Jedan od najvažnijih političkih ekonomista ovih prostora Adolf Dragičević (1924-2010), pojašnjavajući tematiku američkog imperijalizma naveo je vrlo zanimljiv primjer koji su izvorno smislili američki studenti kako bi opravdali vanjsku politiku vlastite zemlje. Oni su tadašnji svijet iz 1970-ih sveli na manje selo nakon čega su ustanovili da je američka sveopća prisutnost itekako nužna radi obrane njenih interesa koje veći dio tog globalnog sela ugrožava. Svođenje svijeta na selo od stotinu ili tisuću ljudi uvelike pridonosi slikovitosti primjera i tako ide u prilog željenoj hipotezi.
Mi smo se stoga odlučili poslužiti ovim primjerom da bismo dokazali ono što američkim studentima vjerojatno nije bilo ni na kraju pameti. Ukazat ćemo na razmjere svjetske katastrofe zvane kapitalizam. To je i razlika u odnosu na spomenuti primjer koji je opravdavajući američku politiku zapravo stajao na strani američkog kapitala, dok mi napadajući kapital uopće (dakle, ne američki ili engleski) stojimo na strani velike većine društva. Ovo naravno nije jedini primjer ovakve vrste (ima ih podosta na internetu), ali je zato jedini koji postavlja situaciju na objektivan način te iz nje izvlači nužne zaključke.
Podaci su rezultat posjećivanja raznih internetskih stranica poput web-stranica UNESCO-a, ILO-a, radova Branka Milanovića i slično. Dakle, zamislimo današnji svijet koji broji sedam milijardi ljudi kao jedno selo od tisuću stanovnika od kojih je 260 djece. Pogledajmo sada ukratko kako to globalno selo zaista izgleda.
Gotovo 130 djece živi u siromaštvu, 220 stanovnika sela živi bez struje, preko stotinu njih nema dovoljno hrane. Dostup čistoj vodi i adekvatnoj kanalizaciji nema gotovo 400 ljudi. Čak 800 stanovnika sela živi s manje od deset američkih dolara dnevno! Svaka treća radno sposobna osoba u našem je selu ili nezaposlena ili živi ispod praga siromaštva, dok je preko 150 ljudi nepismeno. Da nije sve crno pokazuje činjenica da selo ima jednog liječnika! Ilustracije radi, u Hrvatskoj na tisuću stanovnika dva i pol liječnika, a na Kubi čak šest! Konačno, najbogatijih osam stanovnika sela prisvaja preko 50 posto ukupnog seoskog dohotka.
E sad budimo iskreni i zapitajmo se je li ovo selo razvijeno? Odgovor je očit – ovo selo ne samo da nije razvijeno, nego je na razini predindustrijskog doba! Kako inače nazvati situaciju u kojoj od tisuću ljudi njih 800 živi s manje od deset američkih dolara dnevno, a njih 600 je bez struje, čiste vode i adekvatne kanalizacije!? Čak je i svota od deset američkih dolara nedovoljna za normalan život. U nekim kapitalističkim zemljama samo vožnja podzemnom željeznicom košta polovinu tog iznosa. A gdje su tu hrana, piće, odjeća, stan, dakle potrepštine koje ulaze samo u egzistencijalne potrebe? Prema tome, tih 800 ljudi u stvarnosti preživljava. Naravno, možemo uzeti da postoje i siromašniji – oni koji imaju manje dva dolara dnevno na raspolaganju. Ali zašto onda ne bismo stavili u odnos onaj gornji sloj koji ima na raspolaganju stotine tisuće, pa i milijune dolara dnevno? Relativnost kojom se vole služiti razni ekonomisti treba usmjeriti prema gornjem sloju, a ne prema najjadnijim slojevima društva.
Kada se iznesu ovako šokantni podaci, javljaju se različiti stavovi od kojih možemo izdvojiti važnije. Međutim, ne važnije zato jer doprinose rješavanju problema, nego upravo važne svojom težinom koja se mjeri u privlačnosti, zabludi i lakoći usvajanja.
Prvi je stav da je uopće nemoguć svijet u kojem će svi imati sve i u kojem neće biti siromašnih. Isto kao što postoje plima i oseka, dan i noć, tako postoje bogati i siromašni. Drugi stav temelji se na uvjerenju da siromaštvo postoji baš zato što kapitalizam zapadnog svijeta ne postoji u nerazvijenim zemljama. Kada bi to bilo moguće onda ne bismo imali toliki broj nepismenih, gladnih i tako dalje. Treći stav usko je vezan za drugi, a kaže da je katastrofalna situacija najvećim dijelom rezultat raznih diktatora i njihove krvoločne politike koja uopće nije usmjerena na razvoj po ugledu na Zapad. Konačno, četvrti stav, usko vezan uz prvi, pojašnjava da se kapitalizam pokazao kao efikasniji sistem od komunizma kao jedine alternative i da će vrijeme pokazati svoje, odnosno da se stvari ne događaju preko noći.
Kritikom ovih stavova dajemo pojašnjenje nerazvijenosti sela u našem primjeru.
Ad 1) Izjednačiti prirodne zakonitosti s društvenim zakonitostima znači kapitalistički sistem uzeti kao prirodni, time i kao vječni sistem. Priroda postoji nezavisno od čovjeka, ali čovjek ne postoji nezavisno od prirode. Prema tome, prirodne zakonitosti čovjek ne može mijenjati. Ipak, razvojem znanosti čovjek ih može spoznati do te mjere da ih može primijeniti u svoju korist. S druge strane, društvene zakonitosti stvorio je sam čovjek i one jesu podložne promjenama. Dakle, kapitalizam nije niti može biti prirodni sistem jer je on proizvod društva i to društva koje je doseglo određeni stupanj razvoja. Kao što kapitalizam nije postojao u doba antike, jer za to nisu postojale pretpostavke, tako će on biti suvišan u budućnosti, upravo jer za njega više neće postojati pretpostavke. Međutim, da bi uopće nešto moglo promijeniti potrebno je imati svijest o promjeni. Svijest o promjeni, pak, podrazumijeva da se nešto kreće i da ima potenciju mijenjati se. Stoga moramo shvatiti da je društvo kao živi organizam – ono se razvija (pod razvojem se ne misli nužno na pozitivno), a nije nepokretno. Dan i noć jednaki su tijekom milijarde godina, ali društvo nije ni približno onakvo sada kao što je bilo u svojim počecima. Pa otkud nam onda pravo tvrditi da od danas pa nadalje društvo miruje?
Ad 2) Ovaj je stav tipičan ponajviše za ekonomiste koji su od reda školovani na prestižnim sveučilištima. Po njima siromašne zemlje trebaju srediti institucije, dakle kreirati okvir za ulaganja, zatim usmjeriti sredstva na inovacije i, razumije se, demokratizirati se. Ovdje se u biti sve svodi na jednu iz temelja pogrešnu tezu – da je u kapitalizmu moguća konvergencija bogatih i siromašnih zemalja i da se ona postiže investicijama krupnog kapitala Zapada u siromašne zemlje. Ako postanemo slučajno sumnjičavi, ovi ekonomisti bacaju pred nas razne statističke podatke porasta BDP-a, izvoza i tako dalje. Kako sad nemamo dovoljno prostora za demistificiranje ovih zabluda, dovoljno je reći da se trgovina, koja i utječe na BDP, uglavnom odvija između multinacionalnih kompanija koje također determiniraju rast BDP-a. Ovakav proces pridonosi razvoju određene zemlje na kapaljku i to kada je kapitalu najpogodnije.
Dakle, ne da u kapitalizmu konvergencija nije moguća, nego upravo na nejednakosti kapitalizam i počiva. Neke zemlje koje su ušle u taj gornji sloj kapitalističkih eksploatatora to su uspjele zahvaljujući spektakularnim okolnostima i poglavito intenzivnim ratovima i revolucijama. Ali ni te zemlje nisu u pravom smislu moćne poput starih kapitalističkih sila. Ovdje se ne radi o tome da uspijevaju najuporniji, najpošteniji i slično, nego o tome da se oni koji su na vrhu tamo održavaju baš zato što tlače one koji su na dnu. Drugim riječima, bogati su bogati jer su siromašni siromašni.
Ad 3) Diktatori i njihove politike kojima uništavaju vlastitu zemlju samo su vrh sante leda. Kapitalističke sile itekako surađuju s tim diktatorima, dobar dio sila ih čak postavlja na izvršne funkcije te ih svrgava – ovisno o potrebama i ugroženosti interesa kapitala. Diktatori su efikasno oruđe kapitala jer na silu i totalno (u cjelini) provode politiku koju zahtijeva krupni kapital. Siromašnim zemljama vladaju multinacionalne kompanije, a ne diktatori koji su zapravo samo politički izraz tih kompanija. Politika je tu bitna jer kapitalu osigurava stabilnost i red ma kako sve to ipak izgledalo nestabilno i nemirno. Ovdje se krije rješenje – potčinjenost tih zemalja primarno uzrokuje ekonomija, a ne politika, ali se njihova potčinjenost ukida najprije političkim putem.
Ad 4) Ovaj stav karakterizira intelektualna lijenost i nespobnost spoznaje njegovih zagovornika. Oni koji tvrde da se komunizam (usput, dovoljna je bilo koja knjiga od osnivača znanstvenog socijalizma pa da se čitatelj uvjeri što je to komunizam, socijalizam…) kao alternativa kapitalizmu pokazao kao propali projekt najčešće prihvaćaju umjetno stvorene tvrdnje iz tabora apologeta kapitalizma, a sami su suviše lijeni da provjere činjenice i k tome čvrsto vjeruju (makar toga i ne bili svjesni) da je kapitalizam vječni sistem. Kako drugačije objasniti da se s tolikom sigurnošću opisuje kao završen jedan proces koji je trajao sedam desetljeća? Što je sedam desetljeća u odnosu na pet stoljeća koliko traje kapitalizam? Drugim riječima, društveni sistemi ne nastaju kroz nekoliko godina, pa tako ni alternativa kapitalizmu nije mogla nastati kroz nekoliko desetljeća. Pogledamo li u povijest na kapitalističke početke danas razvijenih zemalja vidjet ćemo sve samo ne ovo što one danas proklamiraju. Pa zašto onda drugačija mjerila imamo za druge društvene procese?
To da će kapitalizam pokazati s vremenom da je sposoban umanjiti razmjere globalnih katastrofa nije uopće istina. Prava je istina da se jaz između najbogatijih i najsiromašnijih zemalja u dva stoljeća povećao s 4:1 na preko 70:1 i ubrzano raste. Prema tome, kapitalizmu je svojstveno samo daljnje povećanje spomenutog jaza i upravo su zbog toga jalove sve one akcije koje idu za tim da reformiraju taj sistem. Kuglu koja pada s nebodera vi možete pridržavati s raznim materijalom, ali nećete moći ukloniti zakon gravitacije koju djeluje na nju. Na sličan način djeluje i kapitalizam – on ima zakone koji se nužno manifestiraju na određeni način i što prije toga postanemo svjesni to bolje.
Čitatelj će primijetiti da su sve pojave za koje se ovdje ukazuje prstom na kapitalizam, postojale i ranije, poput siromaštva, gladi, nepismenosti i tako dalje, i to je točna primjedba. Međutim, ljudski razvoj, koji se u svojoj biti sastoji u sve većoj kontroli čovjeka nad prirodom, dosegao je s kapitalizmom onaj stupanj na kojem se po prvi puta ovi problemi mogu riješiti. Nikada ranije nije bilo takvog tehnološkog napretka kojim se može proizvesti toliko mnogo, a da u isto vrijeme toliki broj ljudi od toga nije imao doslovno ništa. Na jednoj strani bogata i svemoćna manjina, a na drugoj osiromašena, deprivirana većina. Nit koja veže ranija razdoblja u kojima su postojali navedeni problemi i ovo kapitalističko upravo je privatno vlasništvo. Drugim riječima, glavna karakteristika ranijih društvenih sistema bila je proturječnost da je proizvodnja društvena, a vlasništvo (ili prisvajanje) privatno. Kapitalizam je samo ovu proturječnost, a iz koje proizlaze svi problemi kojima smo se bavili u tekstu, doveo do njenih krajnjih granica. Čovječanstvo ne može napredovati baš zato što njegov razvoj koči činjenica da većinu svjetskog (društvenog) dohotka prisvaja manje od 10 posto populacije.
