Ljudevit Mejaški: S 15 godina sam došao u pivovaru, a radnici su odmah predvidjeli da ću biti šef

Autor: Marin Bakić

Ljudevit Mejaški. Foto: Marin Bakić

O našem sugovorniku Ljudevitu Mejaškom Karlovački leksikon kaže da je rođen 21. siječnja 1941. godine u Karlovcu, da je 1977. diplomirao biotehnologiju na Tehnološkom fakultetu u Banja Luci. Do 1983. godine je direktor Odjela proizvodnje piva i bezalkoholnih pića u Karlovačkoj pivovari, a od 1983. do 1995. je generalni direktor te tvrtke, da bi od 1996. do 2002. bio potpredsjednik Uprave. Od 1988. do 1990. bio je predsjednik Upravnog odbora Industrije piva, slada i hmelja Jugoslavije. Bio je 1982. i 1983. predsjednik Skupštine Općine Karlovac, a od 1993. do 1997. bio je vijećnik Hrvatske socijalno-liberalne stranke u Županijskoj skupštini. Četiri godine, do 2001. do 2005. je bio predsjednik tog predstavničkog tijela, a 2005. godine postaje član Gradskog poglavarstva zadužen za gospodarstvo. Nagradu Grada dobio je 1975. godine, a 1993. i 1994. je po izboru Hrvatskog udruženja menadžera i poduzetnika CROMA uvršten među pet najuspješnijih menadžera velikih tvrtki u Hrvatskoj. Upravo je napisao povijest Karlovačke pivovare od prvih pogona za proizvodnju piva do svog odlaska u mirovinu 1996. godine. U toj tvrtki je od svoje 15. godine i razumljivo je zašto je pregled povijesti pivarstva donekle i njegova vlastita autobiografija.

Kojim povodom ste napisali knjigu “Karlovačka pivovara i radni vijek jednog pivara” koja je upravo tiskana u izdanju Matice hrvatske Karlovac?

  • I prije odlaska u mirovinu sam razmišljao da bi nešto trebalo napisati o Karlovačkoj pivovari, a intenzivno nakon umirovljenja. Izravan povod bili su obilježavanje 160. godišnjice postojanja poduzeća i promjena njegova imena. Tvrtka se sada zove Heineken Hrvatska. Čitav radi vijek sam proveo u njoj i imam puno toga za ispričati, pa i ono što do sada nije. Imam originalne dokumente i fotografije koje objavljujem, a koje još nisu objelodanjene…

Koliko dugo ste knjigu pisali?

  • Intenzivno dvije godine. Doduše, već sam čovjek u godinama, pa ne mogu pisati intenzivno osam sati dnevno, jer se umorim. Materijale sam dugo skupljao. Takav sam da mnoge predmete ne bacam, nego čuvam. Spremio sam raznorazne odluke različitih tijela, zapisnike sa sastanaka i slično. Karlovačka pivovara je nekoliko puta mijenjala vlasnike, pa tako i početkom 1990-ih godina. Htio sam opisati čitav slijed pretvorbe i privatizacije tvrtke.

Bili ste protiv pretvorbe i privatizacije, odnosno načina na koji su provedene u Karlovačkoj pivovari?

  • Jesam, i to sam javno obznanio. Koncepcija moja i čitavog rukovodstva je bila da vlasnici tvrtke budu tadašnji i bivši radnici, umirovljenici i ostali građani Karlovca i Hrvatske. Bili smo u tome uspješni. Organizirali smo predavanja za građane Karlovca s prehrambenim tehnologom, sveučilišnim profesorom, Vladimirom Marićem i s pravnicom Marijom Pšeničnik o tome kako im se isplati kupiti dionice i kako bi – a u povijesti se to već događalo kad je pivovara bila u problemima – imućniji građani mogli otkupljivali dionice i postati vlasnici Karlovačke pivovare. Nakon što je pretvorba u zakonskom roku provedena, mali dioničari bili su vlasnici 51 posto dionica tvrtke. To je bilo sasvim zadovoljavajuće. Ostatak dionica bio je u vlasništvu Republike Hrvatske, odnosno Hrvatskog fonda za privatizaciju, Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, te Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja individualnih poljoprivrednika Hrvatske. Hrvatski fond za privatizaciju je odlučio prodati svojih 30 posto dionica privatniku, a već tada sam pretpostavio da se njihov novi vlasnik neće time zadovoljiti, nego da će nastojati postati vlasnik većine od ukupnog broja dionica. To se dogodilo. Ako je država kroz institucije vlasnica 49 posto i dobiva prihod od dobiti tvrtke, taj profit ostaje u Hrvatskoj. Ako te dionice kupi netko izvan Hrvatske, kapital će otići drugdje.

Načelno ste protiv stranih ulagača?

  • Nisam. Dapače, dobro došli su. No, raspodjela dobiti mora ipak biti humana, bez obzira što se nalazimo u kapitalizmu.

Jeste li tada posumnjali u kriminal?

  • Nisam. Pretvorba i privatizacija provedene su zakonito.

A na nemoral?

  • Ne znam. Andronik Lukšić, čileanski Hrvat, je bio potencijalan kupac, ali mi s njime nismo imali nikakvih razgovora na tu temu. Kupnju dionica je dogovarao s pojedincima u državnoj vlasti.

Za te pretvorbe i privatizacije ste bili generalni direktor tvrtke u četvrtom mandatu?

  • Točno.

Gospodin Lukšić Vam je ponudio da budete i u petom?

  • Točno.

Zašto ste odbili?

  • Rekao mi je: “Gospon’ Mejaški, znadete da se sa strukturom vlasništva mijenja i uprava?” Odgovorio sam da znam za to, no tada je dodao da sam dobar i uspješan direktor i da će me zadržati. “No, ima vas previše zaposlenih i trebalo bi smanjiti broj radnika”, nastavio je razgovor. Rekao sam mu da nas nema previše i da, ako će biti većih otpuštanja, proizvodnja neće moći funkcionirati. Tada mi je odgovorio – a to je bilo 1993. godine – da je u Hrvatskoj vojsci oko tri stotine radnika, a da poduzeće ipak uspješno posluje. Pokušao sam mu objasniti da taj manjak nadoknađujemo radom studenata, prekovremenim radom preostalih radnika, intenzivnim radom subotom i nedjeljom… Nakon što sam razmislio o njegovoj ponudi, obavijestio sam nove vlasnike da odlazim u mirovinu, da mi izračunaju koliko imam staža i koliko bi iznosila mirovina. Kad sam te podatke dobio, otišao sam iz tvrtke i nisam požalio.

Kako biste ocijenili poslovanje Karlovačke pivovare od Vašeg odlaska?

  • Naša je želja bila proizvoditi milijun hektolitara piva godišnje i do sada je ta količina proizvodnje održana. Ne znam kakvi su danas financijski rezultati, ali čini mi se da je uspjeh ostvaren. Kad sam odlazio u mirovinu, bili smo veći od Zagrebačke pivovare. Nakon toga se dogodilo da je Zagrebačka po prodaji dvostruko veća od Karlovačke.

Da li je Lukšić znao hrvatski jezik?

  • Dosta slabo. Imali smo samo jedan razgovor, i to je bilo preko prevoditelja.

Da li je dobro vodio tvrtku?

  • Vodio ju je uspješno. Ne ulazim u detalje, jer nisam bio prisutan, ali poslovanje je bilo uspješno. No, uporno se smanjivao broj zaposlenih.

Jeste li u svoja četiri mandata na mjestu generalnog direktora nekoga otpustili?

  • Bili smo takva tvrtka koja je samo primala radnike. Neki su odlazili misleći da odlaze na bolje, ali su se uglavnom pokajali.

Koliko radnika je pivovara najviše zapošljavala?

  • Imala je 1.100 zaposlenika.

Kada je to bilo?

  • Od 1980. pa do 1996. godine kada smo dosegli strateški cilj od proizvodnje milijun hektolitara piva godišnje, koji se održao. Tada se koliko-toliko stabiliziralo tržište po završetku rata i prodaja je bila najveća.

Koje Vam je razdoblje bilo najteže u četiri mandata generalnog direktora?

  • U Domovinskom ratu smo dva puta granatirani. I financijski i fizički smo sami sanirali štetu. Izgubili smo puno kupaca 1991. godine – čitav istočni, sjeverni i sjeverozapadni dio Bosne i Hercegovine i područje takozvane Republike Srpske Krajine. No, intenzivnom kampanjom smo pridobivali kupce u Zagrebu, Istri, Dalmaciji i Slavoniji, pa smo gubitak donekle nadoknadili. Oko tri stotine radnika je bilo aktivno u ratu.

Bili su aktivni na hrvatskoj strani. Da li je bilo onih koji se “preko noći” više nisu pojavljivali na poslu?

  • Bilo je u samoj tvornici, ali zanemariv broj, njih pet ili šest. Imali smo organizacijsku jedinicu, voćnjak, na području Vrginmosta u kojoj je bilo 38 zaposlenih.

U kakvom ste ga stanju zatekli?

  • Bio je održavan za rata. S obzirom da sam došao nakon Oluje, nisam ulazio duboko u voćnjak. Došli smo Lukšićev predstavnik i ja.

Da li ga je Karlovačka pivovara nastavila koristiti?

  • Nije. Do 1999. godine su korišteni voćnjaci u Kohanjcu kod Žakanja.

Te voćnjake je držao današnji dožupan Karlovačke županije Ivan Banjavčić?

  • Bio je šef tamo.

Koja je uloga voćnjaka u proizvodnji piva?

  • Baš i nemaju veze pivo i voćnjaci. No, kako smo proizvodili bezalkoholno piće Polo, moj prethodnik na mjestu generalnog direktora Petar Slijepčević je odlučio da se izgradi u krugu Karlovačke pivovare tvornica za preradu voća i povrća. To je bio ogroman financijski zahvat. Kako su i Ozalj i Vrginmost bila nerazvijena područja, dobiveni su povoljni krediti, te bespovratna sredstva, a bilo je potrebno podignuti i kredit po tržišnim kamatama. U isto vrijeme, nekoliko godina kasnije, isti projekt se počeo provoditi u Slavonskom Brodu. Jedna tvornica u ovom dijelu Hrvatske može podmiriti i šire tržište. Bilo je problema oko konačnog zatvaranja financijske konstrukcije, pa se odustalo od ideje izgradnje takve jedne tvornice u Karlovcu. Ipak, ta Slijepčevićeva ideja nije bila loša.

Kako su se društvena i gospodarska kriza 1980-ih očitovale na poslovanje Karlovačke pivovare?

  • Strojeve i sav repromaterijal se moralo platiti devizama, konvertibilnom valutom, jer su se uvozili. Karlovačka pivovara je zanemarivo izvozila u zemlje konvertibilnog tržišta, pa smo se morali snalaziti za te devize, posebno da bismo nabavili čepove. Oni su se izrađivali isključivo od posebnog švedskog čelika. Trebalo ga je kupiti i prevesti u zagrebačku tvornicu Pluto gdje se prerađivao i gdje su se od njega izrađivali čepovi. Snalazili smo se tako da smo na slobodnom tržištu od kupaca naših proizvoda, posebno onih s područja razvijenog turizma, kupovali uglavnom njemačke marke i time plaćali repromaterijal u inozemstvu.

Karlovačka pivovara bila je jedna od četiri najuspješnije pivovare u Jugoslaviji. U to doba se Karlovac izborio za organizaciju Dana piva. Slične manifestacije u Jugoslaviji nisu od tada postojale?

  • Nisu. To je bila 1984. godina kada smo obilježavali 130. godišnjicu postojanja Karlovačke pivovare. Razmišljali smo kako je markentinški iskoristiti, da li pozvati u samu tvornicu kupce, dobavljače, napraviti neki program… Pala je ideja da se u Karlovcu s Gradom organizira nešto slično Oktoberfestu u Münchenu kojeg smo posjećivali i s kojim smo bili upoznati. Zamislili smo da se stvori narodno okupljalište u Karlovcu, jer je Karlovačka pivovara značajna tvrtka. Bio sam član Upravnog odbora Poslovne zajednice industrije piva i slada Jugoslavije kojeg su činili svi direktori pivovara u Jugoslaviji. Napomenuo sam im na jednoj sjednici da bismo našu godišnjicu na takav način obilježili i da bih volio da sve pivovare u Jugoslaviji budu prisutne. Nastala je s njihove strane ljubomora, počeli su propitkivati zašto baš Karlovac, no argumentirao sam da u Zagrebu već postoji Zagrebački velesajam, da se u Ljubljani održava poznati vinski sajam, a u Novom sadu poljoprivredni, a da bismo mi imali tradicionalnu pivsku manifestaciju. To je naposljetku prihvaćeno, jer smo imali ugled. U knjizi spominjem kao zaslužne Rudolfa Starića koji je tada bio rukovoditelj Odjela za turizam Privredne komore Karlovac, općinsku službenicu Vjeru Latković i Dragora Nikolića-Jundru, tajnika Turističkog društva Karlovac. Politika je bila rezervirana prema ideji. Razmišljalo se tada da veliko okupljanje naroda može izazvati događanja koja bi bila u suprotnosti s tadašnjim poretkom, no postignut je sporazum, pa je na čelu organizacijskog odbora bio potpredsjednik Izvršnog vijeća Skupštine Općine, predstavnici Socijalističkog saveza, organi uprave Grada, Privredna komora Karlovac… Doduše, nositelji vlasti se nisu isticali u organizaciji, jer su sumnjičavi bili prema uspjehu manifestacije, pa nisu htjeli da ih se s time povezuje, ukoliko nešto ne bi odgovaralo. No, sve je dobro učinjeno. Građani su i ostali bili zadovoljni.

Danas se političari obavezno slikaju na Danima piva.

  • A dobro, danas je tako kako jest.

Kako gledate na razvoj manifestacije?

  • Ona zadržava svoj kontinuitet, s iznimkom tri ratne godine. Svake godine je nešto novo. To je opravdano. Svrha i značaj s početka su zadržani.

Koliko je bilo pivovara zastupljeno na prvim Danima piva?

  • Bilo je 12 vrsti piva. Tražio sam direktore da pošalju po deset bačvi piva, no neki nisu, jer su bili daleko, u Bitoli, Skopju i drugdje. Bilo je laško, ljubljansko, beogradsko, zagrebačko, apatinsko, nikšićko, sarajevsko pivo… Odaziv je bio korektan. Na dan otvorenja Dana piva smo održali sjednicu UO PZ industrije slada i piva Jugoslavije na kojoj su bili svi direktori pivovara u Jugoslaviji.

Malo je poznato da je Karlovačka pivovara dva puta bila dio Zagrebačke. Pod kojim okolnostima se to dogodilo i kada?

  • Zagrebačka pivovara je 1929. kupila značajan dio dionica Karlovačke. Do 1945. godine naša pivovara se zvala Zagrebačka pivovara-Podružnica Karlovac. Nakon Drugog svjetskog rata sva privatna imovina je nacionalizirana. Zagrebačka pivovara je 1948. definitivno ostala bez svojih dionica i tada se Karlovačka pivovara osamostalila. Karlovačka, Zagrebačka i Daruvarska pivovara su 1970-ih godina odlučile da se udruže. Osnovano je veće poduzeće i to nije loše funkcioniralo. Karlovačka pivovara je u tom zajedništvu dobro prošla, jer je imala velikih kreditnih obveza, s obzirom da je bila u velikom razvoju, rekonstrukciji, izgradnji i ostalim ulaganjima. Dogovoreno je da se dospjele obveze financiraju iz zajedničkog fonda triju pivovara. Kako smo bili najzaduženiji, išao nam je takav dogovor u prilog. Funkcioniralo je to relativno dobro. Nismo se svađali oko tržišta s Daruvarom i Zagrebom. Dogovor je bio da Zagrepčani u Karlovcu mogu slobodno prodavati pivo, isto kao i Karlovčani svoje u Zagrebu, da ćemo biti korektni konkurentni, da ćemo pivo prodavati po istoj cijeni, plus troškovi prijevoza. Za tržište smo se borili kvalitetnom i to je dobro funkcioniralo. Međutim, nakon toga je nastala sourizacija. Osnovane su te složene organizacije udruženog rada, u Karlovcu dvije – SOUR Jugoturbina i SOUR Argoindustrijski kompleks, čiji smo bili dio zajedno s poljoprivrednim zadrugama, PPK-om, KIM-om i Žitoproizvodom. To je donekle funkcioniralo, ali ne dugo. Ubrzo je došlo do korektnog razdruživanja i koncem 1980-ih smo počeli ponovno poslovati sami za sebe.

Kako u osnovnim crtama izgleda tehnološki proces proizvodnje piva?

  • Dosta je složen. Tehnologija je vrlo zahtjevna, zahtjevnija od proizvodnje mlijeka ili mesa.

Može se doma napraviti piva.

  • Kad sam otišao u mirovinu iz hobija sam znao za blagdan skuhati doma pet litara piva. Za to mi je trebalo kilogram slada, odnosno ječma i to sam lijepo izmiješao i napravio.

Kako to izgleda u tvornici?

  • Postoji sofisticirana oprema, posebno danas. Iako su sirovine iste, konačan proizvod je kvalitetniji od onog koji je nastao u kućnoj radinosti. Nije kvalitetniji nužno po izgledu, boji, mirisu ili okusu. Pivo koje doma skuhate mora se za dva dana popiti, jer ne možete precizno filtrirati mikroorganizme koji uzrokuju kvarenje. Vidim da je dosta malih pivovara koje proizvode po 500 litara na dan i koje imaju svu opremu nužnu za proizvodnju dobrog piva.

Spomenuli ste da ste došli raditi u Karlovačku pivovaru s 15 godina mladosti. Pod kojim okolnostima i kako se dogodilo da u njoj ostanete do mirovine?

  • Došao sam stjecajem okolnosti. Nisam razmišljao da budem pivar. Htio sam biti radiomehaničar ili električar. Međutim, u osmom razredu sam imao popravak, a dok sam ga položio sva atraktivnija mjesta su bila ispunjena.

Iz kojeg predmeta ste imali popravak?

  • Iz njemačkog jezika. Imao sam osmogodišnju školu, a ostalo je mjesta tamo gdje se školuje tri godine kao što su mesari, brijači, trgovci i ostala zanimanja. To nisam htio. Kad sam došao na zavod za zapošljavanje, službenik mi je napomenuo da ima slobodno mjesto za pivara i sladara i da to Karlovačka pivovara prvi put traži. Iako su moji radili u pivovari, nisam o tome da i sam tamo radim nikada razmišljao. Službenik mi je rekao da ću imati kapu i kutu, da ću kuhati pivo i izgledati kao doktor. To mi se učinilo odličnim. Doma sam razgovarao s ocem koji se složio da se bavim time. Navratio sam u pivovaru i najavio se braumajstoru koji je bio naš susjed Franjo Vranić. Ipak je na samom početku izrazio zabrinutost, da sam “slab” i da će mi biti teško. Bio sam visok i tanak. Prolazeći kroz pogon radnici su me pitali što radim u pivovari. Kad sam im objasnio da sam došao raditi, odgovorili su šaljivo da ću sigurno biti njihov šef. Nisam o tome niti razmišljao.

Koje ste poslove radili kada ste došli u tvrtku?

  • Radio sam obične poslove s onim radnicima koji nisu bili raspoređeni za rad u tehnološkom procesu, nego su radili dnevne poslove koji su bili tada prioritetni. Primjerice, ložilo se s ugljenom i piljevinom, pa je trebalo ići u DIP lopatama utovariti piljevinu, pa na željezničku postaju utovariti ugljen i sve to, naravno, istovariti u pivovari. Govorili su da moram to proći, da moram znati kako je radnicima teško. To su bili teški fizički poslovi, a glavni alat su bili lopata i metla. Zatim sam radio u sladari na proizvodnji slada. To sam radio dok god nije ugašena.

Što znači raditi u sladari?

  • To su bili vrlo teški poslovi. Prvo se sortiralo, pa umakalo, što se djelomično radilo sa strojevima. Potom se ječam prevrtao drvenom lopatom. U smjeni od osam sati se morao barem jednom prevrnuti, to jest preokrenuti. Imali smo sedam klijališta, pa smo u smjeni morali sedam puta prevrtati. To je bilo vrlo teško, ali i stručno zahtjevno jer je sloj na površini morao biti jednake debljine ili visine na svakom mjestu. Ako je negdje viši, dolazi do većeg zagrijavanja. Tada se korjenčići ječma prepliću i dobivaju se grudice, što nije dobro. Sušilo se na 78 stupnjeva Celzija. Svaki se sat trebalo, dakle, prevrtati, a tolika temperatura je otežavala posao radniku. To je bio vrlo težak posao.

Što ste radili nakon sladare?

  • Radio sam na drugim fazama tehnološkog procesa. Prvo sam naučio kuhati pivo, zatim glavno vrenje, pa sam otišao u odjeljenje odležavanja piva, pa filtracije, da bih potom završio u pogonu za punjenje bačvi. U tri godine sam sve te poslove odradio i na svakom poslu sam se zadržao toliko da ga usvojim.

Jeste li prali bačve?

  • Jesam. Nije problem prati vanjštinu bačve, jer se to radi vodenim mlazom i četkom. Problem je bio čistiti bačvu iznutra. Prvo, trebalo se zauzeti poseban položaj ruku i nogu da bi se kroz vrata ušlo u bačvu od 60 hektolitara, pa tek onda oprati četkom i šlaufom. Sve su bačve iznutra bile osmoljene posebnom pivovarskom smolom, da pivo unutra ne ulazi u dodir s drvetom. Kad bi napukla, smolu je trebalo zakrpati. Kako? Uzmeš komad smole u jednu ruku, a u drugu plamenik. Smolu otopiš i mažeš po stjenci. Dim koji se stvarao tom prilikom bilo je teško izdržati. Dulje od 15 minuta se nije moglo izdržati. Kada bi radnik izašao iz bačve, trebalo mu je pola sata da se oporavi. No, drugog načina nije bilo. Uvjeti rada na tom poslu su bili jako teški.

Ne samo da ste prošli sve tehnološke procese, nego ste ponekad na radnom mjestu zasvirali i tamburicu?

  • Točno. U Školi učenika u privredi smo osnovali Tamburaško društvo “Mladi radnik” u kojem sam počeo svirati. Probe su bile u Hrvatskom domu, a živio sam na Vučjaku. Već bih ujutro stavio bisernicu pod kaput, da ne idem nakon posla na Vučjak, pa u Hrvatski dom, jer nisam imao prijevoz. Tako sam jednom na pauzi sjeo i zasvirao. Prišao mi je s leđa braumajstor i pitao me što to radim. Odgovorio sam da sviram. “Pa znaš li da si na radom mjestu i da se na radnom mjestu ne smije svirati”, pitao me dalje. Odgovorio sam da znam, sve znam. No, objasnio sam mu da nakon posla imam probu i da sam malo vježbao na pauzi. Zatim me pitao znam li jednu dalmatinsku, a nisam je znao. No, probao sam je odsvirati i pohvalio me.

U knjizi opisujete i anegdotu kada su radnici organizirali moto-utrku koja nije prijavljena policiji, pa je jedan od sudionika zaradio i kaznu za prebrzu vožnju. Zašto utrka nije prijavljena?

  • Ta se utrka često spominje. Mi pivovarci smo se jako puno družili međusobno. Organizirali smo i druženja sa suprugama. Za vrijeme te utrke direktor je bio Antun Krčevski. Vozilo se do Skrada, jer je tamo bio hotel koji prodaje isključivo naše pivo, pa je rukovodstvo dogovorilo da idemo tamo. Pivovara je imala dva službena automobila, a radnici su uglavnom imali one Tomosove “kolibriće” od 49 “kubika”, pa smo napravili utrku, ali ne brzinsku, nego utrku u kojoj moraš malo razmišljati. Do Skrada je 57 kilometara i utvrđeno je da moraš doći u određeno doba, ako voziš prosječno 30 kilometara na sat. Kako god je tko startao, a svake dvije minute je po jedan, suci su zabilježili vrijeme polaska i izračunali kada točno mora doći u Skrad. Međutim, neki nisu slušali ili shvatili, pa su “zaprašili” odmah u dvorištu pivovare i pojurili prema Skradu. No, ako dođeš prije utvrđenog vremena dolaska ili kasnije zaradiš kaznene bodove.

Kakva je to utrka? Prvi put čujem za tako nešto.

  • Postoji to.

Tko pobijedi?

  • Onaj tko dođe u točno određeno vrijeme. Ako si vozio 30 kilometara na sat, moraš doći za sat i 25 minuta.

Tko ostvari vrijeme najbliže zacrtanom je pobjednik?

  • Tako je. Mogao si voziti brzo, no zatim si negdje stao, malo pričekao i onda nastavio utrku. Bio sam jedan od sudaca. Kada je bio zadnji start u pivovari, uputili smo se prema Skradu. Međutim, neki su vozili tako brzo da su došli prije nas, a nismo zabilježili njihovo dolazno vrijeme. Trebalo je podijeliti nagrade, a kako? No, riješili smo to nekako. Uglavnom, tog jednog siromaha je zaustavila policija. “Gdje se žurite, druže?”, pitao ga je policajac. “Vozimo trke”, odgovorio je ovaj. “A kakve trke”, pita opet policajac. “Pa pivovara organizira utrku do Skrada”, pravda se radnik. “Nikakva utrka nam nije prijavljena”, nepopustljiv je prometnik, koji ga je naposljetku kaznio. U Skradu je bilo zajedničko druženje na koje su došli i policajci kojima je direktor objasnio o čemu se radi.

Radnici su Vas, kada ste postali direktor, podsjećali na Vaše sviranje tamburice na radnom mjestu?

  • Jesu, da. Simpatično mi je to bilo. Inače, nisam bio strog, nego vrlo tolerantan šef. No, bilo je i situacija kad sam bio oštar. Tada su komentirali: “Vidiš kak’ je nama strog, a tamburu je nosil i sviral na poslu”.

Koje Vam je razdoblje od dolaska u tvrtku s 15 godina starosti pa do odlaska u mirovinu 1996. bilo najteže?

  • Najteže mi je bilo prve tri godine kada sam učio zanat, a ne znam što mi je bilo najdraže. Teško mi je izdvojiti neko razdoblje i događaj. Bilo nam je glavno da tvornica dobro posluje, da na vrijeme isplaćujemo plaću i da su radnici zadovoljni. Lijepo je kad radnik jedva čeka kad će doći u pivovaru na posao, da se veseli tom poslu. Tada će bez težih riječi posao solidno obaviti. Uvijek se nađe poneki problematičan radnik koji smeta, no to je zanemarivo. Uglavnom sam zadovoljan i sretan. Svaki radnik mi se veseli i ja njemu, interesiram se za to kako žive, kakvo im je zdravlje i slično.

Vaš otac Nikola Mejaški je bio povjerenik nakon Drugog svjetskog rata za Karlovačku pivovaru. Koja je bila njegova uloga? Možda su upravo zbog toga radnici, kada ste došli raditi u tvrtku, polušaljivo ili šaljivo predvidjeli da ćete im biti šef.

  • Možda. U to doba je osmogodišnja škola bila relativno visok obrazovni nivo. Mnogi su nakon četiri razreda osnovne škole otišli raditi. Većina radnika je imala završenih četiri razreda osnovne škole ili manje. Službenici su imali završene srednje škole. Odmah su pretpostavljali da nisam došao tamo da radim najteže poslove. A možda je baš uzrok šale bilo i to da je moj otac bio povjerenik.

Što je točno radio?

  • Nakon završetka Drugog svjetskog rata privatno vlasništvo je postalo državno. U nacionalizirane tvrtke su se postavljali povjerenici čija je uloga bila da održe proizvodnju. Moj otac je radio ranije povremeno u pivovari kao sezonski radnik. Uglavnom je tada popravljao drvene sanduke. To je bio osnovni razlog što je izabran. Kad su mu rekli da će biti povjerenik u Karlovačkoj pivovari, odgovorio je da je samo stolar i da se ne razumije u vođenje tvrtke. “Tvoje je da se održi proizvodnja i da financije štimaju. Što se tih financija tiče, imaš službenike na raspolaganju”, rečeno mu je. Bio je devet mjeseci na dužnosti. Kad sam 1956. godine došao raditi u pivovaru bilo je još radnika koji su bili u tvrtki dok je moj otac bio povjerenik. Drugi razlog koji je vjerojatno utjecao na to da ga se postavi za povjerenika bio je to što je bio u partizanima. Pridružio im se u rujnu 1944. godine i ostao do konca rata.

Zašto se priključio partizanima?

  • Ne znam. Rijetki su bili oni u partizanima sa zanatom i sa završenom nekom školom. Prije rata je bio član Hrvatske seljačke stranke i jedan od naprednijih pojedinaca na Vučjaku. U njegovoj obitelji je bilo četvoro braće. Dvojica su bila u partizanima, a dvojica u domobranima. Ne znam jesu li bili u ustašama. S obzirom da se moj otac družio s onima koji su razmišljali antifašistički, opredijelio se za to.

Gdje je radio kao stolar?

  • Na Mažuranićevoj obali u radnji Rudolfa Jurajevčića. Odande je bio premješten u Karlovačku pivovaru. Nakon što je odradio devet mjeseci kao povjerenik, vraća se Jurajevčiću i radi ponovno kao stolar. Kada je 1951. godine osnovana tvrtka Edvard Kardelj, koja je kasnije preimenovana u Jugoturbina, premješten je tamo. I tamo je kao stolar radio do konca svog radnog vijeka.

Vaš je otac nakon rata spasio dosta radnika Karlovačke pivovare koji su zbog toga što su bili domobrani uvršteni na crnu listu?

  • Možda je pregrubo reći da su bili na crnoj listi. Bili su sumnjičeni isto kao i oni koji nisu bili uopće aktivni u ratu, nego su samo ostali raditi. Svi su oni bili pozivani na ispitivanja u vojni magazin u susjedstvu. Neki su se vraćali odmah, a neki su bili zadržani. Moj je otac često odlazio partizanskom zapovjedniku i tražio da mu oslobodi radnike, jer mu trebaju u proizvodnji. Poznavao ih je i jamčio za njih. Vlast mu je izlazila ususret. No, bio je jedan Slovenac koji je bio važan za proizvodnju. Za njega je otac nekoliko puta intervenirao nakon čega mu je zapovjednik rekao: “Slušaj, Mejaški, i da mi kažeš da ostaješ umjesto njega, ne mogu ti to dozvoliti”. Pokazao je mom ocu papir na kojem je navodno pisalo – moj otac to nije čitao – da je taj Slovenac bio agent Gestapoa. Otac je otišao i više ništa nije čuo o tom Slovencu.

Kako je za Drugog svjetskog rata Karlovačka pivovara funkcionirala?

  • Radila je bez prestanka. Vlasnik je bila Zagrebačka pivovara. Vjerojatno je vlasnik dogovorio s tadašnjom vlašću da mu trebaju ti ljudi za funkcioniranje pivovare. Vjerojatno tom logikom oni nisu bili niti u partizanima, niti u ustašama niti u domobranima.

Pivovara na Dubovcu je u jednom trenutku bila prenamijenjena u tvornicu glinenih proizvoda. Pod kojim okolnostima se to dogodilo?

  • Pivovara je bila u financijskim problemima i ostvarivala je gubitak. Tadašnji vlasnik ju je odlučio prodati i novi vlasnik ju je prenamijenio. To je bila, dakle, tvornica glinenih proizvoda dok nije došao pivarski stručnjak Đuro Aschenbrenner iz Sarajeva. On je obnovio pivovaru i tada je ona počela dobro funkcionirati.

Dakle, ne postoji kontinuitet proizvodnje piva na Dubovcu od 1854. godine do danas?

  • Točno. Inače, prije no što je osnovana ova pivovara, jedna je postojala na Dubovcu u kući Bastijančić, druga u gradu, a treća na Švarči. Kad je 1854. godine osnovana današnja Karlovačka pivovara, ove tri više nisu radile.

Pogodnost za proizvodnju piva u Karlovcu bila je ta što je Karlovac bio vojno središte, a vojnici vole pivu?

  • Tako je, ali i to što je korištena dobra voda. Borlinska voda se uopće nije dodatno obrađivala za proizvodnju, bila je idealna. U Karlovcu je bilo i puno stranaca – Austrijanaca, Nijemaca i Mađara posebice. Također, Karlovac je bio dobro razvijeni industrijski i obrtnički centar. Karlovac je bio po tome jači od Zagreba, ako uspoređujemo broj stanovnika i proizvodnju. Građani su bili zaposleni, kao i okolno stanovništvo koje se bavilo poljoprivredom. I tada je tržište bilo otvoreno, pa su se u Karlovcu prodavali i Plzensko pivo, slovenski Union, Puntigamer… Konkurencija je, dakle, bila velika. Inače, početkom 20. stoljeća vlasnici su odlučili uzeti u zakup Hotel Koranu kako bi se u njemu točilo isključivo domaće pivo. Također, u dokumentima stoji da je jedino kazališna kavana u Karlovcu uvijek točila samo Karlovačko.

Prije no što je Karlovačka pivovara uzela Hotel Koranu u zakup upala je u krizu iz koje su je izvukli građani Karlovca. Otkupili su pivovaru. Kakva je to bila kriza?

  • Tvrtka je upala u financijsku krizu, pa su se imućniji građani okupili i dogovorili da otkupe dionice. Izabrali su svog predsjednika, domaćeg veletrgovca, i pivovaru su osposobili za normalan rad. Bio je to pametan potez. Karlovačko se više počelo piti, konkurencija se istiskivala i dobro je to funkcioniralo. Tada su uvedeni šankomati koje je pivovara dijelila gostioničarima uz obvezu da toče samo naše pivo.

Da li je na početku 20. stoljeća socijalistički pokret imao utjecaja na Karlovačku pivovaru? Tada je izbila Oktobarska revolucija i radnički pokret je bio na vrhuncu. Da li je bilo štrajkova, pokreta među radnicima?

  • Nije. Barem nije zabilježeno.

Kada je i zašto Karlovačka pivovara počela proizvoditi bezalkoholna pića i zašto ih je prestala proizvoditi?

  • Zagrebačka pivovara i Karlovačka pivovara su proizvodile vrući napitak Sinalco do 1945. godine. Ne znam zašto se tada prestao proizvoditi. Kasnije smo, 1962., s tvornicom iz Ljubljane Slovenijavino dogovorili da od njih uzmemo licencu za proizvodnju Cocte, Silver sode i Jupija. Sirovinu smo dobivali iz tog slovenskog poduzeća.

Dakle, čuvena Cocta se proizvodila u Karlovcu?

  • Da. Bilo je to dobro piće, prirodno, bez dodatnih aroma i sredstava za stabilizaciju. Isto se odnosi i na Jupi. To su bili sokovi napravljeni od vode, ugljičnog dioksida i voćnog sirupa. Ugljični oksid smo stavljali u običnu karlovačku vodu.

Zašto je 1962. godina bila prekretnica u poslovanju Karlovačke pivovare kao što ste napisali u knjizi?

  • Tada je za direktora imenovan Anton Krčevski. Njegov prethodnik, također Dubovčak, Ivan Fencl je po struci bio knjigovođa i tvrtku je dobro vodio. Novi direktor je doveo nove suradnike u rukovodstvo i počeli su prvo s rekonstrukcijom pogona, izgradnjom novih objekata i nabavljati novu tehničko-tehnološku opremu. Karlovačka pivovara je ušla u veliki razvoj, što je vidljivo po povećanju proizvodnje iz godine u godinu. To je razdoblje najintenzivnijeg razvoja Karlovačke pivovare do tada. Pivovara se do 1972. iz zanatske radnje konačno pretvara u suvremenu tvornicu za proizvodnju piva.

Karlovačka pivovara na Dubovcu otvara pivnicu. Kako to komentirate?

  • Možda otvara, još nije obznanjeno. Pozdravljam ideju da se otvori. To bi bila drukčija pivnica od ostalih. Onaj prostor gdje su se proizvodila bezalkoholna pića, gdje je bila sladara prije toga, je jako prikladan za pivnicu. To je jako dobro mjesto za pivnicu.

U četvrtak 20. kolovoza 2015. godine s početkom u 17 sati ćete održati promociju knjige.

  • Tako je, u restauraciji Karlovačke pivovare, na otvorenom. To mjesto je kultno. Tamo je bio ringišpil i karlovačka gospoda je dolazila na tu restauraciju koja se sada obnavlja. Tamo će biti promocija na koju pozivamo sve Karlovčane. Svi su dobrodošli.

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije