Službena prezentacija izbore za Evropski parlament prikazuje kao skromni, odmjeren korak naprijed u povećanju utjecaja tog predstavničkog tijela kao preduvjeta rješavanja problema demokratskog deficita. On je dugo bio problem od sekundarnog interesa za razvitak Unije, ali je uspješno produbljenje integracije na drugim područjima od njega stvorilo najhitniji problem bez čijeg se rješenja opstanak i razvoj do sada uspostavljenih funkcionalnih veza dovodi u pitanje. Pitanje legitimiteta osnovno je pitanje svakog političkog poretka i ukoliko se na njega nije u stanju uvjerljivo odgovoriti, poredak je, prije ili kasnije, osuđen na propast. Demokratski oblik legitimacije vrlo je zahtjevan i povijesno se pokazao izuzetno tegobnim. Dovoljno se osvrnuti na probleme demokracije 20. stoljeća da bi nam bilo jasno o koliko se zahtjevnom načinu legitimacije radi. Popularna kritika vrlo često osuđuje totalitarne i autoritarne ugroze demokracije, ali rijetko razotkriva njene unutarnje kontradikcije i napetosti u kojima se krije tajna njene fragilnosti. Time se, više ili manje savjesno, bave različiti društveni znanstvenici, posebno politolozi. Njihova spoznaja zadržava se, s jedne stane, na čisto teorijskoj, kontemplativnoj razini, dok se s druge njeni odjeci pojavljuju kao specijalističko znanje na usluzi mudrih političkih elita. Evropske političke elite, umnogome upravo zbog svoje neovisnosti o ćudljivoj demokratskoj volji, obilno se služe takvim stručnim spoznajama kako bi pronašli najbolja rješenja za probleme s kojima se suočavaju. One stoga imaju reduciranu, ali jasnu viziju teškoća koje proizlaze iz nužne potrebe za demokratizacijom Unije. Glavni problem tih elita sastoji se u činjenici da realna demokratizacija počinje tamo gdje njihovo upravljanje kontroliranim procesom završava. Njihova mudra intervencija, ma kakva bila, ne može riješiti problem demokratizacije, jer sama predstavlja njeno ograničenje, a s druge strane, konkretan problem toliko je velik i delikatan da se svako popuštanje kontrole, oslobođenje političke spontanosti da upravlja sa sudbinom Unije, znači i gotovo siguran neuspjeh. Taj paradoks osnovni je razlog zbog kojeg se aktualna evropska politička pitanja ne mogu rješavati od strane elita i stručnjaka, to jest tehnokratskim sredstvima. Sama ta sredstva sve više postaju srž političkog problema.
Zašto? Da bi nam to postalo jasnije, potrebno je vidjeti kako se problem demokratskog deficita obično određuje i kakva je vizija njegova rješavanja. Demokratski deficit Evropske unije obično se određuje kao formalna ograničenost izražavanju volje naroda pri izboru evropskih institucija ili zbiljski izostanak političko-kulturne, identitetske, osnove zajednice po kojoj se jednači evropsko političko građanstvo, kao pretpostavljenog preduvjeta demokratske funkcionalnosti. Ta se dva problema katkad razmatraju posebno, ali su u većini ozbiljnijih rasprava određuju kao usko povezana. Pa se tako naglašava kako postoji začarani krug u kojem ne može doći do realnog demokratiziranja političke forme i procedure bez kulturnih i identitetskih pretpostavki, dok do razvoja homogenog evropskog političkog identiteta, koji smjenjuje nacionalne partikularizme, ne može doći bez demokratiziranja procedure. Taj se začarani krug, ovisno o teorijskoj i ideološkoj preferenciji različitih aktera, pokušava razbiti ili većim rizikom s formalnom demokratizacijom ili radom na nekakvoj evropejskoj indoktrinaciji, političkom i vanpolitičkom radu na fabriciranju zajedničkog političkog identiteta. Kritički nastrojeni pesimisti naglašavaju kako bi svaka stvarna demokratizacija evropskih institucija uz izostanak minimuma identitetskih pretpostavki koje su, u najmanju ruku, teško dostižne, bila mnogo više od skoka u nepoznato – kako bi morala značiti skok u propast. S druge strane, problem kontrolirane izgradnje političkog identiteta i homogene zajednice bez neposrednog učešća naroda, ili čak kao nekakve prerađene kopije američkog federalističkog rješenja, to jest stvaranja evropske nacije, čini se sasvim neprimjeren suvremenim povijesnim okolnostima kao i specifičnim karakteristikama povijesnog političkog naslijeđa na starom kontinentu. Pritom se čini sasvim izvjesnim da svaki ozbiljniji rad u tom smjeru automatski mora izazvati jaku političku reakciju nacionalnog partikularizma na osnovi posebne demokratske kulturne i institucionalne tradicije različitih država. Suočena s takvim problemima najmudrija, umjereno optimistična, srednja struja evropske političke elite rješenje vidi u opreznom napredovanju sitnim koracima koji u takvim delikatnim okolnostima sami po sebi predstavljaju velike skokove naprijed. Očekuje se kako postepeno demokratiziranje procedure uz jednako obzirno, ideološki sofisticirano, razvijanje nadnacionalnog identiteta kroz rješavanje konkretnih problema od zajedničkog interesa može osigurati praktično nadilaženje problema koji se u teoriji mogu učiniti sasvim nerazrješivi.
To je ono najmudrije što politički i intelektualni mainstream ima za ponuditi. Taj se kurs može čitati iz riječi upućenih aktera ili dostojnih politologa, dakle nekog poput Zorana Kurelića, a ne Anđelka Milardovića. Polazimo od teze kako je takav kurs teorijski i praktično nedovoljan, pogrešan, ako ne i izrazito štetan za ostvarenje zbiljske političke integracije i učinkovito rješavanje konkretnih problema. Ovdje držimo kako je od iskonstruirane, apstraktne iluzije homogenog političkog identiteta evropskih građana – koja je nepotrebna i nerealna – ili formalne demokratizacije – koja se pokazuje disfunkcionalnom bez adekvatnih političkih pretpostavki koje nisu isključivo identitetske, nego i interesne i aktivističke – mnogo važnije artikuliranje jasnog, transparetnog, opipljivog i konfliktnog političkog interesa čije je postavljanje i realizacija nemoguće van internacionalnih okvira. Politička mobilizacija i aktivnost oko realizacije političkih interesa od neposredne važnosti glavno su gorivo i preduvjet funkcionalne demokracije. Demokraciju u nacionalnim okvirima nije stvorila iluzija o zajedničkom identitetu, nego konkretna borba radničke klase za ostvarenje svojih političkih interesa. U tom smislu sasvim je pogrešno pretpostaviti kako razvoju demokracije na evropskoj razini pogoduje sterilna simulacija političkih nadjačavanja i patetično skupljanje oko zajedničkog stijega i poslanja. I samo demokratiziranje procedure sasvim je beskorisno bez stvaranja zbiljskog političkog sadržaja koji bi se kroz nju provlačio, te joj tako udahnuo život. Službeni, odmjereni kurs postepene evolucije i rješavanja problema samog od sebe nije u stanju uvidjeti manjkavosti svojih rješenja pošto na pogrešan način određuje problem, što je razmjerno razumljivo pošto tehnokratske elite živu političku borbu shvaćaju kao iracionalan poremećaj ili u najmanju ruku nužno zlo koje je potrebno držati u strogim granicama. Tu se radi o svojevrsnoj profesionalnoj deformaciji. No demokracija je bez žive političke borbe prazna ljuštura. Stručni politolozi tu sitnicu jako dobro razumiju. No tehnokratska kontrola, jasno, ima velikih teškoća u iskakanju iz vlastite kože, pa se onda nalaze zamjenska rješenja. Politička borba pokušava se simulirati. Upadi nekakvih marginalnih neonacista koriste se kao povod za mobilizaciju, primjer na kojem se potvrđuje da se politička borba konstantno odvija. Takav igrokaz sasvim je beskoristan i vrlo ograničeno učinkovit. S druge strane, pak, imamo realnu političku dinamiku koja se odvija u okvirima nacionalnih političkih i demokratskih tradicija. Pri tome je za Uniju i njenu demokraciju u nastajanju od manje važnosti jesu li faktično i na koji način alternativne političke snage u pojedinim državama antievropske. Mnogo je opasnija činjenica da se autentična politička dinamika odvija na nacionalnim razinama, dok se na razini Unije igraju demokratski igrokazi. Politički mainstream cijeli problem, u nedostatku vizije, uglavnom interpretira sasvim ideološki, dodatno ga mistificira i time radi na korist vlastite štete.
Pokušajmo takve teze učiniti što jasnijima na osnovu kratkog komentara izbornih rezultata. Krenimo od gole statistike. Izlaznost se zadržala na razini identičnoj onoj s prethodnih izbora – 43 posto. Opći je dojam da se radi o niskoj razini koju je potrebno smatrati nezadovoljavajućom. No opet, činjenica da nije nastavila opadati od izbora do izbora otvara prostor umjerenom, ali osnovanom optimizmu. Možda se radi o početku okretanja trenda koji bi se mogao poklopiti s povećanim demokratskog utjecaja. Tu je onda moguće beskrajno spekulirati, iznositi razloge za optimizam ili pesimizam. U to se ovdje nemamo razloga upuštati. Mnogo interesantnija stvar koja se uglavnom previđa ili pogrešno tumači je veza između razine izlaznosti i probitaka različitih političkih opcija. Popularno, pogrešno, tumačenje obično u posebnu vezu dovodi nisku izlaznost i jačanje radikalnih opcija kao pete kolone u evropskom parlamentu. To je tumačenje obično u vezi s pretpostavkom kako bi veće političko angažiranje naroda, shvaćanje važnosti evropskog parlamenta i izražavanja vlastite preferencije doprinijelo stabiliziranju, konsolidiranju stranačkog sistema na evropskoj razini. No, čak i letimičan pogled na rezultate izbora takve pretpostavke dovodi u pitanjee, pa se ispostavlja kako najveći broj radikala u parlament ulazi iz zemalja u kojima je izlaznost veća od prosjeka (Francuska, Italija, Grčka, pa djelomično i Danska, Austrija, Irska i slično) s usamljenim izuzecima Velike Britanije, u kojoj se niska izlaznost poklapa sa pobjedom UKIP-a, i Njemačke, u kojoj se visoka izlaznost poklapa s pobjedom centrističkih snaga. U ogromnoj većini zemalja s niskom izlaznošću imamo totalnu pobjedu umjerenih, srednjestrujaških snaga. Hrvatska je tu, iako od zanemarive važnosti, tipičan primjer. No tu redom spadaju Poljska, Rumunjska, Češka, Mađarska, Portugal, Irska, Bugarska, Slovačka, Latvija, Slovenija, Estonija, pa djelomično Finska i Nizozemska. Pogoduje li uistinu niska izlaznost u tim zemljama uspjehu umjerenih opcija može se raspravljati, ali je izvan svake rasprave istina da niska izlaznost, barem u ovom slučaju, nije pogodovala radikalima. Osim toga u oči bode još jedan podatak – činjenica da velike države predvodnice – s razumljivim izuzetkom Njemačke – u parlament mahom šalju veliku većinu sumnjivih radikala i petokolnaša, što znači da stabilnost i funkcionalnost evropskog parlamenta faktički proizlazi iz hrpe mrvica skupljenih po beskrajnoj perifieriji na kojoj većina glasača apstinira, a izbore po inerciji dobivaju stranke centra. Kada se od državice do državice skupe parlamentarci vjerni evropejskoj srednjoj struji, anuliraju se milijuni glasova Francuza za Nacionalni front, ili Beppea Grilla i Sjeverne lige u Italiji, pa i UKIP-a iza čijeg svakog mandata, unatoč nižoj izlaznosti, i dalje stoji tri puta više glasova negoli iza hrvatskog europarlamentarca. Tako se ispostavlja da 13 posto Slovaka s pravom glasa izabere desetak parlamentaraca koji će zajedno sa ostalim na sličan način skupljenim rukama biti glasačka mašinerija srednje struje i tako u potpunosti ograničiti utjecaj izražene volje velikih nacija s razvijenom i vitalnom demokratskom tradicijom. To samo po sebi može značiti jedino daljnje produbljivanje neprijateljstva između nacionalnih demokracija i nadnacionalnog preglasavanja po ključu koji donekle nalikuje sumanutim običajima iz socijalističke Jugoslavije (za koju znamo kako je sretno završila).
Statistički podaci, naravno, mogu značiti bilo što i iz njih se nikada ne može čitati istina političkog fenomena. No to i dalje ne znači kako takvi podaci nemaju svoj politički život. Na slučaju bivše Jugoslavije i njenog raspada moglo se tako lijepo vidjeti kako statistika igra kada se uhvati u kolo politike. U današnjim okolnostima, takve statističke sitnice neće promaći nacionalno-demokratskim snagama. Prosječni glasač francuskog FN-a teško će dobiti veću političku motivaciju od činjenice da se njegova slobodna volja proglašava ekstremističkom ugrozom evropske demokracije, dok se u isto vrijeme, uz ideološko, bljutavo i patetično fraziraje, perfidno koriste očito upitne metode kako bi se uspostavio neupitan demokratski legitimitet centrističke većine skupljene oko svoje otuđene, daleke evropejske vizije, to posebno s obzirom na osjećaj nacionalne ugroženosti velikih država – kojima se u budućnosti lako može pridružiti čak i Njemačka. Što jednom politički osviještenom Britancu znače izbori u Rumunjskoj ili Poljskoj? S razlogom – ništa. Radi se o nerazvijenim demokracijama po svojim konkretnim obilježjima daleko ispod britanskog ranga. No izbori za evropski parlament u tim dvama politički skromnim, primitivnim državama debelo premašuju broj britanskih parlamentaraca. Kada bi se evropski parlament sastojao samo od članova iz Britanije, Rumunjske i Poljske britanski bi predstavnici bili u debeloj manjini. Jasno, predstavnici se grupiraju po političkom, a ne nacionalnom ključu (ili bi barem trebali). No to i je problem. Pošto sa stanovišta politički osvještenog Britanca, recimo glasača UKIP-a, svaki predstavnik konzervativaca, laburista, pa čak i liberal-demokrata predstavlja kvalitativnu političku razliku u odnosu na Rumunje i Poljake bez obzira kojoj političkoj opciji pripadali. Jednako bi vrijedilo i da se pitaju laburisti ili konzervativci. Tu se ne radi naprosto o nekakvoj ksenofobiji i unižavanju, nego isticanju realne političke razlike koja je očigledna. Stoga politički euroskepticizam, posebno onaj na Otoku, nije nekakva sumanuta, nerealna radikalnost. On je zasnovan na neupitnim političkim istinama koje se ne daju promijeniti administrativnim mjerama, ideološkim frazama ili formalnom demokratizacijom na razini Unije. Briselske elite, s političkom srednjom strujom širom Evrope, mogu ignorirati takav problem i u duhu bratstva i jednakosti tretirati svakog Hrvatskog, Bugarskog, Britanskog i Francuskog zastupnika kvalitativno jednako. Kao da ne postoje bitne razlike nacionalnih političkih poredaka na svim razinama. Pa onda na hrpu skupiti služanjske mandate malih država, sjediniti ih s (gle čuda) onim njemačkim i na takav način čisto demokratski sasvim anulirati političku volju Francuza, Engleza ili Talijana. No upravo tako osigurana politička stabilnost i demokratski legitimitet na razini Unije pravi su problemi. Njima se sam poredak zapravo delegitimira, a demokracija na nadnacionalnoj razini može interpretirati kao obmana udaljena od konkretne političke zbilje ili barem, a to bez daljnjega, daleko ispod prokušane, ostvarene razine u zemljama s dugom i uspješnom demokratskom tradicijom. Takvo se shvaćanje pokazuje kao strahovito eksplozivno gorivo na koje se lože, svaki na svoj način, britanski, francuski i ostali suvisli euroskeptici. Ono što ih čini tako vitalnima i uvjerljivima nije naprosto nekakva plitka populistička ideologija i apatičnost navodno umjerene većine, nego temeljni problemi službenog kursa demokratizacije na razini Unije. Najmanji su problem manijakalni neonacisti i ekstremisti. Oni su u trenutnim okolnostima ideološki instrument u rukama centrističkih snaga. Mnogo je veći problem, a to se uglavnom u potpunosti previđa, kako je sasvim razumljivo da normalni, razboriti, realistični, obrazovani britanski ili francuski građanin bude politički euroskeptik. Britanske političke institucije, kultura i tradicija s dobrim razlogom su u uskoj vezi s političkim interesom svojih građana. Za razliku od jada i bijede u našim državama Nove Evrope u kojima je, takoreći od pamtivjeka, jasno da je daleko više koristi od švapske komande, negoli od narodne vlasti. Zbog čega bi onda bilo iznenađujuće da se razboriti Britanci neće da love u to sumljivo kolo? Zbog čega bi se dična francuska republika trebala politički uniziti pred maglovitom utopijom nekakvog zajedništva, švapskom komandom i slugama s Istoka? Iz samih kontradikcija službenog kursa demokratizacije proizlazi potencijalno opasna reakcija. Činjenica da uspjeh alternativnih političkih snaga u velikim državama na evropskim izborima tako malo mijenja na stvari u nadnacionalnim demokratskim okvirima koji bi trebali doći spontano će rezultirati još požrtvovnijom mobilizacijom za podizanje demokratskog utjecaja i podizanje na poziciju moći na nacionalnoj razini. A takvim bi razvojem situacije, prilično je izvjesno, bila otvorena vrata potpune političke nepredvidivosti i moguće destrukcije.
Politički mainstream u biti, svjesno ili nesvjesno, previđa tu dimenziju problema. Evropejske elite i politički centar sav problem svode na jačanje radikalizma. No, eto, prilično su sretni sa činjenicom da u svojim rukama drže golemu većinu parlamenta. Pa se onda ozbiljne nacionalne, demokratske pobjedničke partije iz Britanije i Francuske stavljaju u rang s nekakvim neonacističkim marginalcima i navodno radikalnom ljevicom (koja je radikalna točno toliko koliko je bila stara socijaldemokracija), da bi svi skupa služili kao dežurna strašila bez ikakve mogućnosti utjecaja. Pa se taj bauk radikalizma koristi kao nekakva ideološka legitimacija političkog grupisanja centra i izostanka zbiljskog političkog sukoba na evropskoj razini. Simulira se nekakva politička borba tamo gdje je nema, zanemaruje zbiljska politička borba gdje se događa. Domninantna većina centrističkih snaga sama po sebi sastoji se od tuceta različitih političkih opcija koje bi se u nacionalnim političkim okvirima uzajamno hvatale za vrat, dok u evropskim okvirima, eto, konstruktivno surađuju. Prosječni analitičari, u skladu s vlastitim idiotizmom i političkom nevaspitanošću, tu suradnju i duh kompromisa vrednuju kao posebno časnu političku vrlinu zaboravljajući da se politička sloboda i demokracija ne sastoje od suradnje i kompromisa, nego od koflikta i neslaganja. Ako je demokracija suradnja i kompromis, onda se i onaj naš Savez komunista može uzeti za primjer demokracije. Ako je konstruktivan dogovor evropskih pučana, socijalista, zelenih i liberala prirodan i moguć, onda se postavlja pitanje čemu partijska podjela? Činjenica da različite partije centra tako konstruktivno surađuju nije znak uspješnosti evropskog parlamentarizma, nego njegovog neuspjeha. Predstavničko tijelo iz kojeg proizlazi realni politički utjecaj u okolnostima političke slobode ne može biti drugarski debatni klub. To je uostalom jedna od najkorisnijih kvaliteta predstavničke demokracije i o njenom održanju ovisi i budućnost demokracije na nacionalnoj razini. Radi li se u slučaju neke konkretne institucije o debatnom klubu ili tijelu u čijem je okrilju centar političke moći lako se može procijeniti po tome koliko je u njegovim okvirima lako uspostaviti konstruktivni kompromis i deliberativno usaglašavanje stavova. Svatko tko poznaje političku abecedu razumije kako više političke slobode isključuje više jedinstva i stabilnosti. Najuspješniji demokratski poretci, primjerice britanski, uspješni su zbog toga što su povijesno efikasno održali balans između dezintegrativne demokratske dinamike i održanja stabilnosti poretka. Zbog golemih teškoća nošenja s tom napetošću, s tako kontradiktornim problemom, demokracija i jest tako zahtjevan politički poredak. Politički poredak čije su glavne karakteristike jedinstvno, suradnja, deliberacija, prilagođavanje mišljenja i kompromis eventualno može biti funkcionalan, ali ne može biti demokratski, osim ukoliko demokraciju definiramo utopijski.
Politička praksa evropskog parlamentarizma tako već na pojavnoj razini odstupa od suštine demokracije. Iako je istina da se predstavnička demokracija na nacionalnoj razini nalazi u krizi uslijed presušivanja starih političkih sukoba i zamagljenja partijskih razlika, u slučaju evropskog parlamentarizma sve je uzdignuto na sasvim novu razinu. Ako na nacionalnoj razini partije nastoje naglašavati razliku i potencirati sukob u okvirima političke borbe, pa makar se on odnosio na nekakva svjetonazorska pitanja i slično, na evropskoj razini razlike se umanjuju zbog posvećenosti temeljnom zajedničkom projektu, a nasuprot ugrozi ekstremista, euroskeptika – faktično političkih autsajdera. Na evropskoj razini razlike postaju manje bitne, a traži se suradnja. To, u skladu s prethodno izrečenim, samo po sebi ukazuje kako politička moć očito nije koncentrirana u takvom tijelu. No jedna je stvar još interesantnija. Najveći problem ne leži u činjenici da evropejski politički mainstream predstavlja jednu političku opciju bez alternative, te da taj jedinstveni program usvajaju različite partije centra. Mnogo opasniji problem proizlazi iz sasvim suprotnog smjera, iz činjenice da bi i takve kakve jesu političke razlike evropskih grupacija i nacionalnih partija koje ih čine nužno značile totalnu disfunkcionalnost tog tijela kada ne bi bilo tog neodrživog i u suštini nedemokratskog duha bratstva, ljubavi, uzajamnog prilagođavanja i kompromisa. Promotrimo trenutačnu situaciju. Ukoliko na jednu stranu stavimo umjereni centar, a na drugi ekstremiste, onda imamo u potpunosti stabilno, funkcionalno političko tijelo koje bi moglo vladati. No ta podjela uglavnom je beskorisna za sve svrhe osim onih briselske ideologije. Prava podjela je politička podjela među različitim političkim opcijama uopće. A tu se ispostavlja kako nepremostive razlike ne postoje samo među takozvanim ekstremistima, nego kako bi duboka podjela trebala postojati i među partijama centra. U realnim okvirima, određenim prema iskustvima nacionalnih parlamenata sa stvarnim političkim utjecajem, usaglašavanje glavnih igrača desnog i lijevog centra izuzetno je rijetko i teško. Velika koalicija u Njemačkoj za prošlog i tekućeg mandata zapravo je zabrinjavajuća iznimka. Još je teže usklađivanje liberala i tvrđih konzervativaca međusobno, a posebno s ljevicom, ili zelenih i tvrđih socijalista s desnicom. Iz takve, ponovimo – najrealnije moguće – perspektive trenutačni sastav Evropskog parlamenta govori samo jedno. Da to tijelo, takvo kakvo je, ne bi moglo biti funkcionalno u normalnim demokratskim okvirima. Kad najjača politička opcija ima tek 35 posto glasačkog tijela, a potencijalni koalicijski partneri se međusobno isključuju i kreću od pet do deset posto, stvoreni su idealni uvjeti za političku nestabilnost. No iskustvo nacionalnih parlamenata nipošto se ne može mehanički prenijeti na evropsku razinu, jer svaka od političkih grupacija ne samo da nije jedna partija, nego se unutar sebe raslojava na desetke različitih partija sa svojim specifičnostima, nacionalnom bazom i posebnih s tim povezanim interesima. Što znači da bi politička nestabilnost tog tijela, ne uzimajući u obzir niti jedna drugi faktor, bila barem duplo veća negoli kod jednake razine fragmentiranosti s homogenim nacionalnim partijama.
Sve to znači da Evropski parlament kakav je u normalnim demokratskim okolnostima ne bi moglo uspješno funkcionirati, te bi svojom disfunkcionalnošću samo podebljalo političke argumente za nacionalnu demokraciju. Stoga se toliko energije i ulaže u ostvarenje funkcionalne suradnje i rada evropskog parlamentarzima. No, kao što smo rekli, ta skladna suradnja ne može biti dokaz demokratske funkcionalnosti, jer demokratska funkcionalnost proizlazi iz konflikta koji se unutar političkog tijela pacifizira, a ne iz bratstva i jedinstva. Pri tome se kao ključni problem pokazuje problem političkog interesa. Odsutnost interesnog, političkog sukoba na evropskoj razini, održavanje uvjerenja o tome kako je zajednički interes objektivan, jasan i neupitan, a upitna ostaju samo kulturne, identitetske, i tradicionalne prepreke njegovom punom realiziranju, najveći je problem evropske političke integracije. Takva limitirana vizija u biti omogućuje autentično artikuliranje alternativnih političkih interesa na nacionalnim razinama kao reakcije,. čime se demokracija u nacionalnim okvirima regenerira, a nadnacionalna čini praznom ljušturom. S druge strane ljevičarske tendencije u načelu se ispravno pokušavaju postaviti kao politička alternativa na razini Unije, ali one pate od nedostatka vizije i totalne neuvjerljivosti svojih ispraznih ideologija, prerađenog programa stare socijaldemokracije spojenog sa širokim ljevičarskim idejnim bućkurišom. Ljevica je donekle ispravno usmjerena, ali sasvim bezvrijedna zbog svog konkretnog političkog profila. No tretiranje ljevice od strane centrističkog mainstreama očit je dokaz njihove nedemokratičnosti. Iako se ni u slučaju UKIP-a, pa i FN ne radi o nikakvim sumanutim ekstremistima, u slučaju ljevice to je posebno očigledno i neuptino. Tu ne samo da se ne radi o ekstremistima, nego se u biti ne radi ni o antieuropejcima, nacionalistima. Što politički i medijski mainstream nipošto ne sprečava da raspiruje bauk o ekstremnoj desnici i ljevici, s tim da čak i jadne fašiste nerijetko neopravdano sotoniziraju i zatvaraju u tamnice kao da su ti ljudi kakve zvijeri. Evropska ljevica je svakako glupa i ideološki ograničena, ali ni najmanje nije ekstremistična. I takva kakva je kao alternativna vizija političkog interesa i zajednice u cjelini svojim bi rastom doprinijela razvoju nadnacionalne demokracije više od svih premreženih institucionalnih rješenja, (koja po svojoj kompleksnosti ne zaostaju za onim Kardeljevim, ili svih utopisičkih i agresivnih težnji za stvaranjem zajedničkog identiteta (kao da u današnje vrijeme takvo nasilje i manipulacija identitetima nisu povijesno prevaziđeni).
Ključnim se zadatkom, o kojem ovisi budućnost evropske demokracije, stoga pokazuje obrazovanje alternativnih političkih interesa koji ne mogu biti realizirani u nacionalnim okvirima, a proizlaze iz konkretnih zahtjeva konkretnih ljudi. To samo po sebi znači rasturanje iluzija o neupitnosti, objektivnosti, općenitosti političkog interesa koji se praktično očituje kao kompromis nacionalnog političkog mainstreama i brislskih elita. Specifično autenično uobličenje demokratskog interesa uvijek se izvodi iz konkretnih ekonomskih, društvenih interesa različitih konkretnih ljudi. Osvrnemo li se na povijest, uvijek su vidljivi jasni staleški, pa onda s kapitalizmom klasni interesi kao pokretači političkog djelovanja, u zadnjih dvjestotinjak godina najvažniji interes radničke klase i njegovo političko realiziranje iz čega je proizašla i suvremena demokracija. U današnjim okolnostima o klasnom interesu, posebno onom radničke klase, ne može se govoriti na nekadašnji način, možda se uopće niti ne može govoriti. No to i dalje ne znači kako je demokracija i autentičan politički angažman moguće bez stavljanja posebnog, konfliktnog interesa u centar, te njegovo izvođenje i pocezivanje s realnim ekonomskim i društvenim interesima. To političko artikuliranje alternativnih interesa može se odvijati na različite načine i na nacionalnoj razini – kao što se očito vidi iz primjera Britanije i Francuske. No ono se može artikulirati i internacionalno, pri čemu povijesno iskustvo socijalističkog, proleterskog internacionalnizma predstavlja nezaobilazan, nezamjenjiv primjer. Suočena s limitiranošću vlastitog kursa i jačanjem nacionalnog partikularizma na demokratskoj osnovi, sudbina evropskog političkog mainstreama ovisi o mogućnostima uspostavljanja jake, internacionalne lijeve alternative koja bi umjesto općeg interesa apstraktne zajednice mogla u centar vratiti konfliktni interes konkretnih društvenih grupa, a na mjesto tehnokratskog upravljanja mogla povratiti utjecaj odozdo, kroz autentične demokratske institucije.
S obzirom na okolnosti takav razvoj situacije iznimno je dalek. Službena politika zarobljena vlastitim iluzijama suviše je samouvjerena da bi radikalno propitala pretpostavke od kojih polazi. Barem do trenutka kad sve ode u vražiju mater. Pa nam jedini jamac da se takvo što ipak neće dogoditi ostaje božja providnost. Naročito s obzirom da su političke alternative na nivou nacionalne demokracije, posebno desne, neobično vitalne, perspektivne, uvjerljive i inventivne, a ljevica se guši u svojoj političkoj bljuvotinji sačinjenoj od povijesnih predrasuda, neobrazovanosti, utopijskih iluzija, konzervativnih metoda, i općenito interesnog konzervativnizma i nedostatka vizije.
Mogućnosti su svakako otvorene, ali se ipak čini kako nam svakom danom ostaje sve manje mjesta za politički optimizam, kojim bi konkretna motivacija na požrtvovan politički, teorijski i praktičan rad trebala rasti kao protuteža i jedini način izmjene stanja. Otimanja vlastite sudbine iz ruku ćudljive providnosti.
