S rodom i seksualnošću povezane teme, ili bolje rečeno dileme, ostaju relevantne za moderno individualističko društvo koje se svakodnevno susreće s različitim oblicima više ili manje vidljive diskriminacije. Ona je više puta intersekcijska, što znači da pojedinac može biti podvrgnut diskriminacijskim praksama zbog više okolnosti koje je potrebno u kontekstu analize percipirati kao neku novu, posebnu, realnost. Tako je iskustvu diskriminacije na osnovu roda kod pojedinki ovisno i od njihovih ostalih okolnosti kao što su na primjer klasa, seksualna orijentacija, etničnost i tako dalje. Kada analiziramo logiku i utjecaj diskriminacijskih praksi, sve to trebamo uzeti o obzir. Vidjet ćemo da se upozoravanje na ograničenja politike identiteta koja se temelji na priznavanju ili zaštiti ljudskih prava određenih marginaliziranih društvenih grupa na osnovu samo jedne, najvažnije, dimenzije identiteta, proširi u takozvanom trećem valu feminizma koji kritizira naglašavanje unificiranog iskustva unutar određene grupe i upozorava da se na taj način zapravo u velikoj mjeri legitimira to što je u nekom društvu određeno kao normalno.
Iako se dnevno susrećemo s različitim primjerima diskriminacije, nasiljem nad ženama, verbalnim nasiljem seksističkog izvora, pogotovo na društvenim mrežama, objektivizacijom i pornofikacijom žena u masovnim medijima, nezanemarivi dio javnosti i dalje se pita zašto zapravo danas feminizam, feministice ili feministi i za što se oni zapravo bore kad je ravnopravnost spolova, barem u razvijenom zapadnom svijetu, nešto što je već davno nadiđena tema. I zašto uopće više danas poticati teme koje obrađuju aspekte rodne ravnopravnosti kad imamo toliko drugih tema koje su važnije i više zaslužuju našu pažnju kad je riječ o osiguranju minimalne stabilnosti vrlo raznolikog i složenog modernog društva. Za te glasove rodna jednakopravnost i suprotnosti u sferi roda i rodnih uloga nisu nešto što bi trebalo biti predmet analiziranja, jer za njih ili te suprotnosti ne postoje ili bavljenje s njima nije politički produktivno. S tim glasovima ne bismo se mogli složiti, jer unatoč solidno razrađenom pravnom okviru zapadnih demokracija i gendermainstreaminga, čija vrijednost se deklarira na svakom koraku, identiteti muško/žensko sa svojim mainstream predodžbama o muškosti/ženskosti i dalje imaju velik i puno puta negativan utjecaj na individuume u zapadnom potrošačkom društvu. Kroz njihovo analiziranje i ukazivanje na njihovu rigidnost moguće je poboljšati životne uvjete velikog dijela društva, i to onih kojima njihovo svrstavanje u muško/ženske rodne kategorije znači jako važan aspekt identiteta i života kao i onih koji se u binarno razumijevanje muškog i ženskog roda nikako ne mogu i ne žele svrstavati.
Stereotipi o muškim i ženskim društvenim ulogama su društvene kategorije iako se puno puta prezentiraju kao prirodne. Te kvazi-prirodne stereotipizacije kad se transformiraju u emotivne predrasude mogu imati veliki utjecaj na pojavu diskriminacijskih praksi i tako na svakodnevan život pojedinaca i grupa. Baš zato je analiziranje tih stereotipova i predrasuda te mehanizama njihovog djelovanja politički produktivno jer može razotkriti bizarnosti i suprotnosti iz kojih se napajaju i tako smanjiti njihov nagativni utjecaj na pojedince i cjelokupno društvo. Kratak osvrt na povijest feminističkih pomoći će nam da bolje razumijemo različite pristupe razumijevanju polja roda i rodne ravnopravnosti počevši od 19. stoljeća do danas i na kraju razmislimo o strategijama koje mogu pomoći u propitkivanju monolitnih, fiksnih i kreiranju te razumijevanju „fluidnosti“ identiteta bez da u svim dimenzijama uništimo potencijale esencijalizma za političku akciju i civilni aktivizam.
S prvim valom feminizma zapravo označavamo liberalne pokrete za pravo glasa žena u kontekstu industrijskog društva 19. i početka 20. stoljeća u SAD kao i rane socijalističke feminističke pokrete u Europi. Sufražetkinje su se suprotstavljale stereotipovima i društvenim konvencijama što se razumjelo kao neka greška u sistemu, kao za žene neprimjereno muško djelovanje. Takve žene bile su vrednovane kao neodgovorne jer svoje po prirodi krhko tijelo nisu čuvale prvenstveno za reproduktivne svrhe, nego su ga neodgovorno ugrožavale javnim djelovanjem. U Europi socijalističke feministice kao važne postavljale su druge teme poput prava na pobačaj, razvod i izvanbračnu zajednicu te borbu protiv seksizma kako u boržuaznom društvu tako i unutar samog socijalističkog pokreta. Pravu emancipaciju žena kao i cjelokupnog čovječanstva uvjetovale su sa socijalističkom društvom.
Prvi val feminizma više je upozoravao na nužnost jednakih političkih prava žena i muškaraca, na njihovo zajedničko iskustvo opresije, njihovu „drugost“ u patrijarhalnom društvu i tako otvorio vrata drugom valu radikalnog feminizma u kasnim 60. godinama 20. stoljeća koji je aktivistički upozoravao na patrijarhalnu, komercijalnu i opresivnu kulturu ljepote koja je objektivizirala i normalizirala žene. Radikalni feminizam bio je dio šireg pokreta (studentski, mirovni, lezbijski, gejevski, antirasistički) koji je kritički napao kapitalizam i imperijalizam te zagovarao interese marginaliziranih grupa. Feminizam drugog vala koristio je aktivističke akcije, performanse, feminističke časopise, skupine osnaživanja i educiranja žena te upozoravanja na nasilje muškaraca nad ženama. Jednim od slogana drugog vala feminizma »osobno je političko« žene su nametnule teme poput slobodne seksualnosti, seksizma, kontracepcije, domaćinskog neplaćanog rada, muškog nasilja i rušenja različitih stereotipova na području spolova. Aktivistice drugog vala feminizma vjerovale su da se žene kroz zajedničku homogenu borbu i solidarnost („snaga sestrinstva“) mogu osnažiti i suprotstaviti opresiji u društvu i da su rodne karakteristike važnije od klasnih ili rasnih za položaj žena u patrijarhalnom društvu. U drugom valu feminizma pojavljuje se i takozvani feminizam razlike koji naglašava žensku jedinstvenost i tradicionalno „ženske“ karakteristike koje vrednuje kao posebne i važne za prosperitet cjelokupnog društva i tako upozorava na posebnu važnost i funkcionalnost tih posebnosti. Već unutar drugog vala feminizma razvila se kritika od strane tamnoputih lezbijskih aktivistica radničke klase koje su upozoravale na kompleksnu intersekciju rodnih, klasnih, rasnih, etničkih i seksualnih karakteristika i na individualno iskustvo opresije pojedinaca. Upozoravale su na različito iskustvo opresije i na ograničenja feminističkog pokreta koji uzima za podlogu svoje borbe samo pozicije bijelih, heteroseksualnih žena srednje klase. Drugi val feminizma rodnu ravnopravnost tako je analizirao i zagovarao na temelju principa jednakosti i razlike (equality, difference feminism), univerzalizma i partikularizma pa i antiesencijalističke kritike oba pogleda koju je u 70. godinama izložio francuski feminizam.
O trećem valu feminizma možemo govoriti u periodu od 80-ih godina nadalje i tijesno je povezan s akademskim istraživanjima queer teorije. Queer teorija sadrži rekonceptualizaciju kategorija identiteta, roda i seksualnosti i kritizira politiku identiteta. Tvrdi da su rod i seksualnost fluidne kategorije koje ne mogu biti ograničene na binarno razumijevanje muškog i ženskog. Queer aktivisti kritiziraju politiku identiteta jer ona po njima zapravo vodi u reifikaciju rodnih i seksualnih identiteta i tako paradoksalno doprinosi njihovom stabilnošću i društvenom statusu quo. Queer teorija istražuje kako se normalizira određeni identitet ovisno od kompleksnih relacija moći u modernom društvu. Naglašava i kritiku vlastitih diskursa koji produciranjem i definiranjem suštine određenog marginalnog identiteta doprinose proizvodnji i osnaživanju dominantnog identiteta i tako nepromjenljivosti odnosa moći. Za queer teoriju rod je kategorija koja je vezana na kontekst i može se analizirati samo na području međusobnog utemeljenja roda, rase, klase, seksualnosti, etničnosti i tako dalje. Treći val feminizma podrazumijeva lokalni, nacionalni i globalni aktivizam vezan uz probleme nasilja nad ženama, trgovanja bijelim blagom, genitalne mutilacije…Novi, raznovrsni feminizmi kroz raznolike subverzivne strategije oblikuju nove koalicije i otvaraju nove realnosti i puno puta zbog svoje individualističke dimenzije podvrgnuti su kritici radikalnog feminizma drugog vala. Danas možemo također govoriti i o četvrtom valu feminizma koji se proširio paralelno s razvojem interneta koji omogućava brzo širenje feminističih zajednica i ideja te tako služi kao platforma za raspravu i aktivizam. Feminizam četvrtog vala kroz analize i diskusije izaziva seksizam i mizoginiju koje su dio svakodnevnog života, govora, popularne kulture, filma, masovnih medija, literature, društvenih mreža i koje itekako imaju utjecaja na živote pojedinaca u potrošačkom patrijarhalnom društvu.
U globalnom potrošačkom kapitalizmu kojeg karakterizira formalna politička i ekonomska jednakopravnost pojedinaca, multikulturalizam, individualizacija, proliferacija životnih stilova prividno bi se moglo učiniti da sva ta sloboda i dinamika dokazuje da je feminizam moguće poslati na u ropotarnicu povijesti i da je seksizam konačno doživio svoj kraj. Da li proliferacije seksističkih slika i medijskih reprezentacija žena kao seksualnih objekata zapravo ne pokazuju da je potrošački kapitalizam zapadnih demokracija jako dobro povezan s naizgled uništenom patrijarhalnom logikom? Zapravo 21. stoljeće ako bilo što nudi nam beskrajne mogućnosti za analizu rodnih uloga i stereotipova, reprezentacija muškosti i ženskosti te mehanizama opresije, isključivanja, naturaliziranja, discipliniranja, normalizacije, uniformiranja kojima smo svakodnevnp podvrgnuti svi – pod temeljnom etiketom potrošača. Hvalospjevi individualizaciji i individualiziranom kreiranju životnih stilova koje svakodnevno izgrađujemo kroz šminkanje, oblačenje, dijete, estetske operacije i ostalom na potrošnju utemeljenom tretmanu zapravo za učinak imaju više uniformiranje i približavanje nekim vizualnim standardima za koje se potrebno potruditi, a koji su zapravo teško dohvatljivi. Slobodan izbor kad je put (trošenje hrpu energije i sredstava) i rezultat (normirana, seksualizirana slika ženskosti) unaprijed poznat svakako je upitan.
Vratimo se na kraju ovog osvrta još na problem esencijalizma feminističkog aktivizma. Kritiku feminističke politike identiteta i njezinih esencijalističkih ograničenja koje više legitimiraju nego dekonstruiraju patrijarhalni poredak možemo djelomično prihvatiti. Unatoč tome mislimo da određeno zajedničko iskustvo i empatija unutar određene marginalizirane grupe odnosno kolektiva može biti dobra pokretačka osnova za aktivizam i poboljšanje položaja svih članova te grupe, iako ne smijemo zanemariti dimenzije specifičnih iskustava opresije i diskriminacije unutar određene grupe. Kontinuirana analiza, reflektiranje i prepoznavanje ograničenja vlastitih pozicija trebala bi svakako biti poželjna karakteristika svakog aktivizma, pa tako i aktivizma pristaša feminističke politike identiteta kako i queer aktivista. Samo takav aktivizam koji kontinuirano reflektira svoja polazišta zapravo ima smisla i može imati barem minimalan utjecaj na postavljanje novih pravila i posljedičnu razgradnju koalicije patrijarhata i potrošačkog kapitalizma. Putevi feminizma još su daleko od toga da nestanu. Sva sreća da bauk feminizma još uvijek hoda svijetom.
Krolotte, Charlote, Scot, Sorensen Anne, Three Waves of Feminism, From Suffragettes to Grrls, u Gender Communication Theories and Analyses, From Silence to Performance, Sage Publications, 1-24.
Dostupno na: http://www.sagepub.com/upm-data/6236_Chapter_1_Krolokke_2nd_Rev_Final_Pdf.pdf
Tratnik, Suzana, Queer: Teorija in politika spolnega izobčenstva, Ljubljana, Škuc, 2013, u Konec strpnosti, 109-130.
Kuhar, Roman, Na križiščih diskriminacije, Večplastna in intersekcijska diskriminacija.
