Goran Ilić: Odgovara mi glazbena kritika, ali je nema

Autor: Marin Bakić

Goran Ilić, Karlovac, 17. 7. 2018. Foto: Marin Bakić

U petak na Starom gradu Dubovcu s početkom u 21 sat koncertom Miroslava Tadića & Teofilovića započinje Deveti međunarodni etno-jazz festival kojeg organizira Udruga Orpheus, čiji je predsjednik glazbenik Goran Ilić. Sutradan s početkom u 10 sati u Maloj urbanoj zajednici će Tadić & Teofilovići održati radionicu, a iste večeri s početkom u 21 sat će na Dubovcu nastupiti Anke Helfrich Quartet. Festival se zatvara u nedjelju kada će također s početkom u 21 sat koncert održati Atma mundi ensamble. U slučaju lošeg vremena koncerti će se održati u Gradskom kazalištu “Zorin dom”. Ulaznice se u pretprodaji mogu kupiti po cijeni od 50 kuna po večeri u turističkoj agenciji KA TRAVEL, a na dan koncerta po cijeni od 60 kuna. Ulaznica za sva tri dana stoji sto kuna.

Goc, neću te prvo pitati za deveto izdanje festivala, nego za deseto, jubilarno. Što možemo očekivati sljedeće godine?

  • To je dobro pitanje, jer su pripreme već započele.

To će biti veliko gradsko slavlje, parada na ulici…

  • Bit će mažoretkinje, bubnjari, defilirati će kulturno-umjetnička društva… Radimo već na tome da se sljedeće godine osjeti da se radi o desetoj godišnjici festivala. Kad smo započeli s njegovom organizacijom bilo je puno festivala u Hrvatskoj. Zafrkavali smo se da svako selo ima neki jazz festival, pa je bila sramota da Karlovac nema ništa. Sad je ipak drugačija situacija. Dosta je bogat program za rođendan Karlovca, druge udruge i ustanove imaju svoje programe, “Zorin dom” je poboljšao ponudu, pa i ovaj naš festival se unaprijedio… Prije deset godina se proslava Dana grada svodila na tri kulturno-umjetnička društva koja su tancala ispred “Zorin doma”. Nije bilo ni Riječnog kina. Naš festival je i nastao iz potrebe da se obogati scena. Grad ove veličine mora imati publiku, što se potvrdilo, jer građani dolaze na događanja. Ne radi se uzalud. U tih deset godina se mnogo promijenilo – mnogo je festivala propalo, djelomično zbog krize, a djelomično zbog prevelikih ambicija. Možda su se htjeli obogatiti.

Organizacijom festivala si postao jedan od najimućnijih i najmoćnijih Karlovčana?

  • Jesam, ali to ima i loše strane, pa stalno moram paziti da mi pauk ne odveze Mercedes. Uglavnom, scena se promijenila. Prije devet godina je bilo dosta pogodnih inicijalnih okolnosti za naš festival. Ministarstvo kulture je, primjerice, to odmah podržalo, što je donekle i sreća, jer mnogi do danas nisu uspjeli dobiti njihovu potporu iz meni nepoznatih razloga, a nije ni moje da gledam zašto. Najzadovoljniji sam što je projekt evoluirao. Svake godine smo dovodili vrlo zanimljive domaće i strane izvođače, pa mislim da se jubilej i treba dostojno obilježiti. Na našim internetskim stranicama ćemo napraviti povijesni pregled u kojem ćemo navesti sve izvođače koji su nastupali, za svakog ćemo staviti dvije ili tri fotografije s nastupa, a imam i video materijal koji ćemo objaviti. Nabrojat ćemo baš svakog glazbenika poimence koji je nastupio. Napravili bismo 2016. godine i izložbu fotografija uz neki koncert kao pretprogram za obilježavanje Dana grada i all-star etno-jazz bend za poseban slavljenički koncert. Prvi je Tadić pristao da bude dio tog sastava. Pokušao bih napraviti bend u kojem bi bio i Martin Đakonovski, Teodosij Spasov i još nekoliko glazbenika koje sami odaberu ili koje ćemo skupa izabrati. Nikad nisu zajedno svirali. Znaju jedan za drugoga, ali ta postava nije nikad postojala. Ujedno bih to napravio i kao radionicu, da se vidi kako ti glazbenici, kad započnu zajednički proces stvaranja, to izvode. To bismo i dokumentirali, napravili neki dokumentarac. Kratki dokumentarni film će se raditi i ove godine na festivalu. Plan je sljedeće godine napraviti i session večer u kojoj bi bilo domaćih i stranih džezera uz standardni program. Deset godina je za jednu manifestaciju uistinu dobra tradicija. Ne izgleda mi čak da je prošlo deset godina, kao da smo festival započeli prije četiri ili pet godina. Lijepo je pokazati da bilo kakva kulturna manifestacija može održati, da ona može trajati, da postoji publika, a samim time i razlog zbog koga se to radi. Čitava ova priča je dosta ohrabrujuća.

Kako to da si pokrenuo baš etno-jazz festival? Ta te vrsta glazbe zanimala odmalena?

  • Dosta različite glazbe me zanimalo, pa i nešto poput etno-jazza. Uvijek mi je bilo lijepo slušati Leb i sol. Volio sam slušati rock bendove. Taj sastav je bilo nešto posebno, a naše. Volim etno-jazz, a zašto, teško je objasniti, kao kad bi Tadić sad objašnjavao zašto voli svirati makedonsku glazbu. Jednostavno voli. Možda je jedan od razloga to što etno-jazz ne podliježe trendovima. To je lijepa, aktualna, uzbudljiva glazba koja se uvijek može nadograđivati ili svoditi na najosnovniji etno. To nije moda. Naš festival ne slijedi modu, nego eventualno umjetničke pravce, ako su aktualni i ako si takve izvođače možemo priuštiti. Pop industrija se mijenja svakih deset godina. Stilovi su bili sasvim drukčiji 1980-ih nego 1990-ih, a ovo desetljeće je nešto “skroz pedeseto”. Zanima me da uvijek budem u kontaktu s izvornom glazbom. Kad bih imao mogućnosti, angažirao bih bendove i iz Portugala, Afrike i slično. Činjenica je da je world music bio trend kad smo započeli organizirati Međunarodni etno-jazz festival. Može se reći da je to isto bila neka moda, a danas je standard. Može se otkrivati mnogo noviteta. U New Yorku i Los Angelesu je, primjerice, moda da se okuplja u sastave koji sviraju balkansku glazbu poput one kakvu svira Goran Bregović. Tim američkim džezerima je to iznimno zanimljivo i genijalno svirati.

Na kojem festivalu si prvi put čuo etno-jazz?

  • Prije devet godina je dosta velik poticaj bilo to što je Tamara Obrovac bila na vrhuncu karijere. Bila je tada najuspješniji izvođač. Vrlo uspješno je na tržište plasirala istarski melos i dijalekt, pa mnogo nastupala i u Italiji, Njemačkoj, Rusiji i drugim zemljama. Čitava etno scena je bila jaka – Kries je bio fantastičan, Lidija Bajuk je mnogo više radila, Afioni su bili jako dobri… Tadašnja scena mi je bila tada jedino vrijedno što se u hrvatskoj glazbi radilo. Trebalo bi istražiti zašto je posustala. Etno glazba je bila medijski iznimno popraćena. To je pravac koji nije isključivo komercijalan, nego prostor za izražavanje i poigravanje s etno baštinom. Dosta smo zatvoreno društvo, a kultura je nastala miješanjem različitih tradicija, kao što se sjeme biljaka prenosi vjetrom na druge livade. Recimo, da nije bilo Maura i njihovog osvajanja Pirinejskog poluotoka, nikad ne bi nastao flamenko, kojeg su prisvojili Cigani. Ima fantastične sefardske glazbe u Bosni i Hercegovini. Glazba predstavlja neko podneblje, ali i mješavinu kultura. To je mnogo zanimljivije od nečega što će deset godina biti trend, pa onda neće. To objašnjava moj interes za etno-jazz.

Postoje li mladi koji dolaze na Međunarodni etno-jazz festival i koji su se na njemu zainteresirali za tu vrst glazbe?

  • U Karlovcu postoji big band koji je barem jednim dijelom možda nastao pod utjecajem našeg festivala. U svakom slučaju dobro da je nastao, s tim da je u mnogim gradovima ove veličine u Europi to normalna stvar i ti big bandovi imaju prilično visok nivo. Nekoliko je mladih glazbenika koji se ističu. Hrvoje Kralj iz tria Detonator je, čini mi se, ove godine upisao jazz akademiju u Grazu i vjerojatno je prvi basist iz Karlovca koji je to ostvario. Je li to posljedica festivala, ne znam. Na pojedinca mnogo toga utječe i pojedinci se razvijaju po nekom svom nahođenju. Ali pomaci postoje. Dosta mladih dolazi na festival. Najzanimljivije su mi u tom kontekstu radionice, kojih će biti i ove godine. Volio bih da mladi dođu i da se izvođači i čitava scena demistificiraju. Jedno je kada se na youtube servisu gleda nečiji koncert, a drugo kad taj isti glazbenik radi s tobom i pokazuje ti svoj način rada. To može biti vrlo poticajno, jer se razbijaju barijere. Oni nisu tada zvijezde, nego predavači koji pokazuju prijateljima kako rade. Živimo u prilično nepoticajnom vremenu, pa svaka takva inicijativa itekako dobro dođe.

Mračna vremena su uvijek poticajna.

  • Trebala bi biti. U mračna vremena ili propadneš u mraku ili nekako izađeš na svjetlo. Dosta mojih učenika je napravilo neke uspjehe i pomake, dosta lijepo sviraju. Teško je reći koliko je tu mojeg utjecaja, no zasigurno postoji. Možda je bolje njih pitati koliko im takve radionice znače.

Kakav je karlovački jazz?

  • Manje-više nikakav. Big band je krenuo, pa onda malo zastao. Ima nekoliko mladih, eto jedan od njih je upisao studij u Austriji… Kao i hrvatski jazz u odnosu na europsku scenu tako je i karlovački siromašan. Ključna je ta zatvorenost – karlovački jazz je zatvoren u odnosu na hrvatski, a hrvatski u odnosu na europske tokove. Dokaz je to što vrlo malo hrvatskih glazbenika svira u po Europi. Uz T. Obrovac i Ratka Zjaču, koji godinama živi u Zapadnoj Europi i uistinu svira svugdje, imamo Matiju Dedića, tu i tamo neki sastav dogovori nekoliko svirki po vani, pa još par pojedinaca. To je preskromno za zemlju koja ima stanovnika kao Irska, recimo. Koji put imam dojam da smo smo izolirani i sami sebi dovoljni. Kada pogledamo etno glazbu koju prihvaćamo kao izvornu, a nastala je uslijed raznih utjecaja, pitamo se što je to izvorno. Dobro je Tadić rekao za pjesmu “Jovano, Jovanke” da je nastala iz “dva dijela” – turskog i starogradskog, pjevnog, nama poznatijeg. Ako je korijenska glazba nastala miješanjem “sjemena”, današnja glazba bi morala biti otvorena svijetu, da on dođe k nama, a mi da odemo k njemu. Dakle i etno je “svjetska” glazba, pa onda bi to i za autorsku trebala biti normalna stvar.

Mogu li se, kao i tradicije, miješati i tehnologije, pa da imamo elektro-etno-jazz glazbu?

  • Apsolutno. Jedan od najvećih umjetnika u tome bio je Joe Zawinul. Imao je afričku tradicionalnu glazbu kao bazu, a potom mnogo elekronike. Bio je velemajstor i njegova je glazba bila iznimno uzbudljiva. Radim na tome da dovedem takav sastav. No, mora biti što originalniji. Problem festivala je da uzimaju zvijezde koje su tu 30 ili 40 godina, a koje su skupe. S druge strane postoje mnogi zanimljivi sastavi koji nisu razvikani. Njihova izvedba je mnogo bolja od izvedbe neke stare zvijezde. Chick Corea nije isto što je bio 1973., što je sasvim normalno, jer ne možete biti toliko svježi u tim godinama, rijetki su izuzeci… To on vjerojatno zna, ali je žalosno da to organizatori ne znaju. Ima uzbudljivih sastava i budućnost ovog festivala bi morala biti u predstavljanju svježe domaće i strane glazbe. Radi se odlična glazba, a ne može se kod nas čuti, jer su organizatori festivala konzervativni.

Čime se rukovodiš kad odabireš izvođače za festival?

  • Zadnjih četiri ili pet godina postoji koncept da mora biti umjetnički obrađena etno glazba kao što to rade Tadić & Teofilovići. Oni su vrh, a zanimljivi su i prihvatljivi ljudima ovdje. Treba i domaćima dati priliku da se izraze, pa svake godine imamo po jednog hrvatskog izvođača. Ne uzimam sastave koji će prosviravati jazz standarde i publici prodavati neku svoju rutinu. Svaki koncert, neovisno kako je stilski određen, ne smije biti utvrđivanje statusa glazbenika, nego izvođač mora netko tko nešto novo otkriva i stvara i ima projekt za koji živi i iza kojeg stoji. Održavamo i večeri “klasičnog jazza”, pa su gostovali Anders Bergcrantz iz Švedske, pa Jean Toussaint Quartet iz Sjedinjenih Američkih Država i drugi, da se i to vidi, no u budućnosti se planiramo posvetiti bendovima koji stvaraju aktualno, u trenutku, koji su moderni i zanimljivi. Jedan od mogućih kandidata je J. D. Walter, američki vokalist. Pjeva potpuno drugačije od onoga na što smo navikli. Svjež je i originalan autor koji mnogo nastupa i odličan je edukator. Puno je jazz bandova koji puno koriste samplove i loopove.

Postoji li duet DJ-a i guslara?

  • Pa može i to biti, zašto ne? Kod nas toga nema, ali to funkcionira. Tako se radi vani. Ideja je da se posvetimo dovođenju sastava koji rade svježu i originalnu glazbu. Zvijezde me toliko ne zanimaju. Čak i da imam mnogo veći budžet ne bih dovodio nekoga o kome se sve zna, da ponovno slušamo jedno te isto.

Na Međunarodnom etno-jazz festivalu neće biti crvenog tepiha?

  • Vjerojatno neće.

Kako festival, kulturni brend Karlovca, prate institucije?

  • Sve bolje, ali nikad ne znate što će se dogoditi sljedeće godine. Prošla je, na primjer, bila posebna, jer smo imali poplave, promjenu u poreznoj politici koja se odrazila i na lokalnu samoupravu – tako bar oni kažu – pa je financiranje opet otežano. Ključno je s druge straneda se u manifestacije uključi što više čimbenika. Nužno je da lokalna zajednica daje promišljeno i u kontinuitetu sredstva za takve programe, super je ako da i ministarstvo, a nužno je da se uključe i privatnici, da shvate da je kulturni događaj od velikog duhovnog značaja za zajednicu i da nam pomognu da lakše preživimo, da bolje prežvačemo današnjicu. Nastojim sve to uključiti, pa i publiku, da možemo od ulaznica sufinancirati program. Važno je da svi ti kanali profunkcioniraju.

Naučili smo na besplatne događaje?

  • Inače se organizatori plaše da im nitko neće doći, ako uvedu ulaznicu. Puno puta sam to čuo. Zna se pak dogoditi, kao paradoks, da je mnogo besplatnih događanja koja su manje posjećena nego ona za koje se mora platiti ulaznica. Mislim da je karlovačkoj publici ipak kao kriterij prvo bitna kvaliteta i iskrenost samih izvođača.

Kad kupi kartu posjetitelj sigurno dolazi?

  • Tako je. Posvetio je i vrijeme i pažnju tome. Ako je nešto besplatno, možeš doći, a i ne moraš. Tako i sam funkcioniram. Pet minuta prije događaja nisam siguran hoću li se pomaknuti iz fotelje. No, kada ideš na nešto za što si platio ulaznicu, ideš makar bio prolom oblaka. Bez naplate ulaznica ne bismo mogli organizirati festival. Trudim se, naravno, da je karta pristupačne cijene. Baš me jedna gospođa pitala zašto je ulaznica za Tadićev koncert tako jeftina. Kaže da je na Krku prije nekoliko godina ulaznica za njegov koncert stajala 300 kuna. To je još jedan paradoks. Neki mi govore da bi trebialo povisit cijenu, pa sad ti vidi. Kako kultura uglavnom ne može samu sebe financirati, želimo to uspjeti barem u određenom postotku. Ako to uspijemo, to je važno ne samo za organizatora, nego i za društvo u cjelini. Bitno je da građani sudjeluju, kao i sponzori koji nam pomažu, a mi njima da reklamiraju svoje proizvode. Takvi zdravi odnosi se trebaju graditi.

Koliko si zadovoljan angažmanom Turističke zajednice? Znaju li oni koji nisu iz Karlovca za ovaj festival?

  • Znaju, a ima prostora za poboljšanje promidžbe. Imamo posjete iz Zagreba i drugih gradova. Prije krize je toga bilo više. Do tada je, uspoređujući sa drugim našim manifestacijama, najbolji postotak posjetitelja izvan Karlovca imao baš Međunarodni etno-jazz festival. To su bili rezultati ankete TZ Karlovac. Ima i anegdota o tome kako je jedna moja prijateljica prohodala s Belgijancem kojeg je upoznala na prvom izdanju našeg festivala. Velik su problem i mediji, a ne samo kriza. Neprikladno prate takva događanja. Neodgovaranje na e-mailove je već postala uobičajena praksa.

Što je konkretno problem s medijima?

  • Pa to što kulturni događaj nije za njih ništa posebno.

Veći je događaj kad se polaže vijenac?

  • Jedne godine je u jednom tiskanom mediju najava za festival bila dvostruko manja od susjedne vijesti o tome da je netko iz Ozlja u policijskoj kontroli “napuhao tri promila”. Očito je važnije da se čovjek napio.

Pa jest. Da li se mediji poboljšavaju ili pogoršavaju?

  • Pomake nabolje ne vidim. O Luki Modriću, recimo, čitam na tri strane, a o kulturi u cijeloj Hrvatskoj na dvije, i to ako imam sreće. Dosta je sve to loše. Po meni bi Ministarstvo kulture moralo pokrenuti mjesečnik kojeg bi financiralo i u kojem bi se na stotinjak stranica moglo informirati o kulturnim gibanjima. U nekadašnjem Startu, kojeg su neki kupovali samo zbog sredine, a većina zbog kvalitete članaka, moglo se pročitati izvrsnih izvještaja s koncerata, reportaža, razgovora sa svjetskim književnicima… Kroz Džuboks smo se upoznavali s rock glazbom. Dakle, tada sam bez interneta s dva ili tri časopisa i usmenom predajom bio infomiran, jer je medijima i ljudima bilo stalo. Danas se pogrešno misli da je sve na internetu. No kako ćeš znati za festival u Virovitici, primjerice? Nećeš namjerno guglati tako nešto, treba ti članak. Kultura je kod nas uglavnom prikazana u formi vijesti, osim ako netko nije pronevjerio novac ili ako se neki glumac nije napio, pa “napuhao tri promila”.

Kako ocjenjuješ rad lokalnih medija?

  • Oni čak i prate kulturu, i to puno bolje nego ranije. Dobro su informirani. Uvijek može bolje, no to je sasvim zadovoljavajuće.

Nedostaje li umjetnicima i organizatorima umjetničkih događanja kritika?

  • Nedostaje. Ne sjećam se kada sam pročitao kvalitetnu kritiku koncerta, a ima kritika predstava. Educiranih novinara je sve manje. Kritika je dobra, kao takva. Postoji mogućnost da te kritičar ocijeni loše, da kaže da koncert nije bio dobar. No, kod nas za to nema nitko ni petlje. Svede se to na “Daj napiši nešto o tome da se čuje”.

Potreban je feedback?

  • Bitan je. Ako netko napiše da je koncert bio loš, razmislit ću o tome.

Ako to napiše, zamjerit će se umjetnicima, organizatorima…

  • Možda i svom uredniku. Što se kultura bolje ne razvija djelomično je odgovoran i taj nedostatak kritike.

Kad si dobio kritiku za neki svoj nastup?

  • Tek prije par godina su neki novinari počeli raditi ozbiljne intervjue s glazbenicima, što je za mene nepojmljivo. Naravno, govorim o našem festivalu. Kritike su bile u stilu “bilo je puno posjetitelja, pa je super koncert”. To je za mene razina osnovne škole. Ne odlaziš na koncert da prebrojavaš publiku, nego jer te neki izvođač ili vrsta glazbe zanima. Nekoliko dobrih intervjua se odradilo. Premali broj novinara koji prate jazz je nešto objavilo o našem festivalu na portalima kritički.

Imao si u Novom listu kritiku tvog nastupa na Cresu s Astrid Kuljanić.

  • To je napisao ozbiljan kritičar koji je puno godina proveo u New Yorku. Vidjelo se da je pažljivo slušao koncert, bilježio, da se pripremio i da je napisao članak. Ta struka kod nas opasno izumire i treba je zaštititi kao što se štite medvjedi. Ispada da je mnogima teško čitati lošu kritiku o nečemu, što mislim da je pogrešno.

Upravo suprotno, loše kritike su zanimljivije mnogima od dobrih, ali je problem što umjetnici često ne prihvaćaju kritiku.

  • To je već njihov problem. U Hrvatskoj je kao kazališni kritičar poznat Tomislav Čadež koji zna bacati drvlje i kamenje po autorima predstava, no njegove su kritike vrlo poticajne. Znademo se šaliti moji istomišljenici i ja da moramo pogledati predstave koje je kritizirao. To smo i činili. Neke koje je ocijenio loše su mi jako dobre predstave, a i dalje, naravno, čitam njegove kritike. Odgovara mi kritika. Volio bih da postoji netko tko će napisati da je netko svirao loše, nenadahnuto, da je prodao istu foru već 75. put… Možda bismo se tada trgnuli. Kada uporno pišeš o svemu da je bilo odlično i da je atmosfera bila izvrsna, to mi zvuči kao fešta od ribe u Fažani, a ne kao glazbena kritika.

Kakva je kulturna infrastruktura u Karlovcu?

  • Misliš na organizatore?

Mislim na hardware i software.

  • Postoji “Zorin dom”, no to kazalište ne može pokriti sve afinitete. Sve priredbe su dobro posjećene. Nisam mislio da ću to kazati u bližoj budućnosti, no u usporedbi s drugim gradovima karlovačko ljeto je vrlo pristojno, mada mislim da ga još dosta treba i “srediti”. Ima i brojnost i kvalitetu događanja, ali ima mjesta za dogradnju i sređivanje. Kad pogledam šest godina unazad, riječ je o pomaku od 500 posto. Mislim da su inicijative građana i udruga doprinijele da se stvari pomaknu. Dakle, software nekako funkcionira. No, osim “Zorin doma” nemamo centar koji bi mimo ljetnih mjeseci zadovoljio interes građana.

Nedostaju nam zgrade opere i baleta?

  • Nedostaje nam i to nesretno kino, da možeš u srijedu otići pogledati matineju, neki umjetnički film.

Neke manje sredine imaju art kino.

  • Art kino je nešto što bi trebalo biti obavezno.

Karlovac nema niti komercijalno.

  • Da. A Imali smo čak u bližoj prošlosti i sezona bez ijednog koncerta klasične glazbe. Ako nam dođu neki džezeri, prečesto su to neinventivni sastavi koji nešto presviravaju ili se “trude” biti kreativni, a isto se zna dogoditi i s etno glazbom. Da je tome tako, dokaz je da malo naših sastava svira u inozemstvu.. To ipak sve govori. Veseli me inicijativa da se u Karlovcu napravi koncertna dvorana. Vidi se da interes postoji za ljeta. No, Hrvatski dom ili neka druga zgrada koja bi bila multifunkcionalni centar nedostaje. Ne znam zašto se plaše da se prihvate tog posla. Od toga bismo svi imali koristi. Nismo na razini malog mjesta koje ima svoj vatrogasni dom, ili dom kulture pa da se sve u njemu održava. Inicijative za centar za neovisnu kulturu još stoje, nema pomaka. A to bi jako poboljšalo kulturni i društveni status Karlovca.

Dom Oružanih snaga Hrvatske vojske “Zrinski” je s druge strane non-stop prazan.

  • Dosta se toga svojedobno tamo događalo. Sad je to u nadležnosti Ministarstva obrane. Navodno je složeno pregovarati. Ranije sam se lako dogovarao oko te dvorane koja bi mogla biti izvrstan višenamjenski centar. Uz jaču medijsku kampanju, iz drugih gradova bi i mimo ljeta dolazili u Karlovac.

Koliko su ugostitelji u Karlovcu zainiteresirani za jazz?

  • To je stvar njihovog senzibiliteta. Nekoć se više svirala ta vrst glazbe. Tu su i problemi oko radnog vremena i buke. Nema uređenih klubova za svirku, a inspekcije su rigorozne. Ne znam kad je zadnje u Karlovcu netko vodio ozbiljan noćni klub po svim propisima, pa i da se smjesti u neki podrum zbog zvučne izolacije. Jazz svirke su bile solidno posjećene, no mislim da tu ugostitelji nisu taj hardware koji nam je presudan.

Karlovac ima mnogo glazbenika, a nema uličnih svirača. Zašto?

  • Nešto malo je imao.

Uglavnom onih koji propovijedaju vjeru.

  • To je točno. Kod nas se to nikad nije radilo. Možda bi trebalo uvoditi ulične svirače, napraviti neki festival. Da sada dvojica zasviraju na ulici, ne bi imalo nekog učinka, jer dvije laste ne čine proljeće. No, kad bi postojao festival uličnih svirača, bila bi to novost i zanimljivost, pa bismo vidjeli kako građani reagiraju. Nemamo tradiciju, ne znam zašto.

Koliko kod nas ulični svirači mogu zaraditi?

  • Ne znam. U inozemstvu mogu. Dalibor Mateša je godinama zarađivao u Italiji, Austriji, Nizozemskoj i drugim zemljama svirajući na bocama. Sad je opet profesor na Glazbenoj školi Karlovac. To je ozbiljan posao i kompletan sistem rada. Zahtjevno je to izvesti. Ima onih koji to rade odlično. To ovisi od grada do grada. Toga ima malo u Zagrebu, a uglavnom se u Hrvatskoj na takve gleda i dalje kao na redikule koji nemaju pametnija posla nego svirati na cesti. U Zapadnoj Europi je to dosta normalno. Kod nas tu-i-tamo možda neki Rom razvuče harmoniku. Kod nas ne postoji velika tradicija.

Predaješ na glazbenoj školi u Ogulinu. Da li ti je neki talent u Ogulinu ili Karlovcu “zapeo za oko”?

  • Ogulin je jako zanimljiv. Taj me posao veseli, jer je talent učenika na vrlo visokoj razini. Od tog dobrog prosjeka može se pronaći nekolicina učenika s kojima se treba više baviti. Potencijal postoji. Sljedeće školske godine ih namjeravam voditi na natjecanja. Dvoje mojih đaka se upisalo sada u srednju glazbenu školu. To je uspjeh i za njih, i za mene i za Ogulin. Za nas koji smo tamo radili to je dobar poticaj.

Nisi prošle godine svirao na Međunarodnom etno-jazz festivalu, a nećeš niti ove. Kada ćeš?

  • Sljedeće vjerojatno. Velik je stres svirati i organizirati u isto vrijeme. Kao izvođač ne možeš nikako biti dovoljno spreman, jer je potrebno prije toga namiriti sve potrebe koje festival ima. Teško se u roku pet minuta prebaciti u drugu ulogu. Uglavnom se tako ne radi. Zadnjih deset dana, recimo, samo radim organizacijske poslove. Kada bih svirao, morao bih imati probe. Ovako mogu normalno uživati u festivalu. No, sljedeće godine bih sudjelovao u sessionu više glazbenika.

S Astrid si upravo nastupio u Vukovaru. Koliko često nastupate?

  • Rijetko, jer većinu godine provede u SAD-u. Broj festivala se smanjio zbog krize, pa nas to “kači” kao izvođače. Lani se, recimo, obraćamo kulturnim ustanovama, da bi jedna bila bez ravnatelja, u drugoj je ravnatelj u ostavc i uopće mnogo je neriješenih drugih statusa, kako u ustanovama, tako i u gradovima. Lani smo još trebali svirati u Vukovaru, no Grad nije izglasao proračun, kad smo dogovarali, poslije nsimo mogli uskladiti termin… Dosta mjesta još ne zna šta će raditi početkom srpnja. To je normalno kod nas nažalost, naša stvarnost. Scena je uzdrmana. Organizatora koji imaju viziju i energiju da ju ostvare bi trebalo biti više. Ponekad je teško komunicirati, jer imamo loš običaj ne odgovarati na mailove.

A da uzmeš zastavu i mač pa mlataraš s time? To bi privuklo publiku i organizatore.

  • Težak je mač. Navikao sam na gitaru.

Glazbom kakvom se baviš se njeguje nacionalna kultura.

  • Opet želim reći da ne postoji nacionalna kultura koja je izolirana, koja nije imala veze s drugim kulturama. I s našom baštinom je tako. Kulture nisu zatvorene, nego su se mijenjale i ispreplitale kroz povijest. Tako da njegovanjem nacionalne kulture zapravo njegujemo i prihvaćanje drugih kultura. Mislim da je to bit.

Kad ti je bilo najbolje vrijeme za bavljenje glazbom?

  • Najbolje vrijeme je uvijek sadašnje.

Koliko često nastupaš? Možeš li od toga normalno živjeti?

  • Pa zapravo gotovo četvrt stoljeća živim od glazbe. Sretan sam što sam probao sve vidove, od reprodukcije do kompozicije, od organizacije do edukacije… Ne mogu izdvojiti samo nastupe, jer nikad nisam radio samo jedan vid, nego više toga. Standard je bio sasvim zadovoljavajući, a naročito obzirom na okolnosti. Mnogima je danas teško živjeti samo od nastupa, bez obzira kojom vrstom glazbe se baviš. Vrlo je malo onih koji sviraju u nekim komercijalnim ili rock bendovima, a da nemaju drugi posao. Slobodnih umjetnika nema koliko je bilo ranije. Sad smo imali aferu u kazalištu Komedija koje nije plaćalo honorarce. Kako možeš biti slobodan umjetnik, a da nisi plaćen? Kada radim festival, moram biti siguran da izvođače mogu platiti. Time i struku podržavaš. Slobodni umjetnici se danas tretiraju kao ugroženi. Nigdje nije lako, svjetski procesi su takvi da valja uložiti ogromnu energiju za pronalazak suradnika i život od glazbe. Ima, na primjer, velik broj klasičnih gitarista koji ne sviraju. Kada si zadnji put na televiziji pogledao koncert klasične gitare?

Ne pamtim. Klasičnim i jazz glazbenicima je čitav svijet tržište. Ostali su ograničeni manje-više na jezično područje.

  • To je pravi put. Ako nešto vrijedi, vrijedi i tu i tisuću kilometara dalje. Pokušat ću se koncentrirati na to da nastupam više u inozemstvu. Do sada mi je fokus bio na drugim stvarima, no kada ih završim, orijetirat ću se na svirku i izvan Hrvatske. Kad bih i svirao na hrvatskim festivalima, to bi slušali stranci i oni su to vrlo dobro prihvaćali. Navikli su na takve stvari. Nema smisla nešto raditi samo za domaće tržište.

Prije četiri godine si na Vagi izveo lijepu lokalpatriotsku pjesmu “Mi smo grad”. Kako napreduje upotpunjavanje albuma šansone?

  • Biram pjesme koje su mi važne u životu. Kad sam i počeo svirati, svirao sam u alternativnim sastavima kao što su Duhovna Pastva. Od 1990-ih naovamo se sve promijenilo i počeo sam kao običan komercijalni svirac. Vremenom sam te komercijalne nastupe više prilagođavao sebi, nego publici. Shvatio sam da to što radim mora proći kroz neke moje filtere, jer “svadbarski” ugođaj može napraviti svatko. Htio sam dati nešto svoje. Kad sam i radio komercijalne pjesme radio sam tako da mene zadovoljava. Vidim da se to slušateljima sviđa. Domaće i strane pjesme koje su mi drage odsviram potpuno drugačije nego što se obično sviraju, pa i pjesme koje izvodi Mišo Kovač, s drugim aranžmanom, bez onog “ruke u zrak”.

Dalmacija u mom oku?

  • To je, recimo, izvrsna pjesma s izvrsnom melodijom i tekstom. Ako se izvodi kao šansona, bez “stadionskih efekata”, možeš osjetiti njezinu intimu. Na tom će albumu šlagera i šansona biti svaša – od domaćih stvari do prastarih pjesama Nine Simone i slično. I dalje si slažem popis pjesama, tražim dobar razlog zašto nešto snimiti. Prestar sam za pop glazbu i top liste. Sve mora imati dublji smisao, pa i svirka za zabavu. U klasičnoj komercijalnoj glazbi ne vidim nikakav viši cilj. Jedini je zaraditi ii samo taj motiv ne može biti dovoljan. Bar meni ne.

Tko te od glazbenika nadahnuje?

  • Svi koji su napravili neki pomak. I danas me nadahnjuju Beatlesi. To je nevjerojatan splet okolnosti i odlična glazbena proizvodnja. Prvi Live Aid je bio onaj Georga Harrisona za pomoć Bangladešu. Prvi su uveli u rock glazbu indijsku tradicionalnu glazbu. Prvi su od megazvijezda postali avangarda. Do 30. godine života su se raspali. Kroz život otkrivaš niz veličina poput Ray Charlesa, no i dalje su mi Beatlesi velika inspiracija. Nadahnjuju me i Leonard Cohen i Miroslav Tadić, Mark Knopfler, pa Pat Metheny.

I dalje vrtiš ploče. Kad ćeš ući u 21. stoljeće?

  • Ploče su najbolji i najtrajniji medij. CD ima kraći vijek trajanja, magnetofonska traka je bila kvalitetna, ali je nespretna za rukovanje, kvaliteta snimki na kasetama je bila božesačuvaj, mp3 je nekvalitetan format… Ploče su imale “to nešto”. Vinil ima toplinu zvuka. Savršeni zvuk pak ne postoji. “Najbliže ljudskom uhu” je zvuk ploče, uz sva šuštanja, koje su u realnosti uvijek prisutna. Idealnih uvjeta za slušanje nema. Poanta zvuka nije u savršenosti, nego u njegovoj snazi i toplini. I na koncertu netko pored tebe kašlje ili ispuhuje nos.

Hoće li tvoji albumi biti izdani u formatu gramofonske ploče?

  • Volio bih to. CD se mora snimiti, ali bih volio i ovaj stariji medij. Prvo ćemo snimiti album Astrid i ja. Već smo to mogli završiti, ali studio u kojem je materijal miksan je imao tehničkih problema. Nakon toga ću snimiti vlastite etno-jazz instrumentale, a šansone su treći album koji pripremam.

Što možemo očekivati na ovogodišnjem etno-jazz festivalu? Baci nam marketinšku bombu.

  • Tadić & Teofilovići su velika “bomba”. To je jedna od najoriginalnijih etno postava u svijetu. Ne znam radi li itko tako nešto. Imamo sreću što su blizu i dostupni i što su zanimljivi publici, zbog čega sam ih i pozvao. Tu će interes zasigurno biti velik. Kada je prošli put svirao svi su ga iz publike pozivali da dođe ponovno.

Bio je oduševljen Starim gradom?

  • Bio je, i to je razlog što se vraća. Htio je opet svirati u tom prostoru. Pobrinuo sam se za uvjete, a i on je izašao ususret. Za svakog je uvjeta važno da svoju umjetnost može predstaviti u najboljim mogućim uvjetima – da je lokacija dobra, da je publika zainteresirana, da sve “diše”. Smatra da tu ima odlične uvjete i zato se veseli dolasku u Karlovac. Super mi je što sam kao organizator postignuo takvu razinu da takve umjetničke veličine dolaze tu svirati s veseljem. Festival je na jako dobrom glasu u jazz svijetu. Ono što njima priuštim kao domaćin je isto ono što bih volio da se meni priušti kada negdje nastupam. To je vrlo jednostavno. S obzirom da sam iz te branše, osiguram dobre uvjete. No, to nije ništa specijalno, nego samo da je nužno i da ih potiče da sviraju što bolje. A. Helfrich je jako zanimljiva pijanistica čiji nastup treba vidjeti. Kod nas su rijetko nastupali ženski džezeri, a da nisu bile pjevačice. To je isto jedan od razloga poziva. Studirala je u SAD-u kod vrhunskih jazz klavirista. Dosta je to melodično, a voli otići i u avangardu. Atma mundi ansambl je domaći sastav kojeg predvodi Zoran Majstorović. Istine radi, pola sastava čine Talijani. Snimili su album s više od 30 različitih etno instrumenata. Jedan od motiva pozivanja je bio upravo to. Neke instrumente vjerojatno nisam čuo uživo. Od domaćih projekata ovo je jedan od zanimljivijih. Nema ih puno, a valja popratiti one koji postoje. Kamo sreće da se naši domaći projekti mogu sve više nositi sa stranima.

Festival si organizirao u Vojnoj bašti, na Starom gradu Dubovcu, neki nastupi su bili u “Zorin domu”… Postoji li još neki prostor kojeg bi volio iskorititi?

  • Stari plac je odličan. Možda bi za deseto izdanje festivala jedan koncert mogao biti tamo uz besplatan upad.

A na stadionu?

  • Jazz koncerti nisu za stadion. Čak su neki koncerti održani na stadionima 1970-ih, ali u SAD-u i Japanu. Corea, John McLaughlin i slični su svirali na takvim mjestima. Inače, na niškom festivalu se okupi i deset tisuća posjetitelja. I u Niš dolaze velike svjetske zvijezde. To je najjači festival u regiji.

Kakvo je košarkaško igralište u šancu?

  • Šanac je nezgodan za koncerte. Vizualno dobro izgleda, no pozornica je preblizu. Nekima koji sjede na parteru je jako glasno, a neki koji su na visoko tribini slabo čuju koncert. To ne može biti glasna produkcija, jer bi ovima dole bilo nepodnošljivo. Mijenjao sam pozicije kad je bio naš festival tamo prve tri godine, pa sam to ispitao. Za tihu produkciju šanac nije dobar. Puno je betona i dosta vlage. Karlovac je dosta vlažan. Vlaga raštimava instrumente i taj problem smo imali u Vojnoj bašti. Na Dubovcu takvih problema nema, a na Starom placu je vjerojatno manje vlage nego kod Veleučilišta.

Jesu li crkveni prostori pogodni za koncerte i dovoljno iskorišteni?

  • Nisam puno bio, ali ono što sam vidio je dobro. Komorni sastavi bez bubnjeva bi mogli napraviti u crkvi dobar koncert. Crkva uvijek ima svoje draži i mislim da je akustika solidna u Svetom Trojstvu i u Svetištu svetog Josipa. Preko zime je, mislim, tamo ipak vrlo hladno.

Jesi li razmišljao da proširiš festival na ostala mjesta u Karlovačkoj županiji?

  • Jesam, no to je dosta zahtjevno. U organizacijskom smislu je to ozbiljan napor. U Karlovcu mi je lakše, jer imam tim koji čine najosnovniji radnici i tehničari i to funkcionira bez puno pitanja. Dosta toga bi trebalo uskladiti i pripremiti, jer u manjim mjestima nisu navikli na tako nešto. To mora biti jako dobra priprema, i to u veljači ili ožujku. Ništa od toga nije neizvedivo, no problem je što sam financijsku konstrukciju znao tek sredinom travnja, kada su objavljeni rezultati natječaja Ministarstva kulture. Dok se sve zatvori, već sam u svibnju, umalo u lipnju. Više nemam vremena i mogućnosti za to širenje na druge sredine. Grad i Karlovačka županija već u siječnju obznane rezultate natječaja, a ministarstvo je nekada bilo prvo u tome, a sada debelo zaostaje. To je najveći problem. Inače, volio bih raditi mjesta kao što su Ozalj i Ogulin. Slunj je već tehnički nedostupniji.

A jesi li razmišljao o Plitvicama?

  • One nisu u Karlovačkoj županiji, no jesu zanimljive. Ipak, sve pada u vodu ako budžet zatvaraš u svibnju, pa čak i sredinom lipnja.

Sviraš li u priobalju?

  • Imam nekih ponuda, a vidjet ću što će biti od toga.

Sviraš li na skalinama poput Ibrice Jusića?

  • Radio sam to na Hvaru. Sviraš na rivi, a ovi koji su stigli s elektro partyja te čudno gledaju, jer držiš gitaru. U jednoj uličici sam svirao, bila je dobra akustika i pasalo mi je.

Kao Tijesna ulica kod nas?

  • Da, nju ne koristimo dovoljno.

Kao ni atrij Gradskog muzeja Karlovac.

  • Treba više koristiti te lokacije, slažem se. Uskoro ću dobiti novu gitaru, pa Damir Šomen i ja možda odradimo koncert u Tijesnoj. Nije to loša ideja. To bi moglo biti krajem kolovoza ili početkom rujna.

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije