Sviraš li ove godine?
– Ne.
Kako to?
– Lani sam predstavljao svoj novi projekt s Astrid, a ove godine za sada nemam ništa novog što je ostvareno.
Je li to što ne sviraš presedan u osam godina, koliko traje festival?
– Pa moglo bi se reći da jest.
Zato sviraju Vasko Atanaskovski trio, Damjans i Jean Toussaint. Možeš li nam predstaviti te izvođače?
– Vasko Atanaskovski je bio jedne godine na festivalu i svirao je u sastavu bitno drugačijeg karaktera, više utemeljenog na etno izričaju, dok je njegov trio mješavina različite glazbe – imamo jazza, rocka, swinga, utjecaja gypsy swinga… U ovom sastavu Vasko pjeva, stvari koje izvodi su njegove autorske. Vjerujem da će se uz taj sastav moći i zaplesati i to je razlog zašto smo ih odabrali za otvorenje festivala. Trio dolazi iz Slovenije i s njim Vasko dosta nastupa po čitavoj Europi.
Damjans?
– Damjans je sastav riječkog kontrabasista Damjana Grbca. Njeguju baštinu Kvarnera, Hrvatskog primorja, i to je pravi etno-jazz sastav. Koriste i neke tradicionalne instrumente. Po mom sudu pripadaju najzanimljivijim domaćim sastavima tog tipa. Zavređuju promociju i da se razvijaju i dalje.
Dolazimo do trećeg izvođača…
– Jean Toussaint je velika zvijezda u svijetu jazza. Već je nastupao u Art Blakey’s Jazz Messangers, jednom od najlegendarnijih jazz sastava svih vremena legendarnog bubnjara koji je okupljao mnoge mlade krajem 1980-ih. Taj je sastav bio rasadnik mnogih mladih glazbenika i mnogih velikih jazz zvijezda. Jean Toussaint je svirao s toliko najistaknutijih džezera zadnjih tridesetak godina da je to teško nabrojati. Pripada svjetskom vrhu džez saksofonista i najutjecajnije britanske džezere. Prvi puta je u Hrvatskoj. Krajem 1980-ih je dobio Grammy za najbolji instrumentalni solo.
Stari grad Dubovac, stara lokacija. Zašto je privlačna za održavanje festivala?
– To se pokazalo jako dobrim mjestom. To su i izvođači i publika naglašavali lani. Prostor ima svoj potencijal, a Miroslav Tadić je rekao da mu je to jedan od najboljih prostora na kojem je ikad svirao. To je razlog što je festival gore.
Hoćemo li i ove godine biti uskraćeni za zvijezde kao i prošle?
– Nećemo, jer nema cerade više.
Zadnje večeri će uslijediti afterparty?
– Ne, to će biti svake večeri. Bit će neformalno druženje uz world music. Tako ćemo predstaviti, u sklopu naših mogućnosti, što se u svijetu sve radi s takvom glazbom. Predstavit ćemo različite kulture i glazbenike.
U kojoj fazi je izdavanje albuma s Astrid Kuljanić?
– Projekt je u fazi miksanja i uskoro bi to trebalo biti završeno, pa idemo u potragu za izdavačem i nadam se da ćemo do kraja godine CD i objaviti.Ljeti imamo i koncerte dogovorene, nešto smo u Sloveniji, pa će i to biti zanimljivo radno ljeto.
Udruga Orpheus je mala, ali dosljedna u organizaciji jednog od najboljih festivala u Karlovcu. Kako to uspijeva?
– Zahtjevno je, na neki način mogu reći da je festival preživio sva moguća iskušenja i da se razvija. Svake godine imamo novu vrijednost – ove godine Jean Toussaint, prošle godine Denise Jannah, a i to što je Tadić svirao solo je vrlo velika rijetkost. On obično svira u duetu s nekim ili u triu s Teofilovićevima. Bio je i švedski, u svijetu ugledni, glazbenik, Andres Bergcrantz. Formulu uspjeha je teško reći. Potrebno je puno ljubavi, nešto znanje i otvorenosti da se steknu nova. Festival ne bi preživio, da nije bilo mnogo onih koji su se uključivali da pomognu. Zahvaljujući i toj podršci, i dobrim kontaktima, i prepoznatljivom programu, festival ima svoj identitet i mogućnost razvoja. Eto, to bi bila neka formula.
Koliko je jazz prihvaćen u hrvatskom društvu? Imaš li kao etno-jazz glazbenik gaže?
– Teško je reći koliko je prihvaćen. Današnji jazz je u stvari mnogo drugačiji od jazz otprije 20 ili 30 godina ili klasičnog kojeg su određivali velikani poput Charlie Parkera, Milesa Daviesa i drugih. Kad razmišljam o jazz, ne pada mi on kao takav na pamet, jer se on neprestano razvija. Jazz je način slobodnog izražavanja. U toj glazbi nije primarna – mada je poželjna – ekonomija. Primarna je sloboda izražavanja. U tom smislu mi je jazz sinonim za slobodu i kreativnost u umjetnosti. U tome vidim priliku za mnoge glazbenike koji ne žele biti estrada, nešto uvjetovano isključivo komercijalnim efektom. Samim time jazz ima manji broj poklonika, jer mu treba posvetiti pažnju. Glazbenici daju od sebe sve najbolje, ali i publika mora uložiti energiju da posluša i vidi što im se tu događa, nadahnjuje li ih. Formula dobrog umjetničkog događaja jest jesi li drugačiji nakon toga. Ako si ostao ista osoba kao i kad si ušao prije umjetničkog događaja, nije ostavio dojam na tebe. Ako se čovjeku dogodi pomak, umjetnik je ostvario misiju. Dakle, i misija te glazbe i umjetnosti uopće je uklopljena u festival. Na nama je da istražimo uvijek nove sfere, a na ljudima je da nam povjeruju, da nam događaj otvori neka naša unutarnja nova vrata.
Na festivalu Vaga si jedne godine nastupio s pjesmom o Karlovcu “Mi smo grad”. Hoćeš li nastaviti šansonjerskim putem?
– Ta pjesma je nastala spontano i zadovoljan sam njome, iako nema mnogo dodirnih točaka s onim što obično radim. Taj šansonjerski pristup je zgodan i imam vokalnog materijala koji, kad završim aktualne projekte, čeka na red. Nadam se da će u roku godine dana biti izrađen album tog tipa. U čitavom kontekstu danas mi je bitno da ono što se radim nema neki predznak. Zbog festivala me ljudi povezuju sa jazz glazbom, što je prirodno i normalno, no znam dosta kvalitetnih pa i vrhunskih jazz glazbenika koji su nadahnuti jazz glazbom, a u jazzu se dobro osjećaju upravo zbog slobode o kojoj sam pričao. Hoće li album biti šansona ili šansona sa džez utjecajima je dosta nebitno. Bitno je dogodi li se nešto čovjeku dok to sluša.
Što Goran Ilić sluša doma? Što te dotiče?
– Svi smo počeli rock glazbom i ono što sam tada volio i danas volim i poštujem. Svaka osoba ima za sebe definiciju dobre glazbe. Stilski sam potpuno neodređen. Jazz slušam najviše, jer me zanima i u umjetničkom i u zanatskom smislu, a volim poslušati i rock bendove, ako mi se svide, pa klasičnu od baroka do suvremene, volim uopće suvremenu umjetnost… Nije bitan nazivnik, nego da mi se nešto dogodi.
