Viktor Vidović: Ovisnik sam o nastupima i tremi

Luciano Pavarotti, jedan od najvećih opernih pjevača, je rekao da ono što je proživljavao prije nastupa ne bi poželio najgorem neprijatelju. To je osjećaj koji zna biti neugodan, no proizlazi iz odgovornosti prema glazbi i želji da se da najviše. Koristim svo iskustvo da ta trema ne može imati negativan utjecaj na rezultat

Autor: Marin Bakić

Poznati hrvatski klasični gitarist Viktor Vidović u petak u Hrvatskom glazbenom zavodu u Zagrebu, pod pokroviteljstvom Grada Karlovca, promovira 11. album “Muzika za dvoje” (Croatia records, 2014), što je dobar povod za spiku o njegovom radu, o tome zašto se vratio u Hrvatsku, čega se odricao da bi uspio te o ostalome. SpiKA

Zašto ste album nazvali “Muzika za dvoje”?

  • Na njemu se nalaze skladbe napisane za gitaru u kombinaciji s nekim drugim instrumentom. Radi se o duetima. Većina skladbi je autorska s iznimkom dua Borisa Papandopula za flautu i gitaru te skladbe Alfija Kabilja “Suita za Aidu i Alexandra”. Moje skladbe su nove, a ove druge su prvi put snimljene, pa je CD u potpunosti nešto novo i originalno.

Kako ste došli na zamisao da napravite album dueta?

  • Vidio sam to kao izazov i u skladateljskom smislu. Povezati gitaru s klavirom, harmonikom, violončelom, rogom i vibrafonom je kompozitorski zanimljivo. Gitara se tu dosta dobro snalazi i na kraju krajeva takve glazbe nedostaje. Inače je klasična gitara zakinuta jer ne postoji toliko napisanih materijala kao za violinu ili druge instrumente.

Zašto?

  • Zato što gitara nije star instrument. Lutnja, vihuela i slični instrumenti zvuče drugačije, a gitara je tek u 20. stoljeću počela uzimati maha na pozornicama, odnosno tek tada su nastajale prve kompozicije za nju. To je specifičan instrument kojeg je potrebno dobro poznavati, da bi se za njega pisalo. U tehničkom smislu se poprilično razlikuje od klavira, a ima i mogućnost višeglasnog izvođenja, za razliku od puhačkih i gudačkih instrumenata. Sve su to razlozi zašto se mnogi skladatelji ne odvaže pisati za gitaru, a, ako i napišu, traže pomoć gitarista.

Izlazite iz okvira klasične glazbe. Zašto i koliko ste zadovoljni s time?

  • Aktualni CD je album klasične glazbe. Inače me zanima džez, proučavao sam ga, ali nisam za velika rasplinjavanja. Ne širim interese na sva područja. Šansona je posebna priča. Tu su važni tekstovi i moje bavljenje šansonom povezano je s pisanjem pjesama. Poeziju odavno pišem, a ona je u najbližem odnosu s glazbom upravo u šansoni. Otuda moj interes za takvu glazbu. I to su po nekom obliku klasične skladbe. Zanimljivo mi je ujedinjavanje riječi s glazbom. Iz drugog kuta gledanja i doživljaja riječ omogućava bogatiji način izražavanja.

Je li isti izvor nadahnuća za poeziju i glazbu?

  • Može biti slično…

Što Vas nadahnjuje?

  • Mnogi detalji, ljudi… Meni i mnogima, inspiracija se događa nesvjesno – sazrijeva, a potom se pretvori u skladbu ili tekst. Sve što doživljavam stvara potrebu da to izrazim. Nisam u osnovi taj koji stvara – ima i drugih sila i putova koji nisu u mojoj kontroli. Uspijevam ih ipak izreći na neki način.

Kad bismo mogli očekivati album šansone?

  • Vjerujem da bi to moglo biti uskoro. Imam dosta planova u kombinaciji možda s nekim orkestrom ili u kombinaciji s više instrumenata. Uglavnom, u planu je CD šansona.

Imaju li privatni diskografi više ili manje sluha za klasičnu glazbu od javnih? Pitam jer se najavljuje privatizacija tvrtke Croatia records.

  • S Croatia records sam imao uvijek dobru suradnju. Oni su kuća koja ima svoju politiku zarade i vjerojatno su im primarna izdanja koja se prodaju u većim količinama. Klasika i umjetnost su neminovno usmjereni na uži krug. Vjerojatno će tako i uvijek i biti. Nije mi cilj da me svi slušaju, da stvorim nešto što će…

…napunit Arenu?

  • Da. Umjetnost često nije niti shvaćena. Sad se slavio rođendan Johanna Sebastiana Bacha. Svi glazbenici ga smatraju jednim od najvećih skladatelja svih vremena, a tek se sto godina nakon smrti vratio iz zaborava. Neke stvari se prepoznaju kasno. Stoga umjetnost ne može imati za cilj da bude shvaćena odmah i sada. Teško je generalizirati. Kako će se diskografska kuća postaviti, ovisi o ljudima, o tome imaju li volje da produciraju tako nešto.

Uglavnom, pomireni ste s time da nećete napuniti Arenu?

  • Jesam.

Je li sve spremno za koncert u Hrvatskom glazbenom zavodu u petak?

  • Radim probe i pripreme s gostima koji će nastupiti. To će biti Lovro Kovačević, Darko Pelužan i Kaja Farszky. Nije koncert samo to da dođeš pred publiku, sjedneš i odsviraš. Bavim se glazbom 30 godina, ali i dan-danas kada se pripremam za koncert to radim svakodnevno. Ozbiljno se tome posvećujem, tridesetak dana radim na tom programu. Uvijek se sjetim što je jednom prilikom Joe Cocker, koji je bio veliki interpret s velikim iskustvom, rekao o izvođenju svoje najpoznatije pjesme. Iako ju je izvodio tisuće puta, za svaki nastup radi novu pripremu, kao da je nije nikada ranije izvodio. Priprema za nastup je proces koji traži koncentraciju i posvećenje. Klasična glazba pogotovo je zahtjevna i složena. Ona traži angažman i od slušatelja, a pogotovo od izvođača. Samim time moraš za to biti psihofizički spreman, ako želiš dati maksimum. Velika je razlika u tom smislu između slikarstva i glazbe. U glazbi imaš jednu sekundu, trenutak koji više ne možeš vratiti. Ne možeš skladbu na koncertu ponovno izvesti ispočetka, ako ne uspije. Kao dečkić sam vježbao deset sati na dan gitaru i dan-danas vježbam puno. Jedan veliki pijanist redovno je vježbao deset sati dnevno, a za praznika pet. Nije to bez veze tako.

Uobičajeno je glazbenika pitati ima li tremu pred nastupe. S 12 godina ste održali prvi koncert, pa je li moguće da i danas osjećate tremu?

  • Ona postoji kao pozitivan osjećaj. Često su izvedbe bolje nego kad sviram neopterećeno u svojoj sobi upravo zbog tog pozitivnog poticaja. Luciano Pavarotti, jedan od najvećih opernih pjevača, je rekao da ono što je proživljavao prije nastupa ne bi poželio najgorem neprijatelju. To je osjećaj koji zna biti neugodan, no proizlazi iz odgovornosti prema glazbi i želji da se da najviše. Koristim svo iskustvo da ta trema ne može imati negativan utjecaj na rezultat. Postoji ovisnost o nastupima.

Ovisnik ste?

  • Taj osjećaj, ta trema prije nastupa. To je nešto što mi treba. Neodvojivo mi je to od bavljenja glazbom.

Danas je najjednostavnije organizirati koncert Sandre Afrike ili sličnog popularnog izvođača. Koliko je zahtjevno organizirati veliki koncert klasične glazbe u Hrvatskoj?

  • Radim na organizaciji svojih koncerata. Ne mogu se tome u dovoljnoj mjeri posvetiti. Zahtjevno je i problem je u tome da je malo onih koji bi se htjeli time baviti. Ili ne prepoznaju vrijednost toga ili se bave drugom vrstom glazbe gdje se lakše zaradi. Slikar i konceptualni umjetnik Nikola Vukmanić je osmislio i organizirao moj nedavni koncert na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i to na način da taj koncert ima viši smisao, poruku. Srećom, ima takvih koji to prepoznaju i žele dati doprinos.

Kakvo je bilo iskustvo svirati pred slijepima na Muzičkoj akademiji?

  • Nikola je začetnik te ideje. Dao je poticaj za jedan takav koncert, što sam prepoznao kao veliki izazov i priliku da se jedan takav jedinstveni nastup odradi. Udruga slijepih Zagreba kaže da takve suradnje još nisu imali. To je dokaz da je Nikola super prepoznao to kao nešto pozitivno i potrebno, ali i zanimljivo. Oni su uskraćeni za jedno osjetilo, ali im je prirodnom ravnotežom izraženije osjetilo sluha. Kao glazbeniku mi je to bio izazov. Mislim da je taj koncert imao dobar efekt.

Pred koliko ljudi ste najviše nastupili, gdje i kada je to bilo?

  • Na europskim pozornicama sam puno više nastupao za života u Švicarskoj i Austriji. Tada sam nastupao u dosta velikim dvoranama u Njemačkoj, Francuskoj, u Moskvi sam nastupao na Konzervatoriju Čajkovski, što je posebno iskustvo. Pamtim nastup u velikom, prekrasnom, kazalištu u Bresciji. Jedno od najupečatljivijih iskustava bio mi je nastup u Ženevi u Victoria Hallu. To je velika dvorana koja prima više od tisuću ljudi. Kad sam svirao, dvorana je bila puna. To je uistinu nezaboravno iskustvo.

Koliko često nastupate inozemstvu?

  • Samim povratkom u Hrvatsku i svojim afinitetima prema skladanju i pedagoškom radu sam se malo povukao od učestalih nastupanja u inozemstvu, mada se planiram vratiti u budućnosti. Diljem Hrvatske sam redovito unazad nekoliko godina nastupao uz podršku Ministarstva kulture. Odmah nakon koncerta u Hrvatskom glazbenom zavodu imam jedan u Lipiku. S obzirom da se bavim pedagoškim radom i skladanjem, ne mogu biti u potpunosti posvećen nastupanju. Tu je osjetan problem i nedostatka menadžera koji bi mi više pomogao s organizacijskim poslom. Jedan dio posla odradim za koncerte u Hrvatskoj, i to mi uzima dosta vremena. Ne mogu pronaći dovoljno vremena i energije za nastupe po inozemstvu upravo i zbog dosta širokog područja interesa kojim se bavim.

Brat Silvio i sestra Ana Vam žive u Sjedinjenim Državama, a Vi ste se odlučili vratiti u Hrvatsku. Zašto?

  • Prije njih sam otišao iz zemlje. Živio sam u Švicarskoj i Austriji 12 godina i kako sam se vratio, oni su otišli. Osjetili su potrebu za životom vani, brat je osnovao i obitelj u Americi, živi na Floridi. Ana živi u Baltimoreu. Osjećaju povezanost s Hrvatskom. Vraćaju se tu, imaju koncerte po zemlji. No, život vani im donosi i neke pogodnosti što se tiče koncerata. Ana ima velike mogućnosti diljem SAD-a. Ima i dobrog menadžera koji odrađuje glavni posao, organizacijski. Svih godina za boravka vani osjećao sam potrebu da se vratim možda baš zato što sam osjećao veću potrebu da se posvetim skladanju. Tu je i jezik kojeg koristim za tekstove za svoju glazbu. Tu je i poveznica s hrvatskim jezikom jer, riječima Arsena Dedića, jezik nam je jedina domovina. Ne znam kako bih mogao pisati poeziju na stranom jeziku. Ona je neodvojivo vezana za materini jezik.

Može li se kvalitetno financijski živjeti od klasične glazbe u Hrvatskoj?

  • Radim kao profesor na Glazbenoj školi u Karlovcu. Živim normalno, ne žalim se ništa.

Iskorištava li Karlovac dovoljno činjenicu što ste tu? Što Karlovac još može dati Vama, a što Vi Karlovcu?

  • Mogu dati ono što stvaram, svoja djela. To može ostati Karlovcu, a što on može dati meni? Meni ne treba puno.

Ima li među Vašim đacima posebnih talenata koji mogu zablistati?

  • Ima, no vrijeme će pokazati. Pedagoški rad ima dugu povijest kod nas. Jedan profesor na akademiji je bio moj učenik. Djeci ne treba ništa nametati. Bitno je da izaberu ono za što imaju najviše sklonosti. Bavljenje glazbom iziskuje cjeloživotno posvećenje i svakodnevni dugogodišnji rad, spremnost na uspone i padove, prihvaćanja i neprihvaćanja. Sve to moraš proći, da bi ostao u glazbi.

Čega ste se odricali da biste uspjeli?

  • Moje djetinjstvo se razlikovalo od uobičajenog. S 14 godina sam prvi put otišao u Švicarsku zbog gitare. Moji ljetni praznici su izgledali tako da sam se budio oko sedam ujutro i vježbao po cijele dane.

U jednom dokumentarnom filmu se prikazujete da vježbate u kupaonici.

  • Pa ne znam koliko sam vježbao u kupaonici. Bilo nas je troje glazbenika u kući, pa smo se snalazili na različite načine. Znam da je brat vježbao u garaži. Raspoređivali smo se po kući. Bilo je prostora, no troje glazbenika u kući nije mali broj.

Jeste li prvo naučili svirati, pa pisati?

  • Glazbom sam se počeo baviti dosta rano, no ipak sam prvo naučio pisati. Ana je, primjerice, počela ranije. Sedam godina sam stariji od nje. Već sam imao svoje koncerte kad se počela baviti glazbom. Počeo sam je učiti gitaru kad je imala četiri ili pet godina. Ona skoro da je prvo naučila svirati, pa tek potom pisati. Vrlo brzo je napredovala. Već kao curica je mogla svirati ozbiljne kompozicije. Kao mentor sam imao specifičan pristup. Vrlo brzo sam joj počeo davati zahtjevne skladbe, što po pravilima pedagogije baš nije najbolje. No, to se pokazalo dobrim. Savladala je sviranje prije no što je shvatila neke stvari.

Koju grešku rade današnji roditelji mladih glazbenika?

  • Svi griješimo. I sam sam otac, a greške su neminovne. Dobro je pomoći djeci da sami nađu svoj put, da otkriju za što su stvarno talentirani i što je već u njima. Nametanje nikad nije dobro.
Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije