Kao i svake, i ove godine medijske sadržaje su povodom dana sjećanja na Holokaust punili prikazi nacističkih logora smrti te izravno nas podsjećali na tamne strane europske povijesti koje nemaju svog mjesta u mitologijama o Europi kao naprednoj i obećavajućoj zajednici svih zemalja, zemalja u kojima se naime poštuju ljudska prava i demokratske vrijednosti. Sovjetsko oslobođenje koncentracijskog logora u Auschwitzu 27. 1. 1945 ukazivalo je na dolazeći pad nacizma i tako na završetak najvećeg sistematičkog etničkog čišćenja 20. stoljeća na europskom tlu. Baš sam tih dana završavala čitanje dijela Christophera W.B. Isherwooda (1904-1986) Zbogom Berlinu (1939) koji jako spontano, nenametljivo te istovremeno dosta dokumentaristički slika uspon nacizma u vajmarskom društvu između dva svjetska rata. Isherwood je u Berlinu za vrijeme dolazećeg zla kreirao svoju boemsku epizodu života od 1929. do 1933. godine, period u kojem je aktivno sabrao materijal za svoje kasnije autobiografske priče. Zbog slobodoumne antinacističke i kod nacista krajnje patologizirane homoseksualne orijentacije 1933. godine napustio je grad koji će ga kao izvor inspiracije i kreativnosti kasnije učiniti poznatim i cijenjenim u svijetu književnosti, kazališta i filma. Na tom mjestu neminovno je spomenuti i film Cabaret poznatog redatelja Boba Fossea s iznimnom Lizom Minnelli u glavnoj ulozi koji je Isherwoodove likove vajmarskog Berlina u vlastitoj kreativno transformiranoj verziji uveo na filmska platna. S tim je kroz pronicljive kadrove koji razotkrivaju nadolazeću nacističku katastrofu još više popularizirao samo literarno podlogu.
Ako se ipak vratim samom književnom djelu, htjela bih naglasiti da je u 21. stoljeću, kad smo svi već pomalo imuni na izravnost brutalnih sadržaja povezanih s fašističkim i nacističkim metodama, sadržaje koje zbog velike proliferacije masovnih medija i novih tehnologija više ili manje pasivno primamo, skoro terapeutski posegnuti za djelom iz 1939. godine koje oslikava vrijeme prije Drugog svjetskog rata kroz živote berlinskih stanovnika, koji se svaki na svoj način manje ili više uspješno prilagođavaju ili prkose tendencijama čišćenja društva od „štetnih elemenata“ – Židova, homoseksualaca, komunista. Tako u pričama upoznajemo Isherwoodovu gazdaricu gospođicu Schröder koja u vremenima ekonomske krize živi u svom dnevnom boravku dok preostale sobe u stanu izdaje živopisnim likovima različitih profesija i iz različitih miljea s kojima je u polu-poslovnom ili polu-prijateljskom odnosu. Gospođa Schröder bez predrasuda i s poštovanjem, te čak s nekom vrsti divljenja prati boemske živote svojih podstanara, da bi na koncu djela isto tako počela s poštovanjem govoriti o „Der Führeru“ i zaboravila kako je još na prošlim izborima glasala za komuniste. Isherwood kao narator dotiče se transformacije berlinskoga društva i kroz primjer gospođe Schröder:
»Ona se naprosto aklimatizirala, u skladu s prirodnim zakonom, poput kakve životinje, koja mijenja krzno za zimu. Na tisuće ljudi se aklimatiziraju. Naposletku koja god vlada bila na vlasti, njima je suđeno živjeti u ovome gradu.«
Sam Isherwood u Berlinu preživljava od podučavanja engleskog jezika. Zbog boemskog načina života i istovremeno dobrih preporuka iz Engleske upoznaje kako siromašni kako i bogati sloj stanovnika Berlina te u podzemlju grada provodi vrijeme u druženju s komunističkim protivnicima nacističkih pripadnika i s transvestitima u raznim berlinskim „jazbinama“. Sally Bowles središnji je lik Isherwoodovih berlinskih priča, naratorova dobra prijateljica i partnerica u hedonističkom istraživanju Berlina. Mlada Engleskinja u grad na rijeci Spree dolazi s ambicijama postati uspješna i renomirana glumica te to pokušava ostvariti i prečicom intimnog prijateljevanja te šarmiranja potencijalno korisnih i utjecajnih muškaraca. Sally i Isherwood dijele svoje najintimnije događaje i iskustva te jedan prema drugome gaje veliko poštovanje i prihvaćanje. Bowlesova kao neprilagođena ꞌdivljakušaꞌ i Isherwood kao povučen i tajanstven pisac te učitelj kreiraju svoj mikrokozmos koji je više ili manje zatvoren za politička zbivanja tadašnjeg Berlina te se sastoji iz snova, kreativnosti, alkohola, ljenčarenja, euforije pa i tuge te samosažaljenja. Kako Sally neočekivano i brzo uđe u Isherwoodov život, isto tako i neočekivano zauvijek nestane. Dolaze njezine razglednice i obećanja o pismu koje nikako da stigne. To je ipak Sally – neuhvatljiva i nepredvidljivo predvidljiva.
Širenje antisemitizma kroz ukazivanje na dežurnog krivca za lošu društveno-ekonomsku situaciju ili degeneraciju društva, ako se izrazimo u nacističkim žargonom, u Isherwoodovim berlinskim pričama postaje sve prisutnije kako i sam Hitler u tom vremenskom periodu lagano postaje nesporni gospodar Njemačke. Njezini stanovnici se u traženju stabilnosti i prosperiteta sve više hvataju nacističke ideologije. Na nestabilnost sistema Isherwood ukazuje i s prikazom propasti velike berlinske banke i posljedično paničnim reakcijama njegovih sugrađana (atmosfera užasno nalikuje na atmosferu kreiranu kroz masovne medije za vrijeme nedavnog ciparskog bankarskog fijaska). Liječnik kojeg je Isherwood upoznao za kratkotrajnog boravka na otoku Rügenu već je jako učinkovito interpeliran u nacističku ideologiju i uvjeren o nužnosti stvaranja snažnog arijskog čovjeka i društva bez semitskih dodataka. Tako poziva cimere da mu se pridruže na nekoj drugoj plaži koje kvalitetu definira kroz odsustvo Židova:
»Stvarno biste trebali navratiti do druge plaže/…/ Ondje je puno zabavnije. Upoznat ću vas s nekim zgodnim djevojkama. Mladež je ovdje veličastvena! Ja kao liječnik, znam kako ih procijeniti. Neki sam dan bio tamo prijeko u Hiddenseeu. Sami Židovi! Užitak je vratiti se ovamo i vidjeti prave nordijske tipove.«
U priči s naslovom Landauerovi (prezime bogate i uspješne židovske familije koju Isherwood upoznaje putem instrukcija Natalije Landauer) opisan je prvi susret naratora s nacističkim antisemitskim pohodima 1930. godine. Posljedica izgreda je pucnjava i nekoliko uhićenih. Nacisti razbijaju židovske dućane i maltretiraju sve koji se uklapaju u nacističku fantazmatsku sliku fizionomije Židova koja viri iz nacistički propagandističkih novina. Kroz taj događaj Isherwood se po prvi put upoznaje s berlinskom politikom.
Kakve su iracionalne predrasude sastavljale nacističku ideologiju vrlo jasno oslikava mišljenje gospođe Mayr, jedne od Isherwoodova sustanara, bavarske pjevačice i vatrene nacistice o tom istom događaju:
»Ovome je gradu Židova navrh glave. Prevrni koji god kamen, i par njih će ispuzati. Truju samu vodu koju mi pijemo! Oni nas truju, oni nas robe, oni piju našu životnu krv. Pogledajte sve velike robne kuće: Wertheim, K.D.W., Landauerovi. Tko ih posjeduje? Prljavi kradljivi židovi!«
Nacistički teror praćen agresivnom propagandom skoro će postati razlog Isherwoodovog napuštanja Berlina. Nasilje nacističkih grupacija, konstantno traženje unutrašnjeg neprijatelja, aretacije i nestanci političkih te ideoloških suparnika postaju svakodnevne prakse. Isherwood večeri proživljava u umjetničkoj kafani kraj Memorijalne crkve gdje se redovito odvijaju susreti ljevičarskih intelektualaca, komunista i Židova u konstantnom strahu za fizičku egzistenciju. Mentalno stanje stranaca u vlastitom gradu lijepo prenosi sljedeći Isherwoodov pasus:
»Mnogi od njih znaju da će zasigurno biti uhićeni – ako ne danas , onda sutra ili narednoga tjedna. Stoga su uljudni i blagi jedan prema drugome, podižu šešir i raspituju se o obiteljima svojih kolega. Glasovite literarne razmirice koje su se vukle po nekoliko godina zaboravljene su.«
Svedenost čovjeka na samo jednu identitetsku dimenziju i prihvaćanje stava da je taj neko krivac za tvoju vlastitu kako i za lošu opće društvenu situaciju velika je pobjeda nacističke ideologije. Plinske komore, cijanid, prisilne sterilizacije, istrebljivanje, eksperimentiranje, izgladnjivanje i silovanja njezini su praktični učinci. Identiteti u koje su ljudi ‘narođeni’ mogu u vremenima društvenih nestabilnosti vrlo lako postati instrumentalizirani za ostvarivanje raznolikih ciljeva i interesa. Identitetski teror pored raznolikih diskriminacijskih praksa u krajnje zaoštrenim društvenim relacijama donosi i fizičku uništenje od čega se još nismo oporavili i na našim ex-jugoslavenskim prostorima.
Zbogom Berlinu narator završava vlastitom nemogućnošću vjerovanja da se išta od berlinske epizode uopće dogodilo. Od njegovog euforičnog uvjerenja da su gospodari Berlina radnici do nevjerovanja da će Hitlerova vlast potrajati dolazimo do konačnog suočavanja s berlinskom realnošću koja za Isherwooda znači i napuštanje grada kojeg više ne prepoznaje. U kontekstu ove male osobne refleksije baš to ukazivanje na nevjerovanje u razornu snagu identitetskog terora, koja se u povijesti u vremenima radikalne transformacije društvene strukture toliko puta pokazala kao jako opasna za očuvanje minimalne društvene stabilnosti, smatram za jedno od vrijednih poruka ovog tako uvijek aktualnog literarnog djela.
Dan sjećanja na Holokaust ove godine već iza nas i već smo zaboravili na one slike spomenute na početku ovog teksta. Svakodnevno senzacionalističko izvještavanje, život u okovima ekonomske krize te sve više osjetljivih društvenih suprotnosti u naše živote donosi i identitetske teme poput homoseksualnih brakova, definicija obitelji, dvojezičnih natpisa… One vrlo lako izazivaju našu vrlo spontanu obranu te vrednovanje jednog segmenta našeg identiteta i spontani zaborav svih ostalih. Dani sjećanja i djela poput „Zbogom Berlinu“ tu su ne da šokiraju, nego da kod nas izazovu male osobne refleksije. Možda je i to jedna od njihovih najvećih društvenih vrijednosti.
