Jesu li intelektualci izdali Karlovac?

Autor: Radovan Radovinović

Kipovi tri mudra majmuna na japanskom otoku Inošima. Izvor: https://www.flickr.com/photos/68532869@N08/

Već duže vremena imam potrebu javno odgovoriti na ovo pitanje koje mi je, kao tvrdnju da su intelektualci izdali Karlovac, rekao jedan moj znanac. Imao je na umu broj nezaposlenih i životni standard prosječnog Karlovčanina, pa je zbog toga njegova izjava bila zapravo – optužba.

Do danas ovo pitanje nije prestalo biti aktualno, a odgovor na njega, pretpostavljam, može koristiti postavljanju dijagnoze – što se događa s Karlovcem, zašto on danas zaostaje za gradovima koji su mu nekad “gledali u leđa”? Jer, kad se postavi točna dijagnoza, onaj tko hoće, može se i liječiti. Za ovu temu važno je reći da je moj znanac svoju tvrdnju izrekao prije nego što je jedan ekonomist, čini mi se Branimir Lokin, govoreći o gospodarskoj situaciji u našoj zemlji, rekao da su intelektualci izdali Hrvatsku. Zamjerio im je potkupljivost, oportunizam, kukavičluk, a nekima i rezignaciju. Iako je njegova argumentacija, kao i precizno upućivanje na sloj odgovornih, potpuno prihvatljiva, ipak bi bilo pogrešno analogno promatrati Karlovac. Uostalom, moj je znanac pod pojmom intelektualac mislio na školovane koji su otišli iz Karlovca. Krivo. Osim toga stvari su mnogo kompleksnije, zato do prave dijagnoze nećemo doći ponavljanjem da ono što vrijedi za Hrvatsku vrijedi i za Karlovac. Karlovac ima svoje vlastite probleme koje nitko drugi izvana, izvan kruga samih Karlovčana i prijatelja Karlovca, čak i onda kad se ukupna situacija u Hrvatskoj možda popravi, neće riješiti. Zato je dobro da se karlovačke (ne)prilike sagledaju i izvan konteksta stanja u Hrvatskoj.

Što sve u Karlovcu ne “štima”? Tolerira se ono što se ne bi smjelo tolerirati, a komunikacije između vlasti i građana primjerene svakoj demokratskoj sredini – nema. Ljudski se resursi ne koriste, javnom se imovinom racionalno ne upravlja. Svaštari se, nema vizije o tome kako usmjeriti razvoj, stvarni prioriteti nisu postavljeni. Kao da većina dužnosnika svoj boljitak ne namjerava ostvariti kroz napredak vlastite sredine, nego su im preči osobni interesi. Čovjek se pita kako je moguće da u gradu s tako bogatom tradicijom i institucijama, koji je više od stoljeća središte regije, a samo četrdesetak minuta udaljen od Zagreba – toliko provincijalan. Stanje u Karlovcu je tako kao da je naš grad od metropole udaljen tisuće kilometara.

Tražeći krivca među intelektualcima, na način kako promišlja moj znanac (da su školovani otišli iz Karlovca), nije točno. Nije problem u tome tko odlazi, problem je tko dolazi i zašto ostaje na funkciji, ako je nije u stanju uspješno “odraditi”. Nejasnoća nema – nisu intelektualci, nego je politika izdala Karlovac. Politika je iznevjerila povjerenje birača, a “krimen” je bilo moguće izvršiti zato jer živimo u prividu demokracije, iznad svega u društvenom životu grada javnost nije prisutna. Karlovačke novine, one koje su svome nazivu imaju atribut “karlovački”, ne samo što nisu raspoznale da javnost u Karlovcu nije organizacijsko načelo vođenja gradske politike, pa nisu htjele (ili nisu znale) iskoristiti priliku da to potaknu. Po tome Karlovac stoji znatno gore od, na primjer, Varaždina ili Čakovca. Sve dok se na tom planu nešto ozbiljno ne promijeni, dok javnost ne postane četvrta vlast – ništa se bitno neće postići. Na tom tragu treba tražiti krivca za zaostajanje, marginalizaciju i provincijalizaciju Karlovca.

Zašto sada o tome? Zato što članovi Društva Karlovčana i prijatelja Karlovca pokazuju interes da budu dio karlovačke javnosti, ne samo “političke” nego i stručne. One javnosti koja zapravo – nema. Kako onda Karlovčani (ma gdje bili) i prijatelji Karlovca mogu postati faktor u društvenom životu Grada? Kako oni koji od najuglednijih i najutjecajnijih Karlovčana koji otvoreno kažu da žele pomoći svome gradu, to mogu učiniti? Po mom mišljenju tako da, zajedno sa svojim sugrađanima koji žive u Karlovcu, budu okupljeni oko gradskih novina, ali novina koje će ih zainteresirati za gradsku problematiku i motivirati da, svatko prema svojim mogućnostima, participira u društvenom životu grada. Karlovcu su potrebne angažirane gradske novine, novine koje će izraziti interese karlovačke javnosti. Zbog toga i pored tisuća nezaposlenih, bijednih plaća i mirovina – danas su novine karlovački problem broj jedan! Ne kažem krivac – nego problem. Ma koliko to nekome bilo nelagodno čuti, to se mora otvoreno reći i Karlovac se s tim problemom mora suočiti. Karlovcu prvo trebaju novine koje će kao zvekir “udarati o vrata i buditi spavača”, koje će “provjetriti” ustajali zrak, a ne dizati prašinu.

Treba li dokazivati da će takve novine stvoriti potrebu i naviku da se o svim za društvo relevantnim pitanjima javno raspravlja, da se sučeljavaju različite opcije, a odlučuje po kriteriju javne koristi?

Karlovačko novinstvo danas tako ne funkcionira, ono ne pridonosi kulturnoj klimi, naprotiv kao da gaji jednu antiintelektualnu atmosferu. Vijestima koje se objavljuju stvara se privid kao da se nešto važno događa i onda kada se zapravo ništa ne događa. Umjesto da budu faktor deprovincijalizacije, karlovačke novine (ponavljam, govorim o onima koje u svom imenu imaju atribut “karlovački”), vrlo često agiraju provincijalno. Umjesto da okupljaju ljude kojima je cilj promicanje karlovačkih interesa, u osnovi štite status quo. A u Karlovcu se krije veći intelektualni potencijal od onoga koji se zrcali u novinama. Zbog toga među prvim pojavama koje ne bi trebalo više tolerirati jest takvo novinastvo.

Međutim, kada je riječ o novinama koje se financiraju iz vlastite prodaje, onda je problem naklade i nivoa stvar poslovodstva i uprave, ali kad se radi o novinama koje dobijaju novac poreskih obveznika, stvari stoje drukčije. Tako, na primjer, i pored toga što Gradsko poglavarstvo danas svoje lokalne novine subvencionira iznosom od 720.000 kuna godišnje, “Karlovački tjednik” se ne može preporučiti kao tisak koji će vas objektivno i temeljito informirati i potaći na sudjelovanje u društvenom životu. Nikada u svojoj povijesti, u smislu profesionalnog uređivanja novina, “Tjednik” nije bio na tako niskim granama kao što je zadnjih godina.

U “Karlovačkom listu” (koji se, istini za volju, nakon smjene Nenada Hlače mijenja na bolje) prvo novinarsko pero i kolumnist proglasit će Karlovac provincijom zato jer više nije sjedište Područnog ureda Hrvatskog fonda za privatizaciju, a neće smatrati provincijalizmom to što uporno zagovara ksenofobiju koja ni gradu ni državi nije donijela ništa dobra. Neće smatrati provincijalizmom neskriveno zagovaranje jedne političke opcije niti to što se s neistomišljenicima obračunava s pozicija “govori, a da ga nitko ništa ne pita”, kad u naprednim sredinama “gradske oce” zanimaju iskustva i pojedinog smetlara.

Jedan je pokušaj da se nešto učini – propao. Kao vlastiti doprinos unapređenju medijskog života u Karlovcu, karlovačka Matica hrvatska je prije godinu dana u “Karlovačkom tjedniku”, po imenom “Matica”, pokrenula kulturni prilog. Inicijatori i urednici su znali da “Tjednik” među karlovačkim građanima ne uživa ugled novina kojima bi se moglo vjerovati, da mu je naklada mala. No prilog se počeo objavljivati u “Tjedniku” upravo zato da se nešto promijeni, zbog toga se tražilo i da se redakcija sa svoje strane potrudi da funkcionira po pravilima novinarskog zanata. Volja za tako nešto nije pokazana, pa je prestanak izlaska “Matice” (barem što se tiče redakcije koja je odradila tri broja) logična posljedica. Besmisleno je gubiti energiju na novine u kojima nema želje da prihvate dobronamjernu kritiku i učine ono što bi im uvećalo nakladu.

Ima još primjera koji se odnose na temu uloge intelektualaca u životu grada. Kad se prošlog ljeta Georgij Paro, intendant Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, u “Matici” uključio u raspravu o obnovi “Zorin doma” odgovoreno je – “vrijeme za raspravu je isteklo”. Sad se pitam hoće li se netko u Karlovcu i na strani novinara i na strani vlasti, zabrinuti nad onim što je u jednom javnom intervjuu rekao naš ugledni sugrađanin Stanko Lasić. Kaže, u njegovoj svijesti Karlovac “postoji tek kao nekakva luka (…) mrtva luka: dođeš i odeš”. Ipak, Lasić će reći da je spreman u svemu pomoći, ali da bi on (uostalom kao i mnogi drugi) Karlovcu mogao pomoći, u Karlovcu mora imati sugovornike. Ni Lasić, ni Paro, niti mnogi drugi ne mogu komunicirati s provincijom, ili barem moraju raspoznati volju i sposobnost da se nešto učini.

Problem je, dakle, da se Karlovac na svim razinama odupire provincijalizmu. Kao što demokraciji uvijek prijeti opasnost od nasilja, tako i (svakom) središtu prijeti opasnost da se pretvori u provinciju. Nekima je samovolja u prirodi, jednako tako da si od položaja napravi sinekuru. U sistemu jednoumlja govoriti o novinama kao generatoru koji će javnost uključiti u društveni život bilo je nerealno. Ali danas se ponašati kao da se ništa nije dogodilo, provincijalno je sljepilo.

Atmosferu u kojoj će se Karlovčanima vratiti samopouzdanje, a intelektualcima i ljudima od struke omogućiti da stvarno mogu pomoći svom gradu, trebaju stvarati lokalne novine. Može li se uopće drukčije nego po onoj – pomozi si sam pa će ti i Bog pomoći?!

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije