Edo Stojčić, novinar riječkog Novog lista, koji je svoju novinarsku karijeru započeo sredinom sedamdesetih u Karlovačkom tjedniku i Radio Karlovcu, zavoljevši taj grad, pa je i svoju kćer nazvao po najljepšoj karlovačkoj rijeci Korani. Autor je knjiga “Boje kupleraja” (1999), “Moja žena mene vara” (2001), “Drug Tito je kriv za sve” (2002), “Moja deva Barica” (2003), “Bože, zašto sam tako glup?” (2005) i “Bajke za velike Hrvate” (2008). Sve knjge naišle su na dobar prijem čitatelja i krtike. Primjerice, Igor Mandić, Fadil Hadžić, Siniša Pavić, Marinko Krmpotić i Miroslav Mitrović dali su Stojčiću zaista visoke ocjene. Po motivima iz tih knjiga na kazališnim daskama postavljene su komedije “Gdje je moj sombrero?”, “Diže li se vama, gospodo?” i “Antrax”. Ova posljednja pisana je i prevedena za slovenski teatar.
Edo Stojčić rođen je je 1952.godine u Karlovcu. U Rijeci živi od svoje sedme godine,a prve prozne radove objavljuje u Osvitu i Valu sedamdesetih godina. Nakon studija na Ekonomskom fakultetu u Rijeci radio je kao novinar od 1976. do 1978. godine u Karlovačkom tjedniku i Radio Karlovcu. U Novom listu je od 1978. godine. Bio je reporter i izvjestitelj, urednik gradske i unutarnjo-političke rubrike,subotnjeg revijalnog broja, šef redakcije i pomoćnik glavnog urednika. Pokretač je je Goranskog Novog lista, revije za marketing i oglasnika Butiga, te riječko-opatijskog tjednika Moj grad.
Dugogodišnji ste novinar. Kakav je Vaš sud o današnjem novinarstvu?
Novinarstvo je uvijek refleksija stanja u društvu. Ne samo u Hrvatskoj. Ako tvrdimo da imamo korumpiranu državu, onda zasigurno imamo i korumpirano novinarstvo. Dakle, kakvo je društvo, takvo je i novinarstvo. Mnogo mi je teže dati subjektivnu ocjenu o novinarima. Većinom su to za pisanje netalentirane face, uvijek svjesne do kojih granica mogu ići. Takvi novinari čine okosnicu profesije i zbog njih sve manje ljudi kupuje novine. Oni su uglavnom urednici, u raspodjeli uvijek odlično pozicionirani. Postoje i talentirani novinari, ljudi koji bi uvijek o nečemu pisali, koji imaju svoj stav i koje čitatelji rado čitaju. Nažalost,oni su vrlo potrošna roba koja se u određenom trenutku moran eutanizirati kako se ne bi ugrozio egzistencijski mir urednika.Taj mir, pak, mogu ugroziti samo vlasnici novina koji su urednicima veća prijetnja od strmoglavih padova naklada. Zbog toga u novinama uvijek čitamo samo ono što odobravaju vlasnici novina, ono što je na njihovoj valnoj dužini. Pratim te pojedinačne sudbine, a one kod talentiranih novinara, čast iznimkama, nikada nemaju sretan profesionalni kraj. Najopasniji su, dakako, talentirani korumpirani novinari, ali samo netalentirani novinari mogu doživjeti duboku starost. To važi za sve medije, za novine, radio, televiziju, portale… To je moje mišljenje.
Gdje je tu Vaše mjesto?
– Ja sam u toj priči već duže vrlo netalentirana faca. Glavni sam urednik oglasnika zbog kojeg sam se u svojoj četrdesetoj godini, silom prilika i neprilika, odrekao karijere talentiranog novinara, a u novinarstvo sam zaista duboko zagazio. Ako tu kaznu shvatimo kao osobnu odgojnu mjeru, onda sam možda i profitirao. Butiga je danas je veliki poslovni diskont s redovnih dvanaest tisuća besplatnih malih oglasa i bezbroj komercijalnih poruka. Igor Mandić je u predgovoru za moju prvu knjigu “Boje kupleraja” napisao da su mali oglasnici u najljepšem smislu pećinska umjetnost ovog vremena. Znakovi postojanja urezani i ostavljeni na medijskim zidovima, neiscrpan rudnik za proučavanje zajedničke sudbine. Maštovitom čitatelju svaki glas od dva-tri retka otkriva čitav roman, a tisuće njih zajedno su kolektivna drama koja se obnavlja iz tjedna u tjedan. Od stidljivih i beznačajnih rubrika u dnevnom tisku, mali su oglasi postali nabujalo štivo, do prepotentnih razmjera. Utoliko je i Butigina evolucija bila fantastična. Ponekad se i sam uplašim količine informacija i divim kako uopće kontroliramo stvar. Radi se o brzim, tjednim izmjenama kompletnog informacijskog sustava, za što je potrebna spretna ekipa. Cijeli je posao jedna velika vjerodostojna tlaka. Živim od toga.
Niste se, međutim, odrekli pisanja.
– Butiga me toliko prizemljila da sam na sve u životu počeo gledati iz jednog posve drugog ugla. Svatko ima pravo na svoje štivo, a ljudi koji su na stalnoj životnoj i poslovnoj vjetrometini, i zaista zaslužuju svoje štivo. Vrlo brzo sam shvatio da su oglasi neiscrpan rudnik za proučavanje socio-psiholoških karakteristika pojedinaca i društva. Kao glavni urednik oglasnika dozvolio sam sebi slobodu da bez nadzora počnem pisati kolumne koje su po svojoj formi zapravo satirične priče. Oteo sam se čak i vlastitoj kontroli i do sada napisao više od osamsto takvih tekstova koji su se zatim preselili u knjige i na kazališne daske. Počeo sam kao satirični kroničar, a završio kao kronični satiričar. Mogu se pohvaliti da sam do sada prodao šest tisuća knjiga, uglavnom na području Hrvatskog primorja i Istre, gdje sam donekle i popularan. Vidim to po odazivu i reakcijama ljudi na predstavljanju mojih knjiga i na predstavama. Ostatku Hrvatske nisam toliko interesantan.
O čemu pišete u svojim kolumnama?
O svemu. Naši su ljudi i dalje glavni junaci velikog “silent”spektakla.Vrlo su tihi kad je riječ o pretvorbi, korupciji, sprezi mafije i politike, dugovima, o vlastitom saldu na bankomatu, o desecima tisuća naših žena koje rintaju po talijanskim domaćinstvima. Vrlo su učinkoviti kad treba zajebati nekoga ispod sebe, a glasni na utakmicama i prosvjedima protiv Srba i homoseksualaca. Ima li boljeg predloška za satiru? Opaki smo. Nedavno sam samog sebe uhvatio u zamci razmišljanja kako bi bilo dobro da i moja žena čuva starce u Italiji. Mnoge smo teme sakrili pod tepih vlastite savjesti. U suštini, imamo jedan veliki i zajednički problem. U raljama smo nekompetentnih i pohlepnih ljudi na vrhu hranidbenog lanca. Sve oblike organiziranog i djelotvornog društva proglasili su utopijom, kako bi prisvojili sve što se može prisvojiti. Priča o bogaćenju osiromašenjem drugih ne može, međutim, završiti dobro. Ima li boljepodloge za satiru? U uređenom društvu njene bi doze bile vrlo blage, možda i nezanimljive.
U jednoj ste priči, u “Bajkama za velike Hrvate”, bili Jadranka Kosor
Da, bili smo u maškarama u okolici Rijeke i moja se grupa zvala “Predsjednik Mesić i njegovi protukandidati”. Kad smo trebali odrediti tko će biti Jadranka Kosor, svi su pogledali mene. Kao ja imam sijedu kosu i velike pametne crne oči. Nisam mogao biti Mesić jer nisam pretjerano dlakav. Dvorana je poludjela. Svi su htjeli plesati sa mnom, a pijani muškarci su mi cijelu večer zavlačili svoje ruke pod haljinu. Odmah sam shvatio da nije lako biti Jadranki Kosor. U mojim su pričama uvijek istiniti junaci. Moja supruga, moja kćer, moj kum F., moj prijatelj psihijatarT., vlasnik omiljene oštarije na Krimeji, konobarica savršenih nogu, grobar, moj bratić doministar u Zagrebu, moj poznanik H., osnivač HDZ-a u našem kvartu… Do nedavno to je bio i moj otac, zvan Dedica, koji nas je zauvijek napustio početkom ove godine. On mi je bio luda inspiracija. Naravno, u pričama egzistirami ja, čija je sličnost s Harrisonom Fordom iz najboljih dana naprosto fascinantna. Ha, ha, ha…
Pretpostavljam da je u pripremi sedma knjiga.
Imam već dovoljno priča za sedmu knjigu. To će vjerojatno biti e-knjiga. Papiru je odzvonilo. Ne koristi se više niti za recepte i uputnice u zdravstvu. Uskoro će nestati mediji s kojima su odrastale i živjele mnoge generacije. Bit će to posljednji pozdrav Gutenbergu, ali i radiju i televiziji kakve danas poznajemo. Veselim se tome.
