Josip Štimac: Na vrhu bez sluha za željeznički muzej u Karlovcu

Autor: Igor Čulig

Željeznički kolodvor u Karlovcu. Autor dr. Janos Korom. https://www.flickr.com/photos/korom/

Prošle godine, inženjer prometa Josip Štimac otišao je u mirovinu nakon četrdesetpetogodišnjeg rada na željeznici. Pomalo neočekivano, pospremanje njegovog ureda na karlovačkom glavnom kolodvoru, preraslo je u pripremu za osnivanje Zbirke željeznice Gradskog muzeja Karlovac. Naime, u ured inženjera Štimca uveo nas je Neven Miličević, i sam željeznički umirovljenik te dokazani ljubitelj kulture. Ondje smo zatekli više od 500 uredno razvrstanih predmeta i sakupljača voljnog da ih pokloni karlovačkom muzeju. Saznali smo i to da su gospodin Štimac i gospodin Miličević svoje profesionalno znanje već odavno povezali s kulturnim aktivnostima: obojica su prije dvadesetak godina bili aktivni u pripremama za osnivanje muzeja željeznice, i to odjela u Karlovcu. O ovoj i drugim temama razgovarali smo u više navrata.

***

Među pečatnjacima koje ste poklonili, nalazi se i jedan s vrlo zanimljivim natpisom: „Hrvatski željeznički muzej, Aktiv-postav Karlovac“. Najvjerojatnije datira iz 1994. godine. Gospodin Miličević je bio predsjednik Aktiva za muzejske djelatnosti željezničkog čvora Karlovac. Rekao mi je da je u Karlovcu postojao vrlo veliki entuzijazam među željezničkim djelatnicima, često upravo umirovljenicima, koji su dotjerivali željeznička vozila za buduću muzejsku i turističku upotrebu, štoviše tvornica KGK donirala je boje za bojanje lokomotive…

Nažalost, naša očekivanja o željezničkom muzeju u Karlovcu nisu se ispunila. Pripremio sam podrobni troškovnik za obnovu lokomotive iz serije 51 koja je prometovala na relacijama Karlovac-Ozalj-Bubnjarci i Karlovac-Sisak. Bila je vrlo praktična i, rekao bih, atraktivna. Nažalost, više nije u Karlovcu. Nije bilo sluha, kao se to kaže, „na vrhu“. Tako je, naposljetku, i eko-vlak Karlek (od 1996.) krenuo u prilično suvremenom izdanju, premda se ispočetka o turističkom vlaku razmišljalo puno drukčije. Inače dobro poznajem bivšu ravnateljicu Hrvatskog željezničkog muzeja, Helenu Buljan, koja se vrlo hrabro nosila s održavanjem muzejskih željezničkih vozila. S njom dijelim i zavičaj…

Što Vas je potaklo na prikupljanje? Mislim da je to vrlo važno pitanje u muzejskoj praksi. Naime, svaki ovaj predmet, osim što ga se može opisati kao dio industrijske ili tehničke baštine, ima još i društvenu te osobnu razinu značenja. Naime, često je upravo ovo potonje razlog zašto je nešto sačuvano.

Između ostalog, već četvrta generacije obitelji Štimac radi na željeznici! Nakon mene i mojeg djeda Augustina te oca Franje, nastavlja moj sin Goran. U mome zavičaju, općini Brod Moravice, raditi za željeznicu bio je veliki osobni zgoditak. Državna služba pružala je sigurnost, a privreda je bila nerazvijena. Takozvana režijska karta mom je djedu bila jamstvo da će podmiriti račun u svakoj trgovini. Zapravo je već i moj pradjed Anton, premda po struci obućar, bio čistač na kolodvoru. Ja sam prvi koji je stekao visoku stručnu spremu. Moj djed je bio odjavničar odnosno „vahtar“. Radio je, dakle, u „vahtarni“ (čuvaonici) u Donjoj Dobri. Svoju kuću je sagradio dvjestotinjak metara dalje. Nekim čudom, i ta daščara „vahtarne“ još stoji…

Dakle, obiteljske i profesionalne uspomene su izmiješane…

Tako nekako je započelo i prikupljanje. Otac mi je poklonio telegraf iz prometnog ureda Zdenčina, gdje je ujedno bilo i moje prvo radno mjesto. Naime, telegrafi su bili u uporabi sve do 1968. godine a smijenili su ih takozvani registrofoni. Aparat koji sam sačuvao ima komponente načinjene u Pragu i Beču a star je možda i stotinjak godina. Osim toga, naređeno je da se telegrafi unište: bili su već odloženi s tom namjerom.

Dakle, predmet spašen zbog nečijeg neposluha! Danas kada veliki sustavi funkcioniraju bitno drukčije nego prije nekoliko desetljeća, pomalo nas čudi koliko je toga željeznica proizvodila u svojim radionicama: veliku većinu predmeta iz Vaše zbirke…

Sve što je bilo potrebno! Željeznička radionica Zagreb opremale je službenike svjetiljkama, loparićima, zviždaljkama i drugim alatima. Za urede i čekaonice je izrađivala namještaj, pečatnjake i drugi inventar. Iz tiskare u Zagrebu izlazili su vozni redovi, priručnici, udžbenici i mnoge povjesnice, razglednice, suveniri. I Karlovac je imao odličnu alatnicu koja je proizvodila dijelove za vozila… no njihove glomazne proizvode nije baš lako prikupljati!

Osim kao željezničko raskrižje, Ogulin je bio važan i zbog svojih radionica. Iz tamošnje Sekcija za signalno-sigurnosne i telekomunikacijske uređaje sačuvao sam nekoliko indukcijskih telefona i dijelova za upravljanje skretnicama (preko žicovoda). Jedan od osnivača i dugogodišnjih zaposlenika Sekcije je i moj otac, nadzornik SS i TT uređaja. Morate znati da neki predmeti, poput signalnih svjetiljki, svjedoče i hijerarhijski položaj onoga koji ih upotrebljava, premda im je funkcija skoro ista. Svjetiljka prometnika bila je od mjedi, skretničareva svjetiljka je bila limena …

Tko je Milan Hauptvogel? Veliki dio dokumenata je o njemu i njegovoj obitelji.

Dokumente o Milanu Hauptvogelu mi je poklonio Željko Baršić, sadašnji šef kolodvora u Karlovcu, prethodno šef kolodvora u Dugoj Resi. Ondje je poznavao zadnjeg člana obitelji Hauptvogel, koji mu je predao svoj obiteljski arhiv. Željeznička karijera Milana Hauptvogela odvijala se kroz dva politička sustava, a započinje na Mađarskim kraljevskim željeznicama oko 1901. godine. Umirovljen je 1932. godine, kao kontrolor 7. grupe. Za željeznicu je radila i njegova supruga Marija. Dakle, još jedna obitelj koja je živjela od željeznice.

Otkud potječu snimke vrlo neobičnog događaja iz poratnog vremena, prelaska cijelog vlaka dnom rijeke Kupe?

Poklonio mi ih je Josip Štiglić, koji je u svibnju 1945. godine rukovodio tom operacijom, no nisam siguran da li ih je sam načinio. Dakle, Njemačke trupe su prilikom povlačenja iz Karlovca uništile most a svi vlakovi su ostali na Baniji (gradska četvrt na lijevoj obali Kupe). Stigla je zapovijed da se jedna kompozicija hitno prebaci na desnu obalu; vodostaj je, srećom, bio nizak pa su tračnice položene na dno rijeke. U operaciji su sudjelovali i njemački ratni zarobljenici, koji su kasnije radili i na rekonstrukciji mosta. Snimljena je serija fotografija tog događaja a ja sam mnogo kasnije, nakon razgovora s gospodinom Štiglićem, načinio izvješće o tome događaju.

Ovaj događaj Vam je bio profesionalno zanimljiv?

Da, i sam sam bio isljednikom kod željezničkih nesreća, poput one na željezničkoj postaji Mahično i na željezničkom prijelazu Orlovac. Koordinirao sam i građevinske radove na mostovima i nadvožnjacima, poput onih u gradskim četvrtima Banija odnosno Grabrik. Svaki sam taj događaj dokumentirao s tridesetak fotografija.

Što se još može nazvati „posebnim događajem“?

Prolazak Plavoga vlaka koji prevozi druga Tita, na primjer. Tada željezničar dobiva bijele rukavice, poput onih koje sam sačuvao. Tiskaju se posebna ovlaštenja, odnosno iskaznice za službenike koji su na bilo koji način prisutni kod tog važnog putovanja. U svakom prometnom uredu bila je i milicija …

Željeznički vatrogasci na fotografima iz 50-tih godina 20. stoljeća ostat će anonimni?

Nažalost, vrlo je mala mogućnost da ćemo saznati tko je tko. Znamo samo da su to članovi „Vatrogasnog društva ložiona“ iz Karlovca. Sačuvao sam također i nekoliko diploma i spomenica članova ovoga društva te seriju fotografija s vježbe na željezničkom kolodvoru u Ozlju 1952. godine.

Jedan predmet, čini mi se, traži posebno objašnjenje (kat. 5-38)…

To je tako zvana „praskalica“. Zapravo je riječ o zvučnoj signalizaciji. Dakle, kutijica s eksplozivnim nabojem pričvrsti se za tračnicu a detonira je prolazeća lokomotiva! Taj jaki prasak mogao je probuditi zaspalog vlakovođu, ako treba: bilo je i takvih slučajeva! Ako se vlak nije zaustavio na postaji, možda je vlakovođa zaspao? Također, praskalice je postavljala i ophodnja pruge kada bi naišla na oštećenja zbog kojih je trebalo zaustaviti nadolazeći vlak a nije bilo vremena da se to dojavi postajama. Postavljanje su na 700 metara od oštećenja.

Koji predmet Vas je stajao najviše truda?

Možda stari „hebl“ kojeg su instalirali još Mađari; bio je odbačen i sasvim prljav, bez lanca i postolja. To je zapravo ručni upravljač za skretnice i signale, preko žicovoda. Mnogo slobodnog vremena posvetio sam čišćenju pečatnjaka u koje se umeću tiskarska slova i znamenke, a služili za otiskivanje datuma (zvali smo ih datumari).

No, sklanjao sam i predmete za koje sam znao da će biti na udaru zbog političkih konotacija. Devedestih godina sklonio sam oznaku Jugoslavenskih željeznica sa čela lokomotive, prije toga jedan vozni red iz Drugog svjetskog rata …

***

Lani je obilježena 140. obljetnica pruge Karlovac–Rijeka i 110. obljetnica kolodvorske zgrade u Karlovcu. Stoga su ove godine Gradski muzej Karlovac i Hrvatski željeznički muzej pokušali dati svoj prilog boljem pozicioniranju karlovačkog kolodvora u kulturno-povijesnu panoramu grada; izložba donacije Josipa Štimca održava se u pokretnom muzejskom izložbenom vagonu iz fundusa Hrvatskog željezničkog muzeja, postavljenom na kolosijeku ispod postavnice. Za vrijeme izložbe moguće je posjetiti i  neke dijelove kolodvorskog kompleksa koji su inače nedostupni javnosti. Naravno, ništa od ovog ne bi bilo moguće bez susretljivosti djelatnika željeznice u Karlovcu i Zagrebu koji su omogućili da se na nekoliko tjedana fluid muzealnosti proširi ovim vrlo zanimljivim ali, nažalost, nedovoljno iskorištenim prostorom. Živa riječ donatora i kustosa, prisutnih na izložbi, glavna su sredstva interpretacije, ne zanemarujući ipak pisane i video-materijale.

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije