Ante Kovačić, najznačajniji pisac hrvatskog realizma i autor slavnog romana “U registraturi” rodio se prije 160 godina u zagorskom selu Celine na obali Sutle. Angažmanom kanonika i dobrotvora Tome Gajdeka siromašni i pametni Kovačić dolazi u Zagreb 1867., najprije u učiteljsku školu, a potom u sjemenišnu gimnaziju. Jedno vrijeme i živi kod kanonika Gajdeka, zatim kod franjevaca, a onda se uzdržava sam, pišući, radeći i školujući se istovremeno. I danas je zadivljujuće koliko je u tom kratkom životnom vijeku, u teškim uvjetima, u stalnoj borbi sa siromaštvom i nesklonim mu društvenim prilikama, uspio napisati, objaviti i stvarati. Godine 1876. napušta sjemenište i upisuje Pravni fakultet u Zagrebu. O svojoj odluci piše roditeljima: „Ja sam se svukao, to jest, nisam više klerik. To moram Vam gvozdenom odlukom reći, jer povratka više nema, na raskrižju života moga birao sam put…“
Nažalost, put koji je izabrao, bit će tegoban, nesretan i bolno kratak.
Pravo je diplomirao 1878., iste godine oženio je učiteljicu Milku Hajdin iz Petrinje te je sve prisutniji na hrvatskoj književnoj i društvenoj sceni. Isprva piše poeziju, potom novele, a u „Viencu“1877. objavljuje kraću romantičarsku prozu “Baruničina ljubav”. Završivši studij, radi u Zagrebu u pisarni odvjetnika i političara Josipa Franka, a nakon velikog potresa u Zagrebu 1880., s obitelji se seli u Karlovac. U Zagreb se vraća 1887. u odvjetnički ured Lavoslava Šrama, a nakon doktorata, samostalnu advokaturu dobiva 1889. u Glini. Tamo je proveo svega 10 mjeseci. Te iste godine obolijeva i umire u stenjevačkoj bolnici 10. prosinca uvečer. Pokopan je na zagrebačkom Mirogoju. Imao je šestero djece. Njegov posljednji sin Krešimir, novinar i publicist, rodio se dva dana nakon očeve smrti. Tako je Kovačić s 35 godina zauzeo mjesto među onim hrvatskim književnicima (Vidrić, Harambašić, Kranjčević, Kamov) zbog kojih će Matoš izgovoriti čuvenu rečenicu: „Hrvatska smrt ima više ukusa od hrvatskog općinstva.“
Gledajući u cjelini, dvije su stvari suštinski odredile Kovačićev kratki i nesretni život: njegov pravdoljubivi, nepotkupljivi i slobodarski karakter i pravaška politička ideja. I jednom i drugom, usprkos svim nesrećama, ostao je odan do smrti.
Kovačić je bio gorljivi sljedbenik Ante Starčevića. O njihovu odnosu njegov vjerni prijatelj i kum Davorin Trstenjak piše: „K. je mnogo zalazio k Anti Starčeviću, koji mu je bio gotovo kao neko božanstvo. I Stari je vrlo K. volio. Ne znam je li od mladih ljudi ikoga više ljubio…“ Po ugledu na njega Kovačić je bio duboko antiklerikalan, angažiran; svojim ljudskim i profesionalnim poslanjem smatrao je raskrinkavanje lažnog morala u svim institucijama i sferama javnog djelovanja.Vrlo mlad upušta se u žestoke,više ideološko-političke i socijalne nego književne, rasprave s Rikardom Jorgovanićem, Augustom Šenoom te s brojnim istaknutim osobama hrvatskog kulturnog i političkog života. U polemikama je osobito nesmiljen bio prema članovima i simpatizerima Narodne stranke, ismijavajući njihov oportunizam i nagodbenjaštvo. Na tom tragu nastaje i njegova popularna travestija “Smrt babe Čengićkinje” u kojoj izvrgava ruglu Mažuranićev ep i njegovu vlast. Takvim nesalomljivim i tvrdim stavom prema vladajućim književnim, društvenim i crkvenim autoritetima podjednako si je otežao i pravnički i književni život.
S druge strane o Kovačićevu legendarnom karakteru postoje brojna svjedočenja:„ (…) smionost je bila njegova krepost“, kaže Milan Marjanović; „velik čovjek, velik karakter, neustrašiv i ustrajan“, tvrdi Davorin Trstenjak, a Matoš pak konstatira da je Kovačić „možda najveći naš književni talent, a svakako najznatniji naš literarni karakter“ i da nam može „taj tvrdi i neslomljivi značaj služiti kao najbolji učitelj energije, nezavisnosti i slobode, kao jedan od najkrasnijih primjera civilne, građanske energije“.
I zaista, istinoljubiv, dosljedan, pravedan i častan, Kovačić bespoštedno preispituje svaki autoritet, tradiciju, predrasudu, ritual i naviku. U tom smislu bio je ispred svog, a po mnogočemu i našeg vremena.
S takvom građanskom sviješću, antiklerikalnim duhom, slobodouman i hrabar našao se Kovačić u Karlovcu.
U Kovačićevom prekratkom životu Karlovac igra vrlo važno mjesto, uostalom tu je proveo više od pet godina, a i nakon njegove smrti, obitelj se ovdje ponovo nastanila. Radio je kao perovođa u kancelariji uglednog Ivana Banjavčića, također starčevićanca, gradskog zastupnika, pametnog, otvorenog i modernog čovjeka, jednog od najboljih gradonačelnika u povijesti Karlovca. Kovačićeve karlovačke dane obilježilo je intenzivno stvaralaštvo, danonoćni uredski posao i borba s nerazumijevanjem okoline. „Pišući romane on je sav gorio. Sav dan radio je u pisarni, pa letio k sudu i na komisije, a uveče, premda su mu mala djeca smetala u tijesnu stanu, pisao je svoje romane (…) Muka mu je bila kad je morao prekidati svoj književni rad radi svojih posala u pisarni dra. B (…)“, sjeća se Davorin Trstenjak. A njegov sin Zvonko Kovačić, dugogodišnji tajnik karlovačke Gimnazije, o atmosferi u kući, nepravedno, kako to djeca već znaju, svaljujući teret na oca, a ne na okolnosti, kazao je Stjepanu Mihaliću: „ (…) nismo se smjeli pokazati živi, samo da bi mogao u miru ispisivati papir koji ga je konačno doveo u ludnicu. A mi smo se htjeli igrati. Htjeli smo se smijati i vikati.“
U karlovačkom razdoblju nastala su dva važna Kovačićeva djela: “Fiškal” i “Među žabari”, oba inspirirana zatečenim prilikama. Iako s brojnim elementima trivijalnog i izrazito romantičarskog, “Fiškal” je jedan od ponajboljih Kovačićevih romana. Upoznavši život advokata, seljaka i siromaha uvelike je inspiriran spisima i sudskim procesima, a sadrži i onu prepoznatljivu Kovačićevu parodijsku i satiričnu oštricu, ovoga puta najžešće okrenutu prema ilircima i njihovu patetičnom pjesništvu te karikaturalnim pripadnicima tzv. viših društvenih slojeva.
Iako je u Karlovcu bio i socijalno aktivan, član Prvog hrvatskog pjevačkog društva „Zora“, za koje je 1884. povodom 25. obljetnice spjevao i Himnu, Kovačićevo držanje, opozicijski stav i smionost ubrzo su narušili poželjni malograđanski mir provincijskog gradića, a Kovačiću i njegovoj obitelji donijeli brojne neprilike. Zbog njegova političkog držanja i kritike vlasti, karlovačka je policija donijela odluku da se Ante Kovačić, odvjetnički perovođa izgna iz Karlovca, kao osoba nepoćudna i opasna za javni poredak. Tako je na popisu izgnanih osoba iz Karlovca 2. IX. 1884. zabilježeno sljedeće: „Prekjučer jedna svodilja. Jučer dva džepara. Danas jedan književnik.“
Zasigurno su se Kovačićevi karlovački utjecajni prijatelji angažirali te mu pomogli da dobije zavičajnost i tako izbjegne progon. Ali nikakve prijetnje, teške životne okolnosti i materijalna ovisnost nisu ga mogli zaustaviti. Dapače!
Rušiti sitne i jadne lažne provincijske autoritete bila je Kovačićeva misija, ljudski kredo i patriotska obaveza, a u karlovačkoj javnosti pronašao je upravo idealni materijal. Posljedica toga bila je da je početkom 1886. u pravaškom časopisu “Balkan” počeo izlaziti satirički roman “Među žabarima”. Do potpune prepoznatljivosti inspiriran Karlovcem i njegovom učmalom atmosferom stvorena je tako grandiozna satira o gradiću Žabje lokve, njegovoj nedemokratičnoj i tragikomičnoj upravi te servilnim i bogobojaznim stanovnicima. Od sve literature posvećene Karlovcu, ova je za Karlovčane zasigurno i danas najbolnija, jer ih je pretvorila u trajni i nimalo laskavi simbol. Vlast i službenici magistrata beskrupulozni su i ambiciozni karijeristi bez pokrića koji vlastitu nesposobnost i nezajažljivo koristoljublje skrivaju iza preglasne vjere i još glasnijeg domoljublja. Zato su idealne vrijednosti takve zajednice lojalnost, poniznost i mir, a njezini poželjni stanovnici su ljudi bez karaktera i stava, sljedbenici svake ideologije, uvijek spremni na izdaju. Svi ostali spadaju u „sumnjive individue“. Tako su žabari postali univerzalni pojam i simbol malograđana i mediokriteta koji služe samo vlastitim interesima, kukavički se skrivajući iza ideje vjere i patriotizma; iza Očenaša i himne.
Zbog žestoke intervencije onih koji su se prepoznali, roman je naprasno prestao izlaziti, nikad nije dovršen, a u cijelosti je objavljen tek 1951. U međuvremenu Kovačić je otišao iz Karlovca, koji takvu osobnost nije mogao, a niti htio prihvatiti. Mir je bio, i ostao, važniji od napretka. O raspoloženju Karlovčana pismom ga je izvijestio odani D. Trstenjak: „(…) A sad nešto iz žabarskog života. Tvoj je roman strašno uzburkao naše žabarske lokve. Tu se sve koprca u kakvoj velikoj lokvi, kad navali strašna tuča i nestaje vode (…)“.
Tako je završila Kovačićeva karlovačka avantura, zacementirala njegovu javnu sliku, a svjetovna i crkvena hrvatska vlast nastavila ga je dalje kažnjavati, i književno i profesionalno, te marljivo i posvećeno pripomogla njegovoj preranoj smrti u umobolnici 1889. Obitelj se iz Gline vratila u Karlovac. Ako je vjerovati Matošu, niti tada se Karlovčani nisu iskazali. Njegovi moćni i „ugledni“ neprijatelji kažnjavali su čak i njegovu udovicu. „Jedan od pogođenih, neki dr. K. osvetio se pokojniku satiriku, smetajući njegovoj udovici da nađe stan i napinjući se da pjesnikova ženska siročad ostane u Karlovcu bez uhljeblje“, piše veliki Gustl.
Čast Karlovčana donekle je spasilo „Svjetlo“ i Milan Marjanović koji je 1899., povodom 10. godišnjice Kovačićeve smrti, zapisao: „A danas se toga izvanrednog talenta malo tko sjeća. Mlađi ga gotovo i ne poznaju, a njegovi drugovi pošli su stazama onih, protiv kojih su se s njime zajedno nekada borili, a njegovi su protivnici zadovoljni što su ga ugušili. On je danas zaboravljen. A nije to zaslužio. Njega je filistarska, niska i malena okolina sapela i on je postao negativan rušilački duh, a imao je potencijala da bude vođa, da bude stvaratelj i pokretač.“
U međuvremenu, Ante Kovačić zauzeo je zasluženo mjesto među velikanima hrvatske književnosti. U Karlovcu je dobio svoju malu banijansku uličicu, a Karlovčani su pak s pravom dobili skulpturu žabe na početku Promenade da ih podsjeća na prijetnje i opasnosti koje čuče u filistarskom i malograđanskom mentalitetu spremnom uime vlastite sigurnosti žrtvovati i one najvrednije.
I da nam, kojim slučajem, život pruža drugu priliku, bilo bi lijepo znati kako bi danas, među svodiljama i džeparima, prošao jedan književnik.
