Zamislimo da živimo u društvu u kojem, ako ti treba pet kuna za automat, primjerice, a imaš samo novčanicu od deset, tu istu novčanicu podereš na pola i tako dobiješ dvije od pet. Naravno da su to iz današnje perspektive besmislice, bile bi i 1913. godine, recimo, ali za vrijeme Prvog svjetskog rata to je bio način borbe s nestašicom sitnog novca. Zagrebački list “Novosti” piše 1916. godine da se novčanica od dvije krune trga po polovici, koja onda vrijedi kao kruna, a zahvaljujući karlovačkom povjesničaru i publicisti Radovanu Radovinoviću, koji je Karlovac u Prvom svjetskom ratu obradio u feljtonima prošle godine u Karlovačkom tjedniku, znamo da su na objavu te zagrebačke vijesti Karlovčani uzvratili da je to praksa kod njih već dvije godine.
Možda je Karlovac prednjačio i u naglom porastu stanovništva, jer se od grada s predratnih 17.000 stanovnika drastično populacijski uvećao, s obzirom da je u njemu boravio velik broj vojnika i ranjenika. Tadašnji gradonačelnik Gustav Modrušan spominje 40.000 vojnika. Dobro se podsjetiti, povodom održavanja Kliofesta – festivala povijesti u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu – te priče o Karlovcu otprije stotinu godina.
Podsjetimo da je rat započeo nakon Srpanjske krize kojoj je prethodio atentat na Franju Ferdinanda u Sarajevu, a da je istragu u sarajevskom atentatu vodio Karlovčanin Leo Pfeffer koji je kao sudac istražitelj u to doba službovao u glavnom gradu Bosne i Hercegovine i njegova istraga je u tim danima bila od iznimnog svjetskog značaja, a opisao ju je godinama kasnije u knjizi “Istraga u sarajevskom atentatu”. Njega je iz “ropotarnice povijesti” nedavno izvukao likovni pedagog i zaljubljenik u Karlovac Zvonimir Bešker. Još je jedna izuzetna zanimljivost povezana s Karlovcem i Prvim svjetskim ratom. Kad je ubijen prijestolonasljednik, generalštab Austro-Ugarske vojske je boravio u našem gradu i po vijesti o atentatu odmah otputovao za Beč.
Karlovac je uoči rata gradio svoj industrijski identitet. Neposredno pred izbijanje gradio se moderan vodovod, a izgranju modernog odvodnog sustava spriječio je upravo svjetski sukob. Na čekanje su stavljena ulaganja, a dobrotvoran rad i socijalna politika dobivaju u Karlovcu primat.
Karlovčani u sastavu 96. domobranske pješačke pukovnije i 26. domobranske pješačka pukovnije odlaze na front, a Karlovac prima prima 4. bosansku pukovniju. Književnik Stjepan Mihalić u seriji feljtona “Razgovori na uglu”, koji su s feljtonima “Ćaskanja u suton” ukoričeni u izdanju Gradske knjižnice “Ivan Goran Kovačić” 2008., opisuje vojna skladišta na Gazi, zvanima francuski magazini, jer su izgrađeni za Napoleonove vladavine. Uz te magazine je odrastao i igrao se.
Tako je ta naša idila na šancu potrajala sve do 1914., kada se na Gazi iznenada pojavila masa bosanskih ljudi pod fesovima i čalmama, tamnoputih od kulučenja na suncu, jedući iz limenih posuda tad još masni pilav, koji se kuhao ispred magazina, da bi već popodne osvanuli u sivim “ratnim” odorama – piše Mihalić.
Bosanci su otišli, a došla je 96. pješačka pukovnija i iz tih magazina se odlazilo na bojišta.
Od kolovoza 1914. pa do početka druge polovice 1918. odavle su se stalno otpremale na fronte “marškumpanije”, najprije je to bila rezerva, još mladi ljudi, pa sve stariji, da bi se završilo s takozvanim “pučkim ustankom”, ljudima između 40. i 48. godine, nadopunjenima “kileš bataljonima” – zapisao je Mihalić.
Život je u magazinima bio s vremenom sve teže podnošljiv na svakom nivou.
Stale su se javljati prave pravcate tiranije, javna mučenja, ljude bi se perverzno za i najsitniji propust vješalo za drvo, tako da bi se zemlje doticali samo vrškom cipele, ili ih se povezivalo u klupko, što bi izazvalo muke od koje se padalo u nesvijest – svjedoči i danas Mihalić putem svojih feljtona.
Prvotno se moglo izbjeći mobilizaciju, kako je proticao rat sve teže, što je stvorilo velike probleme u funkcioniranju grada, jer je velik broj činovnika unovačen. Karlovac je zbrinjavao dvije tisuće ranjenika koji su bili smješteni u Kadetskoj školi, Gimnaziji, Djevojačkoj školi i Dječačkoj školi. Unatoč takvim poteškoćama, nastava je održavana. U to doba grad nije održavala samo gradska uprava, nego i Crveni križ na čelu s Vilimom Reinerom.
Crveni križ se bavio prikupljanjem različitih oblika pomoći. Skuplja novčane priloge i odjevnu robu, knjige, novine, čak i krevete za nove bolnice. Kako vojska u Karlovcu nije imala dovoljno vojnih bolničara i pomoćnog osoblja, karlovački Crveni križ dao je brojne volontere – zapisao je Radovinović, sugerirajući mlađim istraživačima da djelovanje te organizacije posebno obrade.
Danko Plevnik je u Polkinoj publikaciji Aktiviraj Karlovac duhovito napisao 2013. godine da se u Karlovcu unazad dvadesetak godina razvija jedino groblje Jamadol. Prije stotinu godina u Karlovcu se rapidno razvija Vojničko groblje, koje je postojalo još u 16. stoljeću, da bi potom bilo obnovljeno 1824. godine, a za rata ga je uredio Crveni križ. Tamo su se sahranjivali ranjenici iz ostalih sredina koji su u Karlovcu podlegli ozljedama. Prije točno stotinu godina oni nisu imali zajednički spomenik, ali ga je Herman Bollé, znameniti arhitekt, na poziv Isidora Kršnjavoga, projektirao 1916. Danas taj spomenik znamo kao Glorijetu. Iako nedovršena, krasi groblje i jedan je od naših vrijednih i zanemarenih spomenika kulture.
Karlovčani su ginuli na dalekim bojištima i Karlovac nije bio izložen izravno ratu. Ratna psihoza je ipak itekako vladala, a čak se sa Starog grada Dubovca povremeno mogla čuti i tutnjava topova sa Soče. Vladala je glad, na kraju rata je zavladala i španjolska gripa. Građanstvo se našlo u totalnom krahu. To oslikava i pismo jedne žene svome mužu na front.
Plačući zaspivamo, plačući se budimo, plačući jedemo razmišljajući zašto se zemlja ne otvori pod nama i ne proguta nas. Neka Bog pošalje rat onima kojima još nije dosta ovog krvoprolića i neka njih učini beskućnicima – stoji u pismu kojeg Radovinović citira u svom feljtonu.
Takva pisma nisu prolazila kroz vojničku listovnu cenzuru čiji je ured bio u Frankopanskoj ulici. Niti mediji nisu mogli slobodno djelovati, pa su novinari slavili ono čega su se sramili i sa čime se nisu slagali. Na samom početku rata država je svakoj crkvi ostavila po zvono, a ostala zvona zaplijenila kao sirovinu. Dio je ipak sačuvan, no kako je rat trajao, čak su i kvake skidane. I ne samo to, nego je postojala i državna nagrada za pronalazak kvaka.
Zabranjuje se nošenje svile i nakita. Malobrojne žene, ako bi bile nakićene i lijepo obučene su svojom pojavom iritirale siromašnu većinu. Mnogo je prozaičniji apel upućen trgovcima uoči kraljeva rođendana. Mole se da se tada suzdrže troška uobičajene raskošne rasvjete, nego da ušteđen novac proslijede za ratne stradalnike – veli Radovinović.
