Od smjene savjetnika Predsjednika Dejana Jovića prošlo je gotovo dva tjedna, ali se o njoj i dalje raspravlja. Zbog toga se, posebno s obzirom na otužnu razinu diskusije, korisnim čini iznijeti nekoliko jasnih teza koje se iz nekog nejasnog razloga uglavnom previđaju. To ćemo učiniti u pomalo neobrađenom, spartanskom, ali stoga i prilično transparentnom obliku. Stoga – pređimo na stvar.
I
Dva osnovna pitanja, od kojih je potrebno krenuti, glase: što je sporno u Jovićevom komentaru i ima li što sporno u njegovom razrješenju sa dužnosti?
Odgovor na prvo pitanje sasvim je jasan. U komentaru, objavljenom na portalu Političke misli, predsjednički savjetnik u pitanje dovodi legitimnost procesa hrvatskog osamostaljenja, pa onda i same državnosti, konkretno liberalnosti referenduma kojim se do danas opravdava odluka o raskidanju posebnih, političkih, veza s ostalim jugoslavenskim republikama.
Velika većina javnosti izrazito je nesklona takvim interpretacijama nedavne povijesti, a naš predsjednik sklon je igri na sigurno. Jović slovi kao prilično inteligentan čovjek. To bi uvjerenje trebalo propitati, ako nije znao što ga čeka još za vrijeme pisanja ovakvog komentara o nacionalizmu na početku predizborne kampanje.
Svima je i prije objavljivanja teksta bilo, ili barem trebalo biti, jasno što je u njemu sporno i što isti za sobom povlači. Smjena je, dakle, legitimna, gotovo i neizbježna, sa stanovišta političkog oportunizma. No ona je opravdana i preko te ograničene svrhe, te je sasvim nepristojno spekulirati kako se njome ugrožavaju građanska prava i slobode. Funkcija predsjedničkog savjetnika pretežno je, ali ne i isključivo, stručna. U realnim političkim okvirima ona nije, i ne može biti, u potpunosti neovisna o političkom angažmanu i identitetu njenih nositelja. Čas u kojem slobodno izražene ideje ili politička praksa nositelja savjetničke funkcije počne iritirati, ometati njegov posao, trenutak je u kojem održavanje na dužnosti realno postaje od upitne koristi. Smjena tada ne ugrožava slobodu govora, nego je slučaj obrnut – ostanak na dužnosti ugrožava funkciju savjetnika.
Iako bi se sigurno moglo naći kakvih liberalnih fundamentalista koji bi po svojoj ideološkoj šabloni samo razrješenje s dužnosti kritizirali kao ugrozu slobode s njima se kao ozbiljni ljudi ne trebamo opterećivati. Ipak, legitimnost smjene moguće je propitati po nešto drugačijoj, političkoj, liniji. Moguće je postaviti pitanje kakvi se konkretni, dubinski, trendovi kriju iza pritiska javnosti i političke klime po kojoj neka ideja/vrijednost postaje politički kontroverzna i nepoželjna. Ili drugačije – jesu li možda prevladavajuće ideje i vrijednosti koje Jovićev ostanak na poziciji predsjeničkog savjetnika čine disfunkcionalnim, same mnogo gore, dugoročno štetnije po opstojnost političkog poretka i realizaciju općenitog interesa zajednice?
Takvo bi pitanje bila najpamentija legitimacija lijevo-liberalne kritike na račun Jovićeve smjene. To jasno ne znači kako je konkretnim kritičarima smjene s liberalnih pozicija to sasvim jasno. Dapače, oni se u pravilu guše u lijenim, predvidivim, lošijim opravdanjima. No ondje gdje su najpametniji oni će istupati slično prethodno izrečenom argumentu.
Tu se onda može govoriti o zabrinjavajućim trendovima, pokretima opasnih namjera, vraćanju u devedesete koje se već neko vrijeme odvija i slično. Politički utjecaj desnih reakcionara iz dana u dan postepeno raste, dok se predstavnici lijevo-liberalnog mainstreama stavljaju u defenzivan položaj ili, još gore, kao što se može čitati Josipovićeva odluka, povinjuju za stokom sitnog zuba. Umjesto da je prosvjećuju i usmjeravaju na svijetli put političke elite kukavički doprinose njenom zatupljivanju. Tim se onda proizvode političke okolnosti koje u budućnosti mogu izmaći kontroli. Stoga se lijevom liberalu smislenim čini založiti za Jovića i povesti njegovim primjerom, te ofenzivno raditi na razbijanju štetnih, ukorijenjenih mitova i političkih predrasuda sve utjecajnije desnice. Što znači i istupiti protiv smjene i javno podrivati njenu legitimnost.
Pozicija koju ovdje zauzimamo sasvim je drugačija. Ona se upravo nalazi u nepomirljivoj suprotnosti s tom najmudrijom ideologijom lijevo-liberalne javnosti. Ta je ideologija u svojoj suštini elitistička, prosvjetiteljska, dogmatična i nedovoljno senzibilizirana za razumijevanje kompleksnosti živih političkih fenomena. Ona se stoga u suvremenim okolnostima mora pokazati kao nedovoljno učinkovita i progresivna osnova za djelovanje.
Sasvim općenito govoreći ona funkcionira po sličnoj logici kao i njeni neprijatelji s desnice. Predstavnici konzervativne revolucije i vulgarni ognjištari također smatraju kako u javnosti imamo zabrinjavajuće trendove koji podrivaju temeljne vrijednosti zajednice i povlače političku elitu u ekstremno lijevom, odnarođenom, smjeru. I oni drže kako je potrebno zauzeti ofenzivan stav i ljevičarsku opsjenu potisnuti istinom. U ovom je smislu razlika između jednih i drugih jedino razlika u političkom i ideološkom sadržaju. Alternativa takvom pristupu politici sastoji se u stalnom razotkrivanju kompleksne prirode političkih fenomena, iluzornosti težnji za jasnim fiksiranjem političkog identiteta i temeljnih vrijednosti zajednice. Takvim se suvremenim pristupom izbjegava stara zamka jednodimenzionalne političke konfrontacije i beskorisne ideologizacije političkog, ali i znanstvenog diskursa.
Ukoliko se, s takvim pretpostavkama, posvetimo konkretnoj sadržajnoj kritici prevladavajućeg lijevo-liberalnog diskursa, lako ćemo doći do sasvim poraznih zaključaka o njegovim teorijskim i praktičnim vrijednostima. U nastavku teksta ćemo se, između ostalog, posvetiti i tome. Nećemo se, doduše, hvatati u koštac sa raznolikom liberalnom obranom Dejana Jovića, nego ćemo kao materijal uzeti baš njegov sporni komentar o nacionalizmu koji se po mnogočemu može smatrati reprezentativnim. Pri tome je dodatna svrha kritike promocija alternativnog, progresivnog pogleda na samo kontroverzno pitanje nacionalizma.
II
Komentar pod naslovom “Samo u mitovima svaki narod želi državu. U stvarnosti – ne” iz više se razloga pokazuje spornim, manjkavim sasvim neovisno o propitivanju legitimiteta hrvatske državnosti. Inteligentnijem je čitatelju to propitivanje jedna od rijetkih stvari koje u tome tekstu stoje. A i ono je obezvrijeđeno tankom, neuvjerljivom argumentacijom. U tom je smislu dopušteno istaknuti kako je Jović zbog tog teksta uistinu treba biti smjenjen, ali iz sasvim drugačijih razloga. Ne zbog toga što je podrivao mitove o nacionalnoj samobitnosti i čvrstoj stijeni na kojoj je izgrađena država Hrvatska, nego zbog toga što je to uradio na tako loš i neuvjerljiv način.
Ono što ipak nije na odmet pohvaliti svakako je njegov idejno-politički nonkonformizam. Nije da čovjek ima nekog neposrednog interesa da forsira tako nepopularne teze, dapače. Kome treba da ga razni buhači javno šamaraju kao nacionalnog arhineprijatelja i posljednjeg ideologa jugoslavenskog nacionalizma u zemlji? Istina, pošto se ipak nismo vratili u devedesete, ne prijete mu progoni. Također će se teško naći budala koja bi ga zaskočila na cesti kao što se onodobno moglo dogoditi dičnom Stipi Šuvaru. No šta znaš – netko mu uvijek može pljunuti u sendvič prije posluživanja, ostrugati lak na autu i slično. A ni takvom se riziku nije lako svojevoljno izlagati. Stoga Joviću određena pohvala za hrabrost. To je jedino što mu, kako mi se čini, možemo iskopati u prilog.
Nu, prije no što pređemo na sadržaj pozabavimo se malo samim pristupom predmetu. Jer prvi ozbiljan problem s kojim se suočavamo pri kritici Jovićevog kometara proizlazi iz činjenice da se radi baš o komentaru s portala Političke misli, a ne ozbiljnom znanstvenom radu. Iz toga proizlazi kako se tekst ne može stavljati pod strogi sud teorije. Ne treba cjepidlačiti oko njegovih izvođenja i naglašavati neoprostive manjkavosti u ozbiljnoj argumentaciji. Ta jasno je kako specifična priroda neobveznog komentara političkih aktualnosti ne mora za sobom vući sofisticiranu znanstvenu potkrepu svake od teza ili analizirati sve do jednu dimenziju problema. No, s druge strane teško je negirati da postoji bitna razlika između Političke misli i nekakvog dnevnog lista, odnosno kako sama priroda medija i status autora sa sobom nosi određeni autoritet, te već time otvara mogućnost veće strogoće u kritici. Nadalje, širina i dubina obrade razmatranog fenomena svakako se može umanjiti pri popularnom, neobaveznom pisanju. No to svakako ne znači kako mnoge dublje, teorijske i ideološke, pretpostavke od kojih autor polazi ne ostaju reprezentirane u popularnom tekstu. Zbog toga je legitimno u pitanje dovoditi i dublje pretpostavke autora, kao i registrirati neoprostive propuste, koje se na ovaj ili onaj način manifestiraju u tekstu komentara pošto isti upravo iz njih vuče svoju legitimaciju, iako to ne mora ni biti eksplicitno naglašeno. Te kritičarski obrazovane, rekonstruirane pretpostavke autora se, jasno, ne moraju poklapati sa njegovim stvarnim teorijskim pozicijama, onima koje se drugačije i eksplicitnije otkrivaju na nekom drugom mjestu. One naprosto proizlaze, iščitavaju se iz konkretnog teksta, komentara i autor je za njih odgovoran točno koliko je svoj popularni tekst napisao po njihovoj mjeri. Poanta uostalom i je u suđenju konkretnog teksta pred očima, ali, slijedom našeg izvođenja, i onoga što tekst, takav kakav jest, pretpostavlja. Time smo riješili osnovno pitanje metodološke legitimnosti poduzimanja kritike u nastavku.
Šta, dakle, ne valjda s Jovićevim komentarom? Sasvim jezgrovito rečeno, pati od redukcionizma, teorijske nekorektnosti i tendencioznosti, te političkog i institucionalnog konzervativizma.
Redukcionizam se očituje u svjesnom i ciljanom uprošćavanju kako kompleksnog povijesnog-političkog realiteta, tako i različitih, aktualnih ili mogućih, nacionalističkih legitimacija. Kako bi lakše dokazao da u stvarnosti svaki narod ne želi državu, Jović je stvarnu teoriju i praksu nacionalizma sveo na neuvjerljivu ideološku predrasudu i besmislenu, sasvim destruktivnu, praksu. Stoga bismo njegov naslov trebali okrenuti naglavce i reći, da je samo u mitovima živi, povijesni, nacionalizam svodiv na neznanje i destrukciju, u stvarnosti ne.
Takav redukcionizam može se smatrati vrstom teorijske nekorektnosti koja se proteže i preko njegovih granica, pa i u slučaju kada se nazire dovoljna podudarnost između Jovićevog, reduciranog i stvarnog nacionalizma, on je interpretiran na najneprijateljskiji mogući način. Tako se utemeljujući nacionalistički mit o praiskonskom političkom, identitetu nekog naroda razotkriva kao laž pozivanjem na ovakve ili onakve empirijske činjenice koji ga opovrgavaju (rezultat nekog referenduma i slično). Kao da svaki iole pametan nacionalist ne zna za jasnu razliku između utemeljujućeg mita i povijesne zbilje ili, iz njihove perspektive, između nacionalne samobitnosti kao mogućnosti, koja je vječna i neuništiva, i aktualnosti koja ovisi o konkretnim povijesnim okolnostima i praksi. Takav nekorektan pristup Dejana Jovića teško je razumjeti bez pretpostavljanja njegove političke tendencioznosti. Nju svakako nije posebno teško i mimo toga primijetiti kroz cijeli sadržaj učenog teksta.
Tu se radi o jednom izrazito antinacionalističkom stavu, potpunoj nesklonosti revolucionarnim rješenjima političkih problema u višenacionalnim državama kroz njihovo rasturanje uz balkanizaciju i obrazovanje novih identiteta i institucija. Iako je takvu poziciju moguće čitati na različite načine, posebno se bitnim čini primijetiti njenu vezu s ideologijom političkog i institucionalnog konzervativizma. Pokreti, interesi i trendovi koji idu za tim da razbiju postojeće institucije, izmijene kontekst političke borbe i kroz diskontinuitet izvrše prilagođavanje novim povijesnim okolnostima tu se u pravilu moraju cijeniti negativno. U suprotnom slučaju, onom prihvaćanja ili barem dopuštanja moguće progresivne uloge takvih revolucija, konkretni nacionalistički sadržaji ne bi se mogli unaprijed odbacivati kao politički štetni. Time bi se izgubio razlog da se tipična nacionalistička ideologija/teorija banalizira i prilagođava lakšem rasturanju ili čak cijelom fenomenu nacionalizma pristupa redukcionistički. U praktičnom smislu mogla bi se ispravnije odrediti uvjerljiva i progresivna politička pozicija, bez unaprijed zadanih ideoloških ograničenja.
III
Redukcionistički pristup problemu nacionalizma vidljiv je na više razina, ali se posebno ističe u potpunom prešućivanju progresivnih i lijevih nacionalističkih tradicija, kao i teorijskih legitimacija koje temeljito dekonstruiraju tipične fundirajuće mitove, da bi nacionalizam legitimirali na sasvim drugačiji način, uzevši u obzir njegovu višeznačnost, historičnost i kontingentnost. Sasvim je jasno zbog čega to reduciranje problema Joviću savršeno odgovara. Njemu treba jednostavna priča po kojoj svaki nacionalizam pretpostavlja kako narod sanja tisućljetni ksenofobni san, kao i da nacionalistička ideologija za sobom prirodno i nužno povlači isključivanje stranog tijela kao neprijatelja s kojim se ne može sporazumjeti. U zbilji je stvar sasvim različita. Redefiniranje nacionalnog identiteta i razvoj pokreta u realnim povijesnim okolnostima konkretni nacionalizam može učiniti inkluzivnim i progresivnim. Kako drugačije objasniti činjenicu da je jedan od stupova suvremene crnogorske državnosti muslimanska manjina koju je stari crnogorski nacionalizam bukvalno klao i ubijao. Ili još bolje, primjeri sve sile povijesnih nacionalizama spojenih sa socijalnim i politički progresivnim ciljevima. Što je s katalonskim nacionalizmom za Španjolskog građanskog rata za koji su se bratski borili Englezi i Irci, Srbi i Hrvati? Povijesna zbilja progresivnih nacionalizama ne dokazuje kako osim loših imamo i dobre, osim njihovih i naše. Suprotno, ti dobri, progresivni, mogu biti još i gori. Oni se s obzirom na svoje ciljeve i metode, socijalne, kulturne, teorijske i općepolitičke pretpostavke mogu pokazati povijesno neadekvatni, štetni i destruktivni. Kao što se konzervativni i naizgled isključivi, u sebe identitetski i na mitovima zasnovani nacionalizmi mogu pokazati funkcionalna i dobra politička rješenja. Ono što je bitno je naravno prije svega naglašavati kako izdvajanje jednog političkog fenomena, primjerice nacionalizma, za kojim slijedi njegovo reduciranje na jednu dimenziju ne predstavlja samo ogrješenje o zbilju, nego je politički beskoristan kurs.
Govoreći o teoriji i ideologiji nacionalizma, odnosno Jovićevom reduciranju kako bi nacionalističke mitove i predrasude mogao podvrgnuti svojoj razornoj kritici, posebno se korisno prisjetiti starog lenjinističkog tretiranja nacionalnog pitanja ili čak i dalje, još starijeg marksističkog. Po Jovićevoj logici, Marx i Engels su sigurno morali biti vjernici u iskonsku političku samobitnost mađarskog naroda kada su proklinjali bana Josipa Jelačića i ostalu sluganjsku, hrvatsko-srpsku bandu bez političke samosvijesti koja je ugušila nacionalističke revolucije. A tek lenjinističko propuštanje nacionalne samobitnosti, sa svim mitovima, kroz šake historijskog-materijalizma koje ide ruku pod ruku s podrškom nacionalizmu malih i progresivnih naroda. Jović piše kao da ne zna koliko su zbiljski nacionalizam i njegova teorijska legitimacija, ili opovrgavanje, širok i kompleksan problem. Svakako mnogo složeniji od njegove prezentacije. No ako to zna, a zna vrlo dobro, zbog čega cijelu stvar postavlja na tako plitke osnove? Jedini odgovor koji se čini smislenim jest politička tendencioznost i neodgovornost koja si kao glavno sredstvo u ruke uzima teorijsku nekorektnost.
Teorijska nekorektnost još se jasnije pokazuje u njegovoj kritici tipične ognjištarsko-nacionalističke ideologije sa svojim utemeljujućim mitovima. Takav nacionalizam, kao ciljana meta, svakako polazi od objektivne suštine političkog identiteta nacije. No to nipošto ne znači kako ta mitski zasnovana, faktično umjetno iskonstruirana, neuništiva istina za sobom povlači bedasto uvjerenje po kojem nacionalni identitet, samosvijest i volja od vajkada postoje aktualno, već realizirani. Jović gotovo bezobrazno od nacionalističke ideologije čini karikaturu kada joj u usta stavlja plitka uvjerenja po kojima nacionalna svijest i volja objektivno opstoje u punoj aktualnosti, dok je tek materijaliziranje istog u povijesti kroz izgradnju institucija i vanjsko priznanje stvar podložna promjena i spada u sferu mogućnosti. To je teza koju bi možda branili manje inteligentni nacionalisti, recimo oni birtijaški. No ozbiljan nacionalizam, a jedno se s takvim isplati diskutirati, sam nacionalni identitet zapravo ostavlja u sferi mogućnosti. On je realan, vječan i neuništiv, ali ne empirijski. Neki narod kao jedinstvena cjelina, na čvrstoj osnovi izgrađena politička zajednica, nacija, zaokružena i realizirana kroz svoje suverene institucije, kao država, objektivno i od vajkada uistinu postoji, ali tek potencijalno. Borba za nacionalno oslobođenje nije tek borba protiv stranih okupatora i njihovih domaćih slugu. Suprotno, ona je prije svega borba sa samim sobom. Borba za samorealizaciju u nacionalnom obliku. Na putu te borbe neprijatelji su raznovrsni i nipošto nisu bukvalno izvanjski namentnuti. Staleški, ekonomski, lokalni, kulturni i ostali partikularizmi, alternativni i mnogostruki, preklapajući politički identiteti smetnje su realizaciji nacionalnog oslobođenja koji su povijesno ukorijenjeni u samom narodu. To zna i naglašava svaki pametniji nacionalist.
Ono što je tu za našu svrhu bitno, ono u čemu Jović griješi i iskazuje svoju teorijsku nekorektnost, sastoji se u razumijevanju da ognjištarska ideologija nacionalizma ne može biti dovedena u pitanje i obezvrijeđena pukim empirijskim faktom ovakve ili onakve preferencije većine članova zajednice. Osim očiglednog problema stalne promjenjivosti i neopuzdanosti određivanja stvarnih preferencija, stvarne volje naroda tu se pojavljuje i problem koji sama nacionalistička ideologija zna i pretpostavlja, štoviše na njemu se izgrađuje – problem da konkretan narod možda i ne želi punu nacionalnu emancipaciju. To nipošto ne dira u temeljnu pretpostavku po kojoj neki narod, ukoliko se može smatrati narodom, ima neukidivu mogućnost da punu nacionalnu slobodu u nekom povijesnom trenutku realizira. Jović svoja izvođenja u tom smislu zasniva na teorijski sasvim nekorektnom pojednostavljenju protivničke pozicije. Vjekovna težnja nacije za državnošću nipošto ne mora biti težnja većine naroda, to može biti volja uskog kruga intelektualne aristokracije ili neke bande nepomirljivih hajduka. Pretpostaviti da ognjištarski nacionalisti uistinu vjeruju kako velika većina, ili čak cjelina nacije, od pamtivijeka realno i aktualno teži punoj nacionalnoj emancipaciji, te je u ostvarenju tog cilja sprečavaju jedino strani zavojevači i domaći izdajnici, isto je kao pretpostaviti da su ti ljudi potpuni idioti. Jović zna da oni to nisu. On zna da je nacionalistička ideologija mnogo sofisticranija negoli je on prezentira. Zbog čega nas onda, prosto rečeno, pokušava zamajavati?
Odgovor je kao i prije: zbog politički tendencioznih motiva. Njegov komentar ne služi ozbiljnoj diskusiji o problemu nacionalizma (bilo općeteorijski, bilo analizom osobitosti konkretnih nacionalizama kao opipljivih političkih fenomena). On se angažira oko (a) dokazivanja potpune nevaspitanosti nacionalističkih legitimacija, (b) prokazivanja praktične beskorisnosti državotvornih nacionalističkih projekata i tendencija, (c) naslađivanje nad političkom glupošću i zavedenošću bivših jugoslavenskih naroda takvim teorijskim predrasudama i beskorisnim projektima u vremenu raspada bivše države, (d) pohvale mudre odluke Škota koja, jasno, proizlazi iz pune legitimnosti, liberalnosti predizbornog konteksta. U točki (a) se, kao što smo vidjeli, Jović pokazuje teorijski nekorektan, iz čega proizlaze sasvim limitirane mogućnosti pri obrađivanju točke (b). Zbog toga točka (c) ostaje tek beznačajna naslada za Jovića i njemu slične na koje se kače ognjištarske elite i većina stoke sitnog zuba. Točka (d) se pak pokazuje politički najopasnija u cijeloj priči jer se u njoj određuje stav prema aktualnim političkim procesima koji na ovakvoj osnovi teško može biti ispravan.
Sa točkom (d) pokazuju se praktične posljedice specifičnog političkog i institucionalnog konzervativizma, karakterističnog za srednjestrujaške političke elite i profesionalnu inteligenciju. Umjesto da se konkretni politički trendovi analiziraju s obzirom na konkretne povijesne okolnosti i zahtjeve, te vrednuju prema koristi koju donose što dinamičnijem prilagođavanju institucija, identiteta i političkih interesa zahtjevima vremena, oni se smještaju u krute, gotove forme političkog mišljenja skrojene po mjeri drugačijih problema i situacija. Tako se recimo pretpostavlja kako škotsko NE osamostaljenju predstavlja trijumf razboritosti nad ispraznim nacionalističkim mitovima. Predstavlja održanje snažnih i funkcionalnih, britanskih institucija i zajedničkih identiteta koji različite ljude vežu, a ne razdvajaju. To je logika političkog i intitucionalnog konzervativizma po kojoj Dejan Jović slično može žaliti za neuspješnim održavanjem kontituiteta jugoslavenske države i slično.
Taj pristup sazdan je na predrasudama jednako opasnima kao što su i one ognjištarske. Poslužimo li se konkretnim primjerom Škotske lako ćemo primijetiti kako se njime previđa moguće povezivanje osamostaljenja malih nacija, popraćeno rasturanjem jakih država, s jačanjem zajedničkih evropskih spona i institucija kao puta kreativnog razrješenja političke krize na višoj razini. Previđa se činjenica da upravo zbog zavidne razine političke kulture i izuzetne razvijenosti, funkcionalnosti britanskih institucija njihovo rasturanje, radikalni diskontinuitet, nacionalna emancipacija Škotske, ali i Engleske, moguće rušenje monarhije i veliki dan u kojem bi Engleska republika mogla ugledati svjetlo dana, dakle da upravo takav kontekst onemogućuju eventualnu destruktivnost radikalnijih institucionalnih i političko kulturnih promjena. Isto tako da je na čvršćem temelju moguće sigurnije ostvariti krupnije promjene koje su u stanju otvoriti prostor novih političkih mogućnosti i iznalaženja rješenja primjerenijih novim potrebama, regenerirati političku sferu, da uostalom približavanjem sredini 21. stoljeća preklapajući politički identiteti postaju sve značajnije vezivo budućih međunarodnih političkih institucija, a stari, konzervativni kurs vezivanja za identitete starih, nekad moćnih država, sa svojim posebnim tradicijama i mitovima tome odnemažu, dok vitalno buđenje prethodno potisnutih sitnih nacionalnih identiteta i težnji (škotskog, katalonskog i slično) predstavljaju realnu prethodnicu čvršćeg povezivanja na višoj razini.
Problematičnost Jovićeve pozicije pokazuje se tako mnogo veća negoli se na prvi pogled čini gledajući iz perspektive hrvatske državnosti. Razbijanje mitova o nacionalnoj samobitnosti u Hrvatskom ili bilo kojem drugom slučaju svakako je pohvalna aktivnost. Nju je međutim potrebno poduzimati na sasvim drugačiji način, sa sasvim drugačijim ciljevima negoli je to u ovom slučaju učinio, iz više razloga opravdano smijenjeni, bivši glavni predsjednički savjetnik.
