Karlovčani 1914-1918: 117 poginulo, dvojica na vrhu A-U vojske

Autor: Marin Bakić

Izvor: Kafotka

Glad, oskudica, cenzura, bolesti. To je i Karlovcu donio Prvi svjetski rat, koji je počeo prije stotinu godina. Dakako, i smrt, iako je bio stotinama kilometara udaljen od Sočanske fronte i još više od Galicije i Bukovine, od mjesta na kojima su Karlovčani kao pripadnici 96. pješačke i Vražje, to jest 26. domobranske pukovnije, ostavljali kosti – kako se to surovo kaže – dok su karlovačke škole prenamijenjene u bolnice za velik broj ranjenika. Karlovac se do Prvog svjetskog rata donekle industrijski razvijao, da bi u tom četvorogodišnjem razdoblju stagnirao, unatoč činjenici da je tada izgrađen suvremeni vodovod. Po popisu iz 1910. godine imao je 16.667 stanovnika, a izgubio je po bojištima 117 građana. Od španjolske gripe, primjerice, u samom gradu je smrtno stradalo na samom kraju rata otprilike još toliko osoba, a pribrojimo li tome i ranjenike iz ostalih sredina i zemalja koji su u Karlovcu preminuli, jasno je da je i kod nas smrt itekako harala, o čemu svjedoči i nagli razvoj Vojničkog groblja na Dubovcu. Upravo na toj lokaciji je najznačajniji hrvatski graditelj tog vremena Herman Bollé 1916. godine projektirao spomenik u počast poginulih, odnosno pokopanih na tom groblju, no nikad nije dovršen, a kasnije je djelomično i devastiran i spomenimo da njegov današnji izgled ne govori toliko o posljedicama zuba vremena koliko o nemaru gradske vlasti, poglavito one koja traje uoči i za obilježavanja stote obljetnice od početka Prvog svjetskog rata.  Karlovački leksikon iznosi zanimljivost da je samo jedan Karlovčanin – Makso Weiss – na ratištima 1915. godine imao sedam sinova, od kojih je jedan poginuo, a dvojica su zarobljena. Na frontovima su bile i četiri ličnosti iz Karlovca izuzetne po svojoj ulozi u Velikom ratu, a riječ je o državnom tužitelju Leu Pfefferu, austro-ugarskim generalima Ivanu Salisu-Seewisu i Milanu Emilu Uzelcu te Alfonsusu Šibeniku, kojega je Dinko Neskusil, istraživač karlovačke foto-povijesti i osnivač Kafotke, prepoznao kao prvog karlovačkog ratnog fotoreportera.

Leo Pfeffer sa suprugom Idom Salamon. Preslika slike s kataloga izložbe "Osvještavanje grada u 5 slika" Zvonimira Beškera
Leo Pfeffer sa suprugom Idom Salamon. Preslika slike s kataloga izložbe “Osvještavanje grada u 5 slika” Zvonimira Beškera

Prvi svjetski rat je započeo mjesec dana nakon atentata na nadvojvodu Franza Ferdinanda u Sarajevu 28. lipnja 1914. kojeg je izvršila organizacija Mlada Bosna uz logističku potporu tajne terorističke organizacije Crna ruka iz Srbije. Šef generalštaba austro-ugarske vojske Franz Konrad von Hötzendorf vijest je primio u Karlovcu, gdje je boravio s 25 generala u Hotelu Korana, i ta se družina istog dana uputila u Beč.  Nakon ubojstva, čiji je krajnji izvršitelj bio Gavrilo Princip, nastupila je srpanjska kriza – pokazat će se posljednja velika svjetska kriza prije izbijanja rata. Odjednom je Pfeffer na svojim leđima počeo nositi nezamisliv teret odgovornosti – kao sudac istražitelj sa službom u Sarajevu morao je utvrditi točno tko snosi odgovornost za atentat na prijestolonasljednika i otkriti sve detalje urote. Austro-Ugarska, u čijoj je službi bio, tražila je odmah po ubojstvu obračun sa službenom Srbijom i potkrepu svog stava u Pfefferovoj istrazi, koju ipak nije dobila, jer se pokazalo da službeni Beograd nije povezan s tom akcijom, ali to nije spriječilo carski Beč da atentat iskoristi kao povod za objavu rata Srbiji, što je izazvalo svjetski sukob. Sam Pfeffer, za kojeg se ne zna gdje je rođen, ali za kojeg se zna da je 1914. imao 37 godina, živio je u Karlovcu do 1901. kada odlazi u Bihać na službu, a od tamo 1912. u Sarajevo. Nakon završetka rata se kao persona non grata vraća u Karlovac i, kako nije mogao dobiti sudačko zaposlenje, nastavlja raditi u Gradskoj štedionici i kao trgovac na Dubovcu.

– Iako me svjetski rat zatekao još pri vođenju istrage, bio sam uvjeren, i onda kao i danas, da sarajevski atentat nije izazvao rat, već da je on bio tek zublja koja je potpalila složenu lomaču ukrštenih interesa – napisao je u svojem djelu „Istraga u sarajevskom atentatu“ Pfeffer.

Uoči početka Drugog svjetskog rata zagrebačka Nova Europa mu objavljuje tu knjigu i to izdanje iz 1938.  je ostalo do danas jedino, a primjerci su rijetki na tržištu, dok nisu dostupni niti za posudbu u hrvatskim knjižnicama. No, da Pfeffer ne bi bio zaboravljen potrudio se likovni pedagog Zvonimir Bešker koji je krajem prošle godine svojom izložbom na Dubovcu podsjetio i na njega. Na dvojicu generala je pak podsjetio na nedavnom predavanju u Državnom arhivu u Karlovcu Krunoslav Horvat koji se kao predstavnik Inicijative za očuvanje hrvatske zrakoplovne baštine posebno usredotočio na Uzelca koji je odrastao u Karlovcu, a bio utemeljitelj austro-ugarskog zrakoplovstva. Rodio se 1867. godine u Komarnu, a umro je 1954. u Zagrebu.

Milan Emil Uzelac. Izvor: www.gimnazija-karlovac.hr
Milan Emil Uzelac. Izvor: www.gimnazija-karlovac.hr

Srednjoškolsko obrazovanje je stekao u Karlovcu, a u Beču je završio vojnu tehničku akademiju. Samo dvije godine prije početka rata povjereno mu je da izgradi zrakoplovstvo, dok ga mnogi smatraju i najboljim zrakoplovnim zapovjednikom u čitavom Prvom svjetskom ratu.

– Austro-Ugarska je raspolagala s malim brojem zrakoplova i s beznačajnim financijama za te svrhe, a on je ipak uspio održati zrakoplovstvo koje je sudjelovalo na tri bojišta – veli Horvat.

Podmaršal austro-ugarske vojske Ivan Ulrik Salis-Seewis je rođen u Karlovcu potkraj 1862. godine, gdje je maturirao te završio istu bečku akademiju kao i pet godina mlađi Uzelac. Početkom rata sudjeluje u neuspješnoj ofenzivi na Srbiju, da bi se iskazao u drugom pokušaju prelaska Drine, iako je u tim operacijama austro-ugarska vojska pretrpjela i više nego značajne ljudske gubitke. Imenovan je zapovjednikom jedne mađarske pješačke divizije. Prvu ratnu zimu ipak provodi u Galiciji, u studenom 1915. imenovan je vojnim upraviteljem Beča, a s prvim siječnjom 1916. je guverner okupirane Srbije. Uistinu zavidnu vojnu karijeru nastavlja kao zamjenik predsjednika vrhovnog vojnog suda od lipnja 1917.  Odlazi po osobnom zahtjevu ponovno na front u listopadu i u Rumunjskoj je dočekao kraj rata. Tamo mu je dodijeljen drugi najviši vojni čin u Austro-Ugarskoj. Ostao je živjeti u Zagrebu, državi nastaloj na temeljima srpske pobjede u Prvom svjetskom ratu gotovo do kraja prve Jugoslavije – umro je pri koncu 1940. Teško je reći na što foto-istraživač Neskusil može naići kopajući po Šibenikovim arhivama, možda i na neku fotografiju sa Salis-Seewisom. Bogati Karlovčanin, vlastelin iz Lipe, je uglavnom slikao obične vojnike na frontu i u „životnim“ situacijama, uključivo i autoportrete.

– Po ratnim se područjima kretao vozilom punim fotografske opreme u koje je smjestio najmanje dva fotoaparata, stotinjak staklenih ploča, kemikalije, peć, šator. Na sačuvanim staklenim pločama prikazuje oficire i vojnike u rovovima, jedinicama i autotrupe, ali nema prikaza ratnih strahota. Razlog za to je ograničenost fotoopreme tog vremena – kaže Neskusil, čija izložba „Karlovčani u Velikom ratu“, na kojoj su izložene i Šibenikove fotografije, i dalje traje u Izložbenom salonu Gradske knjižnice „Ivan Goran Kovačić“, u Paviljonu Katzler i u izlozima po Radićevoj ulici.

Ivan Salis-Seewis (Wikipedia)
Ivan Salis-Seewis (Wikipedia)
Alfonsus Šibenik. Izvor: Kafotka
Alfonsus Šibenik. Izvor: Kafotka
Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije