Denis Stošić: Zbog iaida sam postao svjesniji sebe

Onaj tko ima visoko mišljenje o sebi, da je velik i da jako dobro zna vještinu, brzo puca. To je metoda raščlanjivanja zdravih od trulih jabuka. Japanski učitelji koriste metodiku prenesenog značenja i riječi i djela. Puno je naizgled skrivenog. Dižu vas na foru da vide kakav ste čovjek jer vas ne poznaju, prvi put vas vide

Autor: Marin Bakić

Denis Stošić

Fotograf i fotoreporter Denis Stošić u Karlovcu vjerojatno ima najdublje veze s Japanom, pa na tu temu i razgovaramo. SpiKA #3

Koliko dobro znaš japanski jezik?

  • Ne znam ga dobro. Znam stotinjak riječi koji se koriste u komunikaciji na treninzima. To je dovoljno da bih shvatio najvažnije informacije na treningu.

Koja je veza tebe i Japana?

  • Budoom – tradicionalnim japanskim borilačkim vještinama – se bavim 30 godina. Početak je bio kod pokojnog Jovice Glogovca koji nas je sve zapalio s tim u kung-fu klubu. Kasnije sam bio član Karate kluba „Kaplast“, a potom sam prešao na kendo i iaido koji me odveo do Japana 2007. i 2009. Boravio sam u Osaki, gdje sam trenirao, Kiotu i Nari, gdje sam išao gledati povijesno naslijeđe koje je vezano uz njihov način življenja. Kod Japanaca postoji red u razmišljanju, jasan razlog zašto se nešto radi. Tu ne postoji obrazloženje: “Meni je to kul, pa ću to raditi”. Vještina kojom se bavim je japansko mačevanje i zove se iaido. “I” se može prevoditi kao “sjediti u miru”, “ai “znači “ljubav” ili “susret”, a “do” kao “put”. Naziv se ne može prevesti bukvalno. Ideja je u tome da se sablja, koji se koristi za vježbanje, nikad ne izvuče iz korica. Dakle, da se sukobi rješavaju na miran način. Samuraj je u 14. i 15. stoljeću vježbao drugačije nego mi danas – pripremao se zaštititi vlastiti i tuđe živote, a mi danas nemamo tu potrebu. Kroz posvećenost i intenzivno vježbanje borenja postizao je mirnoću. Kad čovjek puno zna, neće puno pričati o tome. Jako malo znam pa mogu pričati.

Jesi li karlovački samuraj?

  • Nisam nikakav samuraj.

Tko je samuraj?

  • Onaj koji služi. U 14. stoljeću u Japanu to je bio ratnik na određeno vrijeme. Plaću bi zaslužio tako da gazdi donese odrubljene glave protivnika koje bi ubio u bitci. Kasnije su se stvari promijenile, ali samo za one samuraje višeg ranga. To je bilo slično kao i danas kad je netko zaposlen za tri tisuće kuna, ima kredit i obitelj pa mora svašta podnositi od poslodavca. Danas biti samuraj znači služiti vještini, toj ideji i znanju koje se stiče tijekom vježbanja ili se prenosi od strane učitelja. U iaidou imamo strogo definiran bonton. Kada se ulazi u dvoranu, nakloni se prema njezinom čelu. Prije početka treninga se izvodi ritualni naklon kojim se izražava poštovanje prema tom mjestu – dvorani u kojoj vježbamo. To je zato jer svaki puta kad izađemo iz dvorane izađemo s novim znanjima pa samo vježbanje na tom mjestu predstavlja rast i razvoj svakog vježbača. Zato stavljamo fotografiju učitelja ili tekst ispisan japanskim pismom koji predstavlja neku filozofsku misao ili ideju tog kluba. Moj klub se zove “Južno svjetlo” (Nan Sho Do Dojo) jer smo južno u odnosu na Budimpeštu, kamo odlazim trenirati. Taj naziv sam dobio od učitelja Hunor Mihalika. Dakle, postoji poštovanje prema prostoru u kojem ću vježbati jer je on mjesto učenja. Ulazim u njega s jednim znanjem i iskustvom, a izlazim s drugim. Postoji vjerovanje da trening prate duhovi ratnika. To je budistička i šinto tradicija, koju, naravno, ne slijedim. Slično je kad plesači naših tradicionalnih plesova moraju izvoditi točno određene pokrete jer to nalaže tradicija. Tako se i ovo podrazumijeva – zašto se naklonimo prema čelu dvorane i jedan prema drugome, izgovaramo japanske formalne izraze koji u prijevodu znače “Molim te, pouči me” (Onegai Shimasu) i “Hvala”(Domo Arigato Gozaimasu).

Na koji način su Japan i ta borilačka vještina promijenili tvoj život?

  • Postao sam svjesniji sebe, prvenstveno svojih mana. U Japanu su treninzi trajali 14 dana, tri puta po tri sata. Zadnja tri ili četiri dana bi produžili treninge za sat, da nam daju više, a ne da nas “ubiju od napora”. Učitelji nas uglavnom upozoravaju na treningu što krivo činimo. Želja im je iz vas izvući što više, iz svakog od nas. Onaj tko ima visoko mišljenje o sebi, da je velik i da jako dobro zna vještinu, brzo puca. To je metoda raščlanjivanja zdravih od trulih jabuka. Japanski učitelji koriste metodiku prenesenog značenja i riječi i djela. Puno je naizgled skrivenog. Dižu vas na foru da vide kakav ste čovjek jer vas ne poznaju, prvi put vas vide. Kod mene se promijenio način gledanja na sebe i okolinu na bitne i nebitne stvari i stekao sam veće poštovanje prema ljudima i sebi.

Kakav je grad Osaka?

  • Takav da na jednom pješačkom prijelazu, kad se nakupi ljudi, prođe pola Karlovca. U pola sata preko zebre ujutro prođe 40.000 ljudi. Ujutro su svi kao pingvini – svi imaju isti način odijevanja. Odjeveni u poslovna crna i tamno plava odijela sa tamnom kravatom i bijelom košuljom i, naravno, svi su na mobitelima. Tada su već imali mobitele kakvi ovdje nisu postojali, a od marki je najprisutniji Sony. U 15 dana sam vidio dva Canon fotoaparata, a ostalo sve je Nikon. Uglavnom, u podzemnoj i na stanicama čitaju poruke i knjige na sučeljima svojih uređaja.

Više ne poznaju tisak?

  • Poznaju, ali uglavnom čitaju sve preko displeja. Mladi su inficirani zapadnjačkim mentalitetom i zapadnjačkim stilom oblačenja, a nemaju baš stila, pa svašta potrpaju po sebi. U to vrijeme sam saznao da postoji promjena u društvu, da žene preuzimaju glavnu riječ. Dosta su puta cure prebile dečke na cesti. To je jako znakovito jer je Japan patrijarhalno društvo s pet stotina godina dugom vojnom i militarističkom tradicijom, s “vladom pod šatorom” takozvanom Bakufu. U budou i iaidou je to i dalje totalno formalizirano – žena nema ista prava kao muškarac, a ženski učitelj je manje vrijedan od muškog. Zbog šinto religije koja se temelji na obožavanju prirode Japanci su veliki ljubitelji odlazaka na izlete. Kioto je predivan grad, bio sam na poznatom svetištu vode Kiomizu dera. To je veličine petine Plitvica – od kojeg su napravili prekrasno mjesto za odlazak, spojili priče i legende.

A opet masovno dolaze na Plitvice.

  • Zato što je tamo boja vode drugačija. Tamo nema smaragdnozelene boje i tome se čude. Kad sam ih pitao zbog čega dolaze, kažu da takvu boju vode nigdje nisu vidjeli.

Kad odlaziš u Japan?

  • Ne znam, imam poziv za studeni, ali treba za to dosta novca.

Tko te tamo dočeka?

  • Uglavnom se prikupljamo izraznih dijelova svijeta u kojima postoje ogranci tog stila vježbanja. Dolazi ekipa iz Sjeverne i Južne Amerike, Engleske, Finske, Mađarske, Poljske… Uglavnom, u Japanu dođemo u mjesto Ozu, što je četiri sata od Osake. To je sportski centar poput Bjelolasice. Sve je okruženo šumama i planinama.

Je li i taj sportski centar propao?

  • Nije. U 6 sati je buđenje, a u 6.15 do 6.30 je dizanje zastave i vježbanje, mala gimnastika, koja izgleda poput sleta, s ostalim gostima. Nakon toga je čišćenje, doručak, pa tri sata treninga. Zatim je odmor, a potom ponovno tri sata treninga, zatim opet odmor, pa tri sata treninga. Nakon toga idemo na počinak. Hrana je malo zeznuta jer je uglavnom riba na jelovniku, no jedem mnogo riže i karija. Od 14 do 16. stoljeća, kad su se borilačke vještine jako razvile, posebno samurajske, razvili su se i stilovi mačevanja. Od šest stotina stilova, koliko ih je nekad bilo, preostalo je samo šezdesetak. Sve što nije bilo kvalitetno nestalo je jer su oni koji su se tim tehnikama služili poginuli. Pripadam jednom od nekoliko stilova koji su među najstarijima, iz 15. stoljeća. Naziv mog stila je Muso Jikiden Eishin Ryu, što znači “izravna transmisija s neba”. Haiašzaki Jisuke Šigenobu je osmislio taj stil mačevanja. Njegov otac samuraj je poginuo u zasjedi. Mladi Šigenobu se pet godina posvetio meditaciji i usavršavanju mačevanja kako bi osvetio oca. Dva je puta napravio Musa Šugio – putovao bi Japanom od jedne do druge škole mačevanja i izazivao voditelje na dvoboje. Drugi puta je krenuo u svojim sedamdesetim godinama i otada mu se gubi svaki trag. Naravno da je priča o njegovom životu ispunjana legendama, ali je činjenica da je živio. I sam sam doživio čudne manifestacije kroz vježbanje. Nije to meditacija, koja je po definiciji odsustvo misli, nego koncentracija.

Što si doživio?

  • Spoznaje o tehnici vježbanja. Imao sam čudne snove, u kojima se pojavljuje Ivata Norikazu, pokojni učitelj kod kojega sam vježbao i koji me u Japanu podučavao tehnikama. Kad sam to opisao u elektronskoj pošti svom učitelju Mihaliku u Mađarskoj, zaprepastio se jer mi to on nikad nije rekao, to nigdje na engleskom ili hrvatskom jeziku nije zapisano, a i to nije tehnika za moju, nego za višu razinu. Ne mogu to sad objasniti. Ne želim ulaziti na područja s ruba znanosti, ali dogodilo se. Kad se radi neka djelatnost i kad svu mentalnu, fizičku i duhovnu energiju usmjerimo u nju, dolazimo do odgovora. Do brojnih odgovora sam došao vježbajući. To je ta izravna transmisija.

Na koji si način u Karlovcu sam svoj trener?

  • Od 2006. vježbam svakodnevno. To što nisam niti u Mađarskoj niti u Japanu nije nikakva prepreka. U početku sam izravno komunicirao s učiteljem, da vidim što moram raditi, pa bih svakih 30 dana odlazio u Budimpeštu na trening. Bilo je to dosta naporno. U 3 sata sam se ustajao, u 3.30 je išao autobus za Zagreb, a vlak je odlazio u 4.50, da bih u Budimpeštu stigao oko 11 sati. Od 12 do 16 sati bismo vježbali, a zatim bih žurio na vlak za natrag i došao bih u Karlovac oko ponoći. Dakle, 12 sati puta radi četiri sata treninga. Stekao sam zvanje četvrti dan i znam kako trebam trenirati. Radim osnove i to je najvažniji dio treninga. Najteže se motivirati, naći put do dvorane, a zatim je lako. Imam sreće što mi je stručna suradnica za razvoj sporta u Karlovačkoj sportskoj zajednici Marina Capan omogućila da zauzvrat čišćenja dvorane mogu doći tamo trenirati svojih sat ili dva, a ponekad i više. Znao sam trenirati po šest sati. Često bih došao i po noći jer je tada mir.

Odlaziš u sportsku dvoranu usred noći, da bi trenirao?

  • Da, znao sam doći od 8 do 9.30, a zatim od 23.00 sata do 01 ili 02. Sve nove godine sam tamo dočekao trenirajući. To mi je mnogo zanimljivije nego opijat se i bančit po vani. To je zalog da ću čitavu godinu moći vježbati. Nije mi teško sve očistiti jer volim red, a na kraju krajeva i u Japanu i u Mađarskoj, bilo kamo god dođete vježbati iaido, prva stvar koju radite je čišćenje dvorane. Na taj se način zagrijavamo. No, ne čistimo metlom, nego mokrom krpom. Ona se baci na pod, stavite ruke na krpu i zaletite se do kraja dvorane i natrag, zatim ponovno umočite krpu, iscijedite i isto napravite. Vrlo brzo se zagrijete na takav način. To rade svi.

Kada bi ti se neki od Karlovčana htjeli pridružiti, kako bi to mogli učiniti?

  • Klub postoji od 2000., ali kao kendo klub. Radimo i kendo i iaido. U dvorani smo službeno nedjeljom od 10 do 13 sati. Klub funkcionira i subotom u tom terminu. Mogu mi se javiti i putem fejsbuka. Bilo je mnogo zainteresiranih, imali smo jako lijepu ekipu, osvajali medalje, ali moram odmah upozoriti, da je to jednoličan, monoton, trening.

Nije to poput košarke?

  • To nije zabavno. To je uzbudljivo kao i promatranje boje kako se suši na zidu.

Odlična preporuka.

  • To je iz razloga što uporno morate ponavljati jedno te isto i stalno se tehnički usavršavati. Ne mogu lagati ljudima, da će im biti divno. Postoji uvodni dio koji se radi da se polaznika dovede u kondiciju. Kad krene tehnika, mora se ponavljati dok se ne savlada. Naše mentalne, fizičke i duhovne mogućnosti su jedine stvari koje nas ograničavanju u napretku. Ako imam slabe ruke, moram ih ponavljanjima ojačati, da bih usvojio dobro tehniku. Ako mislim da znam i da mi ne treba toliko treninga, neću nikuda doći. Moramo nadvladati sebe i to je ono što najviše vrijedi u cijeloj toj priči.
Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije