Loncu poklopac: Banjavčić i Boljkovac – razvojne plime Karlovca

A gradonačelnik Damir Jelić? Spomenimo samo da će ulaskom u 2015. svoj gradonačelnički staž izjednačiti s Vrbanićevim, a sva je prilika da će do kraja svog mandata oboriti rekord i postati najdugovječniji gradonačelnik u modernoj povijesti

Autor: Marin Bakić

Krila napretka. Autor: Trevor Leyenhorst. Izvor: https://www.flickr.com/photos/10213764@N02/

U jednoj večeri slušati o značaju Ivana Banjavčića, a pola sata kasnije na portalima čitati o smrti Josipa Boljkovca neobična je, ali poticajna slučajnost, prije svega jer pregled onoga što su ova dvojica, koje se smatra najznačajnijim karlovačkim gradonačelnicima u 20. stoljeću, učinili može poslužiti kao povod za promišljanje o današnjim političkim strukturama i stanju Karlovca.

Osnovno što im je zajedničko, jednom starčevićancu i jednom titoisti, jest to što su djelovali u duhu svojih vremena i bili istinski, a ne deklarativno, usredotočeni na jednu stvar – napredak. Njihovo vrijeme predstavlja nadošle plime u priči o Karlovcu u 20. stoljeću, bili su voda koja nosi, nisu se prepuštali, barem ne bez borbe, silama da njih nose. Drugim riječima, nisu bili samo vrh piramide, nego upravljači sustavom. Nisu prepustili birokraciji da inercijom vodi grad, nego su smišljali vlastitu politiku i upregli birokraciju da je provodi.

U biti na lokalnoj razini ništa drugo nije niti važno osim razvoja. Tu je političko djelovanje najbliže onoj frazi koja kaže kako je sva politika komunalna. Kao gradonačelnik, predsjednik Gradskog vijeća ili gradski vijećnik nećeš moći utjecati na geopolitičke odnose niti mnogo na državnu ekonomiju. Baviti se ideološkim natezanjima u ulozi gradskog političara naprosto nema previše smisla i iz razloga što na taj način otežavaš svoje djelovanje tamo gdje ono daje najviše zadovoljstava, a to su na svojoj koži osjetili i Banjavčić i Boljkovac, koja su obojica pali zbog ‘šire’ priče. Sada nam je zanimljiva njihova gradonačelnička uloga i ne ulazimo u druga područja.

Komunalna politika je ta koja pruža neimarsko zadovoljstvo, gdje su rezultati rada najuočljiviji, odnosno neposredno dohvatljivi osjetilima. Zidar, građevinar ili arhitekt, primjerice, koji podigne ili projektira podignutu kuću zna vrlo dobro o kakvom se osjećaju radi, o osjećaju da živiš s kulisom i u ambijentu koju si izgradio i kojeg si stvorio. Zato iznenađuje što se političari poput Boljkovca ili Banjavčića tako rijetko pojavljuju, no moraju postojati prosjek i ispodprosječnost da bi izuzetnost kao takva postojala. Naravno, djelovanje Banjavčića i Boljkovca, kao i djelovanje njihovih prethodnika i nasljednika, uvjetovano je okružjem, vremenom, kontekstom. Ipak teško da je netko uložio toliko strasti i umijeća u gradonačelničku dužnost kao ova dvojica. To bi se naprosto vidjelo, da je tako. Ne znači da su svi ostali gradonačelnici bili izuzetno gori od ove dvojice, totalne katastrofe, jedino se rezultati Banjavčića i Boljkovca jednostavno ističu.

U ponedjeljak navečer obilježen je značajan datum, koji će mnogima biti smiješan na prvi spomen, a to je stota godišnjica otkako je vodocrpilište Borlin dobilo pohvaldbu iliti, današnjim rječnikom, uporabnu dozvolu. No, taj događaj je bio daleko od smiješnog u ono vrijeme jer nije samo označavao pobjedu jednog gradonačelnika, pravaša Banjavčića, u obliku završetka njegova projekta, nego i promjenu koncepcije Karlovca, osiguranja gradu novog identiteta.

Upravo to da je Banjavčić osjetio kako je Karlovac izgubio identitet trgovačkog grada, pa ga okrenuo industriji, unatoč tome što je pokušavao inzistiranjem na izgradnji pruge Karlovac-Sisak sačuvati i trgovinu, naglasila je te večeri na promociji knjige o sto godina modernog karlovačkog vodovoda njezina autorica Draženka Polović, koja ju je napisala s Radovanom Radovinovićem. Jasno je da je Banjavčić Karlovac ka industriji usmjerio mnogo kasnije no što je čitava Zapadna Europa napravila taj korak, nešto kasnije no što je to učinio sjeverni dio Austro-Ugarske Monarhije, ali u njezinom južnom dijelu među prvima. Banjavčić za kašnjenja nije kriv, ali jest zaslužan za prepoznavanje duha vremena.

Boljkovac je napravio u Karlovcu nešto slično onome što je Većeslav Holjevac napravio u Zagrebu – prešao je granicu. Holjevac je prešao Savu i omogućio razvoj Novog Zagreba, a Boljkovac je preko pruge stvarao Novi centar. Još nešto očito veže Banjavčića i Boljkovca, a to je – urbanizam. Suština gradske politike sadržana je u urbanizmu, dugoročnom prostornom planiranju koje odgovara na pitanje kakvo će to mjesto biti za 30, 40 ili 50 godina. Ovi gradonačelnici veliki su stoga što su to razumjeli. Vidjeli smo kako je to shvatio Boljkovac, a spomenimo da je Banjavčić zaslužan za izradu prve moderne regulatorne osnove Karlovca, to jest prostornog plana. Je li se njima moglo dogoditi da nezainteresirano prate urbanističke rasprave ili – još bolje – da ih uopće ne prate?

S Josipom Vrbanićem, svojim prethodnikom i suradnikom, Banjavčić dijeli zasluge za pripojenje Hrnetića, Banije, Turnja i Švarče, što je također bio preduvjet za nastanak i razvoj karlovačke industrije. Karlovac je njegovom zaslugom dobio i električnu energiju izgradnjom Munjare u Ozlju, te modernu željezničku stanicu, a znaju današnji Karlovčani koliko je teško, koliko godina iziskuje, ishoditi izgradnju obične vlakovne postaje.

Što je Joža ili Deda Boljkovac učinio na razvoju gospodarstva? Nastavio je industrijski razvijati Karlovac, ali “peglajući ga”, odnosno konsolidirajući taj rast intenzivirajući ga. Primjerice, prvi njegov značajan plan koji je počeo provoditi je decentralizacija Karlovca, što znači gradnja infrastrukture po prigradskim naseljima kao što su domovi zdravlja, vatrogasni domovi, ali, još važnije, spajanje seljačke proizvodnje s prerađivačkom industrijom, što se najviše očitovalo u otkupu i preradi mlijeka. Time je rasteretio sami grad svakodnevnih migracija stanovništva iz okolice, kojoj je osigurao osnovne životne uvjete. Zatim je povezao karlovačku proizvodnju piva, odnosno stručnjake, sa stručnjacima u Brnu i unaprijedio i postavio uvjete i za unapređenje te djelatnosti, a bavio se i „vanjskim poslovima“, pa je povezivao Karlovac s Kragujevcem i Alessandrijom te ostalim gradovima.

Zanimljivo bi bilo provesti danas anketu među gradskim vijećnicima i dužnosnicima mogu li nabrojati gradove-prijatelje Karlovca. Nisu to bile samo protokolarne veze, a ni one danas ne postoje, nego se ozbiljno razgovaralo o gospodarskoj suradnji, uzgoju zdrave hrane za Talijane i poticao razvoj lovnog turizma, sagledavale su se mogućnosti suradnje karlovačke i kragujevačke industrije…

Banjavčić i Boljkovac komunicirali su ravnopravno s najvišim političarima u zemlji i teško da bi im se moglo dogoditi da ih niti direktori nekih državnih tvrtki poput, recimo, željeznica ili vodnog gospodarstva, godinama ignoriraju. Dapače, Boljkovac je stvarao kontakte u vrhu zapadnonjemačke vlasti. U njegovo vrijeme su Zagreb i Karlovac povezani autocestom, izgrađene su ili su se počele graditi gradska tržnica, sportska dvorana, nova bolnica…

U ta mračna jednopartijska vremena pak zanimljivo je da je mnogo polagano u struku. Stručnjaci su poticani da rade i žive u Karlovcu čak i na taj način da su im dijeljeni stanovi i kuće, a podatak da je neki uspješan stručnjak potjeran iz tvrtke u literaturi ne nalazimo.

Banjavčić je gradonačelnik bio pet godina, a Boljkovac šest. Sedam godina su dužnost gradonačelnika obnašali Josip Vrbanić (1896-1904), najpoznatiji po uređenju lijeve obale Korane u nešto što danas zovemo Vrbanićevim perivojem. Uredio je Domobransku ulicu, izgradio školu koja danas nosi ime po Dragojli Jarnjević, sajmište, lječilište, otkupio Stari grad Dubovac i uveo u gradsko vlasništvo. Gustav Modrušan (1912-1919) je bio „socijalni“ gradonačelnik u vrijeme kada je svijet proživljavao najtežu krizu u svojoj povijesti – Veliki rat, kasnije poznat kao Prvi svjetski. Stoga se u svom sedmogodišnjem mandatu usredotočio na osnivanje Crvenog križa, pučke kuhinje i ostale socijalne politike. O sedmogodišnjem mandatu Josipa Benića (1950-1957), na žalost, ne znamo mnogo, osim da je privukao najznačajnijeg karlovačkog arhitekta u drugoj polovici 20. stoljeća Milana Bijelića iz Zagreba u Karlovac i da je uspješno vodio ŽE-ČE, kao što je i njegova supruga Barka Benić, također gradonačelnica od 1962. do 1963., osnovala i razvila današnju Karlovačku banku.

A gradonačelnik Damir Jelić? Spomenimo samo da će ulaskom u 2015. svoj gradonačelnički staž izjednačiti s Vrbanićevim, a sva je prilika da će do kraja svog mandata oboriti rekord i postati najdugovječniji gradonačelnik u modernoj povijesti Karlovca. No, kako su se osjećali njegovi najbliži suradnici na promociji knjige o vodovodu dok je D. Polović nabrajala zasluge Banjavčića? Kako će se on osjećati kad se krene s nabrajanjem Boljkovčevih gradskih uspjeha? Postiđeno? Ravnodušno? Ravnopravno? Možda i superiorno, jer, za razliku od njih, on je proglašen najboljim gradonačelnikom Srednje i Jugoistočne Europe.

“Bio je radnik i ne pomišljajući da od uspjeha pravi reklamu, a ne dopuštajući to ni drugima. Kao seljačko dijete stopostotni realist, trijezno važući mogućnosti oko sebe, odgurnuo je u drugi plan ambiciju da se ističe u Saboru, smatrajući da je dobro uređeni i napredni Karlovac tekovina za čitavu domovinu”, napisao je o Banjavčiću Stjepan Mihalić.

Svaka sličnost s današnjim dužnosnicima je – nemoguća?

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije