Boris Morsan je u pravu. Odmah na početku ogleda određujemo naš stav prema prenamjeni vojarne „Ban Josip Jelačić“ u studentski dom, što je ulaganje Studentskog centra Karlovac u toku. A time se ne određuje samo stav prema toj problematici, nego kroz ovaj konkretan slučaj i prema osnovnom urbanističkom prijeporu u Karlovcu – revitalizirati Zvijezdu s obnovljenim bedemima ili to učiniti s potpunim odustajanjem od ideje vraćanja izvornog profila karlovačkoj tvrđavi.
Da je u pravu zaključujemo ne samo zbog snage argumenata, nego zbog slabih kontraargumenata njegovih kritičara. Profesor na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu i njegovi istomišljenici okupljeni u Udruzi za razvoj i zaštitu kulturne i prirodne baštine Karlovac su udarili glavom o zid čaršije i birokratsko-politikantske logike ignoriranja i biranja kratkoročnih i lakših rješenja. Na svaki njegov argument odmahuju rukom, umjesto da polemiziraju. Kada to i čine, to čine površno, pa u nekim slučajevima i navođenjem neistinitosti. Samo je nekolicina arhitekata i uopće dionika javnog života – poput Tihomira Ivke ili Gordana Beglera, primjerice – proučila njegove stavove i potrudila se argumentirano ih kritizirati. Ostali su s visoka – u biti s nižega ili čak s dna – cinično i podrugljivo reagirali na njegove uporno ponavljane priče o urbanističkoj vrijednosti karlovačke jezgre.
Tvrdnje Morsana i spomenute udruge, čiji je predsjednik Zvonimir Gerber, da je karlovačka pravilna geometrijska utvrda važna u povijesti renesansnog urbanizma, i njegovo zalaganje za to da se obnove šančevi i bedemi, a tako i njezin izvorni vanjski izgled, zapaprena je trima studijama koje su njegovi suradnici prije nekoliko godina izradili po narudžbi Grada Karlovca, a po kojima bi, da se to ostvari, valjalo porušiti sve objekte izgrađene tokom 20. stoljeća na mjestu razgrađenih bedema, što je izazvalo zgražanje u javnosti, s obzirom da se i ti objekti uvelike već smatraju graditeljskom baštinom. Na kritike da bi rušio sve pred sobom, kad bi imao moć, pa tako i blok od najstarije glazbene škole u Hrvatskoj, preko zgrade Karlovačke banke do središnje ispostave Hrvatske pošte, Morsan odgovara ponovnim isticanjem važnosti šančeva i bedema i činjenicom da su i oni uklonjeni, mada su bili nešto najvrjednije u karlovačkom urbanizmu.
Kako to često biva rečeno, istina je vjerojatno na pola puta i nije potrebno rušenje polovice grada kako bi se obnovilo nešto što već stotinu godina ne postoji, kolikogod bilo vrijedno jer je valjda jasno da graditeljske epohe mogu su-postojati. Stoga je – po pravilu zlatne sredine – moguće dio bedema obnoviti zemljanim radovima, a dio, kako je predložio i Begler, hortikulturno.
Ondje gdje bi se to najjednostavnije moglo učiniti vojarna koja datira s kraja 19. stoljeća u šancu se rekonstruira u studentski dom. I molbe nekih građana da se ukloni, a ne da joj se daju nove funkcije, nailaze na kritizerstvo. Morsan s konzervatorima polemizira da vojarna nije nikakvo vrijedno arhitektonsko djelo građeno u historicističkom stilu, nego izraz bahatosti austrougarskih oficira koji su birali bez kriterija i kontrole gdje graditi. Konzervatori protuslovno ostavljaju otvorenom mogućnost uklanjanja građevine, nakon možebitne rekonstrukcije bedema, a bedemi se ne mogu rekonstruirati bez da se građevina ukloni. Uostalom, i samo davanje takve mogućnosti potkopava tvrdnje o vrijednom arhitektonskom vojnom zdanju. Nadalje, Morsan argumentira da Veleučilište u Karlovcu ima na socijalno, komunalno i urbanistički zapuštenoj Gazi mogućnost izgradnje većeg i funkcionalnijeg kampusa po istoj cijeni, a dobiva odgovore od konzervatora da ulagač to rješenje zbog nedostatka financijskih sredstava uopće nije razmatrao. Kako zna da to ne može platiti, ako nije razmatrao? I dalje – Morsan argumentira da je Grad Karlovac nezakonito izdao dozvolu za rekonstrukciju vojarne jer u Generalnom urbanističkom planu uopće nije predviđen studentski dom. Oznaka za to u legendi kartografskog prikaza GUP-a je D-9, a toga nema na karti, nego je na vojarni stavljena oznaka D-6 i time joj je dana namjena znanstveno-istraživačkog centra i/ili mjesta za sveučilišnu nastavu. Od Grada dobiva odgovor da je nebitno koja oznaka stoji jer će detaljan plan uređenja odrediti koja zgrada dobiva koju namjenu, što u potpunosti relativizira smisao GUP-a. Morsanovci obavijeste građevinsku inspekciju o radovima i traže pokretanje postupka, inspektori prvotno odgovaraju da nisu pronašli tu zgradu jer nije jasno o kojoj se vojarni u šancu radi, a na zgradi Veleučilišta nema radova, što je očigledno podcjenjivački odgovor.
Morsan uz još nekolicinu osoba u javnosti najozbiljnije promišlja problem karlovačkog urbanizma i promovira svoje ideje s ogromnim žarom. Možda i ne bi izgledalo da je toliko u pravu kada bi se i stručnjaci koji se s njim ne slažu usudili upustiti s jednakom količinom energije u obranu svojeg stanovišta. To ne podrazumijeva ignoriranje suprotne strane i uporabu moći bagera i pečata, nego argumenata.
