjeli smo ishoditi kredit kod Hrvatske banke za obnovu i razvoj preko Zagrebačke banke za uređenje poslovnog prostora i njegov otkup u zgradi u kojoj smo živjeli. No, nismo mogli dobiti zemljišnoknjižni izvadak, i to zato što HGK nikad nije bila uknjižena kao vlasnik. Stoga taj kredit nismo dobili. Kasnije smo podizali kredit za uređenje poslovnog prostora na Gazi. Otplatu smo Zagrebačkoj banci jamčili našim stanom. Da biste ga dobili, morali ste imati BON 1 i BON 2, morali ste najmanje dvije godine biti komitent, potpisati bjanko mjenice i dati im dopuštenje da sami uzimaju anuitete, da bi kasnije rekli da ništa nisu uzeli. To je neistina. Imali smo ogroman priljev sredstva, jer smo tada bili drugi najbolji trgovci Daewoom u Hrvatskoj, mjesečno smo isporučivali 35 automobila. Kada smo tražili da se iz Financijske agencije, koja je jedina tada registrirala platni promet, izlistaju s mikrofilmova ti podaci, odbijeni smo. Pet puta smo to predlagali. Jedan sudski vještak nam je potvrdio da je dokumentacija Zagrebačke banke nevjerodostojna. Predao sam to na Sud, a sudac koji je donio ovršno rješenje taj dokaz odbije. To je bilo u zimu 2009. godine, a do danas sud drugog stupnja – Županijski sud u Karlovcu – nije donio presudu o tome. Kad uđete u tu mašinu, iz nje ne možete nikako izaći, osim ako odustanete. Uglavnom, HGK se kao vlasnik upisala 2005. godine kada je parcelacija napravljena u tajnosti, bez znanja vlasnika i suvlasnika. Uzimaju nam dvorište, garaže… Napravimo žalbu ministarstvu, koje napiše da su naši navodi točni (!), ali da su nemoćni, jer su prošli svi rokovi za prigovore. Prijavimo slučaj Državnom odvjetništvu, jer kazneno djelo nije zastarjelo, ali opet ništa od toga, to se ne rješava. Pišeš, dolaziš tamo, ali ne žele te uopće primiti na razgovor. To je bila imovina mojih roditelja. Išao sam s njima u USKOK višekratno, no uvijek su me tamo gledali kao neprijatelja. Prije dvije godine su roditelji bili zadnji put na razgovoru u USKOK-u. Sat i pol su ih snimali kamerama, ali nikad nisu dobili nikakvo rješenje, prijepis ispitivanja – ništa. Prema tome, utjecaj je i dalje prevelik, po našem iskustvu i zaključku.
Zašto smatrate da se Vašeg djeda i njegovo djelo danas podcjenjuje?
Recimo rasprave radi da je krivica za deložaciju isključivo naša, Grad je morao intervenirati i napraviti nešto, založiti se za te umjetnine.
Ranije su Vaš dom pohodili mnogi lokalni moćnici i uglednici. Jesu li Vam pomogli kad ste se našli u problemima?
Nisu. Kad smo se našli u problemima vidjeli smo da smo bez prijatelja. Hodaš po cesti, nitko te ne prepoznaje, nitko te ne pozdravlja, prelaze cestu samo da se ne sretnemo… Svi se plaše krivnje po asocijaciji – ako ih vide u društvu s nekime koji je u sukobu s moćnicima, zaključak je da su i oni protiv tih moćnika.
To je klasičan malograđanski stav.
Klasičan. Pomogli su nas nepoznati, oni koje smo ovlaš poznavali… Samo neki stari prijatelji su ostali, recimo pokojni Boris Petrunić i njegova obitelj. On je jedini koji je došao k nama uoči same deložacije.
Hoćemo li pohvaliti one koji su pomogli?
Zahvaljujem se obitelji Slavujević koja je živjela preko ceste od nas. Dali su nam na korištenje svoj prazan stan na godinu dana besplatno. To je bila velika pomoć. Pomagali su i prijatelji iz Zagreba (Ivana, Bobo, Goran, Gordana…) koji su dolazili u Karlovac, i mi njima u Zagreb, psihološki nam pomagali razgovorima, odmakom od situacije… Kad se nešto tako dogodi, staneš i pogledaš, raščistiš, tko si, gdje si… Kad ti dobro ide, kad si financijski ili utjecajno jak, zanimljiv si širokom krugu. Mnogi su nas posjećivali, a ne želim ih sada imenovati. To su bili i doktori znanosti, političari, poduzetnici, odvjetnici…
Kad ste trebali pomoć, nije ih bilo nigdje?
Nije. Nije bilo niti jedne braniteljske udruge iako su se deložirale mnogočlane obitelji dva branitelja, dragovoljca 1991.
Tko Vas je najviše razočarao?
Neke nama jako bliske osobe ili oni na položajima koji sve nas znaju cijeli život. Očekujete da će reagirati, ali nisu. Grad Karlovac ima formalnu dužnost da reagira kad se tako nešto događa. Država te ne bi smjela učiniti beskućnikom. Ako ostaneš zbog države bez stana, Grad bi ti trebao omogućiti neki smještaj. Razgovarao sam s jednom obitelji iz Bjelovara i oni su rekli da kod njih Grad osigura zamjenski smještaj iseljenima. U našem slučaju nije tako postupano, a mislim da nije slučajno što je tako.
Gdje danas živite?
Već smo treću ili četvrtu godinu podstanari u Ulici Vladimira Nazora. Plaćamo dosta skup najam i čekamo da se nešto pomakne u tom pravosuđu, mada sve više gubim vjeru. Predugo to traje.
Pretpostavljam da ste zbog djeda postali slikar?
Jesam.
Možete li se sjetiti kako je to konkretno izgledalo?
Mogu, točno se sjećam. Kao dijete sam, naravno, mnogo crtao, ali i jako puno druge djece crta. Taj talent uopće nije rijedak. Iz ljubavi prema životinjama sam upisao srednju veterinarsku školu u Zagrebu, no bilo mi je jako teško kada sam shvatio da veterina ne predstavlja ljubav prema životinjama. Vidio sam da to nije što sam htio i očekivao. Počeo sam se propitivati tko sam, što želim u životu, čime bih se trebao baviti. Sjećam se da je bilo proljeće, lijep i sunčan dan, da sam šetao prema Zorin domu, kada mi se dogodio klik u glavi i kada sam odlučio upisati Akademiju likovnih umjetnosti. Gotovo svakog dana stvaram. Dok je djed bio živ mnogo mi je pomagao, a kad je preminuo, dodatnu sam obavezu osjećao da završim što sam započeo.
Što Vas je naučio o slikarstvu?
Naučimo me da nikad ne smijem napustiti proučavanje prirodnih oblika. Uvijek se moram vezati za prirodne forme. Koliko god neka druga, „umna“, forma bila kreativna, nikad ne može biti po vrijednosti jednaka prirodnoj u svojoj strukturi i inteligenciji. Učio me da moram konstantno raditi i da se ne smijem previše specijalizirati, nego da vještine razvijam na što više područja, da moram biti širok te da moram čitati i razmišljati. Svaka tehnika ima svoje zakonitosti i svoju logiku rada. Ukazao mi je na to što je umjetnik, kako izgleda, kako provodi život. To sam pratio od malena. Dišete taj ambijent, on je stalno prisutan. To je taj prvi, obiteljski, formativni element. Kad sam odlučio da želim biti slikar samo sam osvijestio ono što je već bilo velik dio moje ličnosti. Stoga mi je kasnije bilo lakše u slikarstvu.
Da li Vas je usmjeravao u likovnom izričaju?
Nije. Bio je dosta strog u kritici. Ponekad mi je teško padalo kad bi mi rekao za neki rad da ne valja i da ga mogu baciti. Kad se počinješ baviti time ili si amater obično smatraš da je sve što radiš odlično. Imao je dosta objektivan pristup.
Diplomirali ste u klasi Zlatka Kauzlarića-Atača. Što pamtite od njega?
Četiri godine sam proveo na ALU, a svake sam za mentora imao drugog profesora. Prvo sam bio kod Josipa Bifela, a na drugoj godini kod Nikole Koydla, koji je rodom s Dubovca. Kao mali se preselio u Zagreb i zagrebački je slikar. S njime sam imao posebno dobru komunikaciju.
Po zavičajnoj liniji?
Više po strukturi uma. Vrlo je otvorena osoba. Treća godina je bila kod Vasilija Jordana, a četvrta kod Atača. Svatko od njih ima specifičan pristup radu i dobio sam tako raznovrsnost. Neki od studenata su preuzimali način rada profesora, pa se zna da ste tako imali dosta malih jordana, primjerice. Kako nisu mogli postići vlastiti izričaj, posezali su za rješenjima svojih profesora, a to te kao umjetnika automatski degradira, tada si pastiš, kako bi se izrazio Matko Peić, netko tko prerađuje tuđa rješenja uz modifikacije. Baš sam s Peićem imao dobru suradnju, mada mi nije predavao ništa praktično. Predavao je predmet Uvod u umjetnost. Bio je nadautoritet tada, član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, autor mnogih tekstova o slikarstvu. Podigao je S. Raškaj na razinu koja joj pripada, napisao je udžbenike za srednje škole. Nisu ga baš voljeli, jer je cijenio samoga sebe. Nije se upuštao u neke dubiozne razgovore s profesorima. Nije ih baš sve jako cijenio, jer je smatrao da su neki došli kojekakvim linijama na profesorska mjesta, a ne po meritokratskom kriteriju. Uvijek sam bio u dobrim odnosima s predavačima teoretskih predmeta kao što su Ive Šimat Banov, profesoricom Verom Turković i profesorom Mladenom Pejakovićem koji su predavali teoriju umjetnosti, teoriju oblikovanja, sociologiju umjetnosti ili povijest umjetnosti. Iz teoretskih bih predmeta imao prosjek 5,0 kroz sve godine studija. Nisam ništa posebno teško učio, nego sam upijao predavanja, jer me zanimalo. I kad sam nešto pročitao odmah sam to zapamtio. Počeo sam raditi neke svoje knjižice umjetnika, što je izvan konteksta tadašnjeg plana i programa. Knjiga umjetnika je umjetnička forma za sebe. Na trećoj godini studija priznali su mi dvije godine u jednoj iz teorije i sociologije umjetnosti, kao i povijesti umjetnosti. Profesor doktor Ive Šimat Banov je u jednoj od preporuka koju mi je dao nakon studija napisao da svojom osobnom savješću i integritetom može potvrditi da sam bio jedan od najboljih studenata u njegovoj dugogodišnoj praksi sveučilišnog profesora.
Što je knjiga umjetnika?
Umjetnik izražava sebe u knjigolikoj formi. To može biti obična uvezena, standardna, knjiga ili možda neki objekt, konceptualni rad, pa letci, brošure, poigravanje s formatima papira, vrstama teksta… To može biti nečitljivo u potpunosti, jer je umjetnik htio uputiti na sadržaj kojeg drži važnim, a u biti djeluje besmisleno, jer nitko ne razumije o čemu se radi.
Kao ni hrvatsko pravosuđe?
Da, to je velika misterija.
Zezam se, za sada imam dobra osobna iskustva.
Uvijek sam volio pisati o umjetnosti. Volim o tome razmišljati, pa sam pisao tekstove o akvarelu, slikarstvu tušem, čime se bavim dosta zadnjih godina, i tako dalje.
Kako je došlo do toga da boravite u Japanu godinu-dvije?
Ministarstvo obrazovanja Japana je dijelilo stipendiju nekom od hrvatskih postdiplomaca za boravak u Japanu do godine i pol. To i nije bio studij na kojem možeš steći novu titulu, nego više istraživački. Ispunio sam prijavnicu, priložio primjere svog slikarskog rada. Prijavio sam se za proučavanje tradicionalnog japanskog slikarstva nihonga. Više je vrsti japanskog slikarstva – od drvoreza u boji do slikarstva tušem, što me prvenstveno zanima, a to se naziva sumi-e slikarstvo. Time se danas bavim. Uglavnom, prijavnicu sam poslao i pozvan sam bio na razgovor u naše ministarstvo znanosti koje je provodilo postupak dodjele stipendije uime japanske vlade, jer sam bio ušao u najuži krug. Naknadno sam dobio obavijest da nisam primljen u program. Stipendiju je dobio neki student agronomije. To je bilo u proljeće 1998. godine. Već sam zaboravio na taj natječaj i na tu stipendiju. U lipnju sam se kupao na Brigu kad me zvala baka da se vratim doma, da sam dobio telegram, iz Tokia, i da sam primljen.
Kako sad odjednom?
Imali su pravo uzeti još jednog studenta. Kad su vidjeli što me zanima i kako to radim, izravno su me pozvali iz Japana. To mi je značilo još i više nego da sam preko hrvatskog ministarstva izabran u natječajnom postupku. Otišao sam, dakle, tamo, putovao s tim studentom agronomije kojeg sam spomenuo. Tako sam postao prvi hrvatski likovni umjetnik stipendista japanske vlade. Kasnije je otišla i Irena Kečkeš.
Otišli ste u Tokio?
Da, na Sveučilište Gakugei, Institut za istraživanje umjetnosti.
Kako je izgledao Vaš prvi susret s Japanom?
Bilo je to dosta stresno. Prije polaska sam morao proći fizičke i psihičke provjere, jer se radi o velikoj, svekolikoj, promjeni, a ne samo promjeni klime i kulture.
Koju prvu scenu Tokija pamtite?
Zrak. Osjećao sam se kao da sam ušao u žele. Zaspao sam u taksiju od aerodroma do grada. Vozač je vozio u rukavicama. Probudio sam se i pogledao niz ulicu koja je nestala u daljini i u magli. Vozili smo se po petlji, autoputu oko Tokia, na puno razina, mislim sedam katova.
Sedam katova?
Da. Došli smo potom do veleposlanstva. Tada sam vidio zebru – križa se u osam smjerova.
U osam smjerova?
Da. Kad pogledaš lijevo i desno imaš osjećaj da se dva milijuna ljudi kreće prema tebi. Teško je opisati tu energiju. Kad si tamo, utopiš se u to, a kad se vratiš u Zagreb na aerodrom vidiš neku lampu kako „čmrlji“ u 22 sata, nemaš gdje popiti kavu, gušiš se i nemaš zraka nakon Tokija. Upoznao sam tamo drage ljude kao što je moj vjenčani kum. Nijemac je i danas predavač u Londonu na orijentalim studijima.
Djeluje zastrašujuće uopće izaći prvi put na ulicu u Tokiju. Iz medija i popularne kulture vidimo da je uvijek velika gužva, da nema natpisa na engleskom, a niti na hrvatskom/sprskom/bošnjačkom/crnogorskom, i sve je u ogromnim razmjerima – ulica se križa u osam smjerova, kao što ste rekli. Kako je izgledao prvi izlazak na ulicu?
Živjeli smo na kampusu, pa nisam morao putovati od doma do fakulteta, a kada sam izlazio s kampusa, to sam činio s onima koji su došli prije mene. Tada počinješ učiti osnove japanskog jezika, počinješ učiti hiraganu i katakanu, japanska pisma, te kanji, koji je slikovno pismo. Nakon nekog vremena se počneš snalaziti. Kako vizualno pamtim, zapamtio sam oblik slova. Problem je što Japanci slabo govore engleski jezik. Čak ga katastrofalno govore i profesori engleskog jezika. Način na koji izgovaraju riječi je drugačiji nego naš. Sve izgovaraju po dva slova. Nemaju slovo “R”, nego ga izgovaraju nešto kao “L”. Na nekim mjestima postoje latinski natpisi. Tu latinicu nazivaju romaji. Uveli su je da održe komunikaciju s ostatkom modernog svijeta. Japan se konstantno otvara. Oni koji su jednom posjetili Japan, pa se vratili nakon deset godina uočavaju drastične razlike. Shvatili su da moraju uvesti latinska pisma kako bi se stranci lakše snalazili u Japanu, pa se romaji sve više popularizira.
Vjerojatno sve bolje govore engleski jezik.
Pretpostavljam. Mnogo je starijih, pa i stogodišnjaka, ali ima i ogroman broj mladih. Išli smo u Nacionalni park Hakone – Fuji-Hakone-Izu Kokuritsu Koen – na staroj cesti između Tokia i Kyota, na duži izlet. Tamo, ispod vulkana Fuji, nalazi se jedan od najstarijih šintoističkih hramova – Hakone Shinto temple/Hakone Jinja. Baš sam u jednom tekstu napisao kako je priroda zaslužna za oblikovanje japanske kulture. Ta priroda potpuno drugačije zrači nego ovdje – od sumpornih izvora do trave koja je viša od tebe. To je ogromna trava.
To nije korov?
Ne, to je takvo polje. U šinto hramu osjetiš poseban mir. Sve je prazno, ali stalno osjećaš nekakvo nevidljivo prisustvo. To je u biti izvor njihove vjere koja kaže da svaka stvar koja postoji ima svoj duh, inteligenciju. Zato u praznom prostoru osjećaš nekakvu prisutnost. To se održava i na njihovo slikarstvo koje pokušava suštinu nekog predmeta prikazati. Praznina na platnu se ne smatra prazninom. Redukcija i sinteza. Viši kognitivni procesi.
Prihvatili ste njihov stil?
Dobio sam 2013. godine nagradu za to u Kini.
Kakva je to nagrada?
Sudjelovao sam međunarodnoj izložbi kineskog slikarstva i kaligrafije.
Kineskog ili japanskog?
To je sve, izvorno, kinesko slikarstvo. U Kini se naziva shui-mo, a u Japanu sumi-e. To je došlo sve iz Kine, a drugo je što su Japanci to možda pročistili ka Zenu. I tuš je došao iz Kine i dudov papir. Čitav Japan je došao iz Kine, da bi kasnije razvio svoje posebnosti. Uglavnom, kao jedini slikar iz ovog dijela Europe sam dobio u Kini nagradu tog stručnog žirija. Pokazalo se da je taj moj odlazak u Japan imao neki smisao, da je ostvario učinak. Drago mi je i što sam boravak u Japanu iskoristio za posjetu Južnoj Koreji.
Jeste li se vratili u Japan?
Nisam, ali želim.
Da li se Vaš djed vraćao u Poljsku?
Njemu su dolazili u Karlovac iz Poljske.
Nije išao tamo?
Nije, jer se plašio da će ga uhititi.
Zato što je bio u Wehrmachtu?
Da. Bili su jako gadni. Nije se odazvao državnom pozivu iz 1948. za povratkom u Poljsku. Pa i iz Gornje Šleske se pola milijuna populacije njemačkog podrijetla iselilo i trpilo maltretiranje. Djed je bio poznati hrvatski antifašist, dolazili su mu Poljaci s krakovskog sveučilišta, čak i nakon što je preminuo dolazili su oni koji su ga se sjećali s akademije, dolazio je njegov brat ovdje, pa i neki politički emigranti koji su preko njega odlazili živjeti u Njemačku. Pitao sam ga jednom bi li htio u Poljsku, a odgovorio mi je da tu zemlju više nikad neće vidjeti. Jednostavno se plašio. Rekao mi je: “Dok im ja objasnim…”
Da je bio u Topuskom…
Da i da je bio u poljskoj vojsci kad je Hitler napao. I da je bio među onima koji su izvlačili lorda Randolpha Churchilla, sina premijera Winstona Churchilla, za njegovog slijetanja u Hrvatsku…i mnogo, mnogo drugih bitnih, vrlo bitnih događaja koji se vežu uz njega…
Vaša monografija se nalazi u Tate galeriji u Londonu?
Tamo se može pogledati. I jedan moj originalni minimalističkirad se tamo nalazi.
Kako je došlo do toga da ste zastupljeni svojim radom u čuvenoj Tate galeriji?
Dogodilo se nešto za što nisam ni znao, a i dalje mi nisu poznate sve okolnosti. Monografija je lani izašla u izdanju ITG-a iz Zagreba. Primijetio sam da se prodaje u njemačkim knjižarama i, naravno, u Zagrebu. S distribucijom i prodajom knjiga nemam ništa. Prvo sam primijetio da je postavljena na zagrebačkom salonu knjige, pa na francuskom sajmu knjige… Vidio sam zatim da se pojavljuje u katalogu čikaškog muzeja umjetnosti, pa Cosmopolitan muzeja u New Yorku i mnogim drugima. To godi. To znači da nekome nešto znači što radim u inozemstvu.
I to mimo svih naših klanova i njihovih igara?
Da. Nažalost, kod nas kad uspiješ uvijek postoji sumnja da je taj uspjeh ostvaren nekakvim klanovskim principom. To ne mora biti istina, ali ta primjesa uvijek postoji. Stoga me prisustvo u Tateu i drugim svjetskim galerijama jako raduje. To me je najviše razveselilo.
Jeste li posjetili Tate nakon toga?
Nakon toga nisam. Bio sam ranije. Naravno, bio sam i jesam s njima u kontaktu. Kao i s drugim institucijama.
Nekoliko se egzotičnih podataka veže uz Vas. Primjerice, veliki ste prior nekakvog templarskog reda. Ne bi li takvi podaci trebali biti tajni?
Da, svi govore o nekakvim templarskim tajnama. Očito se ne radi o tajnama. Mnogo je templara danas. To je postalo popularno. U Hrvatskoj je sad niz takvih redova i družbi. Bio sam ovdje ipak prvi u tome, prvi sam prošao sve te javne obrede i statuse – od viteza preko zapovjednika do velikog priora. Naš templarski red je bio udruga kao i svaka udruga građana. Naša udruga se zvala OSMTH, što je latinski akronim za ordos supermus militaris templi hierosolymitani. Bavili smo se pročavanjem i oživljavanjem templarske tradicije. Napustio sam sve to 2006. godine i Tomislavu Hauptfeldu sam prepustio status velikog priora. S njime sam angažiran i u udruzi Historia viva, čiji je idejni začetnik. Osnovali smo je 2004. godine. Odabran sam da utjelovim Vjekoslava Karasa. To mi je bilo i drago, jer umjetnik danas mora biti transmedialan – moraš se svačime baviti. Ako me netko pozove da utjelovim našeg prvog modernog slikara, ne mogu odbiti.
Kad ste pisali statut udruge templara, niste uvrstili predsjednika, tajnika, predsjednika nadzornog odbora, nego ste velikog priora i slične nazive?
Jesmo, ali je predsjednik udruge automatski veliki prior. Sve je bilo usklađeno sa Zakonom o udrugama. Udruga je bila sekularna, no pojavili su se neki koji su smatrali da mora biti vjerska organizacija povezana s Katoličkom crkvom, što nisam htio prihvatiti. Za mene se suradnja isključivo svodila na ugovornu suradnju oko moguće obnove nekih bivših templarskih objekata i na to da nam osiguraju prostor za naše konvente, ako su za to zainteresirani. Izvorni templari su bili u osnovi smrtni neprijatelji Crkve. Na van su se prikrivali. Točnije, većina takozvanog općeg članstva je bila neupućena i među njima je bilo i fanatika i budala. Bili su samo formalno dio Crkve kako bi opstali u doba njezine apsolutne dominacije. Bili su jedini red koji je prisilio papu da ih prizna, ostale redove je Crkva osnivala.
Kako su ga prisilili?
To je najljepši dio priče. Kad ih je priznao kao red, postali su institucija, dio vlasti. Prije toga nisu imali ništa, bilo ih je devetoro. Bavili su se istraživanjem i pronalascima, a to što su pronašli i posjedovali je bilo toliko značajno da papa nije imao izbora nego da usliši njihove molbe.
Bili su istraživači?
Da. Nominalno su trebali štititi od muslimana, ali nisu mogli niti sebe zaštititi. Njih je štitio kralj Baudoin III. Jeruzalemski. Kad su došli u Jeruzalem, došli su ciljano kao ekspedicija. Nakon što su njihova istraživanja polučila rezultate, predočavaju ih jeruzalemskom kralju, a potom odlaze u Vatikan, centar europske moći, koji ih priznaje potom kao crkveni red. Tada postaju ono što znamo kao templare.
Koji dio te tradicije ste htjeli obnoviti?
Onaj koji se odnosi na razdoblje prije priključenja Crkvi. Pa i nakon priključenja su uvijek ostajali izvan crkvenog konteksta, uvijek su bili na granici nesporazuma i uvijek se govorilo da ih je Filip Lijepi uništio, jer im je bio dužan novac. No, uništeni su zato što su kao i bogumili imali u sebi element suprotan doktrini Katoličke crkve i koji je u svakom trenutku mogao ugroziti njezino postojanje. Neki kažu da su prvi templari potomci svećenika hrama jeruzalemskog, levita, i da su došli po svoju obiteljsku baštinu u Jeruzalem, te da su ti artefakti iz hrama sadržavali neke dokumente o načinu kako je ustrojeno kršćanstvo. Danas to možda nije bitno, ali je tada bilo opasno to iznositi. To su bili vjerodostojni dokumenti koji su mogli dovesti u pitanje ono što je Crkva poučavala. Templari nisu bili mučeni bez razloga. Smišljeno i s neskrivenom mržnjom se željelo da što više pate prije smrti. Naša udruga se nije osnovala da bi se borila protiv Katoličke crkve. Početna ideja koja je stajala iza njezinog osnivanja bila je pokušati što vjerodostojnije odgovoriti na pitanje što su uistinu bili templari i što su otkrili, doći u kontakt s onima koji su se time ranije bavili i saznati što su otkrili. U Engleskoj je mnogo udruga koje su se time bavile.
Kako su Vas templari zainteresirali? Uobičajeno templare s masonima, ilumninatima i sličnim pojavama smještamo u sivu zonu, mračnjaštvo, teoriju urote… Što je Vas privuklo templarima? Mistika ili potreba za razjašnjavanjem?
To je jedno te isto. Ne može se to razdvojiti. Neke desničarske grupacije su mislile da mogu instrumentalizirati templare, ali templari su potpuno suprotstavljeni vrijednostima takvih. Prije bi se moglo govoriti da su templari ljevičari, premda je i to besmislica, no samo pokušavam opisati o čemu se radi. Kad sam primljen u taj red 2002. godine bavili smo se skupljanjem artefakata. Primljen sam u Royal Windsoru. Organizacija u koju sam primljen skuplja stare knjige, mačeve, sve što su Britanski muzej i druge institucije ovjerili kao autentično. Kad te primaju, na obredu te dotaknu originalnim templarskim mačem dva puta, po svakom ramenu jednom, i originalnom templarskom mamuzom tri puta po tjemenu, da te podsjeti da kao konjanik pritekneš svakom upomoć kome je to potrebno. Kod nas vlada takav mentalni sklop da ne možeš ništa raditi s templarima. Jedni se plaše toga, ne razumiju to… Sve je postalo kod nas nekakva papazjanija, mišung, stalno nešto moraš objašnjvati, pričati, opravdavati, tumačiti da nemaš zle namjere… Odlučio sam stoga to napustiti, jer se radi o gubljenju vremena. Više stoga nisam templar.
Red kojeg ste bili član, uglavnom, nije bilo neko mistično tajno društvo.
Da je tajno društvo, ne bi se znalo za njega. Mogu biti član tajnog društva, ali o tome onda neću javno pričati.
Koje ste ispunjenje pronašli kao templar?
Upoznao sam neke koje inače ne bih nikada upoznao.
Koga?
Mnogo je članova. To je veliki red. Najviše me se dojmila večera u Engleskoj. Sjedio sam sa šestim vojvodom od Acquavivae i njegovim družbenikom ili posilnim koji je član obitelji Rothschild. Ugodno smo razgovarali. Za mene je to fascinantan razgovor, jer mi je tada rekao da dijelimo isto porijeklo. Kasnije će se to i potvrditi. Vjerojatno se ne bismo nikada niti sreli, možda ne bi u nekom drugom kontekstu sa mnom niti razgovarao, no kad si na toj viteškoj večeri ravnopravan si s ostalima.
Kako ste postali templar?
To me zanimalo. Otac me za to u biti zainteresirao. Tata je oduvijek uz mene, kao neki dobri duh i korektor.
On se nije učlanio?
Učlanio se. Svi smo se učlanili.
Čitava obitelj?
Da.
Je li djed bio templar?
Nije. Sad za nas jedan ugledni genealog iz Sjedinjenih Država proučava mogućnost porijekla od obitelji ranih doseljenika/kolonizatora u Ameriku, a potomaka od nekih od prvih templara. Baš me zanima čime će istraživanje rezultirati. Uglavnom, to je nešto što golica. Tata je smatrao, a složio sam se s time, da, ako bilo kakvo članstvo ima smisla, onda ima smisla članstvo u templarima zbog svega što predstavlja. Kontaktirao sam preko interneta red. Postupak je da se prvo primaš kao postulant – pripravnik – a tek nakon godine dobiješ status viteza. No, iz nekog razloga sam pozvan u Englesku gdje sam odmah proglašen vitezom. Zamolio sam tadašnjeg šogora da mi posudi novac za put. Ne znam zašto se čitavoj toj priči daje toliki značaj. Osobno mi to nije toliko značajno. Godine sam proveo samo pričajući o tome, pa sam primijetio da zbog toga zapostavljam umjetnost, svoje osnovno zanimanje. To me počelo činiti nesretnim i članstvo u templarima mi je samo donosilo nesporazume i svakojake probleme, posljedično i za meni najbliže.
Postoji li suštinska razlika između pripadnika templarskog reda i člana nekog kuglačkog kluba? I jedno i drugo su samo udruge građana?
Tako je.
Upravljate li kao templar svijetom kao što to rade kuglači?
Vidite kako su moju obitelj i mene deložirali iz jedinog stana. To je dokaz da upravljam svijetom.
Još je jedna egzotičnost koja se veže uz Vas. Navodno ste poglavica.
Kod nas se mnogo toga smatra egzotičnim. Nominalno sam poglavica. Nisam uistinu. Konkretno se radi o Ugandi. Ta je država, kao i mnoge druge moderne afričke, sastavljena od niza kraljevsta. Nekoliko ih je dobilo status kulturnih ustanova, a njihovi kraljevi statuse kulturnih vođa. Kao kulturne ustanove njihova je zadaća njegovati tradiciju. Te su kulturne organizacije osnivala predstavništva po svijetu, a svaki je predstavnik – u skladu s njihovom tradicijom – dobio naziv poglavice ili potpoglavice, ovisno predstavlja li netko tu kraljevinu na razini države ili grada. Važno je, dakle, da se prati njihova tradicija.
I njihov ustroj?
Tako je, mada sada teže europeizaciji.
Kako ste uopće došli u tu priču?
Zaboravio sam točno. Puno sam komunicirao tih godina, a i danas.
Imate li ikakve veze s Ugandom?
Nemam. Niti jedan njihov predstavnik, bez obzira na kojem se kontinentu nalazi, nema veze s tom zemljom. Dapače, traži se internacionalizacija.
Jeste li ikad bili u Ugandi?
Nisam, ali sam im donirao neka svoja djela.
To je bilo prije no što su Vam ponudili da budete njihov predstavnik?
Za potvrđivanja, ali da bi netko to mogao postati mora imati njima značajan životopis, to jest biografiju. Kasnije sam radio po narudžbi portret ruandskog kralja koji se nalazi u egzilu u Washingtonu. Ta se tisućugodišnja kraljevska kuća potpuno europeizirala to jest načinjen je amalgam neukinute lokalne i kolonijalne tradicije.
Riječ je o portretu kralja Kigelija Petog građanskog imena Jean-Baptiste Ndahindurwa?
Da. Ruanda me čak više zainteresirala od Ugande. Ruanda je 30 godina bila njemačka kolonija i mnogo je Nijemaca iz Šleske tamo živjelo. Teoretski, mogli su među njima biti i neki moji rođaci. Ruanda je bila centralizirana monarhija kakva se nije mogla naći u drugim dijelovima Afrike, ako izuzmemo Etiopiju. Za narod Runade govore da potječe od Egipćana i etiopskih Židova. To me zanimalo, jer su Tutsi – vladajući sloj koji je dao kralja – šišali kosu kako su to radili egipatski faraoni, nosili ratne kacige kakve su koristili stari Egipćani i slično. Iako je kralj predani katolik, izabran je na potpuno tradicionalan način. Postoji grupa plesača-šamana koji čuvaju tradiciju već tisuću godina koliko u kontinuitetu postoji dokumentirano kraljevstvo. Smatra se da je u biti staro do tri tisuće godina. Kigelija Petog su za kralja proglasili 1959. potpuno neočekivano nakon što mu je brat umro, navodno otrovan. Belgijanci su to proglasili kraljevim državnim udarom ne bi li ga se riješili i postavili svog namjesnika. Bio je vrlo mlad, imao je 23 godine, i žrtva čitave situacije, pa mi je postao simpatičan. Otišao je potom u Tanzaniju na susret s glavnim tajnikom Ujedinjenih naroda Dagom Hammarskjöldom, a povratak u državu mu više nisu dopustili, pa je ostao bez svega, a nikad nije abdicirao niti je zakonito smijenjen. To je specifična situacija. Takav tip državnog uređenja naziva se proprietary monarchy, dakle bio je vlasnik svega u državi, apsolutni monarh. No, bio je vrlo omiljen vladar. Bio je prijatelj Nelsona Mandele i borac za ljudska prava. Pokušao je spriječiti genocid u Ruandi koji se zbio 1994. godine. Čitav je život izvan Ruande. Nije se niti ženio, jer bi bilo protiv kraljevske tradicije da se oženi izvan zemlje. Doslovno je bio žrtva. Sve me to ponukalo da prihvatim poziv da izradim njegov portret. Najvažnije mi je što su oni prepoznali moj rad i odabrali me za zadatak.
Kada ste i gdje radili njegov portret?
Dobio sam fotografske reference, nisam se s njime nalazio. Radio sam tjedan dana od ranog jutra do podneva, jer je temperatura bila afrička – iznad 35 stupnja Celzija. Tako je kad živite na petom katu pod ravnim krovom. Uvijek volim pogledati tamo gdje se rijetko pogleda. Ne volim tabu teme i olaka odbacivanja. Volim nešto samostalno saznati, provjeriti, zaključiti… Isto je s templarima – da nisam bio unutra, ne bih znao o čemu se radi, vjerojatno bih dijelio većinski stav o tome. Volim strane kulture, upoznavati različite civilizacije, globalni pogled. Iz tog mi razloga ništa nije strano. Ne smatram se vezanim za jednu kulturnu tradiciju. Svaka ljudska tradicija je ujedno i moja. Pokušavam se odrediti kao građanin svijeta, jer tako vidim i budućnost, a ne u razdvajanjima temeljem rase, nacije ili vjere. Suvremeni umjetnik nužno mora biti slobodni mislioc, a za slobodnog mislioca nema dogme ili tabu teme.
Bitno Vam je porijeklo Vaše obitelji. Na početku razgovora ste spomenuli da se bavite genetičkom geneologijom. Što ste utvrdili o Vašoj obitelji?
Mnogo toga. Utvrdio sam da smo pokršteni Židovi. Moram naglasiti da sve to nadilazi okvire ovog razgovora i vjerujem da će mnogima djelovati nerazumljivo ili presloženo. Ali ako pogledate u vremenskoj i povijesnoj perspektivi, sve je jasno.
Kada ste pokršteni?
Ne znam. Navjerojatnije, a vjerojatnost za to je 99 posto, da je to bilo na prijelazu u 19. stoljeće ili malo ranije.
Kako biste uopće iz DNK mogli saznati da ste pokršteni Židovi?
Ipsilon kromosom je kod svih muških nasljednika istovjetan. Kad dobije mutaciju, ona se više nikada ne gubi, nego se mogu dobivati samo nove mutacije. Znanstvenici su točno utvrdili po tome koliko ste genetski udaljeni od druge osobe. Moji svi rođaci s ipsilon kromosom su Židovi. Taj “židovski” kromosom pod nazivom Q1b potječe iz središnje Azije. Jedini poznati primjer drevne DNK – paleo DNA – je pronađen u grobnici iz drugog stoljeća prije Krista na granici Kine i Mongolije. Od 12 tijela, četiri su bili pripadnici haplogroup Q1b. I oni su atribuirani kao Huni (Xiongnu), kao aristokratski vlasnici grobnica kojima su prinašane ljudske žrtve u sklopu obrednih ceremonija. Odakle hunski kromosom kod Židova? Vrlo jednostavno, Khazarsko ili Hazarsko carstvo je bilo židovsko, točnije samo kraljevska obitelj i aristokracija. To je bila prva feudalna država Europe i nalazila se na području današnje južne Rusije i Ukrajine. Bila je to jedna od najvećih država tog vremena. O njoj se malo govori, mada je u mnogočemu značajnija od franačke države. Kad je papa pisao kazarskom caru – kaganu – stavljao je tri zlatna pečata, a ostalima po dva. Vladajući sloj kazarskog društva je konvertirao na judaizam, da bi se odvojio od kršćanske Rusije i muslimanskog kalifata. Kad je država Rusija kasnije srušila kazarsko carstvo, kazarska židovska aristokracija se utopila u rusku, odnosno ukrajinsku židovsku masu. Točno se može utvrditi da potječemo iz Ukrajine i taj trag krajnje jasno pratimo preko Poljske do Hrvatske u kojoj se djed nastanio. Po drugim kromosomima vidimo da smo kasno konvertirali iz židovstva. Neseksualnim kromosomima se utvrđuje etnicitet. Kad je Židov bio nasilno ili svojevoljno kršten, više se nije ženio u svom krugu, pa se utopio u okolinu. Po postotku specifične židovske DNK znaš kad se to dogodilo, koliko generacija unazad. To je bilo u našem slučaju na prijelazu u 19. stoljeće.
Koliko ste uspjeli razviti obiteljsko stablo?
Na klasičan način do početka 19. stoljeća. I dalje sam po tom pitanju u Šleskoj. Ne mogu naći papire za svog pradjeda po očevoj liniji. Po majčinoj strani mogu, tu sam dobio sve što sam mogao. U Hrvatskoj sam isto dobio neka imena, no i tu je problem jer su u Gorskom kotaru matične knjige spaljene u Drugom svjetskom ratu.
Prezime Krupa se izvorno piše Kruppa?
Da i ne. Kažu da je izvoran oblik Krupa. U originalnom pruskom rodnom listu moga djeda stoji napomena matičara da je promjena prezimena iz Kruppa u Krupa gramatička to jest jezična pogreška.
Čime su se Vaši preci bavili?
I otac i majka moga djeda su Krupe po porijeklu. To je u Šleskoj dosta često prezime.
Ali nisu srodne obitelji?
Nisu. Po prabaki Anastasiji Kruppa Krupe su Nijemci poljskog porijekla ili obrnuto – poljaci njemačkog, a po pradjedu Janu Kruppi Poljaci židovskog. Po strani prabake Anastasie Kruppa njezini preci su bili radnici i obrtnici. Jakob Kruppa je bio pradjed mog djeda preko majke Anastasie. Bio je izrađivač namještaja. Bio je dovoljno imućan kupiti kuću u kojoj su živjeli cijelo stoljeće. Djedov otac je ubijen negdje 1919. u Galiciji. Bio je također slikar i neka njegova djela s osobnim stvarima su bili sačuvani do 1945. godine kada mu je punica Theresa, koja je nadživjela svoju kćerku Anastasiu i unuka Gerharda, umrla. Kažu da ja preminula od prevelike tuge. Dalje od toga sam uspio saznati samo putem genetičke geneologije, a to je da sam srodan s mnogim umjetnicima židovskog porijekla, posebice u Rusiji i Ukrajini. Jedan od njih je i Ilja Falkovsky, dobitnik nagrade “Vasilije Kandinski” za 2005. godinu. Njegov djed, također moj rođak, je bio osnivač moskovskog cirkusa i zaslužni umjetnik Sovjetskog Saveza. Po izravnoj muškoj liniji (Y-DNK) smo daljnji rođaci s Robertom Oppenheimerom.
Izumiteljem atomske bombe?
Da. Uz to je zanimljivo što sam došao u i kontakt s dvije različite grane barunskih obitelji Levi/de Worms. Bili su dio visokog europskog židovskog plemstva. Nisam točno utvrdio osobu koja je poveznicu s njima, ali definitivno jesmo rod. Jedan ogranak obitelji je otišao u Sjedinjene Države, drugi u Australiju. Njihovo je rodoslovlje jako dobro proučeno i imaju rođake i u Poljskoj i u Češkoj, Engleskoj, Francuskoj. Mislio sam o svemu tome objaviti članak, ali uvijek nešto novo saznam. Nema kraja.
Pomaže li Vam neki genetičar u istraživanju?
Imao sam stručne pomagače na raspolaganju, neke koji su se prije mene time bavili. Neki prijatelji su mi pomogli da financiram DNK tekstove za mene i mog oca, pa smo se registrirali kod većine tih komercijalnih tvrtki koje imaju velike baze podataka. Sada su to već milijuni ljudi. Ta industrija jako brzo raste, pa i cijene usluga padaju. Nešto što je prije nekoliko godina stajalo 350 dolara sada stoji sto, pa je postalo dostupno mnogima. Za pet godina ćemo znati nevjerojatno mnogo toga.
Utvrdili ste, dakle, istraživanjem da ste plemićkog porijekla?
Da, i po ocu i po majci. Po majčinoj strani su svi Hrvati, što iz Slavonije, što iz Lasinje, ali direktna majčina linija (mtDNA koja se prenosi po ženskoj liniji) je također pokrštena židovska i zanimljivo da je njihov DNK porijeklom s Bliskog istoka. Židovi su izvorno, ali su pokršteni mnogo ranije negdje u Francuskoj ili Poljskoj, odakle dolazi njezina obiteljska linija u Hrvatsku. Imamo također i zajedničke poljske korijene, poljske plemiće i neplemićke obitelji. Jedna od njih je pripadala Redu Zmaja. Kada sam uspoređivao očevu i majčinu liniju, ustanovio sam da imaju zajedničke rođake. Dakle, roditelji su mi daleki rođaci.
Kad bismo sad svakome do krajnosti istražili porijeklo, vjerojatno bismo i Vi i ja bili rođaci, kao i svi ljudi međusobno.
Da. U nekom od širih smislova te riječi. U užem, genetičkom, smislu rođaci ste samo sa onima s kojima dijelite dugačke istovjetne lance DNK. Ta dužina se mjeri centimorganima (cM). To se puno bolje vidi kod endogamskih skupina, kod onih koji su se ženili u srodstvu. Tu postoji efekt takozvanog konzerviranja DNK. Lanci kroz generacije sporije i teže pucaju. Aboridžini bi, recimo, pokazali neki međusoban stupanj srodstva. U Europi je to iščezlo odavno, osim u nekim zabačenim džepovima. Svaka generacija ima oko 47 do 53 posto DNK od svakog roditelja. Tako lanci DNK pucaju i skraćuju se.
Jeste li izgladili sve nesporazume sa Srednjom školom Duga Resa?
Pravomoćno sam dobio sudski spor i vraćen sam na posao. Radim i nemam nikakvih problema. Dapače, jako mi je ugodno tamo raditi.
Optužbe kojima se opravdavalo otkaz nikad nisu dokazane.
Nikad nisam bio niti formalno optužen.
Jeste li tužili tadašnjeg ravnatelja Nikolu Mrzljaka, koji je te optužbe iznio, za klevetu?
Nisam, jer sam tu priču htio čim prije završiti. Cilj mi je bio čim prije početi raditi, jer nitko tada u mojoj obitelji nije bio zaposlen, osim supruge, a imali smo dvoje djece u kući. Gabriel Alfred je imao 11, a Eleonora pet godina.
Dvije godine ste nezakonito bili bez posla?
Da. No, dobio sam obeštećenje. Bilo mi je uistinu najvažnije da se čim prije vratim na posao. Ni otac ni majka nisu radili, brat nije radio, sestra nije radila, jedino mi je supruga radila kao čistačica u školi.
Kako tumačite da ste imali toliko problema – i sa stanom i s poslom, pa i s time da se ignorira stota godišnjica rođenja Vašeg djeda? Kako tumačite da nailazite na toliko nesuglasja s institucijama?
Nisam se nikada svađao. Uvijek sam nailazio na zid. Čitam o sebi u novinama gluposti kao što je ona iz 2009. godine da sam star 47 godina i da sam oženio svoju učenicu s kojom imam dvoje djece, a tada sam imao 38 godina, nikada nisam ništa predavao svojoj ženi i nisam imao veze s ničime u toj priči. Vidiš tada da je jedini cilj da te se osramoti.
Zašto?
Mogu samo nagađati.
Morali ste o tome razmišljati.
Ne znam zašto mi se to događa. Možda ću to tek saznati. Postoje neke dosta utemeljene pretpostavke, no ne mogu ih provjeriti. I tu prepuštam zaključak čitateljima.
Jeste li najuspješniji karlovački likovni umjetnik?
Daniel Butala je u Karlovcu i Hrvatskoj, uz trajnu i puno veću podršku, dobio više nagrada od mene i više je izlagao. To ne smije zaboraviti, iako je značajno stariji od mene. Mogu biti zadovoljan učinjenim. Neću stati.
Kad možemo očekivati novu izložbu?
Lani je izdana ta monografija i imao sam izložbu u Gradskoj knjižnici “Ivan Goran Kovačić”, portal „Zagrebački likovni umjetnici“ objavio je virtualnu izložbu serije radova o Istočnom Kavkazu iz 2012. godine i neke druge stvari. Ove godine sam izlagao fotografiju “Oblaci” u Louvru. Uglavnom sam radio na uljima.
Gdje prodajete slike?
Prodajem preko Galerije remek djela u Zagrebu. I preko interneta, specijaliziranih portala. Ranije sam surađivao sa Zakladom za djecu Hrvatske, no to je prestalo djelovati.
Gdje stvarate?
U spavaćoj sobi, na balkonu i u kuhinji, tako da ulja ne stvaram zimi. Nemam ateljea. Kad mi je vrijeme dopušta odem van. Možda bih si u Hrvatskom domu mogao pronaći sobicu. Možda je to sukladno namjeni “Hrvatskog”. Ne mogu raditi. Pitaju me zašto radim crteže i akvarel uglavnom. Ulje to jest terpentin ima vrlo jaki miris. To su prozaični, ali vrlo bitni razlozi.
